Broj: Rev 2624/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. S. iz H. L., vlasnice Lj. N. S. mag. pharm. P., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica M. L., odvjetnica u Z., protiv tuženika O. P. d.o.o. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik H. L., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. & L. d.o.o. Z., radi utvrđenja ovrhe nedopuštenom i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-407/2017-13 od 22. studenoga 2018., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4417/2013-37 od 28. srpnja 2016., u sjednici održanoj 13. studenoga 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužiteljice, kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku vratiti tužiteljici iznos od 989.203,17 kn s pripadajućim zateznim kamatama na iznos od 72.020,50 kn od 23. svibnja 2013. do isplate, na iznos od 165,18 kn od 12. lipnja 2013. do isplate, na iznos od 250,64 kn od 13. lipnja 2013. do isplate, na iznos od 56.825,38 kn od 14. lipnja 2013. do isplate, na iznos od 315.987,79 kn od 14. lipnja 2013. do isplate, na iznos od 447.476,18 kn od 17. lipnja 2013. do isplate, na iznos od 96.349,69 kn od 17. lipnja 2013. do isplate te na iznos od 127,81 kn od 17. lipnja 2013. do isplate (stavak I. izreke); odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 155,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 23. svibnja 2013. do isplate te iznosa od 6.262,39 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 26. srpnja 2012. do isplate, kao i zahtjev da se utvrdi nedopuštenom ovrha - naplata po bjanko zadužnici broj ovjere zadužnice ... (stavak II. izreke); naloženo je tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 96.638,12 kn (stavak III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu pod stavkom II. izreke, dok je uvažena žalba tuženika i preinačena presuda suda prvog stupnja u dijelu pod stavkom I. i III. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 989.203,17 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose pobliže određene u izreci te presude, kao i zahtjev tužiteljice za nadoknadom parničnih troškova, dok je obvezana tužiteljica nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 72.110,00 kn. Ujedno je odbijen, kao neosnovan, zahtjev tužiteljice za nadoknadom troškova žalbe.

 

Protiv navedene drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud pobijanu presudu preinači, a podredno da istu ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), ovaj je sud ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da je nedopuštena ovrha - naplata kod Financijske agencije po bjanko zadužnici koju je tužiteljica izdala tuženiku i koja je ovjerena kod javnog bilježnika D. A. broj ..., kao i zahtjev za povrat sredstava stečenih (naplaćenih) po toj zadužnici u ukupnom iznosu od 989.358,17 kn.

 

Polazeći od utvrđenja:

 

- da su stranke još od početka 2007. godine u poslovnom odnosu, temeljem kojeg tuženik opskrbljuje robom ljekarnu u vlasništvu tužiteljice,

 

- da je između stranaka 19. listopada 2007. sklopljen ugovor o zajmu u visini od 1.6000.000,00 kn, kojim je u članku 4. ugovoreno da će tužiteljica, kao zajmoprimac, na ime osiguranja povrata zajma predati tuženiku, kao zajmodavcu, tri bjanko zadužnice na iznos od po 1.000.000,00 kn,

 

- da je tužiteljica, prilikom sklapanja ugovora o zajmu, tuženiku predala tri po javnom bilježniku ovjerene bjanko zadužnice, među ostalima i onu pod brojem ..., koja je izdana radi naplate iznosa do 1.000.000,00 kn,

 

- da je tužiteljica pozajmljeni iznos po ugovoru od 19. listopada 2007. tuženiku vratila u studenom 2011. godine,

 

- da je tužiteljica nakon povrata zajma zahtijevala od tuženika vraćanje bjanko zadužnice broj ...,

 

- da su stranke 20. travnja 2012. sklopile ugovor o poslovnoj suradnji kojim je utvrđeno postojanje nepodmirenog dospjelog duga tužiteljice prema tuženiku za isporučenu robu u iznosu od 2.004.425,87 kn i kojim se tužiteljica obvezala dug za isporučenu robu po računima izdanim od 29. ožujka 2001. do 18. listopada 2011. u iznosu od 1.560.893,88 kn isplatiti tuženiku u 24 jednaka mjesečna anuiteta počevši od 30. travnja 2012. do zaključno 31. ožujka 2014.,

 

- da se tužiteljica ugovorom o poslovnoj suradnji od 20. travnja 2012. obvezala, radi osiguranja tražbine iz tog ugovora, predati tuženiku dvije po javnom bilježniku ovjerene bjanko zadužnice u iznosu od po 1.000.000,00 kn, koju obvezu nikada nije izvršila,

 

- da je tužiteljica kasnila s uplatom prvih sedam ugovorenih mjesečnih anuiteta, ali da nije dokazano da uopće nije platila dva mjesečna anuiteta uzastopce,

 

- da je po zahtjevu tuženika bjanko zadužnica ... upisana 3. svibnja 2013. u registar zadužnica,

 

