Baza je ažurirana 20.07.2025.
zaključno sa NN 78/25
EU 2024/2679
1
Poslovni broj Gž R-1536/2021-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić-Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz Z., OIB: ..., zastupan po punomoćnici I. S., odvjetnici u Z., protiv tuženika L. C. d.o.o. Z., OIB: ..., zastupan po punomoćniku D. P., odvjetniku u Z., radi naknade štete, rješavajući žalbe stranaka, izjavljene protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-5634/2021 od 30. kolovoza 2021., na sjednici vijeća održanoj 21. srpnja 2022.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-5634/2021 od 30. kolovoza 2021. u točki I. izreke, u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka iz točke II. izreke te u točki III. izreke.
II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se citirana prvostupanjska presuda u točki II. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 8.437,50 kn i sudi:
Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju daljnji trošak ovog postupka u iznosu od 8.437,50 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. kolovoza 2021. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, u roku od osam dana.
III. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn, u roku od osam dana dok se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti isplati iznos od 50.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. kolovoza 2021. do isplate po stopi preciziranoj u izreci presude, u roku od osam dana.
2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak postupka u iznosu od 69.605,50 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. kolovoza 2021. do isplate po stopi preciziranoj u izreci presude, u roku od osam dana, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka.
3. Točkom III. izreke odbijen je u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.
4. Protiv presude žalbe podnose obje stranke pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19. i 80/22 - dalje ZPP).
5. Tužitelj žalbom pobija odbijajući dio odluke o troškovima postupka iz točke II. izreke s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači u smislu žalbenih navoda te prihvati preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadom troškova postupka kao i zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.
6. Tuženik se žali protiv presude (osim odbijajućeg dijela odluke o troškovima postupka iz točke II. izreke) predlažući da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti a tuženiku priznaju troškovi postupka uključujući i trošak žalbe.
7. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio osnovanost žalbenih navoda s prijedlogom da se žalba tuženika odbije kao neosnovana te potražuje troškove sastava odgovora na žalbu.
8. Žalba tuženika nije osnovana dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.
9. Predmet spora u ovom stadiju postupka je zahtjev tužitelja kao bivšeg radnika pravnog prednika tuženika za naknadom štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje uzrokovanog uznemiravanjem tužitelja od strane nadređenog tadašnjeg glavnog direktora pravnog prednika tuženika J. V..
10 . U provedenom postupku utvrđeno je:
- da je tužitelj radio kod pravnih prednika tuženika I. d.d. i C. d.d. od 1975., da je na temelju posljednjeg Ugovora o radu od 11. travnja 2008. radio kao prodavač na benzinskoj postaji, da mu je poslodavac C. d.d. otkazao Ugovor o radu Odlukom o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 23. ožujka 2009., koji otkaz je u postupku pred istim sudom pravomoćnom presudom poslovni broj Pr-2270/2012 od 21. prosinca 2012. utvrđen nedopuštenim te je naloženo vraćanje tužitelja na posao, da tužitelj je u međuvremenu 23. veljače 2011. otišao u invalidsku mirovinu,
- da je tužitelj od strane nadređenog, tadašnjeg glavnog direktora pravnog prednika tuženika C. d.d. - J. V. u razdoblju od 2002. do 2009., bio izložen postupanju i ponašanju poslodavca i nadređene osobe koje je imalo karakter šikanoznog ponašanja i uznemiravanja tužitelja na način da je isti drugačije tretirao tužitelja od ostalih radnika, odnosno da je nad njime vršio „mobing“, tako što je znao narediti šefu smjene benzinske postaje da tužitelju mijenja smjene, da je išao češće u kontrole benzinskih postaja kada je tužitelj bio u smjeni i to po noći a nije bilo uobičajeno da glavni direktor obilazi benzinske postaje, da je tražio greške tužitelju te stalno prigovarao zbog sitnica, papira u košu ili mrlja na tlu, da je jednom u kontroli prigovorio tužitelju zbog mrlje na tlu i već idućeg dana tužitelj je premješten, da je bilo nepoželjno biti u blizini tužitelja jer je to iritiralo V., da je V. imao pritisak na radnike sa dugim stažem među kojima je bio tužitelj te da je V. imao povišene tonove prema tužitelju, da pisana upozorenja koja je V. davao tužitelju sama po sebi nisu nezakonita, ali da su šikanozna u kontekstu pobrojanih postupaka i okolnosti cijelog slučaja, da je V. često obilazio benzinsku postaju gdje je radio tužitelj, iako je životno nelogično da glavni direktor jedne tvrtke kao što je bila tvrtka C. d.d., koja je imala mnogo poslovnica po cijeloj državi, sam obilazi i kontrolira rad poslovnica, da je poslodavac neosnovano tužitelja (uz još nekolicinu radnika) teretio za naknadu štete nestalog novca u visini od 18.950,00 kn te da je nastavno povodom toga J. V. izrekao tužitelju upozorenje, iako je utvrđeno da je za nestanak novca odgovoran sasvim drugi radnik te da je zabranom korištenje godišnjeg odmora tuženik kršio radna prava tužitelja.
11. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski je sud ranijom presudom poslovni broj Pr-166/2012 od 9. prosinca 2019., utvrdio da je tužitelju zbog postupanja njegovog nadređenog J. V., tadašnjeg glavnog direktora, povrijeđeno pravo osobnosti na duševno zdravlje, čast i ugled zbog čega mu je nastala neimovinska šteta. Vodeći računa o svim utvrđenim okolnostima slučaja, posebice činjenici da je tužitelj bio dugogodišnji radnik pravnih prednika tuženika te da ga je sam glavni direktor kroz nekoliko godina na razne načine uznemiravao, pri čemu akceptira tvrdnju tužitelja da mu je zbog takvog postupanja glavnog direktora povrijeđeno pravo osobnosti na duševno zdravlje, da je do povrede prava tužitelja došlo izvan osnova predviđenih odredbama Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ broj: 85/08. - dalje: ZSD), uvažavajući dalje da se kod „mobinga“ ne primjenjuje pravilo o teretu dokazivanja iz članka 20. stavak 1. ZSD-a, da pravni osnov za naknadu štete uslijed „mobinga“ predstavlja odredba članka 103. stavak 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 149/09. - dalje: ZR), u vezi s člankom 1045. stavak 1. i člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. - dalje: ZOO), te je na temelju svega sud dosudio tužitelju pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 20.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom od dana presuđenja (kako je zatraženo) do isplate, pozivom na članak 29. stavak 1. i 2. ZOO-a i članak 1103. ZOO-a.
12. Dakle, nije sporno utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj bio izložen postupcima uznemiravanja od strane nadređene osobe te da su sve radnje poslodavca posljedica odluka nadređene osobe, koje ponašanje ima obilježje „mobinga“ koji se događao izvan osnova predviđenih odredbama ZSD-a. Nije sporno da tužitelju pripada pravo na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje, dostojanstvo, čast i ugled zbog čega mu je nastala neimovinska šteta te da postoji odgovornost tuženika kao poslodavca, sve u okviru članka 5. stavak 5. ZR-a i članka 103. ZR-a u vezi s općim odredbama obveznog prava. Radniku pripada pravo na primjerenu zaštitu na radnom mjestu, a na poslodavcu leži obveza zaštititi dostojanstvo radnika, ne samo od postupanja poslodavca nego i od drugih nadređenih suradnika i osoba s kojima redovito dolazi u doticaj na poslu.
13. U ovoj žalbenoj fazi postupka sporna je jedino visina tužbenog zahtjeva za naknadu štete, odnosno pitanje u kojoj mjeri su postupci J. V. prema tužitelju utjecali na tužiteljevo duševno zdravlje te pripada li tužitelju viši iznos naknade štete od pravomoćno dosuđenih 20.000,00 kn, odnosno pravilna primjena materijalnog prava iz odredbi članka 19. stavak 1.i 2. ZOO-a u vezi s člankom 1100. stavak 1. i 2. ZOO-a.
