Poslovni broj: 12 Gž-1003/2022-2

 

 

 

 

Poslovni broj: 12 Gž-1003/2022-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak-Premec kao predsjednice vijeća te Dubravke Bosilj kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Nade Krnjak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. Č. iz B., OIB: ..., zastupane po punomoćniku Š. M., odvjetniku iz Š., protiv tuženice R. H., OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, poslovni broj P-990/20 od 18. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 14. rujna 2022.,

 

p r e s u d i o j e

 

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, poslovni broj P-990/20 od 18. svibnja 2022.

 

Rješenje o troškovima postupka ostaje neizmijeno.

 

Obrazloženje:

 

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

 

"Utvrđuje se da je tužiteljica M. Č. iz B., OIB: ..., stekla valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva, za cijelo, posebnog fizičkog dijela nekretnine kat. čest. zem. 1262/45 zk.ul. 746 k.o. R., a koji dio je označen likom omeđenim točkama A-B-C-D-E-F-G-H-I-J-K-A, površine 1192 m2, i prikazanog na skici mjesta očevida od 15. prosinca 2021. (zaprimljena od suda 21. prosinca 2021.), koju je izradio sudski vještak geodet F. V. dipl. ing. geod., a koja skica mjesta očevida je sastavni dio ove presude“, dok je rješenjem odbijen zahtjev tužene za naknadu parničnog troška kao neosnovan,

 

2. Navedenu presudu, pravodobno podnijetom žalbom pobija tužena, kako navodi iz svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka US RH, 84/08, 96/08 – odluka US RH, 123/08 – ispr. 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst 25/13, 89/14, 70/19, 80/2022 , - dalje: ZPP) jer da sud nije utvrdio činjenice koje bi opravdale prihvaćanje tužbenog zahtjeva što je dovelo i do  pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se pobijana odluka preinači i tužbeni zahtjev odbije.

 

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava sve žalbene navode, predlaže istu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

4. Žalba tužene nije osnovana

 

5. Predmet spora jeste zahtjev tužiteljice da se utvrdi po njoj stečena valjana pravna osnova za stjecanje prava vlasništva točno određenog dijela nekretnine čk.br.1262/45 upisane u zk.ul. 746 k.o. R. i to dijela označenog skicom lica mjesta slovima A-B-C-D-E-F-G-H-I-J-A površine 1192 m2 sačinjenom na očevidu 15. prosinca 2021. po sudskom vještaku F. V. dipl. ing geod., koju je stekla kupoprodajnim ugovorom od 23. siječnja 2020., i Aneksom istog od 20. siječnja 2021. zaključenim sa S. G. pok. J. koji je vlasništvo istog stekao dugogodišnjim samostalnim posjedom u vremenu preko 40 godina kako osobno tako i po pravnim prednicima i to temeljem Ugovora o darovanju od G. A. pok. K. 8. svibnja 1987., a ovaj nasljeđivanjem iza svojeg oca K. G. umrlog 1955.

 

6. Nije sporno da se tužiteljica prije pokretanja spora obratila tuženoj koja je uknjižena u zemljišnim knjigama kao vlasnica, sa zahtjevom za mirno rješenje spora, što tužena nije prihvatila. Nije sporno, a što je utvrđeno i očevidom na licu mjesta da sporni dio nekretnine predstavlja u naravi obiteljsku kuću tužiteljice sa dvorištem i pomoćnim gospodarskim objektima te je u cijelosti ograđen od susjednih nekretnina, kao ni to da je nekretnina u zemljišnim knjigama uknjižena kao vlasništvo tužene.

 

