REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B

Broj: Revd 2470/2022-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije
Lovrić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja i Jasenke
Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Euro Daus d.d., OIB 19212513210,
Split, Put Mostina 1, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Pelcl, odvjetnik u
Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282,
protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 36162371878, koju zastupa Županijsko
državno odvjetništvo u Splitu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za
dopuštenje revizije, protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske
poslovni broj Pž-1431/2020-2 od 15. prosinca 2021., kojom je dijelom potvrđena, a
dijelom preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-479/2015-21
od 31. siječnja 2020., u sjednici održanoj 12. srpnja 2022.,

r i j e š i o j e:

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog
trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1431/2020-2 od 15. prosinca

2021., kojom je dijelom potvrđena, a dijelom preinačena presuda Trgovačkog suda u
Splitu poslovni broj P-479/2015-21 od 31. siječnja 2020.

2. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku
("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,
96/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 79/19 - dalje: ZPP), revizijski
sud je utvrdio da je u prijedlogu za dopuštenje revizije postavljena tri pravna pitanja i
to:

"1. Je li prilikom odlučivanja o žalbi tužitelja (ovdje podnositelja prijedloga za
dopuštenje revizije) drugostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz
čl. 385. st. 2. i čl. 365., čl. 375. sve u svezi s čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a budući je
propustio ocijeniti i obrazložiti konkretne prigovore na činjenične i pravne zaključke
koje je tužitelj iznio u odnosu na prigovor postojanja odgovornosti tužene (Republike

- 2 - Revd 2470/2022-2

Hrvatske) na naknadu štete osnovom odredbe čl. 13. Zakona o sustavu državne
uprave (NN br. 75/93 i dalje-ZSDU) zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela
državne uprave (Ministarstvo unutarnjih poslova RH), te kada je drugostupanjski sud
propustio konkretno navesti i obrazložiti koje je konkretno nove okolnosti tužitelj
navodno prvi put iznio u žalbi, a sve ovo kako bi se drugostupanjska presuda mogla
ispitati u smislu razloga ne prihvaćanja žalbe tužitelja, odnosno da li je
drugostupanjski sud bio dužan konkretizirati zbog čega u ovom slučaju doneseno
rješenje tužene nije doneseno uz „izrazitu samovolju i proizvoljnost u primjeni prava“
sve pri tome imajući na umu da je tužena (odnosno MUP RH) rješenje, osnovom
kojega tužitelj tvrdi da trpi štetu i crpi osnovu tužbenog traženja iz čl. 13. ZSDU,
donijela na temelju odredbe čl. 7.a »Pravilnika o izmjeni i dopuni Pravilnika o
utvrđivanju mreže i kriterija o dovoljnom broju stranica za tehnički pregled vozila«
(dalje: Pravilnik) i to unatoč tome što je navedena odredba čl. 7.a Pravilnika već bila
tri godine ukinuta odlukom Ustavnog suda RH (odredbu čl. 7.a Pravilnika je zbog
neustavnosti ukinuo Ustavni sud RH odlukom U-II-16/2006 i U-II-486/2006 od

03.10.2006.), a nezakonitost kojega rješenja tužene je deklarirao i Ustavni sud RH
svojom odlukom U-III-3854/2012 od 08.05.2014. kojom je ukinuo zbog neustavnosti
predmetno rješenje tužene od 21.09.2009. budući se u smislu čl. 58. st. 5. Ustavnog
zakona o Ustavnom sudu RH ne mogu primjenjivati odredbe propisa nakon što je iste
već ukinuo Ustavni sud zbog njihove neustavnosti (tako i u odlukama Vrhovni sud
RH Rev-940/15-5 od 05.09.2017., Županijski sud u Zagrebu Gž-4247/16-4 od

07.11.2017. potvrđena odlukom Vrhovnog suda RH Rev-x-156/2018-3 od

17.10.2018.),

pa je li radi ovih nedostataka drugostupanjske presuda ista u protivnosti sa pravnim shvaćanjima iznesenim u odlukama:

