1

Poslovni broj: 32 UsI-3569/2021-7

 

 

            

 

Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Janji Topol, uz sudjelovanje Spomenke Đurđević, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja D. K. OIB…. iz K. M., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Z., radi priznavanja prava na dopust radi njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, 8. rujna 2022.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I              Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, klasa: UP/II-502-06/20-05/111, ur. broj: 338-01-06-05-21-02 od 2. veljače 2021.

 

II              Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Z., Područne službe V., klasa: UP/I-502-06/19-05/354, ur. broj: 338-05-02-20-06 od 25. studenog 2020.

 

III              Nalaže se tuženiku isplatiti naknadu troškova upravnog spora tužitelju u iznosu od 6.250,00 kn/829,52 Eura[1] u roku od 15 dana od dana primitka pravomoćne presude.

 

Obrazloženje

 

1.               Osporenim rješenjem tuženika klasa: UP/II-502-06/20-05/111, ur. broj: 338-01-06-05-21-02 od 2. veljače 2021. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Z., Područne službe V., klasa: UP/I-502-06/19-05/354, ur. broj: 338-05-02-20-06 od 25. studenog 2020. kojim je tužitelju utvrđen prekid korištenja prava na dopust radi njege djeteta s težim smetnjama u razvoju za dijete D. (rođenu 1. veljače 2018.) te je utvrđena obustava isplate novčane naknade, sve s danom 2. srpnja 2020.

 

2.               Tužitelj je u tužbi osporio zakonitost navedenih rješenja, obrazložio je da je bio u radnom odnosu kod poslodavca V. j.d.o.o. te da ga ni poslodavac ni stečajni upravitelj nisu obavijestili o prestanku ugovora o radu, stečaju i o brisanju poslodavca iz sudskog registra (2. srpnja 2020.), niti je on o tome imao ikakvih saznanja. Ističe da je iz evidencije samog tuženika razvidno da je još 27. studenog 2020. bio u radnom odnosu kod navedenog društva te smatra da ga tuženik nije smio retroaktivno odjaviti kao osiguranika, niti mu retroaktivno ukinuti pravo. Nadalje je istaknuo da, u slučaju da poslodavac bude brisan iz sudskog registra, se takav prestanak ugovora o radu smatra prestankom zbog poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu, kod kojeg radnik ima status osiguranika kod tuženika. Zahtijeva poništavanje drugostupanjskog i prvostupanjskog rješenja.

 

3.               Tuženik je u odgovoru na tužbu u bitnome ostao kod navoda iznesenih u obrazloženju osporavanog rješenja te je predložio sudu da odbije tužbeni zahtjev.

 

4.               Tijekom spora sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu te je održao raspravu u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika koji izostanak nije opravdao, na temelju članka 39. stavka 2. u vezi članka 37. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje ZUS).

 

5.               Tužbeni zahtjev je osnovan.

 

6.               Odredbom članka 23. stavka 1. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama (Narodne novine broj 85/08., 110/08., 34/11., 54/13., 152/14., 59/17. i 37/20., dalje ZRRP) propisano je da jedan od zaposlenih ili samozaposlenih roditelja djeteta s težim smetnjama u razvoju  nakon isteka prava na rodiljni dopust, na temelju nalaza i mišljenja Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom sukladno posebnom zakonu, ima pravo na dopust za njegu djeteta do navršene 8. godine djetetova života. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da predmetno pravo pripada „zaposlenom“ roditelju.

 

Odredbom članka 52. stavka 1. ZRRP-a propisano je da je korisnik iz ovoga Zakona dužan Zavodu prijaviti svaku promjenu, u roku od 8 dana od dana nastanka okolnosti koja utječe na korištenje priznatog prava po ovom Zakonu.

 

Odredbom članka 112. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14., 127/17. i 98/19., dalje ZR) propisano je da ugovor o radu prestaje, između ostalog i smrću poslodavca fizičke osobe ili prestankom obrta po sili zakona ili brisanjem trgovca pojedinca iz registra u skladu s posebnim propisima.

