1                            Poslovni  broj: 1 Us I-1446/2020-32

 

 

 

 

 

 

Poslovni  broj: 1 Us I-1446/2020-32

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

             

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužitelja G. B. iz P., ..., kojeg zastupa opunomoćenik M. B., odvjetnik u P., ... protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, kojeg zastupa opunomoćenica J. F. V., radi svojstva osiguranika osobe s invaliditetom, 12. rujna 2022.,

 

p r e s u d i o  j e

 

              I.              Poništava se rješenje tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 141-06/20-01/03309609801, URBROJ: 341-99-05/3-20-004644 od 21. listopada 2020. i prvostupanjsko rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Puli, KLASA: UP/I 141-06/20-01/03309609801, URBROJ: 341-13-05/3-20-8484 od 17. lipnja 2020.

 

              II.              Tužitelju se utvrđuje svojstvo osiguranika – osobe s invaliditetom od 1. siječnja 2019. te se utvrđuje da tužitelj ispunjava uvjete da mu se od 1. siječnja 2019. računa staž osiguranja s povećanim trajanjem i da mu se snizi dobna granica za stjecanje prava na starosnu mirovinu sukladno čl. 26. i čl. 27. ZOSPT iz 2018.

 

III.              Nalaže se prvostupanjskom tijelu da u roku od 60 dana od dana pravomoćnosti ove presude donese potrebne provedbene odluke u cilju ostvarivanja prava tužitelja iz točke II. izreke ove presude.

 

              IV.              Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove ovog upravnog spora u iznosu od 9.375,00 kn (slovima: devet tisuća tristo sedamdeset i pet kuna) / 1.244,28 eura (slovima: tisuću dvjesto četrdeset i četiri eura i dvadeset i osam centi)[1] u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovog upravnog spora, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog spora.

 

 

 

 

 

Obrazloženje

 

1.  Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Puli, KLASA: UP/I 141-06/20-01/03309609801, URBROJ: 341-13-05/3-20-8484 od 17. lipnja 2020., povodom zahtjeva tužitelja od 20. ožujka 2020., tužitelju je utvrđeno svojstvo osiguranika - osobe s invaliditetom na temelju oboljenja od ankilozantnog spondilitisa i to od 1. siječnja 2019. prema čl. 26. st. 1. Zakona o stažu osiguranja s povećanim trajanjem („Narodne novine“, broj 115/18, dalje: ZOSPT iz 2018.), ali je utvrđeno da tužitelj ne ispunjava uvjete da mu se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem tako da se svakih 12 mjeseci staža osiguranja računa kao 15 mjeseci sukladno čl. 26. st. 3. ZOSPT iz 2018., niti ispunjava uvjete prema čl. 27. st. 3. ZOSPT iz 2018. za snižavanje dobne granice za stjecanje prava na starosnu mirovinu propisanu čl. 33. i 180. Zakona o mirovinskom osiguranju  („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19, dalje: ZOMO) po jednu godinu za svakih pet godina staža osiguranja koji se za efektivno navršenih 12 mjeseci računa kao 15 mjeseci staža osiguranja, jer da se prema čl. 3. ZOSPT iz 2018. staž osiguranja računa s povećanim trajanjem i snižava dobna granica za stjecanje prava na starosnu mirovinu samo osiguranicima koji su zaposleni, ali ne i osiguranicima koji su samostalni obveznici doprinosa za mirovinsko osiguranje.

 

2.  Protiv navedenog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koja je osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II 141-06/20-01/03309609801, URBROJ: 341-99-05/3-20-004644 od 21. listopada 2020. odbijena kao neosnovana.

