Pristupanje sadržaju
Broj: Rev 1666/2015-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. N. V., 2. N. V. i 3. J. V., svi iz K., koje zastupa punomoćnica S. Č., odvjetnica u Z., protiv tuženika: 1. I. B. iz K., kojeg zastupa punomoćnik V. G., odvjetnik u S. i 2. G. Č. iz K., kojeg zastupa punomoćnica M. K., odvjetnica u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika pod 1. i 2. protiv presude i rješenja Županijskog suda u Šibeniku broj Gž - 898/2011-2 od 26. siječnja 2015. kojim je djelomično potvrđena a djelomično preinačena presuda i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Kninu broj P - 53/10 od 17. veljače 2011., u sjednici održanoj 13. studenog 2019.,
p r e s u d i o j e
i
r i j e š i o j e
Odbijaju se revizije tuženika pod 1. i 2. kao neosnovane u dijelu kojim pobijaju presudu Županijskog suda u Šibeniku broj Gž - 898/2011-2 od 26. siječnja 2015. u odnosu na dio iste presude kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja pod 1. i 2. za naknadu štete.
Odbacuje se kao nedopuštene revizije tuženika pod 1. i 2. u dijelu kojim pobijaju presudu Županijskog suda u Šibeniku broj Gž - 898/2011-2 od 26. siječnja 2015. u odnosu na dio iste presude kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice pod 3. za naknadu štete, u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, te u dijelu kojim tuženici pod 1. i 2. pobijaju drugostupanjsko rješenje.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen zahtjev tužitelja prema tuženiku pod 1. na način kojim je ovaj tuženik obvezan isplatiti tužitelju pod 1. iznos od 220.000,00 kuna, tužiteljici pod 2. iznos od 220.000,00 kuna i tužiteljici pod 3. iznos od 75.000,00 kuna sve s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos od 3. veljače 2010. do isplate (izreka pod t. I. prvostupanjske presude). Preostali zahtjev tužitelja prema ovom tuženiku odbijen je kao neosnovan (izreka pod t. II. prvostupanjske presude). U cijelosti je odbijen zahtjev tužitelja prema tuženiku pod 2. (izreka pod t. III. prvostupanjske presude). Odlukom o troškovima postupka obvezan je tuženik pod 1. naknaditi tužiteljima 32.508,90 kuna (izreka pod t. IV. prvostupanjske presude), a tužitelji tuženiku pod 2. naknaditi iznos od 36.385,00 kuna (izreka pod t. V. prvostupanjske presude). Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog tuženika za oslobođenje od plaćanja sudske pristojbe.
Drugostupanjskom odlukom djelomičnim uvažavanjem žalbe tužitelja preinačena je prvostupanjska presuda pod t. III. izreke na način kojim je tuženik pod 2. solidarno s tuženikom pod 1. obvezan isplatiti tužitelju pod 1. iznos od 220.000,00 kuna, tužiteljici pod 2. iznos od 220.000,00 kuna i tužiteljici pod 3. iznos od 75.000,00 kuna sve s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos od 3. veljače 2010. do isplate. Djelomičnim odbijanjem žalbe tužitelja potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom odbijajućem a ne preinačenom dijelu pod t. III. izreke i to za iznos od po 30.000,00 kuna za tužitelje pod 1. i 2. i 25.000,00 kuna za tužiteljicu pod 3. Odbijena je žalba tuženika pod 1. kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dosuđujućem dijelu pod t. I. izreke, kao i prvostupanjsko rješenje. Odlukom o troškovima postupka obvezani su tuženici pod 1. i 2. solidarno naknaditi tužiteljima 1. - 3. iznos od 39.646,02 kune.
Protiv drugostupanjske presude i rješenja reviziju su podnijeli tuženici pod 1. i 2. zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, s prijedlogom da revizijski sud preinači pobijanu odluku shodno navodima iznijetim u reviziji, odnosno istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
Na reviziju nije odgovoreno.
Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Prema odredbi čl. 400. st 1. i 3. ZPP-a, stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382). U postupku u povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući se način primjenjuju odredbe o reviziji protiv presude.
Revizije tuženika pod 1. i 2. kojim pobijaju drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja pod 1. i 2. za naknadu štete nije osnovana, dok revizije tuženika u dijelu kojim pobijaju drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice pod 3. za naknadu štete, u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, te u dijelu kojim pobijaju drugostupanjsko rješenje, nisu dopuštene.
U smislu odredbe čl. 37. st. 2. ZPP-a, kada više tužitelja u jednoj tužbi ističe tužbene zahtjeve koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti zahtjeva svakog pojedinog tužitelja. U konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude tužiteljice pod 3. ne prelazi graničnu vrijednost dopuštenosti revizije od 200.000,00 kuna, pa nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a. Isto tako, nije riječ o sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP-a), dok nisu ispunjene pretpostavke ni odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a (da je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ovog Zakona), pa je revizije tuženika u dijelu kojim je pobijanom presudom prihvaćen zahtjev ove tužiteljice valjalo odbaciti u skladu s odredbom čl. 392. st.1. ZPP-a.
