Poslovni broj: 67 Pž-4933/2021-3

1
 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 67 Pž-4933/2021-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja i Božene Zajec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKA HRVATSKA, OIB ..., koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, protiv tuženika D. & D. d.o.o., OIB ..., S., kojeg zastupa punomoćnik Z. I., odvjetnik u S., radi isplate iznosa od 104.173,40 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-566/2020 od 20. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 13. rujna 2022.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-566/2020 od 20. svibnja 2021. u dijelu točke I. njene izreke kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati 104.173,40 kn (stočetiritisuće-stosedamdesettri kune i četrdeset lipa) / 13.826,19 EUR (trinaesttisuća-osamstodvadesetšest eura i devetnaest centa) sa zakonskom zateznom kamatom od 12. ožujka 2020. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i u točki II. njene izreke:

 

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-566/2020 od 20. svibnja 2021. u dijelu točke I. u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate:

- na iznos od 8.691,55 kn / 1.153,57 EUR od 21. ožujka 2019. do 11. ožujka 2020.,

- na iznos od 8.687,96 kn / 1.153,09 EUR od 20.travnja 2019. do 11. ožujka 2020.,

- na iznos od 8.677,55 kn / 1.151,71 EUR od 20. svibnja 2019. do 11. ožujka 2020.,

- na iznos od 8.673,48 kn / 1.151,17 EUR od 22. lipnja 2019. do 11. ožujka 2020.,

- na iznos od 8.650,30 kn / 1.148,09 EUR od 20. srpnja 2019. do 11. ožujka 2020.,

- na iznos od 8.634,01 kn / 1.145,93 EUR od 19. kolovoza 2019. do 11. ožujka 2020.,

- na iznos od 8.655,09 kn / 1.148,73 EUR od 20. rujna 2019. do 11. ožujka 2020.,

- na iznos od 8.665,49 kn / 1.150,11 EUR od 18. listopada 2019. do 11. ožujka 2020.,

- na iznos od 8.726,88 kn / 1.158,26 EUR od 22. studenoga 2019. do 11. ožujka 2020.,

- na iznos od 8.695,91 kn / 1.154,15 EUR od 20. prosinca 2019. do 11. ožujka 2020.,

- na iznos od 8.711,40 kn / 1.156,20 EUR od 20. siječnja 2020. do 11. ožujka 2020.,

- na iznos od 8.703,83 kn / 1.155,20 EUR od 20. veljače 2020. do 11. ožujka 2020.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-566/2020 od 20. svibnja 2021. koja je ispravljena rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj
P-566/2020 od 18. lipnja 2021. naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 104.173,40 kn sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 8.691,55 kn od 21. ožujka 2019.

- na iznos od 8.687,96 kn od 20.travnja 2019.

- na iznos od 8.677,55 kn od 20. svibnja 2019.

- na iznos od 8.673,48 kn od 22. lipnja 2019.

- na iznos od 8.650,30 kn od 20. srpnja 2019.

- na iznos od 8.634,01 kn od 19. kolovoza 2019.

- na iznos od 8.655,09 kn od 20. rujna 2019.

- na iznos od 8.665,49 kn od 18. listopada 2019.

- na iznos od 8.726,88 kn od 22. studenoga 2019.

- na iznos od 8.695,91 kn od 20. prosinca 2019.

- na iznos od 8.711,40 kn od 20. siječnja 2020.

- na iznos od 8.703,83 kn od 20. veljače 2020.

do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka I. izreke), te je naloženo tuženiku platiti tužiteljici trošak parničnog postupka od 12.500,00 kn (točka II. izreke).

 

2. U obrazloženju navedene presude prvostupanjski sud je utvrdio kako je tuženik korisnik poslovnog prostora, ugostiteljskog objekta u S., anagrafske oznake T. b. R. , sagrađene na čest.zgr. ..., ... i ..., ZU ..., K.O. S..

 

2.1. Tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije prvostupanjski sud je odbio uz obrazloženje da je iz rješenja Ureda u S. županiji, Službe, Odsjeka od 23. veljače 2004. razvidno da je Republika Hrvatska stekla pravo vlasništva 1/3 dijela predmetnog poslovnog prostora, a isto proizlazi i iz izvatka iz zemljišne knjige od 9. veljače 2021. te je u utuženom razdoblju tužiteljica bila vlasnica predmetne nekretnine. Navod tuženika da tužiteljica više nije suvlasnica predmetnog prostora, na koju okolnost je tuženik dostavio Izvadak iz zemljišne knjige od 20. travnja 2021. prvostupanjski sud je ocijenio nebitnom činjenicom budući da je tužiteljica bila suvlasnica predmetnog poslovnog prostora u utuženom razdoblju, sve do 9. veljače 2021.