 

Prema stavu ovog suda, iako navedeno nije decidirano propisano citiranom odredbom 112. ZR-a, ugovor o radu nedvojbeno prestaje i u slučaju brisanja trgovačkog društva kao poslodavca iz sudskog registra, na temelju odredbe članka 4. Zakona o trgovačkim društvima, koji propisuje da trgovačko društvo gubi svojstvo pravne osobe brisanjem toga društva iz sudskog registra.

7.               Sud je na temelju isprava u spisu utvrdio slijedeće činjenično stanje:

 

-                      tužitelj je od 20. kolovoza 2018. bio obvezno zdravstveno osiguran po osnovi radnog odnosa kod poslodavca V. j.d.o.o.

-                      tužitelj je, kao zaposleni otac djeteta s težim smetnjama u razvoju, bio korisnik prava na dopust za njegu djeteta s težim smetnjama u razvoju. Rješenjem prvostupanjskog tijela od 21. studenog 2019. mu je navedeno pravo priznato i nadalje te je istim ujedno utvrđeno i da je potrebno provesti kontrolno vještačenje u siječnju 2021. te da je roditelj dužan odmah, a najkasnije u roku od 8 dana od dana nastanka promjene prijaviti prvostupanjskom tijelu svaku promjenu koja utječe na prestanak prava, pa između ostalog i prestanak radnog odnosa jednog ili drugog roditelja

-                      Trgovački sud u V. je rješenjem poslovni broj St-423/2019-14 od 14. svibnja 2020. otvorio i zaključio stečajni postupak nad društvom V. j.d.o.o.

-                      Trgovački sud u V. je s danom 2. srpnja 2020. iz sudskog registra brisao društvo V. j.d.o.o.

-                      rješenjem prvostupanjskog tijela od 23. studenog 2020. je tužitelju ukinut status zdravstveno osigurane osobe Zavoda po osnovi radnog odnosa kod poslodavca V. j.d.o.o. s danom 2. srpnja 2020., uz argumentaciju da je poslodavac tužitelja prestao postojati 2. srpnja 2020. brisanjem iz sudskog registra

-                      osporenim prvostupanjskim rješenjem od 25. studenog 2020. tužitelju je utvrđen prekid korištenja prava na dopust radi njege djeteta s težim smetnjama u razvoju za dijete D. te je utvrđena obustava isplate novčane naknade, sve s danom 2. srpnja 2020., uz argumentaciju da mu je s tim danom prestao radni odnos u tijeku korištenja prava te da isti više ne može koristiti ranije priznato pravo

-          osporenim drugostupanjskim rješenjem tuženik je odbio žalbu tužitelja uz argumentaciju da tužitelj od 2. srpnja 2020. više nije u radnom odnosu, a da je nužan uvjet za korištenje tog prava status zaposlenog ili samozaposlenog roditelja. Obrazložio je da tuženik nije ovlašten u odnos stranaka sklopljenog ugovora o radu, niti je ovlašten ulaziti u razloge prestanka radnog odnosa te je ovlašten ocjenjivati postojanje radnog odnosa isključivo u okvirima ZRRP-a i Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju.

 

8.               Stav javnopravnih tijela nije osnovan.

 

8.1.           U kontekstu predmetnog prava svoje shvaćanje iznio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-5989/2013 od 9. veljače 2016. istaknuvši, između ostalog, da zakon „nije predvidio mogućnost retroaktivnog prestanka radnog odnosa“, dok je u odluci broj: U-III-4423/2011 od 13. srpnja 2017. Ustavni sud Republike Hrvatske između ostalog naveo da u „… građanskom i upravnom pravu retroaktivnost nije poželjna ako negativno utječe na prava i interese pojedinaca …“.

 

8.2.           U konkretnom slučaju radi se o pravu koje se ostvaruje po osnovi brige za dijete s invaliditetom, a u skladu s odredbom članka 57. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/09., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) kojom je propisano da slabim, nemoćnim i drugim, zbog nezaposlenosti ili nesposobnosti za rad, nezbrinutim osobama država osigurava pravo na pomoć za podmirenje osnovnih životnih potreba. Posebnu skrb država posvećuje zaštiti osoba s invaliditetom.