Nije dopuštena revizija tuženika niti u dijelu kojim pobijaju odluku o troškovima postupka. Naime na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenog 2015. prihvaćeno pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a. Isto tako, donošenjem rješenja drugostupanjskog suda kojim je potvrđeno rješenje prvostupanjskog suda o odbijanju prijedloga tuženika za oslobođenje od plaćanja sudske pristojbe postupak pravomoćno nije završen, pa revizija protiv tog rješenja nije dopuštena u smislu čl. 400. st.1. ZPP-a. Zbog navedenog je revizije tuženika protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, te u dijelu kojim tuženici pod 1. i 2. pobijaju drugostupanjsko rješenje, valjalo temeljem odredbe čl. 392. st.1. ZPP-a odbaciti kao nedopuštene.
U odnosu na reviziju tuženika pod 1. i 2. u dijelu kojim je pobijanom presudom odlučeno o zahtjevu tužitelja pod 1. i 2. za naknadu štete, valja reći da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuju tuženici. Naime, suprotno tvrdnji tuženika, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Isto tako, suprotno revizijskim navodima tuženika pod 1., drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje odluke odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident ukazuje u reviziji. Pravo na ocjenu provedenih dokaza je odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidenta, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a. Daljnjim revizijskim prigovorima tuženika istaknutim u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete koju trpe u uzročnoposljedičnoj vezi s štetnim događajem od 21. rujna 2008. posljedicom kojeg je sin tužitelja pod 1. i 2., odnosno brat tužiteljice pod 3. I. V. preminuo.
Pobijanom presudom prihvaćen je zahtjev tužitelja pod 1. i 2. za naknadu štete temeljem činjeničnih utvrđenja: - da je tuženik pod 1. dana 21. rujna 2008. u baru „R.“ u K., vlasništvo tuženika pod 2., udarcima šakom u glavu nanio teške tjelesne povrede sinu tužitelja pod 1. i 2., te bratu tužiteljice pod 3. I. V., zbog kojih ozljeda je isti 26. rujna 2008. preminuo u KBC S., - da je tuženik pod 1. pravomoćnom presudom Općinskog suda u Kninu broj. K – 203/09 od 2. studenog 2009. proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 99. st. 3. Kaznenog zakona počinjenog na štetu sina i brata tužitelja i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4. godine, - da sad pok. I. V. nije pridonio nastanku štete, jer s trenutkom štetnog događaja nije izazivao tuženika pod 1., te - da je tuženik pod 2. kao vlasnik disko bara u kojem je došlo do štetnog događaja angažirao tuženika pod 1. za poslove redara u disko baru na način da je između ovih tuženika s trenutkom štetnog događaja postojao pravni odnos poslodavca i zaposlenika u smislu odredbe čl. 1061. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO).
Kako revidenti dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka osporavaju i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako se navodi revidenata kojima osporavaju utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.
Na prethodno navedeno utvrđeno činjenično stanje pravilno je nižestupanjski sud primijenio materijalno pravo u pobijanom dijelu kojim je prihvatio zahtjev tužitelja pod 1. i 2. za naknadu štete. Naime, u odnosu prema tuženiku pod 1. ispunjene su pretpostavke u kojima ovaj tuženik odgovara tužiteljima za prouzročenu štetu u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO-a, dok prema utvrđenju nižestupanjskog suda sad pok. I. V. nije pridonio nastanku štete (čl. 1106. u svezi s odredbom čl. 1092. st. 1. ZOO-a). Isto tako, tuženik pod 1. i 2. shodno utvrđenju nižestupanjskog suda su s trenutkom štetnog događaja bili u pravno relevantnom odnosu poslodavca i zaposlenika. Da bi došlo do odgovornosti poslodavca kao odgovorne osobe za štetu koju je trećoj osobi prouzročio zaposlenik, u smislu odredbe čl. 1061. ZOO-a trebaju biti ispunjene pretpostavke: - u kojima stvarni štetnik i odgovorna osoba moraju biti u pravno relevantnom odnosu poslodavca i zaposlenika, - da je zaposlenik trećem prouzročio štetu radnjom koju je poduzeo u radu ili u vezi s radom, te – da ne postoje razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika. Suprotno revizijskim navodim tuženika pod 2. navedene pretpostavke u konkretnom slučaju su ispunjene. Naime, prema shvaćanju ovog suda (Rev – 2116/91 od 12. prosinca 1991., Rev – 1029/93 od 29. ožujka 1994. i dalje), odgovornost poslodavca u smislu navedene odredbe sagledava se za štetu koju je prouzročio zaposlenik trećoj osobi, ne samo glede stvarnog obavljanja određenog radnog naloga, već i svakog drugog rada koji je s tim radom u bilo kakvoj funkcionalnoj vezi tijekom njegova obavljanja, pa i onda kada nije izravni sustavni dio radnog zadatka.
Riječ je o povredi prava osobnosti kod koje, kako to ispravno cijeni nižestupanjski sud, težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade nezavisno od naknade imovinske štete, u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO-a. Isto tako, nižestupanjski sud je pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade vodio računa o pretpostavkama iz odredbe čl. 1100. st. 2. ZOO-a.
Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih su revizije izjavljene, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti revizije tuženika pod 1. i 2. kao neosnovane u dijelu kojim pobijaju drugostupanjsku presudu u odnosu na dio iste presude kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja pod 1. i 2. za naknadu štete.