Broj: Gž Ovr-2697/19-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Vesni Žulj, sucu pojedincu, u pravnoj stvari ovrhovoditeljice I. P. S., O.., OIB: ., koju zastupa punomoćnik Ž. E., odvjetnik u O.., protiv ovršenika H. u. z o., Z.., OIB: .., kojeg zastupan punomoćnik H. L., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M.L. d.o.o., Z.., radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-2819/19-6 od 18. rujna 2019., dana 12. studenoga 2019.,

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Odbija se žalba ovršenika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-2819/19-6 od 18. rujna 2019.

 

              II. Odbija se kao neosnovan zahtjev ovrhovoditeljice za nadoknadu troškova odgovora na žalbu

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prijedlog ovršenika od 14. kolovoza 2019. godine za odgodom izdavanja naloga za prijenos zaplijenjenih sredstava u postupku izravne naplate pred Financijskom agencijom temeljem ovršne isprave-presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pn-128/17 od 24. listopada 2017. godine, koja je potvrđena i djelomično preinačena presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2843/17-2 od 28. ožujka 2019. godine, kao neosnovan.

 

              Rješenje suda prvog stupnja pobija žalbom ovršenik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19-dalje: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje na odgovarajući način, na temelju odredbe čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/12, 25/13, 93/14-dalje u tekstu: OZ). Predlaže sudu drugog stupnja pobijano rješenje preinačiti i usvojiti prijedlog ovršenika od 14. kolovoza 2019., odnosno odrediti odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava do donošenja odluke Vrhovnog suda RH povodom izjavljene revizije u predmetu poslovni broj Pn-128/17 i Gž-2843/17, podredno ukinuti pobijano rješenje prvostupanjskog suda od 18. rujna 2019., i vratiti predmet na ponovno raspravljanje i odlučivanje, uz nadoknadu troškova žalbe.

 

              U odgovoru na žalbu ovrhovoditeljica osporava žalbene navode ovršenika u cijelosti u suštini navodeći ako nisu ispunjeni kumulativni uvjeti za odgodu ovrhe iz čl. 65. st. 1. OZ, jer ovršenik osim podnesene revizije nije ničim učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu te predlaže odbiti žalbu ovršenika kao neosnovanu, uz nadoknadu troškova žalbenog postupka.

 

              Žalba je neosnovana.

 

              Sud prvog stupnja je polazeći od zaključka da ovršenik nije učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe koju predlaže odgoditi, trpio nenadoknadivu štetu u smislu odredbe čl. 65. st. 1. OZ, na temelju odredbe čl. 65. st. 1. OZ, a u vezi s odredbom čl. 210. st. 1. i st. 2. OZ, odbio ovršenikov prijedlog za odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava kao neosnovan.

 

              Sud prvog stupnja polazi od pravilnog pravnog shvaćanja kako, pored činjenice da je ispunjen jedan od zakonskih uvjeta propisanih odredbom čl. 65. OZ, koji se moraju kumulativno ispuniti, u ovom slučaju, da je ovršenik protiv ovršne isprave podnio izvanredni pravni lijek-reviziju, nije ispunjen drugi zakonski uvjet, odnosno da ovršenik nije učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, jer bi ovršenik, u slučaju uspjeha s podnesenom revizijom, u postupku povodom tužbe zbog stjecanja na temelju osnove koja je naknadno otpala, sud mogao primijeniti odredbe čl. 1117. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 78/15-dalje: ZOO), tako da u tom slučaju postoji mogućnost vraćanja primljenog na temelju ovršne isprave ukoliko se ta ovršna isprava po izvanrednom lijeku izmijeni, kao i da u svakom slučaju, ako ovršenikova revizija i bude prihvaćena u cijelosti ili djelomično, ovršenik ima pravo na temelju odredbe čl. 62. OZ podnijeti prijedlog za protuovrhu, odnosno pravo na temelju čl. 1111. st. 3. ZOO od ovrhovoditelja tražiti vraćanje stečenog obzirom na osnovu koja je kasnije otpala u skladu s pravilima obveznog prava o stjecanju bez osnove, odnosno da ovršenik, u konačnici, ima na raspolaganju i druga pravna sredstva predviđena zakonskim odredbama radi zaštite svojih prava. Pored navedenog, sud prvog stupnja uzeo je u obzir i okolnost da se ovrha provodi na temelju valjane ovršne isprave kojom se prisilno ostvaruje tražbina ovrhovoditelja utvrđena pravomoćnom i ovršnom sudskom presudom te da se ista treba provesti u razumnom roku.