Vrhovnog suda RH: Rev-x 1174/11-2 od 11.07.2012.; III Kr-38/14-4 od

06.11.2014.; Revr-183/11-2 od 16.10.2013.; Revr-1827/2010-2 od 23.03.2011.; Rev-
86/08-2 od 06.07.2010.; Rev-165/2006-2 od 16.03.2006.; Gzz-43/03-2 Rev-169/03-2
od 20.01.2004.; Rev-38/2002-2 od 22.10.2003.; Rev-2454/2000-2 od 22.10.2003.;
Rev-625/1999-2 od 16.10.2003.; Rev-1073/1998-2 od 27.12.2001.; Rev-2145/97 od

05.07.2000.; Revr-383/06-2 od 27.06.1996.; Gzz-9/1991-2 od 24.01.1991.; Rev-
2325/1990-2 od 27.03.1991.; Rev-2448/89 od 21.03.1990.;

Ustavnog suda RH: U-III/6231/2013 od 01.06.2016.; U-III-222/2012 od

16.03.2016.; U-III/190/2002 od 09.11.2005.; U-III-604/2016 od 04.10.2017.; U-III-
374/2008 od 27.10.2010.; U-III-350/2007 od 09.03.2011.; U-III-2832/2009 od

20.04.2011.; U-III-1423/2004 od 12.03.2007.; U-III-1862/2013 od 18.11.2015.; U-III-
998/2016 od 25.05.2016., U-III-2616/2015 od 02.03.2016.;

Europskog suda za ljudska prava: Rajković protiv Hrvatske (Zahtjev br. 50943/99); Jačimović protiv Hrvatske (Zahtjev br. 22688/09);

u kojim odlukama je izraženo pravno shvaćanje da kada navodi žalbe sadrže
konkretne prigovore na činjenične i pravne zaključke prvostupanjskog suda koji su od
odlučnog značaja za rješenje spora, žalbeni sud je dužan iste ocijeniti i obrazložiti
takve žalbene navode jer je u protivnom takva drugostupanjska presuda nezakonita?

- 3 - Revd 2470/2022-2

2. Je li tužitelj onemogućen u raspravljanju te da li sud čini bitnu povredu čl.

354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP-a kada odlučujući o žalbi u svojoj presudi ne zauzme
stajalište odnosno ne iznesene razloga svoje presude iz kojih bi bilo vidljivo zbog
čega smatra da nije bilo potrebno izvesti dokaze koje je tužitelj predložio izvesti u
postupku s time što istodobno zauzme stajalište o neosnovanosti žalbe i tužbe
navodeći da tužitelj nije dokazao osnovanost svojih navoda u pogledu postojanja
odgovornosti na naknadu štete na strani tužene, te je li radi toga osporena
drugostupanjska presuda u protivnosti sa pravnim stajalištima izraženima u
odlukama Vrhovnog suda RH Rev-x-676/2009-2 od 09.12.2009. i Rev-22/08-2 od

19.11.2008. kao i Visokog trgovačkog suda RH Pž-58/2017-4 od 26.10.2018.?

3. Postoji li u primjeni odredbe čl. 13. ZSDU odgovornost Republike Hrvatske
(tužene) na naknadu štete u slučaju kada su tijela državne uprave odnosno
Ministarstvo unutarnjih poslova RH donijela rješenje temeljem odnosno primjenom
propisa koji je nepostojeći odnosno temeljem propisa koji je nevažeći budući je taj
propis prethodno ukinut odlukom Ustavnog suda RH zbog neustavnosti i koje
doneseno rješenje države (MUP RH) je Ustavni sud RH zbog neustavnosti također
ukinuo, a oštećenik-tužitelj ističe da upravo zbog donošenja predmetnog nezakonitog
rješenja tužene Republike Hrvatske (odnosno Ministarstva unutarnjih poslova RH
kao državnog tijela za čiji nezakoniti ili nepravilni rad odgovara RH) trpi štetu do koje
ne bi došlo odnosno koja šteta ne bi nastala da tužena nije donijela predmetno
nezakonito rješenje;