 

8.3.           Nadalje, radi se i o pravu koje se ostvaruje po osnovi brige za dijete, a u skladu s odredbom članka 62. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/09., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) država štiti materinstvo, djecu i mladež te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život.

 

Kao članica Europske unije, Republika Hrvatska obvezna je primjenjivati Direktivu vijeća 2010/18/EU od 8. ožujka 2010., o provedbi revidiranog Okvirnog sporazuma o roditeljskom dopustu (u daljnjem tekstu: Direktiva). Direktiva u klauzuli 5. (koja promovira radna  prava i sprječavanje diskriminacije) u stavcima 2.,3., 4. i 5. navodi da prava koja je radnik stekao ili stječe na datum kad započinje roditeljski dopust moraju ostati kakva jesu sve do završetka roditeljskog dopusta. Države članice i/ili socijalni partneri moraju definirati status ugovora o radu ili o radnom odnosu za razdoblje roditeljskog dopusta. Kako bi osigurali da zaposlene osobe mogu koristiti svoje pravo na roditeljski dopust države članice i/ili socijalni partneri moraju poduzeti potrebne mjere kako bi zaštitili zaposlene od postupaka koji su za njih nepovoljniji. O svim pitanjima s područja socijalne sigurnosti vezanim uz ovaj sporazum razmatraju ili odlučuju države članice i/ili socijalni partneri u skladu s nacionalnim pravom i/ili kolektivnim ugovorima vodeći računa o tome koliko je važan kontinuitet u pravima s područja socijalnog osiguranja uvrštenim u razne sustave, posebno zdravstvene skrbi. U općim odredbama Direktiva posebice ističe u točki 18. da države članice trebaju osigurati da se za vrijeme trajanja roditeljskog dopusta zadrže prava na davanja u naravi iz zdravstvenog osiguranja.

 

Nacionalni sud mora interpretirati nacionalno pravo, bez obzira je li doneseno prije ili nakon direktive, te bez obzira je li doneseno specifično za provedbu direktive ili ne, u skladu s direktivom. Također, direktiva koja je jasna, bezuvjetna i određena stvara subjektivno pravo koje su nacionalni sudovi obavezni štititi. Nacionalni sud mora primijeniti direktivu i izuzeti iz primjene normu nacionalnog prava koja joj je suprotna. Citirane odredbe Direktive su jasne, bezuvjetne i određene, čime zadovoljavaju uvjete za izravnu primjenu, a po pravnoj snazi su iznad nacionalnih propisa.

 

Već slijedom prethodno navedenoga, sud ocjenjuje da su osporenim i prvostupanjskim rješenjima povrijeđena subjektivna prava koja tužitelju jamči citirana Direktiva.

 

8.4.           Sud utvrđuje da primjena propisa (Zakona o trgovačkim društvima i Zakona o radu), prema kojima društvo gubi svojstvo pravne osobe brisanjem iz sudskog registra,a time prestaje i radni odnos radnika s tim društvom kao poslodavcem, ne može refleksno štetiti tužitelju u odnosu na njegova već priznata i ostvarena zakonska roditeljska i socijalna prava, i to na način da mu ista retroaktivno budu ukinuta.

 

Ako je u nekom konkretnom slučaju mjerodavan jedan zakon, ali združeni učinci tog i nekog drugog ili više drugih zakona izravno utječu na zakonska prava ili obveze stranaka, onda su nadležna tijela bez iznimke dužni tumačiti sve te mjerodavne propise u njihovoj ukupnosti, polazeći od združenih učinaka koje oni proizvode za stranku u svjetlu osobitih okolnosti samog slučaja, stalno imajući na umu da njihove odluke ne smiju dovoditi do nerazumnog i objektivno neopravdanog ishoda za samu stranku, a ponajmanje kršiti njihova ustavna prava ili objektivne vrijednosti hrvatskog ustavnog poretka.

 

9.               Nadalje, sukladno članku 119. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine broj 80/13., 137/13. i 98/19.) pravo na obvezno zdravstveno osiguranje utvrđuje se priznavanjem statusa osigurane osobe u Zavodu (stavak 1.). Osiguranoj osobi prestaje status osigurane osobe prestankom okolnosti na temelju kojih je stekla taj status (stavak 2.).

