- 1 -              Poslovni broj: Usž-1338/22-2

                                         

                                         

Poslovni broj: Usž-1338/22-2

 

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i mr.sc. Inge Vezmar Barlek, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice T. B., S., protiv tuženika Hrvatske komore edukacijskih rehabilitatora, Z., radi nedonošenja odluke o zahtjevu za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 14 UsI-3399/21-4 od 12. siječnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2022.

 

p r e s u d i o  j e

 

Poništava se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 14 UsI-3399/21-4 od 12. siječnja 2022.

 

                                    r i j e š i o  j e

 

Upravni spor se obustavlja.

 

                                       Obrazloženje

 

1.              Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je zatražila da se usvoji njezin tužbeni zahtjev i naredi tuženiku da u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti ove presude donese rješenje kojim se tužiteljici priznaje inozemna stručna kvalifikacija za obavljanje određene regulirane profesije u Republici Hrvatskoj i to iz područja edukacijsko rehabilitacijske djelatnosti – magistra defektologije, podredno, da presudom usvoji tužbeni zahtjev i sam riješi stvar na način da donese presudu koja zamjenjuje rješenje tuženika.

2.              Tužiteljica je protiv osporene presude izjavila žalbu kojom zakonitost iste osporava u cijelosti zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbenim razlozima, u bitnom, ističe da je pobijanu presudu zaprimila 25. siječnja 2022. zajedno s odgovorom na tužbu tuženika koji je datiran s 25. studeni 2021. pa na ovaj odgovor nije imala mogućnost očitovati se prije donošenja presude. S obzirom da je rješenjem prvostupanjskog suda od 28. listopada 2021. ovaj postupak razdvojen od postupka koji se vodi protiv Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku (dalje: Ministarstvo), u kojem postupku je tužbeni zahtjev protiv Hrvatske komore edukacijskih rehabilitatora Z. bio podredan, a na koji postupak se ovaj sud uopće nije referirao, tužiteljica smatra da je time počinjena bitna povreda pravila sudskog postupka. Postupovnu povredu nalazi i u tome što je obrazloženje pobijane presude nepotpuno, nejasno i proturječno, a što je protivno odredbi članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUS). Smatra da sud nedostatno tumači odredbe relevantnih zakonskih propisa i to na način da u svojem obrazloženju uopće ne uzima u obzir odredbe koje govore o važenju istih i načinu primjene, pa je stoga obrazloženje presude manjkavo, a sama presuda se ne može ispitati. Pritom tužiteljica upire na Zakon o edukacijsko-rehabilitacijskoj djelatnosti te na postupak priznavanja inozemne stručne kvalifikacije, a u vezi s kojim postupkom nastavno iznosi detaljnije razloge, pored ostalog, navodeći da delegiranje postupka na (ovdje) tuženika nije osnovano pa su i odluke koje je isti donio nezakonite. Ističe da je šutnja administracije institut koji za svrhu ima sprječavanje zloupotrebe ovlasti javnopravnih tijela na štetu stranke, a nesporno je da je tuženik u cijelosti zloupotrijebio svoju poziciju tijela koje odlučuje o tužiteljičinom pravu na rad u profesiji i to na način da nije u zakonskim rokovima donio rješenje. Navodi da se prvostupanjski sud u svojoj presudi nije osvrnuo na činjenicu da je od trenutka podnošenje tužiteljičinog zahtjeva pa do rješenja tuženika prošlo skoro dvije godine te da je upravni spor pokrenut prije nego što je tužiteljica zaprimila rješenje tuženika, a što je omogućeno člankom 24. ZUS-a, jer se radi o šutnji administracije. Pritom prvostupanjski sud niti u jednom trenutku nije uzeo u obzir činjenicu da je tužiteljica svoje pravo na izdavanje pozitivnog rješenja povodom predmetnog zahtjeva stekla ex lege još u postupku pred nadležnim Ministarstvom, a to znači da je njezin zahtjev trebao biti usvojen pa je tuženik jedino mogao donijeti rješenje kojim se tužiteljici priznaje inozemna stručna kvalifikacija. Nadalje, sud nije obrazložio zašto se postupanje tuženika ne smatra šutnjom administracije iako je nedvojbeno utvrđeno da je od dana zahtjeva do dana donošenja rješenja prošlo skoro dvije godine. Svemu tomu prethodi najvažnije pitanje na koje sud ne daje odgovor, a to je zašto sud smatra da izmijenjeni Zakon o edukacijsko-rehabilitacijskoj djelatnosti ima retroaktivno djelovanje unatoč svim zakonskim odredbama koje izričito propisuju suprotno. Iznoseći i druge razloge zbog kojih smatra da osporena presuda nije na zakonu utemeljena, tužiteljica predlaže ovom Sudu da poništi osporenu presudu te sam otkloni nedostatke i presudom riješi stvar na način da usvoji tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika.