odnosno postoji li odgovornost RH na naknadu štete tužitelju koji tvrdi i
dokazuje da je pretrpio štetu zbog rješenja koje je donijelo Ministarstvo unutarnjih
poslova RH primjenom odredbe čl. 7.a »Pravilnika o izmjeni i dopuni Pravilnika o
utvrđivanju mreže i kriterija o dovoljnom broju stranica za tehnički pregled vozila«
(dalje: Pravilnik) i to unatoč tome što je navedena odredba čl. 7.a Pravilnika već bila
tri godine ukinuta odlukom Ustavnog suda RH (odredbu čl. 7.a Pravilnika je zbog
neustavnosti ukinuo Ustavni sud RH odlukom U-II-16/2006 i U-II-486/2006 od

03.10.2006.) i nezakonitost kojega rješenja tužene je deklarirao i Ustavni sud RH
svojom odlukom U-III-3854/2012 od 08.05.2014.;

3.1. pa je li radi ovoga drugostupanjska presuda u protivnosti sa pravnim
stajalištima izraženima u odlukama Ustavnog suda RH U-III-2314/2006 od

21.02.2007. kao i Vrhovnog suda RH Rev-372/2010-2 od 11.04.2012., Rev-
1363/2009-2 od 14.09.2011. i Rev-x-675/2009-3 od 23.12.2009. prema kojima
država Republika Hrvatska za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela
državne uprave odgovara osnovom pravila o objektivnoj odgovornosti koja se temelji
na načelu uzročnosti (cause),

3.2. kao i je li radi ovoga drugostupanjska presuda u protivnosti sa pravnim
stajalištima izraženima u odlukama Vrhovnog suda RH Revr-1412/10-2 od

15.10.2013. i Revr-1933/10-2 od 08.12.2015. u kojima je revizijski sud izrazio pravno
shvaćanje da u smislu pravilne primjene materijalnog prava i primjene odredbe čl. 13.
ZSDU kada Ustavni sud RH svojom odlukom utvrdi povrede Ustava Republike
Hrvatske pri donošenju akta donošenjem kojega je za oštećenu osobu, kao

- 4 - Revd 2470/2022-2

podnositelja ustavne tužbe, nastala šteta tada predmetno predstavlja nezakoniti rad
tužene RH odnosno tijela za koju tužena odgovara i tužena RH je u takvim
slučajevima dužna štetu nadoknaditi i to bez obzira što eventualno nije došlo do
ukidanja akta s kojim je povrijeđeno ustavno pravo oštećene osobe?,

3.3. te konačno, ukoliko se zauzme stajalište da bi odgovornost Republike
Hrvatske na naknadu štete nastale oštećenoj osobi zbog nezakonitog ili nepravilnog
rada tijela državne uprave (Ministarstva unutarnjih poslova RH) u smislu odredbe čl.

13. Zakona o sustavu državne uprave postojala samo ukoliko je nezakonita odluka
tijela državne uprave donesena kao „posljedica proizvoljnog tumačenja propisa i
samovoljne primjene materijalnog prava“ da li se ima smatrati da je „posljedica
proizvoljnog tumačenja propisa i samovoljne primjene materijalnog prava“ činjenica
odnosno okolnost da je Ministarstvo unutarnjih poslova RH svoje rješenje donijelo
primjenom propisa koji je nepostojeći odnosno temeljem propisa koji je nevažeći
budući je taj propis prethodno ukinut odlukom Ustavnog suda RH zbog neustavnosti i
koje doneseno rješenje je i Ustavni sud RH zbog neustavnosti također ukinuo, a
oštećenik-tužitelj ističe da upravo zbog donošenja predmetnog nezakonitog rješenja
tužene Republike Hrvatske (odnosno Ministarstva unutarnjih poslova RH kao
državnog tijela za čiji nezakoniti ili nepravilni rad odgovara RH) trpi štetu do koje ne
bi došlo odnosno koja šteta ne bi nastala da tužena RH nije donijela predmetno
nezakonito rješenje,

sve pri tome imajući na umu stajališta sudske prakse izražena u odluci
Vrhovnog suda RH Rev-478/18-2 od 27.03.2018., kao i u odlukama Suda Europske
unije u predmetima Francovich73 i spojeni predmeti Brasserie du Pêcheur i
Factortame III74, a u kojima je izraženo pravno stajalište da odgovornost države RH
za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave sa aspekta čl.

