- 1 -              I Kž 70/2021-6

Broj: I Kž 70/2021-6

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog F. K. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19.; dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 13. studenog 2020. broj K-35/2018., u sjednici održanoj 13. srpnja 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog F. V., branitelja optuženog F. K., odvjetnika N. R., branitelja optuženog F. V., odvjetnika I. M. i branitelja optuženog M. Ć., odvjetnika I. M.,

presudio je:

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1.               Pobijanom su presudom optuženici F. K., F. V. i M. Ć., na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.), oslobođeni optužbe da bi počinili kaznena djela protiv gospodarstva, i to optuženi F. K. i optuženi M. Ć. poticanje na kazneno djelo zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. sve u vezi s člankom 37. stavkom 1. KZ/11., a optuženi F. V. kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11.

1.1.           Na temelju članka 149. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1. do 5. ZKP/08. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka te nužni izdaci optuženika, kao i nužni izdaci i nagrada njihovih branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

2.               Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće.
3.               Odgovore na žalbu državnog odvjetnika podnijela su sva trojica optuženika putem branitelja, i to optuženi F. K. po branitelju, odvjetniku N. R., optuženi F. V. po branitelju, odvjetniku I. M. te optuženi M. Ć. po branitelju, odvjetniku I. M.. Sva trojica optuženika predložila su da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda, a ujedno su zatražili da ih se, kao i njihove branitelje, obavijesti o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.
4.               Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5.               Sjednica vijeća održana je u prisutnosti optuženog F. V., branitelja optuženog F. K., odvjetnika N. R., branitelja optuženog F. V., odvjetnika I. M. i branitelja optuženog M. Ć., odvjetnika I. M., a, u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. ZKP/08., u odsutnosti zamjenika Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske, optuženog F. K. i optuženog M. Ć., koji su o sjednici uredno obaviješteni.
6.               Žalba nije osnovana.
7.               Državni odvjetnik smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da je ugovor o kupoprodaji nekretnine između društva C. I. A. industrija d.d. (dalje: društvo C. d.d.) i društva B. C. d.o.o. od 9. ožujka 2001. bio u skladu sa sporazumom između Državne agencije (dalje: DAB) i društva C. d.d. sklopljenim 5. ožujka 1999., i to stoga što nisu uvažene činjenice koje proizlaze iz materijalne dokumentacije u spisu – odluke o povećanju temeljnog kapitala društva C. B. d.o.o. od 23. srpnja 1999. i ugovora o unosu stvari – nekretnina u temeljni kapital društva C. B. d.o.o. sklopljenog 28. srpnja 1999. između društava C. d.d. i C. B. d.o.o., a koji su doneseni na temelju spomenutog sporazuma.

7.1.           Prije svega, odluka od 23. srpnja 1999. i ugovor od 28. srpnja 1999. doneseni su kao provedbeni dokumenti u cilju realizacije sporazuma od 5. ožujka 1999. i ugovora o prijenosu potraživanja od istoga dana sklopljenog između DAB-a i društava C. B. d.o.o. i C. d.d., kako je to jasno naznačeno i u činjeničnom opisu optužnice. Međutim, tim sporazumom i ugovorom dogovoreno povećanje temeljnog kapitala društva C. B. d.o.o. unosom u taj kapital i nekretnine u vlasništvu društva C. d.d., koja je predmet spornog ugovora o kupoprodaji od 9. ožujka 2001., nikada nije provedeno jer je prijava za upis povećanja temeljnog kapitala u sudski registar rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci broj Tt-00/1274-10 od 17. travnja 2002. odbačena. Budući da zbog toga u konačnici nisu realizirani ni spomenuti sporazum i ugovor od 5. ožujka 1999., nije bilo ni osnove za realizaciju odluke od 23. srpnja 1999. i ugovora od 28. srpnja 1999.  kao provedbenih dokumenata. 

7.2.           Osim toga, odredbe samih tih provedbenih dokumenata na koje se poziva državni odvjetnik u svojoj žalbi nejasne su i kontradiktorne. Naime, odlukom od 23. srpnja 1999. (koju je donijela skupština društva C. B. d.o.o., u čijem je potpisu optuženi F. K. kao predsjednik uprave društva C. d.d.) određeno je da društvo C. d.d. kao jedini član društva – skupština društva ima temeljni ulog u društvu C. B. d.o.o. u iznosu od 20.000,00 kuna, koliko iznosi temeljni kapital društva (članak 1.), da se temeljni kapital društva povećava ulaganjem stvari i prava u roku od 8 dana od dana donošenja te odluke za iznos od 148.534.900,00 kuna u stvarima koje čine nekretnine koje su potom precizirane, a među kojima je i sporna nekretnina u Z., u R. (članak 2.) te da ta odluka stupa na snagu danom donošenja, a primjenjuje se danom upisa u sudski registar, pod uvjetom uspješno okončane prisilne nagodbe koja se vodi nad društvom C. d.d. kod Okružnog suda u Kopru (članak 4.).