3.              Tuženik, uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

4.              Žalba je osnovana.

5.              Iz podataka sveza spisa razvidno je da je tužba tužiteljice podnesena putem pošte preporučeno 17. srpnja 2020., te da je izjavljena zbog nedonošenja rješenja u zakonom propisanom roku od strane dva izrijekom označena tuženika, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je predmete razdvojio jer se, sukladno članku 3. stavku 1. točki 3., u vezi članka 22. stavka 2. točke 2. i članka 23. stavka 1. točke 3. ZUS-a, u upravnom sporu može tražiti donošenje samo jedne pojedinačne odluke od konkretno određenog (jednog) tuženika koji takvu odluku nije donio u propisanom roku.

6.              Predmetni spor odnosi se na propuštanje donošenja rješenja od strane Hrvatske komore edukacijskih rehabilitatora, ovdje tuženika, koji je, u odgovoru na tužbu od 22. siječnja 2021. opširno iznio kronologiju predmetnog postupka tijekom kojeg je, povodom zahtjeva tužiteljice proslijeđenog od strane Ministarstva, nakon provedenog postupka donio rješenje, klasa: UP/I-034-08/19-01/1, urbroj: 381-1-01-20-9 od 29. rujna 2020., o obustavi postupka jer tužiteljica nije postupila po zaključku tog tijela.

7.              Navedeni odgovor na tužbu dostavljen je tužiteljici, koja se na isti očitovala podneskom od 22. veljače 2021., u kojem se, u bitnom, osvrće na zakonske rokove u kojima je tuženik bio dužan postupati, a to nije učinio, te upire na ništetnost bilo kakve odluke tuženika o njezinom zahtjevu iz razloga njegove nenadležnosti za donošenje takve odluke, nakon čega u cijelosti ostaje kod tužbenog zahtjeva, kojim je tražila da se tuženiku naloži donošenje rješenja o priznavanju tražene inozemne stručne kvalifikacije.

8.              S obzirom da je, međutim, tuženik tijekom upravnog spora donio pojedinačnu odluku koju je prema propisima trebao donijeti, to, neovisno o tomu što odluka nije donesena u propisanom roku, više nije bilo zakonskog temelja za usvajanje tužbenog zahtjeva i donošenja odluke u ovoj stvari u smislu članka 58. stavka 3. ZUS-a, radi čega je prvostupanjski sud predmetni upravni spor trebao obustaviti, sukladno članku 43. stavku 1., u vezi članka 46. stavka 1. točke 2. ZUS-a.

9.              Stoga je time što nije tako postupio, prvostupanjski sud povrijedio zakon na štetu tužiteljice, jer odbijanje tužbenog zahtjeva ima za posljedicu plaćanje sudske pristojbe u ovom upravnom sporu, koju, sukladno članku 22. stavku 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18.), u slučaju obustave spora tužiteljica nije u obvezi platiti.

10.              Kako su, dakle, u konkretnom slučaju ispunjeni zakonom propisani uvjeti za obustavu upravnog spora, to Sud nalazi neosnovanim žalbene prigovore tužiteljice usmjerene na nezakonitost/ništetnost rješenja tuženika donesenog tijekom predmetnog spora. Naime, stranka koja nije zadovoljna načinom na koji je prestala šutnja uprave (doneseno rješenje o obustavi) može u istom ili novom upravnom sporu osporiti rješenje tuženika, što je tužiteljica propustila učiniti jer to nije zatražila ni podneskom od 22. veljače 2021. ni (novom) tužbom protiv rješenja tuženika o obustavi postupka od 29. rujna 2020., a što čini zapreku meritornom odlučivanju o prigovorima tužiteljice s tim u vezi.

11.              Na drukčije rješenje ove stvari nije od utjecaja ni činjenica da je odgovor na tužbu tuženika (datiran s 25. studeni 2021.) tužiteljica zaprimila zajedno s osporenom presudom, jer je navedeni odgovor sadržajno identičan odgovoru tuženika od 22. siječnja 2021., a na koji se tužiteljica očitovala podneskom od 22. veljače 2021., ostajući u cijelosti kod tužbenog zahtjeva.

12.              Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 2., a odgovarajućom primjenom članka 58. stavka 1. i članka 46. stavka 1. točke 2. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude i rješenja.

 

U Zagrebu 23. rujna 2022.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović, v.r.