Poslovni broj: 6 Us I-14/2022-5

REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, uz
sudjelovanje zapisničarke Vesne Maslov, u upravnom sporu tužitelja B. d.o.o.
S., zastupan po opunomoćeniku B. B.,
odvjetniku u S., protiv tuženika Ministarstva financija
Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak,
Zagreb, Frankopanska 1, radi povrata poreza na dodanu vrijednost i porezne
zastare, bez održavanja glavne rasprave, 26. rujna 2022.,

p r e s u d i o j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija
Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak,
Klasa: UP/II-410-19/19-01/27, Urbroj: 513-04-21-3 od 8. studenoga 2021.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-410-19/19-01/27, Urbroj: 513-04-
21-3 od 8. studenoga 2021. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja
Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda Split, Ispostave Split,
Klasa: UP/I-416-02/2019-01/001, Urbroj: 513-07-17-01/2019-01 od 22. veljače 2019.,
kojim se djelomično uvažava zahtjev tužitelja na način da se odobrava povrat poreza
na dodanu vrijednost za razdoblje od 2012. do 31. prosinca 2018. u iznosu od

80.901,17 kuna, te se utvrđuje da je nastupila zastara prava na korištenje pretplate
poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 2007. do 2011. u iznosu od 75.476,27
kuna.

2

Poslovni broj: 6 Us I-14/2022-5

2. Tužitelju u tužbi, kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, u bitnom
prigovara nepravilnom i netočnom zaključku poreznog tijela kako tužitelj za vrijeme
trajanja zastarnog roka porezni obveznik nije poduzeo nikakve radnje radi ostvarenja
prava na povrat više plaćenog poreza za 2007., 2008., 2009., 2010. i 2011. Poziva
se na odredbu članka 85. stavka 1. i 7. Zakon o porezu na dodanu vrijednost i
odredbu članka 177. stavka 1., 2. i 3. i članka 188. stavka 1., 2. i 3. Pravilnika o
porezu na dodanu vrijednost, prema kojim odredbama porezni obveznik koji u
obračunskom razdoblju ima pravo na odbitak pretporeza, čiji je iznos veći od njegove
porezne obveze, ima pravo na povrat te razlike ili može iznos preplaćenog PDV-a
prenijeti u sljedeće obračunsko razdoblje. Tvrdi kako je nesporno da je tužitelj
prilikom prijave PDV za 2007., 2008., 2009., 2010. i 2011. izjavljivao nadležnom tijelu
da izvrši prijenos preplaćenog PDV uz sljedeće obračunsko razdoblje. Tvrdi da iako
je nadležnom tijelu u trenutku donošenja prvostupanjskog rješenja bila poznata
naprijed istaknuta činjenica, iz osporavanog prvostupanjskog rješenja proizlazi kako
Porezna uprava Split zauzima stav da je porezni obveznik dostavom prijave PDV za
pojedina obračunska razdoblja i konačne prijave, u kojima je iskazivao preplaćeni
PDV koji je prenosio u sljedeća obračunska razdoblja ispunjavao svoje obveze
propisane Zakonom o porezu na dodanu vrijednost nije poduzimao radnje usmjerene
na povrat preplaćenog poreza, zbog čega se po mišljenju Porezne uprave Split i
tuženika, dostavom prijave PDV za naredna obračunska razdoblja, a u kojem je
iskazan preplaćeni PDV, ne prekida tijek zastare prava na odbitak pretporeza.
Tužitelj tvrdi kako takvo stajalište tuženika nije zakonito ni pravilno, a također ni
životno logično jer tuženik zanemaruje izuzetno bitne okolnosti konkretnog slučaja
slijedom čega je pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešno
primijenjeno materijalno pravo. Poziva na sudsku praksu Visokog upravnog suda
Republike Hrvatske (presuda Us-6053/2009. od 11. siječnja 2012.) i Upravnog suda
u Zagrebu (UsI-5490/13), kao i stajalište Ministarstva financija Porezne uprave od

13. svibnja 2014. Nadalje, tužitelj se poziva na odredbe članka 240. stavka 1., članka

241., članka 245. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Smatra kako je u
konkretnom slučaju povrijeđena odredba članka 14. Ustava Republike Hrvatske, kao
i odredba članka 6. stavka 1. Konvencije. Tužbenim zahtjevom traži poništenje
rješenja tuženika.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana i u cijelosti ostaje
kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja. Predlaže odbiti tužbeni
zahtjev.

4. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

5. Budući je među strankama sporna samo primjena materijalnog prava, a
stranke nisu izričito zatražile održavanje rasprave, Sud je temeljem članka 36. stavka

3. točke 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12.,
152/14., 94/16., 29/17. i 110/21, dalje u tekstu ZUS-a) spor riješio bez rasprave.

6. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog
spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka

55. stavka 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

3

Poslovni broj: 6 Us I-14/2022-5

7. Iz spisa predmeta proizlazi kako je tužitelj dana 18. siječnja 2019. podnio
obrazac PDV-a za četvrto tromjesečje 2018. s oznakom povrata pretplate poreza na
dodanu vrijednost u iznosu od 156.377,44 i zahtjev za povrat navedenog iznosa.

8. Porezno tijelo je utvrdilo kako je osnovan zahtjev tužitelja za povrat poreza na
dodanu vrijednost u ukupnom iznosu od 80.901,17 kuna koja je nastala po PDV-K
obrascima za 2012., 2013., 2014. 2015., 2016., 2017. i 2018.

9. Nadalje, porezno tijelo je utvrdilo kako je nastupila zastara prava na korištenje
pretplate poreza na dodanu vrijednost po PDV-K obrascima za 2007., 2008., 2009.,

2010. i 2011., koja na dan 1. siječnja 2019. iznosi ukupno 75.476,27 kuna, i to kako
slijedi:

- po osnovi poreznog kredita s osnova poreza na dodanu vrijednost za 2007. koji je
tužitelj iskazao putem PDV-K obrasca, kojeg je tužitelj dostavio poreznom tijelu 7.
travnja 2008. u iznosu 6.696,95 kuna, zastarni rok prava na povrat započeo je teći 1.
siječnja 2009. i za vrijeme trajanja zastarnog roka tužitelj nije poduzeo nikakve radnje
radi ostvarenja prava na povrat više plaćenog poreza za 2007.;

- po osnovi poreznog kredita s osnova poreza na dodanu vrijednost za 2008. koji je
tužitelj iskazao putem PDV-K obrasca, kojeg je tužitelj dostavio poreznom tijelu 31.
ožujka 2009. u iznosu 9.076,82 kuna, zastarni rok prava na povrat započeo je teći 1.
siječnja 2010. i za vrijeme trajanja zastarnog roka tužitelj nije poduzeo nikakve radnje
radi ostvarenja prava na povrat više plaćenog poreza za 2008.;

- po osnovi poreznog kredita s osnova poreza na dodanu vrijednost za 2009. koji je
tužitelj iskazao putem PDV-K obrasca, kojeg je tužitelj dostavio poreznom tijelu 11.
ožujka 2010. u iznosu 17.944,75 kuna, zastarni rok prava na povrat započeo je teći

1. siječnja 2011. i za vrijeme trajanja zastarnog roka tužitelj nije poduzeo nikakve
radnje radi ostvarenja prava na povrat više plaćenog poreza za 2009.;

- po osnovi poreznog kredita s osnova poreza na dodanu vrijednost za 2010. koji je
tužitelj iskazao putem PDV-K obrasca, kojeg je tužitelj dostavio poreznom tijelu 15.
travnja 2011. u iznosu 16.450,23 kuna, zastarni rok prava na povrat započeo je teći

1. siječnja 2012. i za vrijeme trajanja zastarnog roka tužitelj nije poduzeo nikakve
radnje radi ostvarenja prava na povrat više plaćenog poreza za 2010.;

- po osnovi poreznog kredita s osnova poreza na dodanu vrijednost za 2011. koji je
tužitelj iskazao putem PDV-K obrasca, kojeg je tužitelj dostavio poreznom tijelu 12.
travnja 2012. u iznosu 25.307,52 kuna, zastarni rok prava na povrat započeo je teći

1. siječnja 2013. i za vrijeme trajanja zastarnog roka tužitelj nije poduzeo nikakve
radnje radi ostvarenja prava na povrat više plaćenog poreza za 2011.