7.2.1.    Iz ovakve formulacije doista nije jasno što se tom odredbom htjelo reći, odnosno koja je bila prava namjera donositelja ove odluke u pogledu stjecanja prava vlasništva (i) na spornoj nekretnini iz kupoprodajnog ugovora od 9. ožujka 2001. Osim toga, njome je potpuno zanemarena izričita zakonska odredba u pogledu stjecanja prava vlasništva na nekretninama. Naime, prema odredbi članka 119. stavka 1. Zakona  o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00. i 114/01. - dalje: ZV), vlasništvo nekretnine stječe se zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drukčije. Drugim riječima, da bi došlo do stjecanja prava vlasništva na nekretnini, potrebno je da se uz titulus (pravnu osnovu), ostvari i modus, a to je upis tog prava u zemljišne knjige.

7.2.2.    Što se tiče ugovora od 28. srpnja 1999., njime je određeno da društvo C. d.d. prenosi u vlasništvo i posjed društvu C. B. d.o.o. nekretnine koje su potom precizirane, a među kojima je i sporna nekretnina u Z., u R. (članak 3.), da član društva danom potpisivanja tog ugovora gubi pravo vlasništva i raspolaganja nekretninama iz članka 3. tog ugovora i ta prava prenosi na društvo C. B. d.o.o. (članak 5.) te da će društvo C. d.d. predati nekretnine na uobičajen način prije nego se podnese prijava Trgovačkom sudu u Rijeci za upis povećanja temeljnog kapitala (članak 8.). Slično kao i kod odluke od 23. srpnja 1999., i kod ovog ugovora stranke su potpuno zanemarile izričitu zakonsku odredbu u pogledu načina i trenutka stjecanja prava vlasništva na nekretnini.

7.2.3.    Kako se, dakle, u skladu s citiranom zakonskom odredbom ZV-a, pravo vlasništva na nekretnini stječe tek upisom tog prava u zemljišne knjige, a društvo C. B. d.o.o. nikada nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao vlasnik sporne nekretnine iz kupoprodajnog ugovora od 9. ožujka 2001. (jer, kao što je već prethodno navedeno, povećanje temeljnog kapitala tog društva unosom i sporne nekretnine nikada nije realizirano zbog odbačaja prijave za upis), to ono tom nekretninom nije ni moglo raspolagati kao vlasnik, dakle niti prodati je.

7.3.           Točno je da je, kako to nadalje navodi državni odvjetnik u svojoj žalbi, stalni sudski vještak za financije, knjigovodstvo i računovodstvo, mr. sc. Z. R. u svom pisanom nalazu i mišljenju naveo da je u poslovnim knjigama društava C. B. d.o.o. i C. Lj. R. d.o.o. provedeno povećanje uplaćenog, a neupisanog temeljnog kapitala (stranica 13. pisanog nalaza i mišljenja). Međutim, vještak je prilikom ispitivanja 20. srpnja 2020. pojasnio da su u financijskim izvještajima i poslovnim knjigama društva C. B. d.o.o. formalno evidentirane imovinske i kapitalne posljedice sporazuma od 5. ožujka 1999. i svih vezanih ugovora, no da se u stvarnosti radilo o imovini kojom društvo C. B. d.o.o. nije moglo raspolagati. Pojasnio je da je pojam "neupisani temeljni kapital" institut propisan u skladu s računovodstvenim standardima, navevši da trgovačka društva svoje knjigovodstvo moraju voditi po načelu tzv. dvojnog knjigovodstva, a to znači da svaka imovinska stavka, dakle svaka imovina kojom društvo raspolaže odnosno koja je evidentirana u poslovnim knjigama mora imati svoju protustavku u pasivi, dakle u izvorima financiranja, što su s jedne strane obveze, a s druge strane kapital. Budući da postupak upisa temeljnog kapitala u sudski registar ne mora biti istovremen, kako bi se ispravno iskazala činjenica da društvo raspolaže određenom imovinom s jedne strane, a da s druge strane nema obvezu ni prema kome, već će imatelj udjela u kapitalu imati tzv. vječno potraživanje prema društvu, takva se transakcija sve do efektivnog upisa u sudski registar evidentira na poziciji kapitala. No, kako se ne radi o stvarno upisanom temeljnom kapitalu, posljedično se radi o neupisanom kapitalu, a teko po dobivanju rješenja trgovačkog suda takva bi se stavka prenijela s pozicije neupisanog na poziciju upisanog temeljnog kapitala.