 

3.  Tužitelj je pravodobno podnio tužbu ovom Sudu u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika. Tužitelj je prvotno u tužbi osporavao datum od kada mu je kao osiguraniku utvrđeno svojstvo osiguranika - osobe s invaliditetom od 1. siječnja 2019. Naime, tužitelju je to svojstvo priznato od 1. siječnja 2019. jer je tada stupio na snagu spomenuti ZOSPT iz 2018. koji u svojim odredbama izričito propisuje da svojstvo osiguranika – osobe s invaliditetom stječe osoba koja boluje od ankilozantnog spondilitisa, a prije tog zakona na snazi je bio Zakon o stažu osiguranja s povećanim trajanjem („Narodne novine“, broj 71/99, 46/07, 41/08, 61/11 i 115/18, dalje: ZSOPT iz 1999.) koji je stupio na snagu 16. srpnja 1999., a taj Zakon nije izričito propisivao da svojstvo osiguranika – osobe s invaliditetom stječe osoba koja boluje od ankilozantnog spondilitisa, već je propisivao da to svojstvo stječu osiguranici – invalidne osobe oboljele od reumatoidnog artritisa. Stoga je tužitelj prvotno u tužbi tvrdio da bolest ulazi u bolest reumatoidnog artritisa, odnosno da predstavlja njezin teži oblik i da je stoga ta njegova bolest bila obuhvaćena i ranijim ZSOPT iz 1999. te da mu je svojstvo osiguranika – osobe s invaliditetom trebalo priznati puno ranije jer je iz priložene medicinske dokumentacije razvidno da od bolesti ankilozantnog spondilitisa boluje još od 1998. te je predložio da se u sporu provede vještačenje po stalnom sudskom vještaku reumatologu na okolnost da li se radi o srodnim bolestima. Nadalje, kao drugo tužitelj smatra da mu pripada staž osiguranja s povećanim trajanjem, odnosno pravo na snižavanje dobne granice za stjecanje prava na starosnu mirovinu, kao samozaposlenoj osobi s invaliditetom i samostalnom obvezniku doprinosa za mirovinsko osiguranje, te u svezi s time obrazlaže kako ZSOPT iz 2018. niti u jednoj svojoj odredbi pa niti u odredbi čl. 3. na koju se pozivaju upravna tijela ne pravi razliku u kategoriji osiguranika - invalidnih osoba koji su zaposleni (osobe u radnom odnosu) i onih koji su samostalni obveznici doprinosa za mirovinsko osiguranje (koji obavljaju samostalnu djelatnost). Obrazlaže kako odredba čl. 1. ZSOPT iz 2018. propisuje da je za stjecanje tog prava odlučno jedino osobno svojstvo osiguranika – bolest propisana odredbom čl. 1. t. 3. i čl. 26. ZSOPT iz 2018., bez obzira na radno mjesto, zanimanje ili radni odnos. Stoga da se niti ekstezivnim tumačenjem tog Zakona ne može zaključiti da pravo na staž osiguranja s povećanim trajanjem pripada samo onim invalidnim osobama koje su zaposlene, a ne i invalidnim osobama koje su samozaposlene i koje su samostalni obveznici doprinosa za mirovinsko osiguranje. Dodaje da niti ZOMO ne pravi razliku u pravima osiguranika u radnom odnosu i osiguranika samostalnih obveznika doprinosa za mirovinsko osiguranje. Smatra da stoga tužitelj stječe jednaka prava iz mirovinskog osiguranja po osnovi radne aktivnosti kao i svaka druga osoba u radnom odnosu, a u slučaju bolesti i prava iz čl. 26. (staž osiguranja s povećanim trajanjem) i 27. (snižavanje dobne granice za stjecanje prava na starosnu mirovinu) ZSOPT iz 2018. Stoga predlaže da Sud poništi navedena upravna rješenja i da se utvrdi da on stječe svojstvo osiguranika – osobe s invaliditetom od 1. siječnja 1989. i da mu se od te godine utvrdi pravo na staž osiguranja s povećanim trajanjem tako što mu se svakih 12 mjeseci staža osiguranja računa kao 15 mjeseci po čl. 26. ZSOPT iz 2018., odnosno da mu se snižava dobna granica za stjecanje prava na starosnu mirovinu po jednu godinu za svakih pet godina provedenih u osiguranju koje se računa 12 mjeseci kao 15 mjeseci po čl. 27. st. 3. ZSOPT iz 2018. Tužitelj je ujedno zatražio da mu se naknadi trošak ovog spora zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

 