7.Po provedenom dokaznom postupku tijekom kojeg je sud izvršio uvid u svu priležeću dokumentaciju i to izvadak iz zemljišne knjige iz kojeg utvrđuje da je kao vlasnik predmetne nekretnine - pašnjak površine od 81318 m2 upisana tužena, u ugovor o kupoprodaji zaključen između  S. G. i tužiteljice od 23. siječnja 2020. kao i Aneks istom Ugovoru od 20. siječnja 2021. kojim Aneksom se jedino, a nakon sačinjene geodetske situacije nakon provedenog očevida mijenja površina dijela sporne nekretnine tako da je predmet kupoprodaje točno omeđeni dio površine od 1200 m2 a ne 1053 m2 kako je navedeno u Ugovoru od 23. siječnja 2020., u rješenje Ureda državne uprave u Z. Ž. od 6. prosinca 2004. kojim se predniku tužiteljice S. G. utvrđuje pravo na potporu za popravak oštećene obiteljske kuće temeljem Zakon o obnovi (NN 24/96), u prijepis posjedovnog lista br.429 k.o. R. D. Područnog ureda za katastar Z., Odjel za katastar B. iz kojeg je utvrđeno da je kao posjednik upisan prednik tužiteljice G. S. pok. J., u povijest promjena Ureda za katastar za spornu nekretninu iz kojeg je razvidno da je dio čk.br. 1262/45 k.o. R. u površini od 1.200 m2 kuća i dvorište (i pašnjak od 5000 m2) bio upisan u katastru od revizije 1956.g. kao posjed G. A. pok. K. sve do 1989., nakon toga u korist S. G. temeljem darovanja - uz koji je priložena i dokumentacija temeljem koje su vršene promjene - darovni Ugovor od 8. svibnja 1987., rješenje katastra od 1. prosinca 1989, povijesni posjedovni list, izvadak iz zemljišne knjige (povijesni), saslušani su svjedoci S. G. i M. T. i proveden očevid na licu mjesta sa mjernikom vještakom, sud usvaja tužbeni zahtjev. Što se tiče materijalnog prava na kojem se temelji pobijana presuda sud prvog stupnja ističe da je 1.srpnja 1997.g. stupio na snagu Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, dalje ZVDS/96) kojim je bilo propisano u čl. 159. st. 4. da samostalni posjednik stvari stječe dosjelošću pravo vlasništva nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba ukoliko je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao 40 godina, time da se prema čl. 160. st. 2 istog Zakona u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici, time da se sukladno čl. 388. st. 4. ZVDS/96 u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Iako je navedena odredba bila na snazi do Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/1997, U-I-235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997, U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999 (NN 137/1999 ) kada je ukinuta, u razdoblju od 1. siječnja 1997 pa do 17. studenog 1999. bilo je moguće stjecati pravo vlasništva dosjelošću i na nekretninama u vlasništvu države, a kako su prednici tužiteljice spornu nekretninu stekli najkasnije 1956. to im je rok dosjedanja od 40 godina istekao prije ukidanja odlukom Ustavnog suda čl. 388. st.4 ZDVS/96, pa kako se time ne vrijeđa pravo trećeg osim države a prednici tužiteljice su nesmetano i neprekidno kao pošteni posjednici bili u posjedu prijepornog dijela nekretnine duže od 40 god., to je stupanjem na snagu čl. 388. st. 4 ZVDS od 1. siječnja 1997 prednik tužiteljice S. G. stekao pravo vlasništva dosjelošću, a tužiteljica je kupoprodajnim ugovorom od 23. siječnja 2020. i aneksom istog od 20. siječnja 2021. zaključenim sa S. G. stekla valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva utuženog dijela nekretnine.

 

8.Osporavajući žalbom prvostupanjsku presudu tužena ističe da je ista utemeljena isključivo na iskazima samo dva saslušana svjedoka dok drugi izvedeni dokazi ne opravdavaju usvajanje tužbenog zahtjeva, time da iz fotografija lica mjesta priloženog skici izmjere nisu pronađeni tragovi koji bi upućivali na posjed sporne nekretnine u razdoblju od 1901. do 1941. odnosno nema dokaza da bi dosjelost bila dovršena do 6. travnja 1941. Na ove žalbene navode valja reći da sud i nije utvrđivao posjed spornog dijela nekretnine po prednicima tužiteljice u razdoblju samo do 6. travnja 1941. već sukladno citiranim u presudi odredbama ZVDS/96 do 17. studenog 1999., a takav posjed potvrđuju ne samo saslušani svjedoci već i sva pisana dokumentacija u spisu, posebice povijest promjena katastra, Ugovor o darovanju od 8. maja 1987. zaključen između G. A. kao upisanog posjednika u katastarskim operatima od 1956. i G. S.

 