13. ZSDU treba promatrati vodeći računa o jasnoći pravne norme pri čemu je
potrebno imati na umu i stajalište izraženo u odluci Ustavnog suda RH U-IIIB-
580/2010 od 17.02.2011. gdje se navodi kako je nedopustivo da Ministarstvo
unutarnjih poslova RH donosi rješenja primjenom propisa koji je prestao važiti i koji je
ukinut odlukom Ustavnog suda jer takvo postupanje tijela državne uprave predstavlja
postupanje "suprotno načelu vladavine prava i sigurnosti pravnog poretka i kao
takovo predstavlja grubo kršenje ustavnih prava u smislu članka 63. stavka 1.
Ustavnog zakona?".

4. Kao razlog navedenim pitanjima navedena su odluke naznačene u samim pitanjima

5. U odgovoru na prijedlog tuženica osporava osnovanost prijedloga, te predlaže istog odbaciti.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete na temelju odgovornosti za
nepravilan ili nezakonit rad tijela državne i javne uprave. Tužitelj smatra da je do
nezakonitog rada tijela državne uprave došlo odlukama Ministarstva unutarnjih
poslova kojima je trećim osobama omogućeno obavljanje rada stanice za tehnički
pregled u Imotskom zbog kojih je došlo do smanjenog opsega poslovanja tužiteljeve
stanice za tehnički pregled koja je poslovala u skladu s propisima.

- 5 - Revd 2470/2022-2

7. Sud prvog stupnja je utvrdio:

- da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-16/2006 od 3. listopada

2006. pokrenut postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom i Zakonom te je ukinut čl.

3. PID Pravilnika, a u obrazloženju te Odluke Ustavni sud je ocijenio da je donositelj
PID Pravilnika "odredbama čl. 3., odnosno 7.a Pravilnika, prekoračio granice svojih
ovlasti propisanih čl. 259. st. 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, koje mu je
dao zakonodavac, a koje se moraju ograničiti na propisivanje mreže i kriterija o
dovoljnom broju stanica za tehnički pregled, uz uvažavanje međusobne udaljenosti
stanica i njihovog kapaciteta",

- da je Ustavni sud odlukom U-III-3854/2012 od 8. svibnja 2014. usvojio tužiteljevu
ustavnu tužbu i ukinuo rješenje Visokog upravnog suda i rješenje Ministarstva
unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Ravnateljstva policije broj: 511.01-53-UP/I-
5306/1-2009 od 21. rujna 2009. (dalje: Rješenje MUP-a) koje je doneseno na temelju
ukinute odredbe čl. 7.a Pravilnika te je predmet vraćen Ministarstvu na ponovan
postupak,

- da je MUP na temelju čl. 259. st. 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama
donijelo novi Pravilnik o utvrđivanju mreže i kriterija o dovoljnom broju stanica za
tehnički pregled vozila koji pravilnik je i danas na snazi,

- da je na temelju tog novog pravilnika, a nakon usvajanja tužiteljeve ustavne tužbe

9. lipnja 2014. doneseno novo rješenje MUP-a broj 511-01-53-UP/I-5306/2-2009
kojim je odobreno Centru za vozila Hrvatske d.d. obavljanje tehničkih pregleda vozila
u Stanici za tehničke preglede vozila, te je, cijeneći da tužitelj traži naknadu štete
zbog toga što je pobijana odluka Ministarstva ukinuta, ocijenio da ne postoji
odgovornost tuženika za štetu na temelju odredaba Zakona o sustavu državne
uprave, niti uzročno posljedična veza između Rješenja MUP-a i eventualne štete
tužitelju zbog činjenice da je ta odluka imala učinak do trenutka dok nije ukinuta
sukladno čl. 58. st. 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske
("Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02). Prvostupanjski sud je utvrdio da štetna
radnja, donošenja rješenja MUP-a i njenim ukidanjem odlukom Ustavnog suda nije
nužno nastala i šteta tužitelju u vidu izmakle koristi. Prvostupanjski sud nije provodio
tužiteljeve dokaze radi utvrđenja visine zahtjeva jer je utvrdio da tužiteljeva tražbina
nije osnovana.