4.  Tuženik je u odgovoru na tužbu u bitnome ostao kod svih navoda iznijetih u obrazloženju osporavanoga rješenja te je dodatno naveo kako se prema čl. 3. st. 2. ZSOPT iz 2018. osiguranicima iz čl. 1. tog Zakona računa staž osiguranja s povećanim trajanjem ako su zaposleni s punim radnim vremenom ili sa skraćenim radnim vremenom, koje se prema općem propisu kojim se uređuju radni odnosi i kolektivnom ugovoru smatra kao zaposlenje s punim radnim vremenom. Budući da tužitelj kao osiguranik obavlja samostalnu djelatnost te da je samostalni obveznik doprinosa, odnosno da nije zaposlen, to on ne ispunjava uvjete da mu se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem. Glede navoda tužitelja da je pogrešno utvrđen datum stjecanja svojstva osiguranika - osobe s invaliditetom, napominje da je nalaz i mišljenje vijeća viših vještaka Zavoda za vještačenje od 4. rujna 2020. , na kojem je temeljeno pobijano rješenje, donesen na temelju dostupne medicinske dokumentacije te da je u skladu s primjenjivim propisima. Stoga tuženik smatra da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno te traži da Sud odbije zahtjev tužitelja za provođenje vještačenja po sudskom vještaku. Predložio je da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

 

5.  U tijeku ovog spora održano je ročište za raspravu dana 6. srpnja 2021. Po okončanju tog ročišta Sud je usvojio dokazni prijedlog tužitelja da se u ovom sporu provede medicinsko vještačenje te je na temelju ovosudnog rješenja od 7. veljače 2022. provedeno medicinsko vještačenje i to kombinirano vještačenje reumatološko-fizijatrijske struke, putem stručne ustanove T. O., Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju bolesti srca, pluća i reumatizma. Zadaća vještačenja je bila utvrditi da li bolest tužitelja ankilozantni spondilitis predstavlja istu, istovrsnu (težu ili lakšu) ili drugu bolest od reumatoidnog artritisa.

 

6.  Dana 4. travnja 2022. u Sudu je zaprimljen nalaz i mišljenje T. O., Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju bolesti srca, pluća i reumatizma. Iz navedenog nalaza i mišljenja slijedi da je nakon pregleda tužitelja i uvida u medicinsku dokumentaciju utvrđeno da tužitelj boluje od ankilozantnog spondilitisa, a ta bolest je različita od reumatoidnog artritisa, te da te bolesti čine zasebne patofiziološke i kliničke entitete/bolesti.

 

7.  Tužitelj je se je na navedeni nalaz i mišljenje očitovao podneskom zaprimljenim u Sudu dana 20. travnja 2022. i 21. srpnja 2022. te je naveo kako nije sporno da navedene bolesti ne predstavljaju iste bolesti, ali smatra da nalazom i mišljenjem nije odgovoreno na ključno pitanje jesu li navedene bolesti srodne bolesti u smislu simptomatike te stanja i posljedica koje mogu izazvati na radnu sposobnost oboljele osobe. Međutim, unatoč tome tužitelj nije tražio dopunu nalaz i mišljenja jer je pojasnio kako je on u trenutku pokretanja upravnog postupka priznanja svojstva osiguranika - osobe s invaliditetom u 2020. imao 37 godina staža osiguranja, a u ovome trenutku da ima 39 godina staža osiguranja i to bez obračunatog staža osiguranja s povećanim trajanjem, i uskoro 64 godine života, tako da mu do starosne mirovine preostaje godina dana sukladno čl. 33. ZOMO. Stoga da više nema pravnog interesa na utvrđenje stjecanja svojstva osiguranika – osobe s invaliditetom počevši od dijagnosticiranja bolesti (1988.), i priznavanja prava na staž osiguranja s povećanim trajanjem od 01. siječnja 1989. (kako je postavljeno u  tužbenom zahtjevu), već da mu je dovoljno utvrđenje prava na staž osiguranja s povećanim trajanjem od 1. siječnja 2019., od kada mu je osporenim rješenjima priznato svojstvo invalidne osobe, i od kada je njegova bolest ankilozantni spondilitis uvrštena u ZSOPT iz 2018., pa da u tom pravcu mijenja tužbeni zahtjev na način da traži utvrđenje tog prava, ne od 1. siječnja 1989., već od 1. siječnja 2019. Pojasnio je da stoga u ovom postupku više nije sporno pitanje trajanja njegove bolesti i srodnosti njegove bolesti s reumatoidnim artritisom, pa da stoga ne traži dopunu navedenog nalaza i mišljenja, a da u ovom sporu ostaje sporno jedino pitanje pripada li tužitelju, kao osobi koja samostalno obavlja djelatnost i samostalni je obveznik doprinosa za mirovinsko osiguranje, pravo na staž osiguranja s povećanim trajanjem počevši od 1. siječnja 2019. od kojeg datuma mu je osporavanim rješenjima i priznato svojstvo osiguranika – osobe s invaliditetom. Predložio je i da se odluka u ovom sporu nadalje donese bez održavanja rasprave obzirom da je u sporu ostalo sporno samo pravno pitanje.