 

9.1.           Člankom 120. istoga Zakona propisano je da se prijava na obvezno zdravstveno osiguranje, prijava promjene u obveznom zdravstvenom osiguranju te odjava s obveznoga zdravstvenog osiguranja podnose u roku od osam dana od dana nastanka, promjene ili prestanka okolnosti na osnovi kojih se stječe ili prestaje status osigurane osobe (stavak 3.). Osobi za koju obveznik plaćanja doprinosa ne podnese prijavu, odnosno odjavu s obveznoga zdravstvenog osiguranja Zavod će rješenjem utvrditi status, odnosno prestanak statusa osigurane osobe po službenoj dužnosti (stavak 4.).

 

Prema članku 122. istoga Zakona Zavod ima pravo i obvezu po zaprimanju prijave na obvezno zdravstveno osiguranje, kao i za sve vrijeme trajanja statusa osigurane osobe provjeravati postojanje okolnosti na osnovi kojih je prijava podnesena, odnosno na osnovi kojih je osobi priznao taj status (stavak 1.). Ako Zavod ne prihvati podnesenu prijavu ili utvrdi status osigurane osobe po nekoj drugoj osnovi, odnosno ospori status osiguranoj osobi u obveznom zdravstvenom osiguranju zbog nepostojanja okolnosti na osnovi kojih joj je taj status utvrđen, o tome donosi rješenje koje dostavlja podnositelju prijave i zainteresiranoj osobi (stavak 3.).

 

Člankom 6. stavkom 1. Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja (Narodne novine broj 49/14., 51/14., 123/16., 11/15., 17/15. i 129/17.) propisano je da osigurana osoba kod koje su prestale okolnosti na osnovi kojih joj je utvrđen status osigurane osobe gubi taj status danom prestanka tih okolnosti.

 

Prema članku 7. Pravilnika ako Zavod ne prihvati prijavu ili utvrdi status osigurane osobe po nekoj drugoj osnovi osiguranja, odnosno ukida status osiguranoj osobi u obveznom zdravstvenom osiguranju zbog nepostojanja okolnosti na osnovi kojih joj je taj status utvrđen, o tome donosi rješenje koje dostavlja podnositelju prijave i zainteresiranoj osobi (stavak 5.).

 

Osobi za koju obveznik plaćanja doprinosa ne podnese prijavu, odnosno odjavu s obveznog zdravstvenog osiguranja, Zavod će rješenjem utvrditi status, odnosno prestanak statusa osigurane osobe po službenoj dužnosti na osnovi podataka koje po službenoj dužnosti Zavodu dostavljaju nadležna tijela, odnosno na osnovi zahtjeva same osobe (stavak 6.).

 

Prema citiranim odredbama Zakona Zavod ima obvezu za sve vrijeme trajanja statusa osigurane osobe provjeravati postojanje okolnosti na osnovi kojih je osobi priznao taj status, osobi za koju obveznik plaćanja doprinosa ne podnese odjavu s osiguranja Zavod rješenjem utvrđuje prestanak statusa osigurane osobe po službenoj dužnosti, a ako Zavod ospori status osiguranoj osobi zbog nepostojanja okolnosti na osnovi kojih joj je taj status utvrđen, o tome donosi rješenje.

 

Nadalje, Pravilnik predviđa ukidanje statusa osiguranoj osobi u obveznom zdravstvenom osiguranju zbog nepostojanja okolnosti na osnovi kojih joj je taj status utvrđen, o čemu se donosi rješenje.

 

Iz navedenoga je razvidno da Zakon predviđa utvrđivanje prestanka statusa i osporavanje statusa osigurane osobe, a Pravilnik donesen temeljem zakonskog ovlaštenja predviđa ukidanje statusa osiguranoj osobi u obveznom zdravstvenom osiguranju zbog nepostojanja okolnosti na osnovi kojih joj je taj status utvrđen.