 

              Osporavajući zakonitost pobijanog rješenja ovršenik u bitnome ponavlja navode koje je istaknuo u prijedlogu za odgodu prijenosa izdavanja naloga za prijenos zaplijenjenih sredstava u postupku izravne naplate pred Financijskom agencijom, da je podnio reviziju protiv ovršne isprave te da će u slučaju prihvaćanja revizije, pretrpjeti nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, pozivajući se pritom na odredbu čl. 1117. ZOO.

 

              Na žalbene navode valja odgovoriti kako je odredbom čl. 65. st. 1. toč. 1. OZ predviđena mogućnost odgode ovrhe pod uvjetom kumulativno ostvarenih pretpostavki određenih tom odredbom (ovršenik koji je protiv odluke na temelju koje je određena ovrha izjavio pravni lijek i učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje).

 

              Pravilno je sud prvog stupnja zaključio kako u konkretnom slučaju ovršenik nije učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe (prijenosa zaplijenjenih sredstava u postupku izravne naplate), trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu.

 

              Naime, prema odredbi čl. 1117. st. 1. ZOO, ne može se zahtijevati povrat neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti, ako je isplata izvršena poštenom stjecatelju. Međutim, st. 2. je određeno da se stjecatelj smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka i da je dužan vratiti primljeno na osnovi koja je otpala s kamatama od trenutka kad je postao nepošten.

 

              Shvaćanje je ovog suda da iz navedenog proizlazi obveza stjecatelja, koji je primitkom revizijske odluke postao nepošten, vratiti sve što je primio na temelju osnove koja je u međuvremenu otpala i to neovisno od činjenice što je u trenutku same naplate stjecatelj bio pošteni stjecatelj.

 

              Naime, stavak 2. izuzetak je kojim se obvezuje čak i one osobe kojima je isplata izvršena kao poštenim stjecateljima da ako u revizijskoj fazi postupka otpadne presumpcija njihova poštenja vrate sve što su primili po osnovi koja je revizijskom odlukom otpala ili je izmijenjena (pravno shvaćanja zauzeto i na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Zagrebu, koja je održana 7. ožujka 2011.). Na sjednici je također zauzeto shvaćanje da pravni odnos povodom obveze stjecatelja na vraćanje primljenog bez osnove u predmetima ove vrste nije izvorni pravni odnos, niti je to samostalni pravni odnos, već je to posljedično revizijskoj odluci samo izmijenjeni pravni odnos to se osnovanost zahtjeva treba suditi prema trenutku kada je nastao izvorni obveznopravni odnos između stranaka, onaj za naknadu štete, a ovom bi se slučaju primjenjivao ZOO/05, dakle odredba čl. 1117. ZOO, koja je bitno izmijenjena u odnosu na raniju odredbu čl. 216. ZOO/91, pa se utoliko niti sudska praksa na koju se poziva žalitelj u žalbi ne primjenjuje u tumačenju odredbe čl. 1117. ZOO, već se odnosi na odredbu čl. 216. ZOO/91. Pored navedenog, pravilno žalitelju valja odgovoriti kao u slučaju uspjeha s revizijom ima na raspolaganju i institut protuovrhe propisan odredbom čl. 62. OZ, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.

 

              Naposljetku, valja reći da ovrhovoditeljica ima pravomoćnu odluku u pogledu osnove i visine tražbine te bi upravo odgađanjem ovrhe, ovrhovoditeljica bila onemogućena raspolagati dosuđenim sredstvima.

 

              Slijedom izloženog, pravilno je sud prvog stupnja odlučio kada je prijedlog ovršenika kao neosnovan, odbio.

 

              Budući da nije uočeno da bi u postupku bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti i na koje ukazuje žalitelj te kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo pravilno primijenjeno, valjalo je, na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP, u vezi s odredbom čl. 21. st. 1. OZ, žalbu ovršenika kao neosnovanu odbiti i pobijano rješenje suda prvog stupnja, potvrditi te je odlučeno kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

 

              Troškovi odgovora na žalbu ovrhovoditeljici, nisu priznati jer navedena procesna radnja nije bila potrebna za vođenje ovog ovršnog postupka, pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

 

U Zagrebu 12. studenoga 2019.