 

8.  Tuženik je u odnosu na navedeni nalaz i mišljenje dostavio podnesak zaprimljen u Sudu dana 25. srpnja 2022. u privitku kojeg je priložio očitovanje Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom na navedeni nalaz i mišljenje od 4. travnja 2022. iz kojeg slijedi da je navedeno vještačenje u potpunosti prihvatljivo.

 

9.  Dakle, u ovom sporu više nije sporno činjenično pitanje koje se odnosi na datum stjecanja svojstva osiguranika – osobe s invaliditetom, odnosno nije sporno da tužitelj stječe svojstvo osiguranika – osobe s invaliditetom od 1. siječnja 2019.

 

10.  Međutim, ostalo je sporno pravno pitanje je li tužitelju kao osobi s invaliditetom i samostalnom obvezniku doprinosa za mirovinsko osiguranje pripada pravo na staž osiguranja s povećanim trajanjem od 1. siječnja 2019., odnosno da li tužitelj kao samozaposlena osoba s invaliditetom ostvaruje pravo na staž osiguranja s povećanim trajanjem na jednak način kao i zaposlena osoba s invaliditetom.

 

11.  Tuženik je stava da to pravo pripada samo osobama koje su zaposlene, a ne i osobama koje se nalaze u osiguranju kao samostalni obveznik doprinosa za mirovinsko osiguranje, te se pri tome poziva na čl. 3., čl. 26. i čl. 27. st. 3. ZSOPT iz 2018.

 

12.  Tužitelj je stava da ZSOPT iz 2018. ne pravi razliku u kategoriji osiguranika - invalidnih osoba koji su zaposleni i onih koji su samostalni obveznici doprinosa te smatra da čl. 3. ZSOPT iz 2018. ne uređuje pitanje stjecanja prava na staž osiguranja s povećanim trajanjem već samo pitanje načina računanja staža osiguranja s povećanim trajanjem, a da pitanje stjecanja prava na staž osiguranja s povećanim trajanjem uređuje čl. 1. ZSOPT iz 2018. koji da u st. 3. u niti jednoj odredbi ne veže stjecanje tog prava uz radno mjesto ili radni odnos, već je jedino odlučna bolest osiguranika. Također smatra i da opći propis ZOMO ne pravi tu razliku. Stoga da odvjetnik kao osoba koja samostalno obavlja djelatnost je osiguranik koji je obvezno osiguran sa svim pravima pri čemu ZOMO ne pravi razliku između prava koja imaju osiguranici u radnom odnosu i prava koja imaju osobe koje obavljaju djelatnost te ukazuje kako stoga on koji je bio u radnom odnosu od 1982. do 1992., a od 1992. do danas obavlja odvjetničku djelatnost stječe jednaka prava iz mirovinskog osiguranja po osnovi radne aktivnosti kao i svaka druga osoba u radnom odnosu, a u slučaju bolesti i prava iz čl. 26. i čl. 27. ZSOPT iz 2018.

 

13.  Kako je u tijeku ovog spora ostalo sporno samo pravno pitanje, te je tužitelj naknadno predložio da se o tom pitanju donese presuda bez održavanja novog ročišta za raspravu, dok tuženik nije izričito zatražio da se održi rasprava u ovom sporu, to je Sud na temelju odredbe čl. 36. t. 4. ZUS, te odredbe čl. 8. ZUS prema kojoj je Sud dužan upravni spor provesti brzo, bez odugovlačenja i uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, ovaj spor riješio bez održavanja novog ročišta za raspravu.