7.4.           Uzevši, dakle, u obzir i međusobno povezujući sve prethodno izloženo, zaključak prvostupanjskog suda da je sporni kupoprodajni ugovor od 9. ožujka 2001. bio u skladu sa sporazumom od 5. ožujka 1999. žalbom državnog odvjetnika nije s uspjehom doveden u pitanje.

8.               Državni odvjetnik smatra pogrešnim i zaključak prvostupanjskog suda o nedostatku dokaza za poticanje optuženog M. Ć. prema optuženom F. K., kao i za poticanje optuženog F. K. prema optuženom F. V., tvrdeći da je nejasno kakve bi to konkretne dokaze sud trebao imati za to. Navodi da je upravo iz iskaza svjedoka M. R. vidljivo da je prilikom pregovora koji su prethodili sklapanju sporazuma od 5. ožujka 1999. susretao i optuženog K. i optuženog V., tako da ovaj potonji očito nije bio samo formalno direktor koji nije sudjelovao ni u kakvim poslovnim odlukama vezano uz društvo C. B. d.o.o. Nadalje, da je nesporno da su društva C. d.d., C. B. d.o.o. i B. C. d.o.o. 5.  studenog 2001. sklopila ugovor o prijenosu potraživanja kojim je, između ostaloga, utvrđeno da je ostatak kupoprodajne cijene za nekretninu u Rudešu u iznosu od 5.373.218,20 DEM potraživanje društva C. B. d.o.o. Zatim, da je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, Građansko-upravni odjel 30. studenog 2001. dalo uvjetno pozitivno mišljenje na kupoprodaju nekretnine, i to ako se DAB suglasi s visinom cijene i ako je kupoprodajna cijena isplaćena društvu C. B. d.o.o. Također, da postoji i očitovanje Hrvatskog fonda za privatizaciju od 16. studenog 2001. iz kojega proizlazi da zaključeni pravni poslovi nisu u suprotnosti sa sporazumom od 5. ožujka 1999. jer, umjesto unosa nekretnine, društvo C. d.d. na ovaj način u kapital društva  C. B. d.o.o. unosi novčana sredstva. Budući da je to očitovanje dostavljeno i društvu B. C. d.o.o., optuženi M. Ć. je, kako to nadalje navodi državni odvjetnik u žalbi, nesporno bio upoznat s tim kome pripada kupoprodajna cijena iz ugovora od 9. ožujka 2001., a njegov motiv za poticanje optuženog F. K. da on i optuženi F. V. potpišu inkriminirane im potvrde bio je upravo u njegovoj namjeri da ishodi uknjižbu prava vlasništva na spornoj nekretnini u korist društva B. C. d.o.o. I naposljetku, motiv optuženog F. K. za poticanje je, prema tvrdnji državnog odvjetnika, bio u njegovoj namjeri da društvu C. d.d. pribavi korist za iznos kupoprodajne cijene sporne nekretnine kojom je uplatio uvođenje informacijskog sustava za potrebe društva C. d.d.

8.1.           U odnosu na istaknute žalbene navode prije svega treba reći da je prvostupanjski sud, prema ocjeni ovoga suda, pravilno zaključio da nema dokaza za tvrdnju optužbe o poticanju optuženog F. K. od strane optuženog M. Ć., kao ni o poticanju optuženog F. V. od strane optuženog F. K.. Budući da je prvostupanjski sud za takav svoj zaključak u obrazloženju pobijane presude iznio iscrpne, jasne i vrlo logične razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, žalitelj se u tom dijelu upućuje na iste (stranica 19., odlomak 6. do stranica 21., odlomak 1. pobijane presude).

