Pristupanje sadržaju
Broj: Rev 2240/2016-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice M. D. iz S., P., OIB: ..., drugotužiteljice S. D. iz S., P., OIB: ..., trećetužiteljice A. J. iz S., OIB: ..., četvrtotužiteljice P. mldb. J. zastupane po majci i z.z. A. J. iz S., OIB: ..., petotužitelja L. mldb. J. zastupanog po majci i z.z. A. J. iz S., OIB: ... i šestotužitelja Đ. K., iz S., OIB: ..., svi zastupani po punomoćniku K. Š., odvjetniku u Odvjetničkom društvu Š. & P. d.o.o. u Z., protiv tuženika U. o. d.d., Z., OIB: ..., (ranije B. o. Z. d.d., Z.), koga zastupa punomoćnik L. V., odvjetniku u R., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika J. o. d.d., Z., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik D. Đ., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. i P., Z., Pisarnica S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji umješača protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1557/15-2 od 18. svibnja 2016., kojom je djelomično preinačena i djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-85/13-47 od 19. lipnja 2015., na sjednici održanoj 12. studenog 2019.
p r e s u d i o j e
Odbija se revizija umješača u odnosu na šestotužitelja, kao neosnovana.
r i j e š i o j e
Odbacuje se revizija umješača u odnosu na prvotužiteljicu, drugotužiteljicu, trećetužiteljicu, četvrtotužiteljicu i petotužitelja, kao nedopuštena.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom, pod točkom I izreke, naloženo je tuženiku da trećetužiteljici isplati s osnova imovinske štete iznos od 12.186,00 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zakonskih zateznih kamata po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, na:
- na iznos od 2.000,00 kn od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate,
- na iznos od 2.400,00 kn od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate,
- iznos od 7.786,00 kn od dana 03.11.2012.g. pa do isplate,
a sve u roku od 15 dana.
Ujedno je pod ovom točkom izreke, naloženo tuženiku da s osnove neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje zbog gubitka bliskog srodnika isplati prvotužiteljici iznos od 150.000,00 kn, drugotužiteljici, iznos od 150.000,00 kn, trećetužiteljici iznos od 150.000,00 kn, četvrtotužiteljici iznos od 75.000,00 kn, petotužitelju iznos od 75.000,00 kn i šestotužitelju iznos od 220.000,00 kn, sve zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana zaključenja glavne rasprave pa do isplate, po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena.
Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljima nadoknadi troškove postupka u iznosu od 139.975,00 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena.
Pod točkom III izreke odbijen je tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zatražene zakonske kamate s osnove neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlja zbog gubitka bliskog srodnika od dana podnošenja odštetnog zahtjeva 11. prosinca 2012., pa do dana zaključenja glavne rasprave.
Drugostupanjskom presudom suđeno je:
„I. Odbijanjem žalbe tuženika i umješača potvrđuje se presuda Općinskog suda u Gospiću broj P-85/2013-47 od 19.lipnja 2015. pod točkom I. izreke, u odnosu na dosuđenu imovinsku štetu zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te u odnosu na dosuđene iznose neimovinske štete, kao i u odluci o troškovima postupka pod točkom II. izreke.
II. Prihvaćanjem žalbe tužitelja preinačuje se prvostupanjska presuda pod točkama I. i III. izreke u odluci o zakonskim zateznim kamatama na način da zakonske zatezne kamate na dosuđenu neimovinsku štetu teku od 11.studenog 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015., pa do isplate po stopi od 8,14% godišnje, a za slučaj promjene kamatne stope, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, i to:
- na iznos od 150.000,00 kn, dosuđen I.tužiteljici M. D. iz S., S.,
- iznos od 150.000,00 kn, dosuđen II.tužiteljici S. D. iz S., S.,
- na iznos od 150.000,00 kn dosuđen III.tužiteljici A. J. iz S., S.,
- na iznos od 75.000,00 kn, dosuđen IV.tužiteljici P. mldb. J. z.z. A. J. iz S., S.,
- na iznos od 75.000,00 kn, dosuđen V.tužitelju L. mldb. J. z.z. A. J. iz S., S.,
- na iznos od 220.000,00 kn, dosuđen VI.tužitelju Đ. K. iz S., S..
III. Odbijaju se stranke sa zahtjevima za naknadu troškova žalbe.“
Protiv drugostupanjske presude reviziju je, pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. i st. 2. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), podnio umješač na strani tuženika (dalje: umješač) navodeći da ju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te zbog pravnih pitanja koja su po njegovoj ocjeni važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija u odnosu na šestotužitelja nije osnovana, dok u odnosu na ostale tužitelje nije dopuštena.