 

14.  Na temelju razmatranja spornog pravnog pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

 

15.  Čl. 8. st. 1. t. 2. ZOMO propisano je da je osiguranik fizička osoba koja je na osnovi radne aktivnosti (radni odnos, obavljanje djelatnosti i dr.) obvezno osigurana na mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti.

 

16.  Čl. 8. st. 1. t. 6. ZOMO propisano je da je staž osiguranja s povećanim trajanjem razdoblje provedeno u obveznom mirovinskom osiguranju koje se računa s povećanim trajanjem. Posebnim propisima su određena radna mjesta i zanimanja na kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem i osiguranici - osobe s invaliditetom kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem.

 

17.  Čl. 33. ZOMO propisano je da pravo na starosnu mirovinu ima osiguranik kada navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža.

 

18.  Čl. 1. st. 1. ZSOPT iz 2018. propisano je da osobe koje ostvaruju prava iz obveznoga mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti prema odredbama općeg propisa o mirovinskom osiguranju i prema odredbama ovoga Zakona su:

              1. osiguranici zaposleni na osobito teškim i za zdravlje i radnu sposobnost štetnim radnim mjestima,

              2. osiguranici kojima nakon određenih godina života, zbog naravi i težine posla, fiziološke funkcije organizma opadaju u toj mjeri da onemogućavaju daljnje uspješno obavljanje tog posla,

              3. osiguranici - osobe s invaliditetom: osobe oboljele od distrofije i srodnih mišićnih i neuromišićnih bolesti, oboljeli od paraplegije, cerebralne i dječje paralize, multiple skleroze i srodnih bolesti, slijepe osobe, gluhe osobe, gluhoslijepe osobe, osobe oboljele od reumatoidnog artritisa i drugih sustavnih upalnih bolesti zglobova i vezivnog tkiva (ankilozantni spondilitis, psorijatični artritis, seronegativni artritis, sistemski eritemski lupus, sklerodermija i polimiozitis/dermatomiozitis), osobe kod kojih postoje funkcionalni poremećaji zbog kojih se ne mogu samostalno kretati bez uporabe invalidskih kolica te osobe s Downovim sindromom.

 

19.  Čl. 3. st. 1. ZSOPT iz 2018. propisano je da se osiguranicima iz čl. 1. tog Zakona staž osiguranja računa s povećanim trajanjem i da se snižava dobna granica za stjecanje prava na starosnu mirovinu na način i pod uvjetima propisanim tim Zakonom. St. 2. istog članka propisano je da se osiguranicima iz čl. 1. tog Zakona računa staž osiguranja s povećanim trajanjem ako su zaposleni s punim radnim vremenom ili sa skraćenim radnim vremenom, koje se prema općem propisu kojim se uređuju radni odnosi i kolektivnom ugovoru smatra kao zaposlenje s punim radnim vremenom.

 

20.  Čl. 26. st. 1. ZSOPT iz 2018. propisano je da se staž osiguranja s povećanim trajanjem računa osiguranicima – osobama s invaliditetom: osobama oboljelim od distrofije i srodnih mišićnih i neuromišićnih bolesti, oboljelima od paraplegije, cerebralne i dječje paralize, multiple skleroze i srodnih bolesti, slijepim osobama, gluhim osobama, gluhoslijepim osobama, osobama oboljelim od reumatoidnog artritisa i drugih sustavnih upalnih bolesti zglobova i vezivnog tkiva (ankilozantni spondilitis, psorijatični artritis, seronegativni artritis, sistemski eritemski lupus, sklerodermija i polimiozitis/dermatomiozitis), osobama kod kojih postoje funkcionalni poremećaji zbog kojih se ne mogu samostalno kretati bez uporabe invalidskih kolica te osobama s Downovim sindromom. St. 2. istog članka propisano je da se svojstvo osiguranika - osobe s invaliditetom iz st. 1. tog članka, ako im zdravstveno stanje uzrokuje trajne posljedice za život i rad, utvrđuje rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje na temelju nalaza i mišljenja Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom prema odredbama općeg propisa o mirovinskom osiguranju na zahtjev osiguranika - osobe s invaliditetom. St. 3. istog članka propisano je da se osiguranicima - osobama s invaliditetom iz st. 1. tog članka svakih 12 mjeseci staža osiguranja računa kao 15 mjeseci.