 

9.2.           Iz svega iznijetog jasno proizlazi da niti Zakon niti Pravilnik ne propisuju mogućnost poništavanja priznatog statusa, što bi imalo pravno djelovanje unazad, odnosno učinak da se poništavaju i sve pravne posljedice statusa koji je bio priznat. Naime, utvrđenje prestanka i osporavanje statusa ne mogu djelovati retroaktivno, jer Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju ne predviđa tu mogućnost, a ukidanje koje propisuje Pravilnik djeluje samo ubuduće, pri čemu pravne posljedice koje su u međuvremenu proizvedene ne gube učinak. Stoga propisima iz obveznog zdravstvenog osiguranja nije propisana mogućnost retroaktivnog utvrđivanja prestanka statusa osigurane osobe.

 

9.3.           Također treba navesti da je prvostupanjsko tijelo, kada je (pogrešno) smatralo da može retroaktivno utvrditi prestanak statusa zdravstveno osigurane osobe kao zaposlenog oca, trebalo istovremeno tužitelju retroaktivno utvrditi status osigurane osobe po nekoj drugoj osnovi, primjerice temeljem članka 7. stavka 1. točke 13.a) ili članka 10. stavka 1. točke 1. Zakona. Naime, retroaktivnim prestankom statusa tužitelj je bio onemogućen podnijeti pravovremenu prijavu za stjecanje statusa osigurane osobe po nekoj od drugih zakonskih osnova te korištenje prava po osnovi brige za dijete kao oca izvan sustava rada, iz kojeg razloga propisi iz obveznog zdravstvenog osiguranja niti ne predviđaju mogućnost retroaktivnog prestanka statusa.

 

Prema ocjeni suda u cijelosti je neprihvatljivo tumačenje propisa prema kojem si prvostupanjsko tijelo daje za pravo retroaktivno utvrditi prestanak statusa osiguranika i pripadajućih prava (bez izričitog zakonskog ovlaštenja za takvo postupanje), a istodobno ne omogućiti stranci retroaktivno podnošenje prijave na osiguranje po drugoj osnovi i posljedično ostvarivanje ostalih prava. To stoga što zakonom ustanovljena prava ne smiju biti iluzorna, odnosno ovlašteniku mora razumno i objektivno biti moguće ostvarenje zakonom propisanog prava. U protivnom, ostaje se na razini proklamiranog prava bez stvarne mogućnosti njegovog ostvarenja u praksi. Stoga su i nadležna tijela kod tumačenja i primjene propisa dužna uzeti u obzir sve specifične okolnosti konkretnog slučaja i odredbe tumačiti u korist ovlaštenika prava kako bi mu doista i omogućili njihovo ostvarivanje.

 

Budući da Zavod ne može retroaktivno utvrditi prestanak odnosno poništiti status osigurane osobe, onda nisu ostvarene niti pretpostavke za retroaktivno utvrđivanje prekida prava na dopust radi njege djeteta s težim smetnjama u razvoju za dijete i prava na isplatu naknade plaće za vrijeme korištenja tog prava.

 

10.          Slijedom svega navedenog, sud osporeno rješenje i prvostupanjsko rješenje ne može ocijeniti zakonitim niti prema nacionalnim propisima, a ista su protivna svrsi i odredbama Direktive vijeća 2010/18/EU od 8. ožujka 2010. o provedbi revidiranog Okvirnog sporazuma o roditeljskom dopustu.

 

Stoga je sud na temelju ovlaštenja iz članka 58. stavka 1. ZUS-a presudio kao u izreci.

 

11.          Tužitelju je obzirom na potpuni uspjeh u sporu, na temelju članka 79. ZUS-a i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.), dosuđen trošak zastupanja po opunomoćeniku odvjetniku za sastav podneska od 5. siječnja 2022. iznos od 3.125,00 kn (Tbr. 23/1 u svezi s Tbr. 42) i za zastupanje na ročištu. iznos od 3.125,00 kn ( Tbr. 23/2 u svezi s Tbr. 42), tako da ukupno dosuđeni trošak iznosi 6.250,00 kn/829,52 Eura[2].

 

U Zagrebu, 8. rujna 2022.

 

 

              Sudac

Janja Topol, v.r.

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (četiri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.