U odnosu na dio revizije kojim se pobija drugostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev šestotužitelja, vrijednost pobijanog dijela presude, u smislu čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, premašuje 200.000,00 kn (konkretno iznosi 220.000,00 kn), uslijed čega je dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP pa je ovaj sud ispitao pobijanu presudu u tom dijelu u skladu s odredbom čl. 392. a st. 1. ZPP samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijama i samo u granicama razloga određeno navedenih u revizijama.
Suprotno suštinskim navodima revizije sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku.
U ovom predmetu je riječ o zahtjevu svih tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete nastale zbog povrede prava osobnosti uslijed smrti majke prvotužiteljice, drugotužiteljice i trećetužiteljice, bake četvrtotužiteljice i petotužitelja i kćeri šestotužitelja, pok. N. D., koja je smrtno stradala u prometnoj nezgodi koja se dogodila .... na autocesti A1, u predjelu odmorišta Z. u sudaru osobnog vozila reg. ozn..., marke "Citroen C3" osiguranog od automobilske odgovornosti kod umješača, kojim je upravljao njen suprug i u kojem se nalazila kao suvozač, i vozila reg.ozn. ..., marke "Opel Zafira" osiguranog od automobilske odgovornosti kod tuženika, kojim je upravljao osiguranik tuženika.
U postupku je utvrđeno:
- da je poginula N. D. bila suvozač u vozilu "Citroen C3", kojim je upravljao njezin suprug S. D., koji je poginuo u istoj prometnoj nesreći;
- da se prometna nesreća dogodila noću, na neosvijetljenom i mokrom dijelu autoceste, gdje je brzina vožnje bila ograničena na 100 km/h, uz upozorenje na elektronskoj signalizaciji na klizav kolnik;
- da je vozilo osiguranika tuženika Opel „Zafira“, pri brzini od oko 147 km/h, tijekom pretjecanja osobnog automobila koji se kretao u istom pravcu, udarilo prednjom stranom u desnu bočnu stranu vozila "Citroen C3", koje je prethodno sletilo s kolnika, i nakon prevrtanja ostalo prepriječeno na pretjecajnoj traci autoceste prednjim dijelom prema sredini, a stražnjim dijelom prema lijevom rubu kolnika;
- da je osiguranik tuženika mogao uočiti neosvijetljeno vozilo u poprečnom položaju na mokrom kolniku sa upaljenim dugim svjetlima na udaljenosti od 95 metara, a adekvatna brzina vožnje u tim uvjetima iznosi oko 99 km/h;
- da se pok. N. D. u trenutku udara automobila osiguranika tuženika nalazila unutar vozila, razgovarala je sa kćerkom na mobitel te da nije bila vezana sigurnosnim pojasom, no da vezivanje sigurnosnim pojasom ne bi spriječilo nastanak smrtonosnih ozljeda,
- da nije dokazano postojanje doprinosa pok. N. D. predmetnoj šteti.
Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, nižestupanjski su sudovi ocijenili da, iako je točno je da je zaustavljeno i prepriječeno vozilo na autocesti prepreka koju vozač, tijekom vožnje autocestom, nije dužan predvidjeti, brzina od 147 km/h, kojom se kretao osiguranik tuženika, nije bila adekvatna u uvjetima vidljivosti mokrog i skliskog kolnika, pri vožnji kratkim svjetlima pa je time do nastanka predmetne nesreće došlo isključivom krivnjom osiguranika tuženika, budući je isti upravljao vozilom suprotno odredbama čl. 51., čl. 66. i čl. 70. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15). Stoga su nižestupanjski sudovi ocijenili da je tužbeni zahtjev svih tužitelja osnovan u dosuđenom dijelu, u skladu s čl. 30. Zakona o obveznom osiguranju u prometu (Narodne novine broj 151/05) i čl. 1096., i čl. 1101. st. 1 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 dalje: ZOO), a u odnosu na dosuđene zakonske zatezne kamate po čl. 1103. ZOO.
Takvu ocjenu nižestupanjskih sudova kao pravilnu prihvaća i ovaj sud, pri čemu umješač, osim što na početku revizije navodi da ju podnosi protiv cjelokupne drugostupanjske presude, ni ne obrazlaže u čemu bi se točno sastojala pogrešna primjena materijalnog prava u odnosu na šestotužitelja, već općenito navodi da reviziju podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a revizijske prigovore koncentrira na dio pobijane odluke kojim je ostalim tužiteljima dosuđena naknada štete. Stoga ovaj sud prihvaća u cijelosti razloge iznesene u drugostupanjskoj presudi u odnosu na odluku o naknadi štete šestotuženiku pa se, na temelju odredbe čl. 396.a ZPP, podnositelj revizije upućuje na razloge te presude.