 

21.  Čl. 27. st. 3. ZSOPT iz 2018. propisano je da se osiguranicima - osobama s invaliditetom iz čl. 1. t. 3. tog Zakona snižava dobna granica za stjecanje prava na starosnu mirovinu iz čl. 33. i čl. 180. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 33/15, 120/16, 18/18 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 62/18) po jednu godinu za svakih pet godina provedenih u osiguranju koje se računa 12 mjeseci kao 15 mjeseci.

 

22.  Navedeni ZSOPT iz 2018. dopunjen je Zakonom o dopunama Zakona o stažu osiguranja s povećanim trajanjem („Narodne novine“, broj 34/21, dalje: Zakon o dopunama ZSOPT iz 2018.) tako da je dodan čl. 3.a koji glasi: „Osiguranicima - osobama s invaliditetom iz članka 1. točke 3. ovoga Zakona obvezno osiguranim na mirovinsko osiguranje na temelju članaka 10. do 13. i članka 15. Zakona o mirovinskom osiguranju (»Narodne novine«, br. 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 62/18., 115/18. i 102/19.) računa se staž osiguranja s povećanim trajanjem na temelju plaćenih doprinosa za mirovinsko osiguranje.“ Navedena dopuna stupila je snagu 10. travnja 2021.

 

23.  Čl. 10. t. 2. ZOMO propisano je da su obvezno osigurane osobe koje u skladu s posebnim propisima samostalno obavljaju profesionalnu djelatnost, kao što su odvjetnici, privatni zdravstveni radnici, umjetnici, novinari, odgajatelji, lektori i prevoditelji, primalje, predstavnici obiteljskog doma, fizička osoba koja samostalno kao profesionalnu djelatnost obavlja poslove savjetovališta i usluga pomoći i njege u kući i drugi.

 

24.  Čl. 134. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14, dalje: Ustav RH) propisano je da međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj snazi su iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava.

 

25.  Dakle, iz citiranih zakonskih odredaba slijedi da je stupanjem na snagu Zakona  o dopunama ZSOPT iz 2018. dopunjen ZSOPT iz 2018. na način da je u tom Zakonu sada izričito navedeno da se osiguranicima - osobama s invaliditetom računa staž osiguranja s povećanim trajanjem na temelju plaćenih doprinosa za mirovinsko osiguranje, a u tu kategoriju osiguranika ulaze sve obvezno osigurane osobe koje u skladu s posebnim propisima samostalno obavljaju profesionalnu djelatnost, između ostaloga i odvjetnici.

 

26.  Međutim, prije stupanja na snagu navedene dopune, stupio je na snagu Zakon o potvrđivanju Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i Fakultativnog protokola uz Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom („Narodne novine, Međunarodni ugovori“, broj 6/07 i 5/08, dalje: Zakon o potvrđivanju Konvencije o pravima osoba s invaliditetom).

 

27.  U čl. 4. st. 1. tog Zakona o potvrđivanju Konvencije o pravima osoba s invaliditetom propisano je da se države stranke obvezuju osigurati i promicati puno ostvarenje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda svih osoba s invaliditetom bez bilo kakve diskriminacije na osnovi invaliditeta. U tu se svrhu države stranke obvezuju, između ostaloga:

              a) usvojiti odgovarajuće zakonodavne, upravne i druge mjere za provedbu prava priznatih ovom Konvencijom,

              b) poduzeti sve odgovarajuće mjere, uključujući zakonodavne, za izmjenu ili ukidanje postojećih zakona, propisa, običaja i prakse, koji predstavljaju diskriminaciju osoba s invaliditetom,

              c) uzeti u obzir zaštitu i promicanje ljudskih prava osoba s invaliditetom u svim politikama i programima,

              d) suzdržati se od svakog postupanja ili prakse koja nije u skladu s ovom Konvencijom te osigurati da javne vlasti i institucije djeluju u skladu s ovom Konvencijom,

              e) poduzeti sve odgovarajuće mjere kako bi se uklonila diskriminacija na osnovi invaliditeta počinjena/prakticirana od strane bilo koje osobe, organizacije ili privatnog poduzeća.