 

2.2. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je u obrazloženju naveo da visinu tužbenog zahtjeva tuženik nije osporavao sve do podneska od 21. travnja 2021., da se e-mail porukom od 8. prosinca 2020. tuženik obratio tužitelju s prijedlogom za otplatu duga na rate i tražio od tužitelja da definira način kako to ostvariti, kao i da je mjesečna naknada utvrđena prema Ugovoru o zakupu sklopljenim sa suvlasnicima P. od 7. ožujka 2016. na temelju kojeg mjesečna zakupnina za 88/240 dijela poslovnog prostora iznosi 1.030,00 EUR, pa za suvlasnički dio u vlasništvu RH koji predstavlja 1/3 dijela odnosno 80/240 dijela iznosi 936,36 EUR (1.030,00 EUR//88) x 80 = 936,36 EUR + PDV.

 

2.3. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev primjenom odredbe članka 65. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18), budući da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila suvlasnica predmetnog poslovnog prostora i da je tuženik predmetni poslovni prostor koristio kao ugostiteljski objekt te bio upoznat da mu je mjesečna naknada za korištenje dijela poslovnog prostora u vlasništvu tužiteljice odmjerena prema visini zakupnine koja je ugovorena između tuženika i ostalih suvlasnika predmetnog prostora i koju visinu tuženik tužiteljici nije osporavao.

 

3. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev, a podredno da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje i naknadu troška sastava žalbe od ukupno 5.656,25 kn.

 

4. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da između stranaka nije sklopljen nikakav ugovor o zakupu i nije bilo ugovornog odnosa te je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 65. Zakona o obveznim odnosima i odredbe Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnoga prostora („Narodne novine" broj: 125/11, 64/15, 112/18).

 

4.1. Osim toga, tuženik navodi da je tužiteljica zahtijevala od tuženika isplatu sukladno članku 1120. Zakona o obveznim odnosima ali nikada nije tražila od tuženika uvođenje u posjed ili suposjed zbog čega je zahtjev trebalo odbiti i po odredbi članaka 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14).

 

4.2. Tuženik smatra da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer je prvostupanjski sud odbio zatražiti od zemljišnoknjižnog odjela ispravu na temelju koje je tužiteljica otuđila nekretninu, što se moglo dogoditi i tijekom 2019. godine i što nije moguće utvrditi bez dostavljanja ugovora o kupoprodaji.

 

4.3. Također, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva navodeći da je visinu osporio prije zaključenja prethodnog postupka te je tužitelj bio dužan dostaviti dokaze na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Smatra da je ugovor o zakupu od 7. ožujka 2016. koji je sklopljen između tužitelja (zapravo tuženika) i treće osobe mogao biti relevantan isključivo da tužiteljica od tuženika potražuje iznos zakupnine, a ne i dokaz visine tužbenog zahtjeva za povrat stečenog bez osnove.

 

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

6. Žalba je djelomično osnovana.

 

7. Ispitavši pobijanu presudu na temelju članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19 i 80/22) u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, ali je i pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima o tužbenom zahtjevu djelomično trebalo jednako odlučiti.

 

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice za isplatu 104.173,40 kn zbog tuženikovog korištenja tužiteljičinog poslovnog prostora bez valjane pravne osnove.

 

9. Iz izvatka iz zemljišne knjige Općinskog suda u Splitu, zemljišnoknjižni odjel S. za zk. uložak ..., k.č.br. ... ZGR i k.č.br. ... ZGR od 9. veljače 2021. (str 51.-56. spisa) proizlazi da je tužiteljica bila vlasnica predmetnog poslovnog prostora u 39/100 dijela. Dakle, u zemljišnim knjigama je tužiteljica bila na dan 9. veljače 2021. upisana kao suvlasnica predmetne nekretnine, što između stranaka nije ni sporno.

 

10. Budući da tužiteljica potražuje naknadu za neovlašteno korištenje nekretnine u razdoblju od ožujka 2019. do veljače 2020., činjenica da tužiteljica na dan 20. travnja 2021. više nije bila upisana vlasnica predmetne nekretnine nije relevantna za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva što je pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.

 

11. Također, tuženik nije ni iznio konkretnu tvrdnju da je tužiteljica, eventualno, otuđila svoj suvlasnički dio nekretnine prije veljače 2020. godine, niti je za takvu tvrdnju privio spisu ikakvu ispravu.