Prema tome, nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju, u dijelu kojim se pobija odluka o naknadi štete šestotuženiku, odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP i odlučiti kao u izreci presude.
S obzirom na izloženo, na internetskim stranicama ovog suda, uz revizijsku presudu objavit će se razlozi presude drugostupanjskog suda (čl. 396.a st. 2. ZPP).
U odnosu na dio revizije kojim se pobija drugostupanjska odluka kojom je potvrđena prvostupanjska odluka u dijelu koji se odnosi na ostale tužitelje, valja reći da vrijednost pobijanog dijela drugostupanjske presude u odnosu svakoga od tih tužitelja ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, uslijed čega nije dopuštena revizija po vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1.toč.1. ZPP, a niti je drugostupanjska odluka donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP (u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP).
Prema čl. 382. st. 2. ZPP, stranka ima pravo izjaviti reviziju protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema st. 1. čl. 382. st. 1. ZPP (tzv. redovna revizija), ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ako o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.
U takvoj, tzv. izvanrednoj reviziji, stranka u smislu čl. 382. st. 3. ZPP treba ne samo određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, već je dužna izložiti i razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Tuženik postavlja slijedeća revizijska pitanja:
- Da li se u ovoj pravnoj stvari vrijednost predmeta spora prema čl. 37. i 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14) utvrđuje na način da se zbrajaju tužbeni zahtjevi pojedinih tužitelja ili na način da se tužbeni zahtjevi ne zbrajaju te kakav to učinak ima na pravo stranaka na podnošenje revizije, a kakav učinak na odmjeravanje parničnog troška strankama prema Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (stara Tarifa „Narodne novine“ broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09 i nova Tarifa „Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14)?
- Da li četvrtotužiteljici mldb. P. J. (unuci pok. N. D.) koja je u trenutku smrti bila mala beba od 7 mjeseci života i nije imala ni svijest o nastalom događaju, ni svijest potrebnu za zasnivanje trajne zajednice života s bakom (što je uvjet za dobivanje te naknade) pripada naknada s osnova povrede prava osobnosti zbog smrti bliske osobe (bake) iz čl. 1101. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) u iznosu od 75.000,00 kn?
- Da li petotužitelju mldb. L. J. (unuku pok. N. D.) koji je u trenutku smrti bake imao 7 godina života i živio je u trajnoj zajednici života sa svojom majkom A. J., ocem i malom sestrom, a ne s bakom i djedom te isti kao dijete od 7 godina nije doživio povredu prava osobnosti, pripada naknada s osnova povrede prava osobnosti zbog smrti bliske osobe (bake) iz čl. 1101. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) u iznosu od 75.000,00 kn?
- Da li je tužiteljicama M. D., S. D. i A. J. odmjerena previsoka naknada iz čl. 1101. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) s osnova neimovinske štete zbog smrti bliske osobe (majke) u iznosu od 150.000,00 kn, a tužiteljima mldb. L. i P. J. po 75.000,00 kn, jer prilikom odmjeravanja te naknade treba uzeti u obzir činjenicu da je presudom Općinskog suda u Gospiću broj P-86/13 od istoga dana 19. lipnja 2015. (isti uredujući sudac) tužiteljima odmjerio i naknadu po 150.000,00 kn , odnosno po 75.000,00 kn na ime naknade neimovinske štete zbog smrti oca S. D. u istoj prometnoj nezgodi, jer se ove dvije naknade ne kumuliraju, već se dosuđuje objedinjena naknada prema okolnostima slučaja?
- Da li tužiteljima sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) pripadaju zakonske zatezne kamate na neimovinsku štetu tekuće od dana zaključenja glavne rasprave kako je to smatrao prvostupanjski sud ili od dana podnošena odštetnog zahtjeva 11. studenog 2012. kako je odlučio drugostupanjski sud?