14. Sud prvog stupnja je, postupajući po uputi ovoga suda, proveo medicinsko psihijatrijsko vještačenje po vještakinji dr. B. V., na temelju kojeg je tužitelju za povrijeđeno pravo osobnosti na dostojanstvo, čast, ugled i duševno zdravlje, pobijanom presudom dosudio zatraženih 50.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate.
15. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano upire žalbom tuženika, budući da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ju je moguće valjano pravno ispitati.
16. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.
17. Tuženik se u žalbi poziva te citira dijelove sadržaja nalaza i mišljenja vještaka psihijatrijske struke te kronološki iznosi slijed i sadržaj nalaza pojedinih liječnika ili ustanova psihijatrijske specijalizacije kojima se tužitelj obraćao kroz relevantno razdoblje. Vlastitom analizom iznesenih medicinskih sadržaja tuženik u bitnome osporava pravilnost mišljenja i zaključka vještaka o postojanju uzročno posljedične veze između psihičkih tegoba tužitelja s nepovoljnim zbivanjima na poslu. Tuženik i dalje u žalbi, kao i tijekom postupka, tvrdi da psihičke tegobe tužitelja nisu u vezi sa laboralnom problematikom već inicijalno s financijskom problematikom tužitelja (prezaduženost i krediti), odnosno sa realitetno egzistencijalnim problemima tužitelja, koji radi tih problema nije mogao obavljati poslove svog radnog mjesta, niti ih je obavljao kroz dugo vremensko razdoblje od preko deset godina radi čega da uopće nije bio u radnom okruženju jer je koristio bolovanje.
18. Vezano za iznesene žalbene navode treba reći da je sud prvog stupnja na temelju pismeno i usmeno danog nalaz i mišljenja vještaka psihijatra, kojeg je sud u cijelosti prihvatio, utvrdio da tužitelj do 2007. godine nije bio u tretmanu psihijatra, kada zbog problema na poslu prvi puta traži pomoć u Centru za krizna stanja KBC Z., da mu se postavlja dijagnoza Reaktivnog stanja, da bi se vremenom navedena dijagnoza prevela u Depresivni poremećaj te na koncu u Povratni depresivni poremećaj, da je tužitelj godinama u redovnom psihijatrijskom liječenju, šest puta je bio hospitaliziran u fazama pogoršanja kada su depresivni simptomi dosezali psihotični nivo, da je kod tužitelja došlo do promjene u duševnom stanju u smislu pogoršanja psihičkog zdravlja i to zbog povratnog depresivnog poremećaja od kojeg se liječi već godinama, u vremenu od 2005. do 2011. godine bio je zbog depresivnih smetnji, koje su povremeno dosezale i psihotične razine, bolnički i ambulantno liječen, da su sve smetnje tužitelja u uzročno-posljedičnoj vezi s nepovoljnim zbivanjima u poslovnom okruženju odnosno u vezi s laboralnom problematikom, radi čega je tužitelj trpio duševne boli u vidu straha od gubitka posla i zabrinutosti za egzistenciju koje su bile blažeg stupnja u trajanju do deset dana, srednjeg stupnja u trajanju do tri mjeseca te blažeg u trajanju do šest mjeseci, te da tužitelj u svakodnevnom životu trajno ulaže pojačane napore u omjeru od 20%. Saslušana usmeno povodom prigovora tuženika, vještakinja je potvrdila da tužitelj ne ulazi u kategoriju posebno vulnerabilne strukturirane osobe već da su njegove reakcije zbog nepovoljne financijske situacije u tim okolnostima očekivane, da je tužitelj i deset godina po umirovljenju tjeskoban, sniženog posebnog raspoloženja te i dalje postoji latentna autodestruktivnost i cijelo vrijeme je u psihoterapijskom procesu.
19. S obzirom da je prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještaka, prvostupanjski sud otklonio kao neosnovane saslušanjem vještakinje, koja je u cijelosti ostala kod pismeno izrađenog nalaza i mišljena uz navode da je u obzir uzeta kompletna medicinska dokumentacija i klinički razgovor s tužiteljem, a ne isključivo nalaz Centra za krizna stanja iz 2007. na koji se opetovano tuženik poziva u žalbi, neosnovane su izneseni prigovori tuženika koje isti ponavlja u žalbi s obzirom na zaključak vještakinje da su sve smetnje tužitelja u uzročno-posljedičnoj vezi s nepovoljnim zbivanjima u poslovnom okruženju odnosno u vezi s laboralnom problematikom.
