1           Poslovni broj: 5 Us I-1298/2021-7

 

REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
      Erazma Barčića 5                                                                   Poslovni broj: 5 Us I-1298/2021-7

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužitelja A. K. d.o.o., K., G., zastupanog po opunomoćenici I.Z., odvjetnici u K., T., protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi poreznog nadzora, 22. srpnja 2022.,

 

p r e s u d i o  j e

 

              I.              Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/20-01/255, URBROJ: 513-04-21-6 od 23. rujna 2021. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Karlovac, KLASA: UP/I-471-02/20-01/26, URBROJ: 513-07-04-20-12 od 26. svibnja 2020.

 

              II.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.

 

Obrazloženje

             

1.                 Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Karlovac, KLASA: UP/I-471-02/20-01/26, URBROJ: 513-07-04-20-12 od 26. svibnja 2020., kojim je tužitelju utvrđena nova obveza poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 31. prosinca 2019.

 

2.                 Citirano prvostupanjsko rješenje temelji se na rezultatima inspekcijskog nadzora koji je nad tužiteljem proveden u svrhu ispitivanja pravilnosti obračunavanja, evidentiranja, prijavljivanja i plaćanja poreza i drugih javnih davanja, o čemu je sastavljen Zapisnik, KLASA: 471-02/20-01/26, URBROJ: 513-07-04-20-09 od 30. ožujka 2020. (dalje: Zapisnik), u kojem je utvrđeno da tužitelj ne ispunjava uvjete za primjenu poreznog oslobođenja iz čl. 41. st. 1. tč. a) Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN br. 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18; dalje: Zakon) iskazanog na računima  ispostavljenim slovenskim trgovačkim društvima N. d.o.o., D.d.o.o. i BR a. d.o.o. u razdoblju od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2019. budući da ne raspolaže dokumentacijom kojom bi dokazao da je roba koja je na tim računima zaračunata doista i napustila područje RH.

 

3.                 Protiv odluke tuženika tužitelj je pravodobno podnio tužbu ovom Sudu u kojoj, u bitnom, ponavlja prigovore koje je iznosio u ranijoj fazi upravnog postupka (prigovor, žalba). Smatra da je u postupku koji je prethodio donošenju poreznog rješenja činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osporavajući utvrđenja poreznih tijela glede utvrđene porezne obveze poreza na dodanu vrijednost tužitelj u tužbi (i tijekom spora – održana glavna rasprava), u bitnom, navodi kako slijedi. Prije svega, ističe da je provjerio podatke kupca u VIES sustavu te utvrdio da je njegov VIES ID EU broj valjan. Nadalje, svakog od tih kupaca zastupala je fizička osoba koja je došla osobno u sjedište firme po robu te je ista plaćena i preuzeta. Stoga, nije imao razloga sumnjati u bilo kakvo nezakonito postupanje kupaca u trenutku pojedinog poslovnog događaja. Nastavno na prethodno, navodi kako su činjenice iz kojih proizlazi da se radi o nestalim poduzetnicima nastale kasnije, da o istima nije imao saznanja sve do završetka poreznog nadzora te da nije sudjelovao u poreznoj prijevari već da je upravo on žrtva prijevare budući da je doveden u zabludu i materijalno oštećen.

 

4.                 Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz osporavanog rješenja te predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

 

5.                 U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (NN br. 20/10, 143/12, 152/14; 94/16, 29/17, 110/21; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

 

6.                 U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano drugostupanjsko rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora.

 

7.                 Na temelju provedenog dokaznog postupka te razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

8.                 Odredbom čl. 41. st. 1. tč. a) Zakona propisano je da su od PDV-a oslobođene isporuke dobara koje prodavatelj ili osoba koja stječe dobro ili druga osoba za njihov račun otpremi ili preveze iz tuzemstva u drugu državu članicu drugom poreznom obvezniku ili pravnoj osobi koja nije porezni obveznik, a koji djeluju kao takvi u toj drugoj državi članici.

 

9.                 Sukladno odredbi čl. 170. st. 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (NN br. 79/13, 85/13, 160/13, 35/14, 157/14, 130/15, 1/17, 41/17, 128/17, 1/19; dalje: Pravilnik) porezni obveznik koji primjenjuje oslobođenje od PDV-a temeljem članka 41. Zakona, dokazuje da je dobro otpremljeno ili prevezeno u drugu državu članicu računom, otpremnicom, prijevoznom ispravom ili drugim dokumentom iz kojeg je razvidno da se odnosi na otpremu ili prijevoz dobara navedenih u računu. U st. 2. istog čl. stoji da ako dobra otpremi ili preveze iz tuzemstva u drugu državu članicu osoba koja stječe dobro ili druga osoba za njen račun, prodavatelj dobara uz dokumente iz st. 1. ovoga kao dokaz da su dobra otpremljena ili prevezena u drugu državu članicu, koristi pisanu izjavu o otpremi ili prijevozu dobara u drugu državu članicu koju je potpisao preuzimatelj dobara. Prema st. 3. u. pisanoj izjavi o otpremi ili prijevozu dobara iz st. 2. moraju biti navedeni sljedeći podaci: a) ime i prezime (naziv) prodavatelja, b) broj računa i datum izdavanja računa za isporučena dobra, c) ime i prezime (naziv) i PDV identifikacijski broj kupca, d) registarske oznake prijevoznog sredstva kojim su dobra otpremljena ili prevezena, e) mjesto odredišta u drugoj državi članici.