8.2.           Što se tiče optuženog F. V. i, po tvrdnji optužbe, njegove umiješanosti u ovu inkriminaciju, treba istaknuti da je svjedok I. V. (u inkriminirano vrijeme direktor društva C. Lj. R. d.o.o.) iskazao da je u pregovorima vezanima uz zaključenje sporazuma između DAB-a i društva C. d.d. sudjelovao K. I. koji je u to vrijeme bio član uprave tog društva, a ujedno i direktor društva PPC B. d.o.o. te optuženi F. K. koji je bio predsjednik uprave društva C. d.d. Naveo je i da je K. I. u tim pregovorima sudjelovao i ispred društva C. B. d.o.o., odnosno svjedok pretpostavlja da je on bio sudionik tih pregovora jer su društva C. B. d.o.o. i PPC B. d.o.o. na istom mjestu, dok ne zna je li u tim pregovorima sudjelovao optuženi F. V.. Upitan tko je ispred hrvatskih društava u grupaciji C. donosio poslovne odluke, svjedok je odgovorio da je svaki od direktora društava do 2000. donosio odluke u odnosu na društvo u kojem je bio direktor, pa je tako on (svjedok) kao direktor društva C. Lj. R. d.o.o. donosio poslovne odluke za to društvo, a optuženi F. V. kao direktor društva C. B. d.o.o. za to društvo, no da nakon 2000. prestaje poslovanje tih društava jer su ona prenesena na društvo PPC B. d.o.o. čiji je direktor bio K. I. i koji je postao donositelj poslovnih odluka. Ovaj svjedok je, dakle, potvrdio obranu optuženog F. V., i to ne samo u pogledu tvrdnje da ovaj nije sudjelovao u pregovorima vezanima uz zaključenje sporazuma između DAB-a i društva C. d.d., već i u odnosu na tvrdnje da on nije imao nikakvih saznanja vezanih uz sklapanje spornog kupoprodajnog ugovora od 9. ožujka 2001. Nadalje, svjedok M. R. (u vrijeme zaključivanja sporazuma od 5. ožujka 1999. bio je direktor sektora pravnih poslova u DAB-u) iskazao je da je u pregovorima prije zaključenja sporazuma od 5. ožujka 1999. ispred društva C. d.d. sudjelovao optuženi F. K., a ispred društva C. B. d.o.o. K. I. i optuženi F. V.. Uzimajući u obzir i iskaz ovog svjedoka, prvostupanjski sud je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da se ne može otkloniti kao neistinita obrana optuženog F. V. da je on bio usmjeren na proizvodnju u društvu C. B. d.o.o. te da nije osobno sudjelovao u pregovorima između DAB-a i društva C. d.d. koji su prethodili sklapanju sporazuma od 5. ožujka 1999., već da je za provedbu tog sporazuma za Republiku Hrvatsku bio zadužen K. I. kao direktor društva PPC B. d.o.o.

8.3.           Nisu osnovane ni žalbene tvrdnje državnog odvjetnika kojima se osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da nema dokaza za poticanje na strani optuženog M. Ć.. Općepoznata je činjenica da se ugovor o kupoprodaji, da bi bio u skladu sa zakonom, sklapa s onim tko je u vrijeme njegovog sklapanja vlasnik stvari koju prodaje. Budući da je društvo C. d.d. u vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji nekretnine u R. 9. ožujka 2001. bilo njezin vlasnik (iz razloga koji su već ranije obrazloženi), potpuno je razumno i životno logično te sukladno načelu bona fides da je kupac te nekretnine (društvo B. C. d.o.o., zastupano po direktoru, optuženom M. Ć.) išao za time da kupoprodajnu cijenu isplati upravo prodavatelju, dakle društvu C. d.d., kao i da se upravo njemu potom obraća radi rješavanja svih eventualnih spornih pitanja vezanih uz tu nekretninu (uključujući i ona koja se odnose na upis prava vlasništva kupljene nekretnine u zemljišne knjige). Pri tome je za njega (optuženog M. Ć.) kao zastupnika kupca nekretnine potpuno irelevantno stanje odnosno uređenje međusobnih odnosa između društava C. d.d. i C. B. d.o.o., osobito kada se uzme u obzir da se društvo C. B. d.o.o. ni u kojem kontekstu nije spominjalo ni u samom kupoprodajnom ugovoru od 9. ožujka 2001.