10. U skladu sa utvrđenim, porezno tijelo je tužitelju odobrilo povrat poreza na
dodanu vrijednost za razdoblje od 2012. do 2018. u iznosu od 80.901,17 kuna, te
utvrdilo da je nastupila zastara prava na korištenje pretplate poreza na dodanu
vrijednost za razdoblje od 2007. do 2011. u iznosu od 75.476,27 kuna.

11. Odredbom članka 108. stavka 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“
broj: 115/16., dalje u tekstu OPZ-a) propisano je da pravo i obveze poreznog tijela na
utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu
poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza,
kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je
zastara počela teći. Stavkom 5. istog članka određeno je da zastara prava na povrat

4

Poslovni broj: 6 Us I-14/2022-5

poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezni obveznik stekao pravo na povrat.

12. Analizom cjelokupnog spisa predmeta, ocjenjujući zakonitost osporenih
rješenja, Sud cijeni kako navodima iz tužbe pravilnost u upravnom postupku
utvrđenog činjeničnog stanja nije dovedena u pitanje, kao niti primjena materijalnog
prava.

13. S obzirom da je u ovoj upravnoj stvari preplata poreza na dodanu vrijednost
utvrđena temeljem godišnje prijave poreza na dodanu vrijednost (obrazac PDV-K), to
je zastara prava na povrat sukladno citiranim odredbama OPZ-a za 2007. počela teći

01. siječnja 2009., za 2008. počela teći 01. siječnja 2010., za 2009. počela teći 01.
siječnja 2011., za 2010. počela teći 01. siječnja 2012. i za 2011. počela teći 01.
siječnja 2013. Kako tužitelj do 18. siječnja 2019. nije podnosio zahtjev za povrat
novčanih sredstava, niti je poduzimao druge radnje usmjerene na ostvarivanje prava
na povrat, to je protekom roka od šest godina od dana kada je zastara počela teći,
nastupila apsolutna zastara prava na povrat više plaćenog poreza na dodanu
vrijednost u iznosu od 80.901,17 kuna, slijedom čega je pravilno porezno tijelo u
navedenom dijelu odbilo zahtjev tužitelja kao neosnovan.

14. Napominje se tužitelju kako se prebijanje preplate s dugovanjem ne može
smatrati zahtjevom za povrat više uplaćenog, niti se u tom slučaju prekida tijek
zastare.

15. Što se tiče presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-
6053/2009-4 od 11. siječnja 2012. valja kazati kako iz sadržaja iste proizlazi kako je
porezno tijelo tužitelju izdavanjem uvida u stanje računa, koje je izdalo 22. rujna

2006., priznalo postojanje duga i zbog toga je trebalo primijeniti odredbu članka 90.
stavka 6. Općeg poreznog zakona u vezi sa odredbom članka 220. stavka 1. i članka

245. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima. Međutim, u konkretnom slučaju iz
sadržaja spisa predmeta proizlazi kako je porezno tijelo uvid u stanje računa izdalo

25. travnja 2019., dakle, nakon što je već nastupila zastara prava na povrat više
uplaćenog iznosa za razdoblje od 2007. do 2011., pa navedena sudska praksa nije
primjenjiva na predmetni slučaj.

16. Stoga, temeljem odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci presude.

17. Kako tužitelj nije uspio u sporu, trebalo je temeljem odredbe članka 79. stavka

4. ZUS-a, odbiti zahtjev za naknadom troškova spora kao neosnovan i odlučiti kao
pod točkom II izreke presude.

U Splitu, 26. rujna 2022.

S U T K I N J A

Nela Mešin

5

Poslovni broj: 6 Us I-14/2022-5

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom
upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u
dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana
primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak

66. ZUS-a).

DNA:

1. Opunomoćeniku tužitelja B. B., odvjetniku u S.

uz odgovor na tužbu

2. Tuženiku, Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni

postupak, Zagreb, Frankopanska 1

3. U spis

4. Kalendar 30 dana

RJ:

1. Vrijednost predmeta spora je 10.000,00 kuna (čl. 25. ZSP-a)

2. Provesti postupak naplate sudske pristojbe tužbe i presude po
pravomoćnosti, te žalbe ukoliko ista bude izjavljena, (čl. 22. ZSP-a)

3. Kalendar 30 dana