7. 1. Sud drugog stupnja pogrešnim smatra shvaćanje tužitelja prema kojem je sama
činjenica postojanja nezakonitosti postupanja tijela državne uprave u smislu čl. 13.
ZSDU-a, utvrđena odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3854/12 od

8. svibnja 2014., (kojim je ukinuto predmetno Rješenje MUP-a), jer se nezakonit rad
tijela očituje kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu
odnosno propuštanje da se primijeni zakon, drugi propis ili opći akt, dok se
nepravilan rad očituje kao činjenje ili nečinjenje suprotno propisanom ili uobičajenom
načinu obavljanja djelatnosti, pa posljedično tome, svako ukidanje odluke tijela
državne uprave ne mora uvijek značiti i postojanje nezakonitosti u radu zbog kojeg bi
Republika Hrvatska u smislu odredaba čl. 1045. st. 4. Zakona o obveznim odnosima
u vezi s čl. 13. ZSDU-a odgovarala za naknadu štete, odnosno da se ne može raditi
o nezakonitom radu tijela državne uprave u svakom slučaju kada je zbog pogrešne
primjene materijalnog prava ili pogrešnog pravnog stajališta od strane Upravnog
suda Republike Hrvatske poništeno ili stavljeno izvan snage rješenje upravnog tijela.

- 6 - Revd 2470/2022-2

Ne radi se o pukom automatizmu, već se mora raditi o težem slučaju nezakonitosti te
sud ima mogućnost utvrđivanja ispunjenja uvjeta nezakonitosti ili nepravilnosti
postupanja u smislu odredbe čl. 13. ZSDU-a u svakom pojedinom slučaju.

7.2. Utvrđujući da tužitelj nije isticao zbog čega specifičnosti konkretnog slučaja
opravdavaju zaključak o tome da se radi o nezakonitom radu tijela državne uprave, a
nepravilna primjena odredaba Pravilnika o utvrđivanju mreže i kriterija o dovoljnom
broju stanica za tehnički pregled vozila, i cijeneći da ne postoji automatizam uzročne
veze između štete i štetne radnje, zaključuje da samo po sebi ne znači da je rad
Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske bio nezakonit niti da je
predstavljao izrazitu samovolju i proizvoljnost u primjeni prava, koji bi kao takav imao
i sve elemente nepravilnog i nezakonitog rada, te se pri iznošenju navedenog
shvaćanja pozvao na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x-
274/12 od 3. siječnja 2013., poslovni broj Rev 2604/14-4 od 7. prosinca 2015.,
Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-6236/2013 od 15. siječnja

2015., U-III-3335/2012 od 1. srpnja 2015.

8. Prema ocjeni ovoga suda prvo pravno pitanje kojim se ukazuje na počinjenje bitne
povredu parničnog postupka iz čl. 385. st. 2. i čl. 365., čl. 375. sve u svezi s čl. 354.
st. 2. toč. 11. ZPP-a, polazi od pogrešne pretpostavke da je drugostupanjski sud
propustio ocijeniti i obrazložiti konkretne prigovore na činjenične i pravne zaključke
koje je tužitelj iznio u odnosu na prigovor postojanja odgovornosti tužene, odnosno
da je propustio konkretno navesti i obrazložiti koje je konkretno nove okolnosti tužitelj
navodno prvi put iznio u žalbi, jer drugostupanjski sud u pobijanoj presudi, (niti u točki

12. obrazloženja svoje odluke, na koju ukazuje tužitelj, kada postavlja navedeno
pitanje) nije naveo da je tužitelj prvi put iznio u žalbi neke nove, konkretne okolnosti
vezano za odgovornost RH, a koje taj sud nije obrazlagao. Stoga, navedeno pitanje
polazi od pogrešne pretpostavke o počinjenju navedene bitne povrede pred sudom
drugog stupnja, te kao takvo ne može biti ni važno pitanje u odnosu na koje bi trebalo
dopustiti podnošenje revizije.