Daljnji žalbeni navod odnosi se na osporavanje utvrđenja prvostupanjskog suda da se do Odluke Ustavnog suda kojim je ukinuta odredba čl. 388. st. 4. ZVDS moglo stjecati pravo vlasništva i na nekretninama u državnom/društvenom vlasništvu no kako se tvrdi žalbom samo u slučajevima u kojima su parnice radi stjecanja prava vlasništva pokrenute do odluke Ustavnog suda RH iz 1990 (?) odnosno za vrijeme važenja ZVDS iz 1996. pri čemu se poziva na odluku Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv RH, uz tvrdnju da se stav izražen u toj odluci odnosi samo na slučajeve u kojima je utvrđenje prava vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu dosjelošću ostvareno i utuženo u razdoblju između 1. siječnja 1997. i 14. prosinca 1999. Na ove žalbene navode (doduše konfuzne) valja odgovoriti da je odredbom čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima iz 1980. bilo zabranjeno stjecanje vlasništva na stvarima u društvenom vlasništvu dosjelošću, no čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN 53/1991 od 8. listopada 1991.) stavljen je izvan snage čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, dok je novi Zakon o vlasništvu iz 1996. godine u čl. 388. st.4 propisao da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, no ova je odluka ukinuta odlukom Ustavnog suda RH od 17. studenog 1999., nakon čega je izmjenama i dopunama ZV-a (NN br. 114/2001 od 20. prosinca 2001.) a koje su donesene nakon ukidanja čl. 388. st.4 ZV-a iz 1996. godine odlukom Ustavnog suda od 17. studenog 1999., u čl. 388. iza st. 3 dodan novi stavak 4. kojim je propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje (drugih) stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Na temelju prethodno navedenog zakonodavstva RH, Europski sud za ljudska prava u presudi Trgo protiv RH (Zahtjev br. 35298/04) na koju odluku se i poziva tužena, zaključuje da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba - snositi posljedice greške koju je počinila sama država donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, taj Sud ističe da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes. Na isti način taj sud odlučuje i u odlukama Radomilja i drugi protiv Hrvatske (zahtjev br. 37685/10) od 28. lipnja 2016., Jakeljić protiv Hrvatske (zahtjev 22768/12) od 28. lipnja 2016., Grbac protiv Hrvatske odluka od 16. prosinca 2021. Sve navedene odluke EU suda za ljudska prava osim presude Trgo protiv RH odnose se na postupke koji su kod sudova RH pokrenuti nakon što je Ustavni sud Republike Hrvatske odredbu čl. 388. st. 4. ZVDSP-a utvrdio protuustavnom i ukinuo je, i nakon što je izmjenama i dopunama ZV- a izmijenjen njezin sadržaj. Prema tome žalbena tvrdnja da se stav EU Suda za ljudska prava odnosi samo na predmete u kojima je utvrđeno da je pravo vlasništva tužitelja dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu ostvareno i utuženo u razdoblju od 1. siječnja 1997 do 14. prosinca 1999. za vrijeme važenja odredbe čl. 388.st.4 ZV/1996 neosnovana je, već je relevantno da je dosjedanje dovršeno najkasnije u vrijeme kada je na snazi bila navedena odredba, koji uvjet mirnog i poštenog neprekidnog posjeda pravnog prednika tužiteljice je svakako ispunjen u ovom postupku, to je sud pravilno utvrdio da je tužiteljica sklapanjem kupoprodajnog Ugovora od 23. siječnja 2020. i aneksom istog od 20. siječnja 2021. sa u tom trenutku vlasnikom prijepornog dijela koji je to vlasništvo stekao mirnim i nesmetanim posjedom nekretnine kroz razdoblje duže od 40. godina kako osobno (od 1989.) tako i po svom pravnom predniku A. G. (od 1956.g.) stekla valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva.

 

8.1.Iz svega prethodno navedenog za zaključiti je da je tužiteljica po svojim pravnim prednicima G. A. kao upisanom i stvarnom posjedniku u katastarskim operatima od 1956., a nakon njega G. S. koji je nekretninu stekao darovanjem od ranije upisanog posjednika G. A. 1989.g. te također svoj posjed upisao u katastarskim operatima, na koji način je prednik tužiteljice stekao pravo vlasništva mirnim i poštenim posjedovanjem dulje od 40 god., a koji rok dosjedanja je i ostvaren u razdoblju važenja čl. 388. st. 4 ZV/96, to je i tužiteljica kupoprodajnim Ugovorom od 23. siječnja 2020. zaključenim sa vlasnikom za prijeporni dio nekretnine stekla valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva obzirom se vlasništvo stječe osim, odlukom suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem, na temelju zakona i na temelju pravnoga posla što je svakako i kupoprodaja.

 

8. Obzirom na sve prethodno navedeno, a kako ispitujući pobijanu presudu u smislu razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti osnovom čl. 365. st. 2. ZPP-a isti nisu nađeni, time da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje sud pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu žalbeni razlozi nisu nađeni osnovanim, valjalo je odbiti žalbu tužene i potvrditi presudu suda prvog stupnja osnovom čl. 368. st. 1. ZPP-a. Tužiteljica nije tražila troškove postupka a tužena se na rješenje kojim se odbija sa zahtjevom za naknadu troška nije žalila pa odluka o troškovima postupka ostaje neizmijenjena.

 

U Varaždinu, 14. rujna 2022.