Poslovni broj: 15 Pž-775/2022-2

1
 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 15 Pž-775/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kamelije Parać, predsjednice vijeća, Maria Vukelića, suca izvjestitelja i Marine Veljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKA HRVATSKA, OIB ...7, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Puli - Pola, protiv tuženika GRAD P., OIB ..., P., kojeg zastupa punomoćnik A. S., odvjetnik u P., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-552/2019-51 od 15. listopada 2021., u sjednici vijeća održanoj 31. kolovoza 2022.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-552/2019-51 od 15. listopada 2021.

 

Obrazloženje

 

              1. Pobijanom presudom prvostupanjski sud je: I. utvrdio da je tužiteljica Republika Hrvatska vlasnica nekretnina označenih kao k.č. br. ..., u naravi šuma, površine 1215 m2, k.č. br. ..., u naravi put, površine 554 m2, k.č. br. ..., u naravi šuma, površine 978 m2, k.č. br. ..., u naravi šuma, površine 3117 m2, sve upisane u z.k. ul. ..., k.o. P., slijedom čega je tuženik dužan trpjeti, nakon pravomoćnosti ove presude, brisanje prava vlasništva s imena tuženika uz istovremenu uknjižbu prava vlasništva Republike Hrvatske na nekretninama označenim kao br. ..., u naravi šuma, površine 1215 m2, k.č. br. ..., u naravi put, površine 554 m2, k.č. br. ..., u naravi šuma, površine 978 m2, k.č. br. ..., u naravi šuma, površine 3117 m2, sve upisane u z.k. ul. ..., k.o. P., u roku od 15 dana. II. Tuženik je dužan naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 7.000,00 kn, u roku od 15 dana.

 

              2. Tako je prvostupanjski sud presudio ocjenjujući da su u ovoj pravnoj stvari predmetne nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva prije uknjižbe na tuženika bile upisane kao društveno vlasništvo s pravom korištenja Općine P. te da su na dan 16. listopada 1990. kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 41/90; dalje: ZID ZŠ) bile obuhvaćene programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske za gospodarske jedinice B. i D. ili su u naravi bile šume i šumsko zemljište. Stoga je sud zaključio da su sve predmetne nekretnine, neovisno jesu li se nalazile u zoni građevinskog zemljišta ili izvan nje, postale vlasništvo tužiteljice na temelju zakona.

 

3. Označenu presudu tuženik žalbom pobija u cijelosti, i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te bitne povrede odredaba parničnog postupka, s prijedlogom da ovaj sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno, predmet vrati na ponovno suđenje. Traži trošak sastavljanja žalbe u iznosu od 1.250,00 kn uvećano za porez na dodanu vrijednost i sudsku pristojbu na žalbu.

 

4. U žalbi u bitnome navodi da je tužbu trebalo odbaciti primjenom odredbe čl. 186.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP), jer zahtjev za mirno rješenje spora nije sadržavalo ono što je naknadno tužiteljica ispravila u tužbi.

 

5. U žalbi nadalje obrazlaže svoje mišljenje o statusu predmetnih nekretnina tvrdeći da se radi o građevinskom zemljištu koje su to bile u vrijeme stupanja na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o šumama pa ako su i bile uključene u šumskogospodarsko područje Republike Hrvatske to nema nikakav pravni značaj. Smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan zbog povrede načela legitimnog očekivanja jer je tuženik stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama na temelju zakona i sudske odluke. Stoga bi svaka sudska odluka koja bi oduzela učinak ovom legitimnom očekivanju neminovno značila povrede ustavnih prava tuženika zajamčenih odredbama čl. 48. st. 1. i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske.

 

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

7. Žalba nije osnovana.

 

8. Ispitavši presudu u pobijanom dijelu u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjska presuda pravilna i osnovana na zakonu.

 

9. Predmet spora je utvrđenje da je tužiteljica vlasnica predmetnih nekretnina upisanih u k.o. P. na temelju zakona i da je tuženik dužan trpjeti brisanje svoga prava vlasništva uz istovremeni upis tužiteljice kao vlasnice nekretnina.