 

12. Ovaj sud primjećuje da je u smislu odredbe članka 7. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 63/19) zemljišna knjiga javna i može se zahtijevati uvid u zemljišnu knjigu (stavak 1.), a iz zemljišne knjige izdaju se izvaci iz glavne knjige i preslike ili ispisi iz zbirke isprava (stavak 2.). Tuženik, na kojem leži teret dokaza utvrđenja činjenice na koju se poziva i koja bi išla njemu u prilog, ako je smatrao da je tužiteljica otuđila nekretninu u kritičnom razdoblju mogao je zahtijevati uvid i presliku zbirke isprava i priviti isprave kojima takvu tvrdnju dokazuje sve u smislu odredbe članka 232. stavaka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku. Budući da to nije učinio neosnovano u žalbi navodi da je prvostupanjski sud morao zatražiti takvu ispravu od zemljišno knjižnog suda.

 

13. Međutim, tuženik u žalbi osnovano navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Stranke nisu zaključile ugovor o zakupu, nego tužiteljica potražuje naknadu za neovlašteno korištenje njenog dijela nekretnine i na predmetni odnos treba primijeniti odredbu članka 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

 

14. Odredbom članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima je propisano da nepošteni posjednik tuđe stvari je mora predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

 

15. Tuženik koji se sam obratio tužiteljici radi otplate predmetnog duga na rate i radi sklapanja ugovora o zakupu (str. 59. spisa) je nesumnjivo znao da mu ne pripada pravo na posjed (članak 18. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima) zbog čega kao nepošteni posjednik mora predati vlasniku sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja.

 

16. Suprotno žalbenim navodima, okolnost da tužiteljica nije tužbenim zahtjevom istodobno zahtijevala i predaju stvari u posjed ne znači automatizmom da je tužbeni zahtjev neosnovan (pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/21) održanoj 1. ožujka 2021.), dok iz pregovora stranaka o sklapanju ugovora o zakupu i plaćanju zakupnine proizlazi da je tužiteljica izrazila volju za (posrednim) posjedovanjem predmetnog poslovnog prostora. 

 

17. Isto tako, iako tužiteljica ne može od tuženika zahtijevati zakupninu (jer ugovor o zakupu nije zaključen) ona je bila ovlaštena davati svoju nekretninu u zakup i ostvarivati naknadu za njeno protupravno korištenje jer u vezi takvog korištenja nije ostvarila pripadajuću zakupninu, a tuženik se na račun toga neosnovano okoristio. Visinu tuženikove koristi koju je imao zbog korištenja nekretnine prvostupanjski sud je pravilno utvrdio prema visini ugovorene zakupnine iz ugovora o zakupu za isti poslovni prostor zaključen između tuženika i trećih osoba.

 

18. Međutim, na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održanoj 16. lipnja 2021. prihvaćeno je pravno shvaćanje prema kojem tražbina vlasnika prema nepoštenom posjedniku po osnovi naknade koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja stvari dospijeva danom podnošenja zahtjeva za naknadu. U smislu članka 29. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.

 

19. Budući da se tužiteljica obratila tuženiku sa zahtjevom za naknadu podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora od 6. ožujka 2020. koji je tuženik zaprimio 11. ožujka 2020., danom primitka zahtjeva je tužiteljičina tražbina dospjela i od tog dana (članak 183. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima)  treba računati početak tužiteljičinog prava na zakonsku zateznu kamatu iz članka 29. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima.

 

20. Odluka prvostupanjskog suda o parničnom trošku je pravilna, obrazložena i u skladu s odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku, a tuženik u žalbi posebno ni ne iznosi razloge zbog kojih osporava odluku o parničnom trošku sadržanu u pobijanoj presudi.

 

21. Slijedom navedenog, primjenom odredbe članka 368. stavka 2. Zakona o parničnom postupku valjalo je odbiti tuženikovu žalbu i prvostupanjsku presudu potvrditi u dijelu označenom u točki I. izreke ove presude.

 

22. Tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu zakonske zatezne kamate za razdoblje označeno u točki II. izreke ove presude valjalo je odbiti na temelju odredbe članka 29. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima i pobijanu presudu u tom dijelu preinačiti primjenom odredbe članka 373.a stavka 2. Zakona o parničnom postupku.

 

23. Tuženiku nije dosuđen trošak sastava žalbe, jer u žalbenom postupku nije uspio u pogledu glavnog zahtjeva već samo u pogledu sporednih traženja. Iz navedenog proizlazi kako tuženik nije uspio u ovom žalbenom postupku u odnosu na odluku o glavnoj stvari, zbog čega nema pravo na trošak žalbenog postupka (članak 166. stavak 2. u svezi odredbe članka 154. Zakona o parničnom postupku).

 

Zagreb, 13. rujna 2022.

 

Predsjednik vijeća

dr. sc. Srđan Šimac