8.4.           Ni prethodno istaknuta žalbena tvrdnja državnog odvjetnika o motivu optuženog F. K. za poticanje nije osnovana. Naime, iz obrana optuženika, iskaza svjedoka (I. V. i J. K. G.) te nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, knjigovodstvo i računovodstvo, mr. sc. Z. R. proizlazi da je dio kupoprodajne cijene za spornu nekretninu plaćen na način da je društvo B. C. d.o.o. izvršilo uplatu novca na račun društva C. Lj. R. d.o.o. (koji je korišten za poslovanje društava C. Lj. R. d.o.o. i C. B. d.o.o., i to za isplate plaća te za plaćanje dobavljačima). Prema vještaku R. riječ je o iznosu od 4.307.000,00 kuna (protuvrijednost 1.215.971,58 DEM). Drugi dio kupoprodajne cijene plaćen je kompenzacijama društva C. d.d. s društvima B. C. d.o.o. i B4B d.o.o. U te je kompenzacije bila uključena i vrijednost instaliranog i održavanog SAP softvera od strane društva B. C. d.o.o. u cijelu C. grupu, pa tako i u društvo C. B. d.o.o., pri čemu je sve to naručilo i financiralo isključivo društvo C. d.d. (koje je bilo jedini osnivač društava C. B. d.o.o., C. Lj. R. d.o.o. i PPC B. d.o.o. i njihov 100%-tni vlasnik).

9.               Budući da su, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud, instalacija i održavanje SAP softvera i u društvo C. B. d.o.o. unaprijedili njegovo poslovanje i u značajnoj mjeri pridonijeli povećanju vrijednosti njegove imovine, nije osnovana ni tvrdnja žalbe državnog odvjetnika da, stoga što je posao uvođenja informacijskog sustava SAP dogovorilo društvo C. d.d. koje je bilo u obveznom odnosu prema izvršitelju usluge, nije bilo osnove da u kompenzacijski odnos bude uključeno i društvo C. B. d.o.o.
10.           Imajući u vidu prethodno navedeno u pogledu načina na koji je isplaćena kupoprodajna cijena za spornu nekretninu i svrhe u koju je taj novac utrošen, kao i nespornu činjenicu da do povećanja temeljnog kapitala društva C. B. d.o.o., a  time ni do promjene vlasništva na spornoj nekretnini nikada nije došlo (o čemu je također već bilo riječi), nije osnovana ni žalbena tvrdnja državnog odvjetnika da se prodajom te nekretnine društvo C. d.d. okoristilo, a da je društvo C. B. d.o.o. oštećeno. Naime, kako je ta nekretnina u vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji od 9. ožujka 2001., kao i čitavo vrijeme nakon toga, bila u vlasništvu društva C. d.d., jedino ju je ono i moglo prodati, odnosno njome raspolagati.
11.           Državni odvjetnik nije u pravu ni kada tvrdi da upravo iz onog dijela pisanog nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka mr. sc. Z. R. u kojemu je navedeno da je prodaja sporne nekretnine imala za posljedicu smanjenje imovine društva C. B. d.o.o. proizlazi da je spornom kupoprodajom te nekretnine za to društvo nastupila šteta, dok je društvu C. d.d. pribavljena protupravna imovinska korist.

11.1.      Naime, taj je vještak prilikom ispitivanja 20. srpnja 2020. pojasnio da je pod tim navodom iz svog pisanog nalaza i mišljenja isključivo mislio na knjigovodstvenu evidenciju imovine tog društva, zaključujući da ono tom nekretninom u stvarnosti nije moglo raspolagati kao svojom imovinom jer se cjelokupni sporazum od 5. ožujka 1999. nije mogao provesti, a to znači da se i dalje stvarno radilo o imovini društva C. d.d.

12.           Državni odvjetnik u žalbi nadalje navodi da prvostupanjski sud nije uvažio činjenicu da je Trgovački sud u Rijeci odbacio prijavu za povećanje temeljnog kapitala 2002., dakle nakon izvršene kupoprodaje, nakon što je društvo C. B. d.o.o. izdalo potvrde od 18. i 20. prosinca 2001., tako da je i kod ocjene namjere optuženika, umjesto njihovih radnji i posljedica 2001., pogrešno uzeo ono što se događalo nakon sporazuma iz ožujka 1999.

12.1.      Međutim, ni ove žalbene tvrdnje nisu osnovane. Budući da ovaj sud u tom dijelu u svemu prihvaća argumentaciju prvostupanjskog suda kao jasnu, dostatnu i logičnu,  žalitelj se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje na istu (stranica 27., odlomak 1. pobijane presude).