 

10. Po ocjeni ovog suda, time što je tužiteljica precizirala tužbeni zahtjev navođenjem kultura za pojedine katastarske čestice za koje kulture nisu prvotno navedene ne znači da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost tužbe u smislu odredbe čl. 186.a ZPP-a.

 

11. Navedenom odredbom propisano je da je osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u posebnim slučajevima. Također u istom članku je propisano da zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba, kao i da se ista pravila odnose i na slučaj kada Republika Hrvatska namjerava podnijeti tužbu protiv treće osobe.

 

12. Zahtjev za mirno rješenje spora mora biti u pisanom obliku, mora biti razumljiv i sadržavati sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, a osobito treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima podnositelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice te druge podatke koji bi bili odlučni za odlučivanje o osnovanosti zahtjeva.

 

13. Sud je dužan ocijeniti je li ista osoba podnijela zahtjev za mirno rješenje spora i tužbu te je li zahtjev za mirno rješenje spora sadržajno identičan zahtjevu u tužbi. Tužbeni zahtjev treba se temeljiti na istom činjeničnom stanju. To bi značilo da kada bi tužitelj preinačio tužbu sud bi trebao odbaciti tužbu kao nedopuštenu jer ne postoji istovjetnost objektivnog identiteta predmeta spora iz zahtjeva za mirno rješenje spora i zahtjeva iz tužbe.

 

14. U konkretnom slučaju nije došlo do preinake tužbe, već usklađenja tužbenog zahtjeva s točnim oznakama kultura za pojedine katastrake čestice za koje kulture nisu prvotno navedene. U takvom slučaju tužiteljica nije dužna podnijeti novi zahtjev za mirno rješenje spora, odnosno tužba nije nedopuštena, jer se radi o činjenično i pravno istoj vrsti zahtjeva.

 

15. Po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev.

 

16. U ovoj pravnoj stvari odlučno je jesu li predmetne nekretnine na dan stupanja na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o šumama bile obuhvaćene Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištima ili su u naravi bile šume ili šumsko zemljište, a nije odlučno radi li se o nekretninama u zoni građevinskog zemljišta ili izvan nje.

 

17. Kako je utvrđeno da se upravo radi o nekretninama koje su na dan stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama bile obuhvaćene navedenim Programom ili su u naravi bile šume i šumsko zemljište, one su tada postale vlasništvo tužiteljice po samom zakonu.

 

18. Zakon o lokalnoj samoupravi i upravi („Narodne novine“ broj: 90/92, 94/93 i 117/97) nije mogao mijenjati vlasnički status nekretnina-šuma i šumskog zemljišta (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-450/2011 od 11. siječnja 2012.).

 

19. Nisu osnovani žalbeni razlozi da postoji proturječnost između razloga pobijane presude te sadržaja Potvrde H. š. d.o.o. odnosno nalaza i mišljenja vještaka šumarske struke.

 

20. Pravilno navodi prvostupanjski sud da sukladno čl. 6. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 41/90; dalje: ZID ZŠ) šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike Hrvatske, osim šuma i šumskih zemljišta u privatnom vlasništvu, jesu u državnom vlasništvu Republike Hrvatske. Stoga sve nekretnine koje su na dan 16. listopada 1990. imale status šuma tj. na kojima je bila šuma ili šumsko zemljište na temelju zakona postale su vlasništvo Republike Hrvatske.

 

21. Iz stanja spisa proizlazi da su predmetne nekretnine ili bile obuhvaćene Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske ili su u naravi bile šume.

 

22. O tome se u obrazloženju navodi da iz potvrda Hrvatskih šuma d.o.o. proizlazi da je k.č. 2255 k.o. P. (u katastru su upisane k.č.br. ... k.č.br. ..., obje k.o. P.), bila obuhvaćena Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske, za Gospodarsku jedinicu „D.“, koji je važio u razdoblju 1992. - 2001. godine, u kojem međutim za nju nije bio označen odjel/odsjek. Predmetna nekretnina je zatim bila obuhvaćena Programom gospodarenja za Gospodarsku jedinicu „D.“ koji je važio u razdoblju 2002. - 2011. godine, u odjelu/odsjeku 10 a, s opisom „mlada sastojina medunca, starosti 20 godina“, a također obuhvaćena je i danas važećim programom gospodarenja (razdoblje važenja 2012. - 2021. godine), na temelju čega proizlazi da je predmetna nekretnina na dan 16. listopada. 1990. u naravi bila šuma. Dakle ako je 2002. godine nekretnina opisana kao „mlada sastojina medunca, starosti 20 godina“, logično i ispravno zaključuje prvostupanjski sud da je predmetna nekretnina na dan 16. listopada. 1990. u naravi bila šuma, a naknadno cijepanje i promjene nisu relevantne za stjecanje vlasništva na temelju zakona.

