Broj: Rev 3264/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Goranke Barać - Ručević sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. H. iz Z., , OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik K. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika D. V. R. iz Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici D. M. i Ž. F., odvjetnici u Odvjetničkom društvu M. & F., Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-305/14-2, od 6. rujna 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7401/11-18 od 1. srpnja 2013., u sjednici održanoj 12. studenoga 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-305/14-2, od 6. rujna 2016. odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7401/11-18 od 1. srpnja 2013. kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 275.000,00 kn sa zateznim kamatama obračunatima od 1. siječnja 2011. do isplate te mu nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 31.950,00 kn (točka I. izreke). Ujedno je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe (točka II. izreke), kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu (točka III. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući prihvaćanje revizije i preinačenje pobijane presude, odnosno ukidanje te presude i presude prvostupanjskog suda i vraćanje predmeta na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova revizije.

 

Tužitelj na reviziju tuženika nije odgovorio.

 

Revizija nije osnovana.

 

Neosnovano tuženik u reviziji ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pobijana presuda, kao i presuda suda prvog stupnja, sadrže razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti međusobno proturječni, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Uz navedeno, prvostupanjski sud je naveo jasne razloge zašto je odbio dokazne prijedloge o pribavi podataka o poslovanju društva N. I. d.o.o. te provođenje vještačenja na okolnost je li predmetno društvo ostvarivalo dobit u razdoblju do i nakon dospijeća obveze tuženika po predmetnom ugovoru o zajmu - budući da tuženik nije priložio, a niti predložio, dokaze iz kojih bi proizlazila činjenica da je među strankama uopće postignut sporazum o vraćanju iznosa zajma iz dobiti ostvarenom poslovanjem te pravne osobe.

 

Protivno navodima revizije, prvostupanjski je sud dakle dao iscrpne, logične i uvjerljive razloge iz kojih je moguće provjeriti osnovanost njegove prosudbe o razlozima prihvaćanja zahtjeva tužitelja, a činjenica vode li se ili ne o poslovanju društva N. I. d.o.o. druge dvije parnice, nije odlučna za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

 

Revident neosnovano ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 7. i 8. ZPP, jer je drugostupanjski sud, prosuđujući ovaj žalbeni navod, pravilno ocijenio da je sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza.

 

Drugostupanjski sud je ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja te je označio razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti (čl. 375. st. 1. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat zajma u iznosu od 275.000,00 kn sa zatraženim zateznim kamatama.

 

Polazeći od utvrđenja proizašlih iz rezultata prevedenog dokazivanja da se radi o Ugovoru o zajmu zaključenom između stranaka kao fizičkih osoba, kojim je određen rok za vraćanje zajma, a u kojem roku, a niti kasnije, tuženik nije vratio tužitelju pozajmljeni iznos; da su stranke ugovorile vraćanje zajma do 31. prosinca 2010. te da u ugovoru nema spomena o bilo kakvom njihovom poslovnom odnosu; da niti naknadno nije sklopljen bilo kakav pisani dodatak predmetnom Ugovoru pa niti vezano za njihov poslovni odnos; da tuženik nije dokazao niti da bi stranke prilikom zaključenja ugovora, a niti naknadno usmeno ugovorile vraćanje zajma kroz ostvarenje prihoda ili nekih poslovnih veza odnosno kroz njihov poslovni odnos u poslovanju trgovačkog društva N. I. d.o.o., nižestupanjski sudovi su zaključili da stranke nisu dogovorile vraćanje zajma - za koji je kao nesporno utvrđeno da je dan u više navrata za privatne potrebe tuženika (kupnja zemljišta, školarina djeteta i sl.) - kroz njihov poslovni odnos odnosno od dobiti ostvarene poslovanje, trgovačkog društva N. I. d.o.o., pa je tužbeni zahtjev prihvaćen u cijelosti.

 

Protivno navodima revidenta, pravilno je drugostupanjski sud prihvatio sva činjenična utvrđenja i pravne razloge suda prvog stupnja jer njihova osnovanost proizlazi iz provedenih dokaza i stanja spisa.

 

Slijedom toga je i materijalno pravo pravilno primijenjeno.

 

U podnesenoj reviziji tužitelj niti ne navodi u čemu bi se konkretno sastojala pogrešna primjena materijalnog prava iz čl. 499. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO), već u najvećem dijelu osporava ocjenu dokaza (isprava - Ugovora o zajmu i korespondencije stranka te iskaza tuženika) ističući pritom da, s obzirom na odbijanje suda da provede dokaze na okolnost poslovanja trgovačkog društva N. I. d.o.o., dokazivanje nije dalo ispravan odgovor na sporno pitanje je li tuženik vratio iznos zajma kroz poslovanje tog društva kojeg su stranke bile suosnivači. Međutim, na takav način revident zapravo prigovara utvrđenom činjeničnom stanju (za kojeg ističe da je pogrešno utvrđeno) što u reviziji nije dopušteno (čl. 385. ZPP).

 

Naposljetku, tuženik u reviziji ističe da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz odredbi čl. 319. i 320. ZOO koje se odnose na tumačenje ugovora, a posebice i u pogledu datuma javnobilježničke ovjere potpisa na ugovoru.

 

Odredbom čl. 319. st. 1. ZOO propisano je osnovno pravilo da se odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase, dok se pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim tim Zakonom (čl. 319. st. 2. ZOO).

 

Odredbom čl. 320. st. 1. ZOO uređeno je tumačenje nejasnih odredbi u posebnim slučajevima, pa tako u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

 

Dakle, i u slučaju iz čl. 319. st. 2. ZOO i čl. 320. st. 1. ZOO, pretpostavka koja mora biti ispunjena da bi sud pristupio tumačenju odredbi ugovora jest da su pojedine odredbe ugovora sporne odnosno nejasne. Međutim, tuženik niti ne tvrdi da se radi o kakvim spornim ili nejasnim odredbama ugovora, a koje se ne bi primjenjivale onako kako glase, već se njegove tvrdnje tijekom postupka iscrpljuju na činjenicama koje upućuju da je dug vraćen -kroz poslovanje trgovačkog društva N. I. d.o.o. (djelomično kroz izvršena plaćanja, a djelomično time što je tuženik omogućio poslovanje društva u inozemstvu i doveo tužitelja u vezu sa svojim poslovnim partnerima u inozemstvu s kojima su realizirani poslovi od kojih je to društvo ostvarilo dobit). Međutim, kako svoje tvrdnje o vraćanju dijela zajma odnosno o postojanju sporazuma o vraćanju zajma iz dobiti postignute poslovanjem tog trgovačkog društva tijekom postupka nije dokazao, posljedično čemu je tužbeni zahtjev odbijen, i ovaj revizijski razlog ukazuje se neutemeljenim.

 

Iz navedenih je razloga, primjenom odredbe čl. 393. ZPP, valjalo odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 12. studenoga 2019.