9. Ni drugo postavljeno pitanje, koje se odnosi na bitne povrede postupka, odnosno
na onemogućavanje tužitelja u raspravljanju (čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP-a) i
neobrazlaganje zbog čega smatra da nije bilo potrebno izvesti dokaze koje je tužitelj
predložio, nije važno jer se dokazi koji po prijedlogu tužitelja nisu proveli su dokazi
koji se odnose na visinu eventualne štete, dok je pitanje postavljeno vezano za
odgovornost RH za predmetnu štetu, a osim toga nižestupanjski sudovi su utvrdili da
ne postoji odgovornost RH za predmetnu štetu te su odbili su provesti vještačenje na
okolnost visine štete, a što su i obrazložili u pobijanim odlukama, pa i to postavljeno
pitanje polazi od pogrešnih pretpostavki, te kao takvo ni ono nije važno.

10. Treće postavljeno pitanje odnosi se na primjenu odredbe čl. 13. ZSDU, odnosno
na odgovornost Republike Hrvatske za naknadu štete u slučaju kada je tijelo državne
uprave, odnosno MUP RH donio rješenje u odnosu na treću pravnu osobu,
primjenom propisa (Pravilnika) koji je bio prethodno ukinut odlukom Ustavnog suda
RH zbog neustavnosti, te u svezi s tim odgovara li RH u takvoj situaciji po pravila o
objektivnoj odgovornosti koja se temelji na načelu uzročnosti (cause), odnosno
smatra li se da je "posljedica proizvoljnog tumačenja propisa i samovoljne primjene

- 7 - Revd 2470/2022-2

materijalnog prava" činjenica odnosno okolnost da je Ministarstvo unutarnjih poslova
RH svoje rješenje donijelo primjenom propisa koji je nepostojeći odnosno temeljem
propisa koji je nevažeći. Ni to pitanje nije važno jer i prema shvaćanju
nižestupanjskih sudova RH u konkretnom slučaju odgovara po principu objektivne
odgovornosti, međutim, ocijenili su da se ne može raditi o nezakonitom radu tijela
državne uprave u svakom slučaju kada je zbog pogrešne primjene materijalnog
prava ili pogrešnog pravnog stajališta od strane Upravnog suda Republike Hrvatske
poništeno ili stavljeno izvan snage rješenje upravnog tijela, jer se ne radi se o pukom
automatizmu, već se mora raditi o težem slučaju nezakonitosti te sud ima mogućnost
utvrđivanja ispunjenja uvjeta nezakonitosti ili nepravilnosti postupanja u smislu
odredbe čl. 13. ZSDU-a u svakom pojedinom slučaju. Prema tome odgovor na pre
opsežno postavljeno navedeno pitanje nije moguće dati u obliku koji bi bio primjenjiv
na sve slučajeve u kojima bi RH odgovarala temeljem čl. 13. ZSDU-e jer on zavisi od
okolnosti svakog konkretnog slučaja. Osim toga u odnosu na to pitanje nisu ni
izneseni odgovarajući razlozi jer odluke na koje se poziva nisu donesene u istoj
činjeničnoj i pravnoj situaciji.

11. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari u odnosu na sadržaj prijedloga za
dopuštenje revizije, nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 387. st. 3. ZPP-a,
to je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 6. ZPP-a, riješeno kao u izreci.

Zagreb, 12. srpnja 2022.

Predsjednica vijeća: Viktorija Lovrić

Broj zapisa: eb30f-0123f

Kontrolni broj: 03ee8-57b94-f2da3

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom: CN=VIKTORIJA LOVRIĆ, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.