 

28.  Čl. 27. st. 1. Zakona o potvrđivanju Konvencije o pravima osoba s invaliditetom propisano je da države stranke priznaju pravo na rad osobama s invaliditetom, na ravnopravnoj osnovi s drugima; ovo uključuje pravo na mogućnost zarađivanja za život od rada, slobodno odabranog ili prihvaćenog na tržištu rada i u radnom okruženju koje je otvoreno, uključujuće i dostupno osobama s invaliditetom. Države stranke će osigurati i promicati ostvarenje prava na rad, uključujući pritom i one koji steknu invaliditet tijekom zaposlenja, poduzimanjem odgovarajućih koraka, uključujući i zakonodavstvo, s ciljem, koji su taksativno navedeni u tom članku.

 

29.  U Konačnom prijedlogu Zakona o dopunama ZSOPT iz 2018. navedeno je da je svrha donošenja te dopune da se samozaposlene osobe s invaliditetom izjednače sa zaposlenim osobama s invaliditetom upravo iz razloga što je Republika Hrvatska stranka navedene Konvencije o pravima osoba s invaliditetom te je obvezna osigurati jednakost svih osoba s invaliditetom radi čega se samozaposlene osobe s invaliditetom ne smiju stavljati u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale korisnike prava iz ZOSPT iz 2018.

 

30.  Dakle, navedeni Zakon o potvrđivanju Konvencije o pravima osoba s invaliditetom bio je na snazi u vrijeme primjene navedenog ZOSPT iz 2018., a prema toj Konvenciji osiguranici samozaposlene osobe s invaliditetom su jednake osiguranicima zaposlenim osobama s invaliditetom. Kako navedena Konvencija čini dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i po pravnoj snazi je iznad zakona sukladno citiranoj odredbi čl. 134. Ustava RH, to znači da stoga sukladno toj Konvenciji ZOSPT iz 2018. treba tumačiti na isti način kao što je to sada izričito propisano u Zakonu o dopunama ZSOPT iz 2018. 

 

31.  Stoga je pogrešno tumačenje da se osiguraniku samozaposlenoj osobi s invaliditetom staž osiguranja s povećanim trajanjem može računati tek od dana stupanja na snagu navedenog Zakona o dopunama ZSOPT iz 2018., a ne i ranije od dana stupanja na snagu ZSOPT iz 2018.

 

32.  Slijedom svega prethodno obrazloženoga, po ocjeni Suda, pravilno tumači tužitelj da čl. 1. st. 3. ZSOPT iz 2018. ne pravi razliku u zaposlenim i samozaposlenim osiguranicima s utvrđenim invaliditetom. Naime, iz sadržaja odredaba čl. 1. i čl. 3. ZSOPT iz 2018. slijedi da nije bitna osnova osiguranja već da je bitno da se radi o "osiguraniku", a sukladno citiranom čl. 8. st. 1. t. 2. ZOMO osiguranik je fizička osoba koja je na osnovi radne aktivnosti (radni odnos, obavljanje djelatnosti i dr.) obvezno osigurana na mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti, što tužitelj nesporno je. Drugi uvjet je da osiguranik ima određeni invaliditet, a nesporno je da je tužitelj obolio od ankilozantnog spondilitisa. Dakle, radi se o trećoj kategoriji osiguranika iz citiranog čl. 1. t. 3. ZSOPT iz 2018. kojima se staž osiguranja s povećanim trajanjem omogućava zbog njihovog zdravstvenog stanja koje uzrokuje trajne posljedice za život i rad, bez obzira na osnovu osiguranja (je li osoba zaposlena ili samozaposlena).

 

33.  Radi pojašnjenja navodi se da čl. 3. ZSOPT iz 2018. na koji se poziva tuženik uređuje način računanja staža osiguranja s povećanim trajanjem i sniženje dobne granice za stjecanje prava na starosnu mirovinu ovisno o dužini trajanja radnog vremena, međutim taj članak ne uvjetuje da osiguranik da bi ostvario staž osiguranja s povećanim trajanjem i sniženje dobne granice za stjecanje prava na starosnu mirovinu mora biti isključivo zaposlen, kako to pogrešno tumači tuženik.

