1

Poslovni broj: Gž-987/2022-2

 

Poslovni broj: Gž-987/2022-2

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

RJEŠENJE

 

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sucu Milošu Lojenu kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja S. H., OIB …, iz T., zastupanog po punomoćniku M. F., odvjetniku u Z. odvjetničkom uredu M. F. i B. P. V. iz V., protiv tužene Z. b. d.d. Z., OIB …, iz Z.,  radi nedopustivosti ovrhe, odlučujući o žalbi tuženice protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu od 10. svibnja 2022. poslovni broj P-247/2018-15, 26. srpnja 2022.,

 

riješio je

 

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu od 10. svibnja 2022. poslovni broj P-247/2018-15.

 

Obrazloženje

 

1. Sud prvog stupnja donio je rješenje čija izreka glasi:

„Nalaže se tuženiku Z. b. d.d. Z., iz Z., da tužitelju H. S., iz T., naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 3.970,00 kuna (slovima: tritisućedevetstosedamdeset kuna), sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od donošenja ovog rješenja pa do isplate, prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (objavljenoj po Hrvatskoj narodnoj banci svakog 1. siječnja i 1. srpnja u "Narodnim novinama"), a sve u roku od 15 dana."

 

2. Protiv prvostupanjskog rješenja pravodobnu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih zakonom dopuštenih razloga i predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu  te preinači pobijano rješenje u odnosu na točku II. izreke na način da se tužitelj odbije sa  zahtjevom da mu tuženik naknadi parnični trošak (pobijano rješenje ima samo jednu jedinu točku/stavku kojom je tuženiku naloženo plaćanje parničnih troškova, pa je tuženik očito omaškom naveo da se radi o pobijanju točke II. no jasno je iz žalbe koje se rješenje pobija).

 

3. Žalba nije osnovana.

 

4. Prema razlozima prvostupanjske presude iz spisa Ovr-861/2017 je utvrđeno da je ovrhovoditelj (ovdje tuženik) podneskom od 6. lipnja 2019. (list 151 spisa) povukao ovršni prijedlog i predložio da sud obustavi ovršni postupak. Nadalje, da je rješenjem ovršnog suda broj Ovr-861/2017-21 od 13. travnja 2018. ovršenik (ovdje tužitelj) upućen na parnicu radi proglašenja ovrhe određene rješenjem o ovrsi Ovr-530/2007-2 od 20. ožujka 2007. nedopuštenom iz razloga navedenih u članku 46. stavak 1. točka 7. i 10. važećeg Ovršnog zakona jer je ovršenik, ovdje tužitelj, izjavio žalbu nakon proteka roka iz članka 49. OZ-a. Prema obrazloženju prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj prigovorio aktivnoj legitimaciji tuženika kao ovrhovoditelja 16. studenog 2017. na parnicu je upućen 13. travnja 2018. i pokrenuo ju 25. svibnja 2018. a unatoč prigovoru i zaključcima ovršnog suda Ovrv-861/2017-20 od 14. veljače 2017. (list 144 tog spisa) tuženik kao ovrhovoditelj je bio pasivan sve do 6. lipnja 2019. (list 151 tog spisa) kada je povukao ovršni prijedlog. Konačan zaključak prvostupanjskog suda, a u odnosu na konkretno pobijano rješenje o troškovima postupka je to da je tuženik svojim ponašanjem uzrokovao trošak tužitelju, pa iako tužitelj nije formalno povukao tužbu ili se odrekao tužbenog zahtjeva u smislu članka 158. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08.- ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22.; dalje: ZPP) sud utvrđuje da je tužitelj u ovoj specifičnoj pravnoj situaciji dužan taj trošak naknaditi koji je određen na temelju te odredbe i primjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22.; dalje: Tarifa).