13.           Ne slažući se s mišljenjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka mr. sc. Z. R. da prodajom sporne nekretnine za društvo C. B. d.o.o. nije nastala šteta jer da su društva C. d.d. i C. B. d.o.o. povezana društva, a koje mišljenje da je prihvatio i prvostupanjski sud, državni odvjetnik u žalbi dalje navodi da nije zadatak vještaka tumačiti odredbe Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 125/11., 152/11., 111/12., 68/13., 110/15. i 40/19.; dalje: ZTD). Osim toga, smatra da je vještak, kao i prvostupanjski sud, ocjenjivao sve što se u vezi odnosa DAB-a i društava C. d.d. te C. B. d.o.o. događalo kroz 18 godina iako je optužba postavljena na način da se optuženike teretilo za njihove radnje i posljedice tih radnji koje su nastupile 2001. Prema stanovištu državnog odvjetnika upravo je radnjama optuženika iz 2001. došlo do situacije da se nekretnine ni nisu mogle unijeti u temeljni kapital društva C. B. d.o.o., a u taj kapital nije unesena ni kupoprodajna cijena za spornu nekretninu.

13.1.      Prije svega treba reći da su žalbeni navodi državnog odvjetnika kojima se nastoji obezvrijediti nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka, mr. sc. Z. R. potpuno promašeni. Polazeći, naime, od odredbe članka 308. ZKP/08., prema kojoj se vještačenje određuje kada za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje od osobe koja raspolaže potrebnim stručnim znanjem ili vještinom, zadatak vještaka je utvrđivanje konkretnog činjeničnog stanja za koje je potrebno stručno znanje i iskustvo, a to uključuje i primjenu i tumačenje odgovarajućih propisa koji se odnose na te činjenice.

13.2.      Prema odredbi članka 473. ZTD-a, povezana društva su pravno samostalna društva koja u međusobnom odnosu mogu stajati kao, između ostaloga, društvo koje u drugome društvu ima većinski udio ili većinsko pravo u odlučivanju. U pisanom nalazu i mišljenju vještaka mr. sc. Z. R. (stranica 12., posljednja rečenica) navedeno je da je za društva C. B. d.o.o. i C. Lj. R. d.o.o. izvršen uvid u sudski registar kojom prilikom je utvrđeno da se vlasnička/osnivačka struktura tih društava nije mijenjala od 1997., odnosno da kontrolni udio od 100 % udjela u temeljnom kapitalu i dalje ostvaruje društvo C. d.d., a ovaj je vještak, kada je prilikom ispitivanja 20. srpnja 2020. upitan da pojasni u kojem je smislu naveo da su društva C. d.d. i C. B. d.o.o. u smislu ZTD-a povezana društva, pojasnio da je to naveo imajući u vidu notornu činjenicu da je u cijelom promatranom razdoblju društvo C. d.d. bilo jedini, dakle 100 %-tni vlasnik udjela u društvu C. B. d.o.o.

14.           Naposljetku, državni odvjetnik nije u pravu ni kada tvrdi da se nekretnine (pa tako ni nekretnina u R. iz spornog kupoprodajnog ugovora od 9. ožujka 2001.) nisu mogle unijeti u temeljni kapital društva C. B. d.o.o. upravo zbog radnji optuženika iz 2001.

14.1.      Naime, razlog zbog kojega je rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci broj Tt-00/1274-10 od 17. travnja 2002. odbačena prijava za upis promjene temeljnog kapitala društva C. B. d.o.o. (koja prijava je podnesena 12. lipnja 2000., dakle devet mjeseci prije sklapanja spornog kupoprodajnog ugovora od 9. ožujka 2001., odnosno jednu godinu i šest mjeseci prije potpisivanja očitovanja od 18. prosinca 2001. i potvrde od 20. prosinca 2001.) je u tome što predlagatelj (DAB) u ostavljenom roku nije postupio po nalogu suda i dostavio suglasnost nadležnog tijela za prijenos nekretnina koje se na ime povećanja temeljnog kapitala unose u društvo. Navedeno jasno proizlazi iz citiranog rješenja Trgovačkog suda u Rijeci.

15.           Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, žalbom državnog odvjetnika nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi i na njemu utemeljenog zaključka prvostupanjskog suda da nije dokazano da su optuženici F. K., F. V. i M. Ć. počinili kaznena djela za koja su optuženi, zbog čega ih je za ista valjalo osloboditi od optužbe sukladno članku 453. točki 3. ZKP/08.
16.           S obzirom na to da ni ispitivanjem pobijane presude prema članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08. nije utvrđeno postojanje neke od povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08. presuđeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 13. srpnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Vesna Vrbetić, v.r.