20. Stoga je i prema stajalištu ovoga suda pravilno stajalište suda prvog stupnja da je opisanim postupcima nadređene osobe prema tužitelju ostvarena povreda prava osobnosti tužitelja kao radnika koja se negativno odrazila i na njegovo duševno zdravlje, što sve s obzirom na okolnosti slučaja opravdava dosuđivanje pravične novčane naknade u iznosu od 50.000,00 kn, u smislu odredbe članka 1100. stavak 1. i 2. ZOO-a u vezi s člankom 19. stavak 1. i 2. ZOO-a.
21. Odluka o troškovima postupka u dosuđujućem dijelu točke II. izreke prvostupanjske presude, donesena je uz pravilnu primjenu članka 154. stavak 5. ZPP-a, članka 155. ZPP-a i relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22 - dalje: Tarifa/12).
22. U odnosu na odbijajući dio odluke o troškovima postupka, tužitelj neosnovano u žalbi prigovara primijeni Tarife/12 za radnje punomoćnika koje su obavljene prije stupanja na snagu Tarife/12. Naime, odredbom Tbr. 48. stavak 3. Tarife/12 propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret suprotne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku.
24. Uvažavajući dugotrajnost trajanja ovog postupka od 12 godina, različite osnove tužbenog zahtjeva (isplata naknade plaće i naknada štete), saslušanje brojnih svjedoka, različita vještačenja i brojne materijalno pravne prigovore tuženika, što je sve iziskivalo potrebu za očitovanjem tužitelja, istome je pored već dosuđenih troškova dodatno trebalo priznati neke troškove. Tako je tužitelju valjao dosuditi trošak za sastav podnesaka od 5. listopada 2009., 6. studenog 2009., 10. svibnja 2017., 29. srpnja 2013., 26. veljače 2016., 30. siječnja 2017., 9. listopada 2018., 24. prosinca 2018., 15. ožujka 2019. i 27. svibnja 2021., za svaki po 625,00 kn s uključenim PDV-om (Tbr. 8. točka 3. i Tbr. 42. Tarife/12), budući da se radi o troškovima koji su bili potrebni za vođenje parnice u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a, uvažavajući da su tužitelju već priznati troškovi za maksimalno moguća četiri obrazložena podneska prema Tbr. 8. točka 1. Tarife/12. Nadalje, tužitelju je trebalo priznati za zastupanje na ročištu 6. svibnja 2015., pored već dosuđenog iznosa, daljnji iznos od 1.562,50 kn prema punoj tarifnoj stavci iz Tbr. 9. točka 1. i Tbr. 42. Tarife/12, s obzirom da se radi o ročištu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari. Osim toga, tužitelju pripada i trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 625,00 kn s uključenim PDV-om prema Tbr. 9. točka 3. i Tbr. 42 Tarife/12.
25. Svi ovi dodatni troškovi ukupno iznose 8.437,50 kn, koji su povodom žalbe tužitelja istome dosuđeni ovom presudom, dok su preostali žalbeni navodi tužitelja protiv odbijajućeg dijela odluke o troškovima postupka ocijenjeni neosnovanim.
26. Tužitelj ima pravo i na trošak sastava žalbe protiv rješenja o trošku, u iznosu od 1.250,00 kn (samo toliko je zatraženo) prema Tbr. 10. točka 5. Tarife/12 dok trošak sastava odgovora na žalbu tuženika, tužitelju nije priznat jer se ne radi o trošku iz članka 155. stavak 1. ZPP-a.
27. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude, pozivom na članak 368. stavak 1. ZPP-a i članak 373. točka 3. ZPP-a.
U Rijeci 21. srpnja 2021.
Predsjednica vijeća
Ivanka Maričić-Orešković
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.