 

34.  Slijedom svega navedenoga osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje ocijenjeni su nezakonitima, jer se radi o postupanju i praksi koja nije u skladu s navedenom Konvencijom, radi čega je na temelju čl. 58. st. 1. ZUS iste valjalo poništiti i donijeti meritornu odluku kako je to navedeno u točki II. izreke ove presude. Dakle, tužitelj ima svojstvo osiguranika - osobe s invaliditetom od 1. siječnja 2019. te ima pravo da mu se od tog datuma računa staž osiguranja s povećanim trajanjem, kao i pravo na snižavanje dobne granice za stjecanje prava na starosnu mirovinu u skladu s čl. 26. i 27. ZSOPT iz 2018.  Prvostupanjsko tijelo je sukladno čl. 81. st. 2. ZUS dužno osigurati izvršenje ove presude, odnosno dužno je postupiti u skladu s točkom III. izreke ove presude u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude, a kako bi tužitelj ostvario prava koja su mu priznata ovom presudom. 

 

35.  S obzirom da tuženik nije uspio u ovom sporu, to je dužan snositi svoje troškove spora, ali i troškove spora koji su nastali tužitelju. Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja tužitelja u ovom sporu putem opunomoćenika, a taj trošak sukladno odredbi čl. 79. st. 2. ZUS u svezi s Tbr. 23. i Tbr. 32. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) iznosi za sastav tužbe, za zastupanje na ročištu dana 6. srpnja 2021. te za sastav podneska od 22. veljače 2022. kojim se je tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, 2.500,00 kn po radnji, što ukupno uvećano za iznos PDV od 25 %, iznosi 9.375,00 kn. Kako se radi o opravdanim radnjama poduzetima u ovom sporu, to je Sud sukladno čl. 79. st. 1. ZUS u cijelosti priznao i dosudio taj trošak tužitelju.

 

36.  Tužitelj je još zatražio i naknadu troška za sastav dva podneska i to od 20. prosinca 2020. (ispravno 30. prosinca 2020.) i 14. lipnja 2021. Međutim taj trošak nije priznat tužitelju. To stoga što je uvidom u prvi podnesak utvrđeno da se je tim podneskom tužitelj očitovao na odgovor na tužbu tuženika, dok se je drugim podneskom tužitelj očitovao na podnesak tuženika od 28. travnja 2021. (u kojem se je tuženik na traženje Suda očitovao da se protivi dokaznom prijedlogu tužitelja da se u ovom sporu provede vještačenje). Dakle, ne radi se o novim činjeničnim i pravnim razlaganjima, već o ponavljaju navoda iznijetih u tužbi, a u konačnici tužitelj se je mogao očitovati na te podneske tuženika i na raspravi održanoj u ovom sporu, a za koju radnju mu je priznat trošak. Stoga Sud cijeni da se ne radi o radnjama koje su bile nužne za vođenje ovog spora pa se stoga trošak tih radnji ne može prevaliti na teret druge strane.

 

37.  U odnosu na zatraženu kamatu na trošak od dana donošenja presude pa do isplate navodi se da ista nije dosuđena tužitelju iz razloga što je Visoki upravni sud Republike Hrvatske u svojim presudama poslovni broj Usž-356/19 od 18. travnja 2019. i Usž-1060/18 od 11. listopada 2018. zauzeo stav da stranci pripada pravo na kamatu na trošak tek po proteku roka za dobrovoljo ispunjenje (paricijskog roka), a ne i prije isteka tog roka. 

 

38.  Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelju nije nastala obveza plaćanja sudskih  pristojbi sukladno čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18, dalje: ZSP), 1. a pored toga tužitelj je u ovoj vrsti spora oslobođen plaćanja pristojbi sukladno čl. 11. st. 1. t. 16. ZSP.

 

U Rijeci 12. rujna 2022.

 

                                                                                                  Sutkinja

 

                                                                                                  Vesna Perić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

              UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. a i čl. 66. st. 5. ZUS).