 

5. Utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava prihvaća i ovaj sud. U ovom postupku doneseno je rješenje ovog suda Gž-1162/2021-2 od 22. rujna 2021. kojim je prihvaćena žalba tuženika i ukinuto rješenje prvostupanjskog suda broj P-247/2018-5 pod točkom II. izreke kojom je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka  radi počinjene bitne povrede postupka, budući da nije bilo obrazloženo na koji način je to tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja, odnosno koji su to drugi razlozi koji se mogu pripisati tuženiku, a zbog kojih bi isti tužitelju bio dužan naknaditi trošak postupka. Po ocjeni ovog suda u ponovljenom postupku ta povreda je otklonjena i utvrđeno je na jasan i neproturječan način da je tuženik svojim dispozicijama/propustima u ovršnom postupku neosnovano prouzročio troškove tužitelju. Preciznije, tuženik kao ovrhovoditelj je očito prodao svoju tražbinu drugom vjerovniku pa nije imao niti interes za provođenje postupka kojeg je ipak nastavio voditi da bi tek podneskom od 6. lipnja 2019. povukao prijedlog za ovrhu u odnosu na sve ovršenike pa i u odnosu na tužitelja, a tamo ovršenika S. H.. Tumačeći odredbu članka 158. stavak 2. ZPP-a na pravilan način tužitelj je doista bio primoran podnijeti tužbu radi nedopustivosti ovrhe jer je na to upućen rješenjem ovršnog suda od 13. travnja 2018., ovrha u predmetu Ovr-861/2017 je proglašena nedopuštenom pravomoćnom presudom P-246/2018-10 od 28. svibnja 2019., a tek 6. lipnja 2019. je ovrhovoditelj povukao prijedlog za ovrhu u odnosu na sve ovršenike. Upravo u tome leže razlozi za primjenu odredbe članka 158. stavak 2. ZPP-a u smislu da se troškovi koji su nastali zbog navedenih dispozicija tuženika, a prije ovrhovoditelja mogu upravo pripisati krivnji tuženika budući je tuženik kao ovrhovoditelj povukao ovršni prijedlog gotovo godinu dana nakon podnošenja tužbe za nedopustivost ovrhe koja je konačno obustavljena rješenjem Ovr-861/2017-29 od 15. srpnja 2019. Tužitelj, a prije ovršenik nije mogao na drugi način ostvariti svoju pravnu zaštitu osim realizacije tužbe za nedopustivost ovrhe.

 

6. U svojoj žalbi tuženik tvrdi da niti jedna odredba ZPP-a ne pruža temelj za dosudu parničnog troška u korist tužitelja čija tužba je odbačena kao nedopuštena pravomoćnim rješenjem od 3. veljače 2021. Bez obzira na navedene žalbene tvrdnje u konkurenciji pravnog položaja stranaka i pokraj utvrđenja da je tužba odbačena jer je ovrhovoditelj, ovdje tuženik povukao prijedlog za ovrhu (tek 6. lipnja 2019.) i da je zbog toga izostao daljnji pravni interes tužitelja kao ovršenika za vođenjem spora na koji je upućen u ovršnom sudu i kojemu je bio jedini put pravne zaštite, pogrešan je pravni pristup žalbe tuženika kojim pobija pravilnost primjene odredbe članka 158. stavak 2. ZPP-a. Ne radi se o arbitrarnom zaključku prvostupanjskog suda i pokušaju suda da se otklone pogrešne dispozicije iz ranijeg prvostupanjskog postupka. Bitno je to da je Ugovorom o cesiji od 29. svibnja 2017. (obavijest – list 134 spisa Ovr-861/2017)  tuženik Z. b. d.d. ustupio svoje potraživanje trgovačkom društvu S. E. d.o.o. i već tada nakon sklapanja tog ugovora, što tuženik niti ne poriče disponirao je u ovršnom postupku Ovr-861/2017 kao ovršenik, iako za isto nije imao nikakove materijalne legitimacije (novčanog potraživanja ili bilo kakovog drugog potraživanja naspram tužitelja kao ovršenika) a prijedlog za ovrhu je povukao tek 6. lipnja 2019.. Zbog toga se ne radi o proizvoljnom tumačenju/arbitrarnosti prvostupanjskog suda, već  upravo pravilnom tumačenju odredbe članka 158. stavak 2. ZPP-a u vezi sa cijelom materijalno procesnom situacijom u ovom postupku.

 

7. Slijedom navedenih razloga na temelju članka 380. točka 2. ZPP-a riješeno je kao u izreci.

 

Koprivnica, 26. srpnja 2022.