 

23. U odnosu na k.č. ... k.o. P., odnosno matična k.č. ... k.o. P., navodi se u obrazloženju da je ta čestica bila obuhvaćena Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske, za Gospodarsku jedinicu „D.“, koji je važio u razdoblju 1992. - 2001. godine, u odjelu/odsjeku 8b, s opisom „mlada panjača bjelograbića stara 11 godina“. Dakle ako je 1992. godine nekretnina opisana kao „mlada panjača bjelograbića stara 11 godina“, logično i ispravno zaključuje prvostupanjski sud da je predmetna nekretnina na dan 16. listopada 1990. u naravi bila šuma.

 

24. Bez obzira na okolnost da ako vještačenjem nije utvrđeno da bi neke od predmetnih nekretnina na dan 16. listopada 1990. bile šume odnosno šumsko zemljište ako je ta nekretnina bila obuhvaćena Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištem, iz čega proizlazi da se radilo o šumi i na dan stupanja na snagu ZID Zakona o šumama, 16. listopada 1990. stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama ex lege postala je vlasništvo tužitelja.

 

25. Radi ocjene žalbenih navoda koji su od odlučnog značenja navodi se da pravilno ističe prvostupanjski sud da prema stavu izraženom u brojnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na dan 16. listopada 1990. sve šume i šumsko zemljište koje se na taj dan nalazilo u društvenom vlasništvu, neovisno o tome je li se nalazilo u zoni građevinskog zemljišta ili izvan nje, postalo je na temelju samog zakona vlasništvo Republike Hrvatske pa ni prema odredbi čl. 87. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi („Narodne novine“ broj: 90/92, 94/93 i 117/97; dalje: ZLSU) jedinice lokalne samouprave i uprave nisu postale vlasnici nekretnina na svom području.

 

26. Za vlasnički status nekretnina - šuma i šumskog zemljišta nije odlučno je li zemljište prostornim planom predviđeno za gradnju. Provedba prostornih planova može biti razlog za izdvajanje nekretnine - zemljišta iz šumskog gospodarskog područja, ali samim prostornim planom ne može se mijenjati pravni status šume i šumskog zemljišta. To ne predviđa Zakon o šumama kao specijalni propis, a niti je provedba prostornih planova predviđena kao temelj za stjecanje vlasništva, odnosno promjenu pravnog statusa zemljišta.

 

27. Suprotno žalbenim razlozima, tuženik se ne može pozivati na svoja legitimna očekivanja, jer su predmetne nekretnine vlasništvo tužiteljice od stupanja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama na snagu.

 

28. Neosnovano se tuženik poziva na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, jer se u njima ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi. Tako se primjerice u predmetu poslovni broj U-III-553/2000 od 2. veljače 2001. radi o upisu prava vlasništva na temelju kupoprodajnog ugovora i primjeni načela povjerenja u zemljišne knjige.

 

29. Iz obrazloženja pobijane presude vidljivo je da je prvostupanjski sud argumentirano i detaljno naveo i obrazložio koje je činjenice utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnio se i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora. Ova utvrđenja i ocjene prihvaća i ovaj žalbeni sud bez potrebe suvišnog ponavljanja iznesenog u prvostupanjskoj odluci.

 

30. Tijekom postupka nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo. Razlozima svoje žalbe, žalitelj nije doveo u sumnju pravilnost pobijane presude.

 

31. Isto tako, odluka prvostupanjskog suda o parničnom trošku je pravilna, obrazložena i u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku i odredbama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95 i 57/96, 137/02 i 26/03 – pročišćeni tekst) uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

 

 

32. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a, kako je odlučeno u izreci ove presude.

 

Zagreb, 31. kolovoza 2022.

 

Predsjednica vijeća

Kamelija Parać