U odnosu na navedena pitanja umješač, kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, navodi da je shvaćanje drugostupanjskog suda u pobijanoj odluci o tim pitanjima različito od shvaćanja revizijskog suda izraženog u odlukama broj Kr 38/14 od 6. studenog 2014., Rev 735/07 od 2. listopada 2007., Revx 479/10 od 11. travnja 2010., Revx 640/13 od 22. siječnja 2014., Revx 638/13 od 22. siječnja 20154., Rev 910/98 od 4. listopada 2000., Revr 655/12 od 23. listopada 2013., Rev 2126/10 od 8. srpnja 2015., u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3395/2007 od 15. ožujka 2012., U-III-353/2001 od 18. svibnja 2001., odluke Europskog suda za ljudska prava Gorou protiv Grčke, Hansen protiv Norveške, odluke Europskog suda C-106/89 Marleasing SA vs. La Comercial Internacional de Alimentacion SA, kao i brojne odluke županijskih sudova i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
U odnosu na prvo pitanje, revidentu valja odgovoriti da se pitanje djelomično tiče odluke o troškovima postupka, a djelomično odluke o dopuštenosti revizije po vrijednosnom kriteriju. Vezano uz dio pitanja koji se odnosi na pravo stranaka na podnošenje revizije po vrijednosnom kriteriju, isto pitanje, ovako kako ga je postavio revident, nije važno pravno pitanje u smislu čl. 382. st. 3. ZPP iz razloga što je ovaj sud razmatrao reviziju revidenta u skladu sa odredbom čl. 37. st. 2. ZPP kojom je propisano da ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva. U konkretnom slučaju svaki od tužitelja ističe svoj zahtjev pa se vrijednost pobijanog dijela presude i određuje tako - prema vrijednosti zahtjeva svakoga od tužitelja posebno. Stoga od odgovora na taj dio postavljenog pitanja ne ovisi odluka o sporu.
Imajući u vidu da se revizijom pobija i odluka o troškovima postupka, revidentu valja odgovoriti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.
Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.
Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u odluci ovoga suda broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.
U odnosu na drugo postavljeno pitanje, revidentu valja odgovoriti da je ovaj revizijski sud već zauzeo shvaćanje o navedenim pitanjima (presuda Rev 1243/07-2 od 1. travnja 2008., - u pitanju je bila beba od 16 mjeseci). Prema tom shvaćanju, unatoč životnoj dobi malodobne, predškolske djece, koja zbog te dobi, u trenutku nastanka štetnog događaja, nisu u mogućnosti spoznati svu tragičnu zbilju gubitka bliske osobe pa zbog toga u to vrijeme ne trpe niti intenzivne duševne bolove, nedvojbeno je da bi se ti duševni bolovi kod te djece pojavili naknadno, nakon konačnog saznanja da su izgubili tako blisku osobu, s kojom bi zajedno odrastali i proživljavali djetinjstvo, pa je opravdano priznati im pravo na pravičnu novčanu naknadu.
U odnosu na treće postavljeno pitanje, revident naznačenim pitanjem polazi od netočne pretpostavke da nije postojala trajna emotivna i financijska životna zajednica unuka mldb. L. J. (petotužitelja) s preminulom prednicom dok je u pobijanoj presudi sud utvrdio da je petotužitelj dokazao postojanje trajnije zajednice života s pokojnom N. D., pa od odgovora na naznačeno pitanje ne ovisi odluka u ovom sporu.
U odnosu na četvrto postavljeno pitanje treba reći da od odgovora na navedeno pitanje također ne ovisi ishod spora, jer postavljenim pitanjem revident u suštini osporava visinu i kriterije dosuđene naknade neimovinske štete pa odgovor na to pitanje ovisi o utvrđenim činjeničnim okolnostima u svakom pojedinom slučaju.
U odnosu na peto pitanje, zauzeto shvaćanje drugostupanjskog suda o tijeku zakonskih zateznih kamata na neimovinsku štetu u skladu je sa shvaćanjem ovog revizijskog suda prema kojem je pri donošenju odluke o tijeku zateznih kamata na dosuđenu neimovinsku i imovinsku štetu sud dužan cijeniti odredbu čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj 151/05, 36/09, 75/09) kojom je propisano da u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete u roku iz st. 1. toga članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, ima pravo i na isplatu iznosa kamate i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva (tako i u odlukama ovoga suda broj Rev-550/14, Rev-934/14, Rev-2016/12).
Stoga, a kako revizijski sud nije ovlašten iz ukupno izloženih navoda u reviziji kreirati pravna pitanja koja bi bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ako ih sam revident u reviziji nije određeno naznačio, revizijska pitanja kako ih je postavio revident nisu važna pravna pitanja u smislu čl. 382. st. 3. ZPP.
Na osnovu svega rečenog valjalo je, na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP, u dijelu koji se tiče prvotužiteljice, drugotužiteljice, trećetužiteljice, četvrtotužiteljice i petotužitelja odbaciti reviziju umješača kao nedopuštenu i odlučiti kao u izreci rješenja.