 

10.             Iz Zapisnika proizlazi: da je tužitelj prodavao robu iz svog asortimana (rezervni auto dijelovi, antifriz, tekućina za stakla, motorno ulje i dr.) trgovačkim društvima N.d.o.o., BR a. d.o.o. i D. d.o.o. (svi iz R. S.) za što je u promatranom razdoblju ispostavio ukupno 51 račun, s iskazanim oslobođenjem od plaćanja PDV-a po čl. 31. st. 1. tč. a) Zakona, od čega se u većini slučajeva radilo o gotovinskim računima (33); da je uz sve račune, kao dokaz otpreme robe, priložena izjava kupca da je robu osobno preuzeo i odvezao u R. S.; da navedene izjave nisu sastavljene sukladno čl. 170. st. 3. Pravilnika budući u istima nije naznačen PDV ID kupca kao niti broj i datum računa isporučitelja; da osim provjere PDV ID broja nije tužitelj nije prikupio druge informacije o kupcu; da je provjerom kod slovenskih poreznih tijela utvrđeno da navedena trgovačka društva djeluju kao nestajući trgovac (missing trader).

 

11.             Analizirajući ukupnost činjenica koje proizlaze iz sadržaja dokumentacije koja prileži spisu te podvodeći iste pod kontekst gore citiranih zakonskih i podzakonskih normi Sud nalazi da su osporavana rješenja poreznih tijela utemeljena na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, a što prigovorima iznijetim u tužbi tužitelj nije doveo u sumnju.

 

12.             Oslobođenje od plaćanja poreza predstavlja poreznu povlasticu to teret dokazivanja činjenica o kojim ovisi priznavanja ovog prava leži na poreznom obvezniku (čl. 88. tč. 2. OPZ-a), pa je stoga nužno da porezni obveznik u svojoj poslovnoj dokumentaciji raspolaže ispravama kojima može dokazati ispunjenje propisanih uvjeta. Sukladno prethodnom, na poreznom obvezniku koji prodaju robu kupcu iz druge države članice je teret dokaza da je takva roba otpremljena iz tuzemstva i isporučena klijentu u drugu državu članicu. Oslobađanje od plaćanja poreza na isporuke u inozemstvo dokazuje se ispravama taksativno navedenim u čl. 170. st. 1. i 2 Pravilnika. U konkretnom slučaju utvrđeno je da tužitelj činjenicu da je roba isporučena u inozemstvo dokazuje izjavama kupaca (čl. 170. st. 2. Pravilnika) koje nisu sastavljen u propisanoj formi (čl. 170. st. 3. Pravilnika) budući da ne sadržavaju PDV ID broj kupca kao niti broj i datum računa isporučitelja.

 

13.             Sukladno ustaljenoj praksi Suda Europske Unije (primjerice predmeti C-273/11, C-528/17 i dr.) poreznom obvezniku može se osporiti pravo na porezno oslobođenje ako je porezni obveznik znao ili morao znati da je transakcija koju je obavio bila dio stjecateljeve utaje poreza. Odnosno, drugim riječima, pravo na oslobođenje od plaćanja PDV-a, u slučajevima prijevarnih radnji kupca, uvjetovano je zahtjevom da je porezni obveznik (prodavatelj) u tim transakcijama postupao u dobroj vjeri a pod čime se podrazumijeva da je poduzeo sve mjere koje se od njega razumno mogu zahtijevati kako bi se uvjerio da ga transakcija koju obavlja neće navesti na sudjelovanje u utaji poreza.

 

14.             Kako je u postupku utvrđeno da slovenska trgovačka društva s kojima je tužitelj poslovao djeluju kao nestajući trgovac (missing trader) te da tužitelj osim provjere PDV ID broja nije izvršio nikakve druge provjere – primjerice koja im je registrirana djelatnost i gdje im je sjedište, da nije zatražio nikakva dodatna jamstva od kupaca, da je kao dokaz isporuke u inozemstvo prihvatio izjavu kupca koja nije sastavljena sukladno čl. 170. st. 3. Pravilnika a da naknadno nije provjerio da li je roba stigla na svoje odredište, to pravilno zaključuju porezna tijela da tužitelj u konkretnim poslovnim događajima nije postupao s dužnom pažnjom, odnosno nije poduzeo sve radnje koje bi od njega bilo razumno zahtijevati da spriječi svoje sudjelovanje u poreznoj prijevari. Posljedično tome, Sud nalazi da je porezna obveza za razdoblje 1. siječnja 2017. – 31. prosinca 2019. pravilno i zakonito obračunata.

 

15.             Za istaknuti je da su navodi iz tužbe istovjetni navodima koje je tužitelj isticao i tijekom upravnog postupka i na koje su se porezna tijela opširno očitovala u obrazloženju pobijanih odluka iznoseći pritom jasne, precizne i na zakonu utemeljene razloge zbog kojih su iste ocijenili neosnovanima, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

 

16.             Slijedom iznijetog, Sud utvrđuje da pobijanim rješenjima nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je stoga, temeljem odredbe čl. 57. st. 1. ZUS-a, odlučeno kao u izreci.

 

17.             Odluka o troškovima spora (tč. II. izreke) temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a.

 

U Rijeci 22. srpnja 2022.

                                                                                                                                                  

  Sudac

                                                                                                                 Vedran Juričić, dipl. iur., v. r.

 

 

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. st. 5. ZUS-a).