- da je tuženik, radi namirenja tražbine iz ugovora o poslovnoj suradnji od 20. travnja 2012. dostavio Financijskoj agenciji na naplatu bjanko zadužnicu broj ..., po kojoj zadužnici je u korist tuženika 17. lipnja 2013. u cijelosti naplaćen iznos od 1.000.000,00 kn, prvostupanjski sud zaključuje da tražbina tuženika po ugovoru o poslovnoj suradnji od 20. travnja 2012. nije bila dospjela u trenutku naplate po bjanko zadužnici ..., a niti je ista bila osigurana tom zadužnicom, slijedom čega tuženik nije bio ovlašten, unatoč tome što je zadužnica apstraktan pravni posao, na ovaj način naplatiti tražbinu koja nije bila osigurana tom zadužnicom i koja k tome u trenutku naplate nije bila ni dospjela, slijedom čega je, primjenom odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 115/11 - dalje: ZOO), prihvatio tužbeni zahtjev na vraćanje neosnovano stečenog iznosa u visini od 989.203,17 kn.

 

Koristeći se ovlaštenjem iz čl. 373.a ZPP, drugostupanjski sud je, cijeneći sadržaj dopisa tužiteljice od 21. lipnja 2012. te iskaz svjedoka B. S., supruga tužiteljice, zaključio da nije dokazana tvrdnja tužbe da bi tužiteljica, nakon što je tuženiku u 2011. godini vratila zajam, zahtijevala od njega povrat zadužnica izdanih radi osiguranja tog zajma, jer je i nakon toga između njih poslovni odnos nastavljen, pa kako nikada nije izvršila preuzetu obvezu da tuženiku, po sklapanju ugovora o poslovnoj suradnji od 20. travnja 2012. izda nove bjanko zadužnice, sud drugog stupnja zaključuje da, pored apstraktnosti zadužnice kao pravnog posla, svi provedeni dokazi upućuju na osnovanost tvrdnji tuženika da je postojao (usmeni) dogovor stranaka da tuženik, i nakon povrata zajma, zadrži bjanko zadužnice iz 2007. i kao sredstvo osiguranja potraživanja za isporučenu robu, uključujući i potraživanje po ugovoru o poslovnoj suradnji od 20. travnja 2012.

 

Pritom sud drugog stupnja, na temelju nalaza i mišljenja vještaka, utvrđuje da je tužiteljica kasnila s uplatom prvih sedam mjesečnih anuiteta koji su po ugovoru o poslovnoj suradnji iz 2012. godine dospijevali počevši od 30. travnja 2012. (prvi anuitet) pa do 31. listopada 2012. (sedmi anuitet), slijedom čega je, imajući u vidu odredbu članka 4. ugovora („... ugovorne strane su suglasne da je u slučaju dolaska u zakašnjenje s plaćanjem dvije uzastopne rate iz ugovorene obročne otplate O. P. ovlaštena naplatiti cjelokupni iznos duga uvećan za zakonske zatezne kamate od dana dospijeća do naplate ...“), cjelokupna tražbina tuženika po tom ugovoru bila dospjela u trenutku aktiviranja sporne bjanko zadužnice dana 20. svibnja 2013.

 

Slijedom takvih utvrđenja, sud drugog smatra da je tuženik bio ovlašten naplatiti svoju dospjelu tražbinu po ugovoru od 20. travnja 2012. putem bjanko zadužnice broj ... do visine od 1.000.000,00 kn, slijedom čega ne postoji, na temelju odredbe čl. 1111. ZOO, obveza tuženika na vraćanje naplaćenog iznosa.

 

U postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se ukazuje u reviziji, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, razlozi nisu niti nejasni niti proturječni, a presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Suprotno shvaćanju revidentice, drugostupanjski sud takvu povredu ne čini samim time što je obrazloženje njegove odluke drugačije od obrazloženja suda prvog stupnja. Naime, u konkretnom slučaju prvostupanjska je presuda preinačena na temelju čl. 373.a ZPP, jer je sud drugog stupnja, na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, izveo drugačiji zaključak o bitnim činjenicama, o kojima je dao valjane i jasne razloge.

 

Drugostupanjski se sud u pobijanoj odluci izjasnio o svim relevantnim prigovorima tuženikove žalbe i pritom je cijeneći sadržaj dopisa tužiteljice od 21. lipnja 2012. (iz kojeg ne proizlazi, kako to tužiteljica u tužbi i tijekom postupka ističe, da je tuženik pozivan na povrat zadužnica, već isključivo na isporuku robe - list 17 spisa), koju ispravu sud prvog stupnja prigodom donošenja svoje odluke nije uzeo u obzir, izveo zaključak da nije bilo moguće utvrditi, samo na temelju iskaza supruga tužiteljice, kao osobe koja je neposredno zainteresirana za ishod ovog spora, da je tužiteljica od tuženika zahtijevala povrat triju bjanko zadužnica koje su tuženiku predane kod sklapanja ugovora o zajmu iz 2007. godine.

 

Dakle, u obrazloženju pobijane odluke dani su jasni i neproturječni razlozi za utvrđenje da tužiteljica nakon vraćanja zajma nije od tuženika zahtijevala povrat zadužnica izdanih radi osiguranja te tražbine, odnosno postojanja (usmenog) dogovora stranaka da tuženik, i nakon što je tužiteljica vratila zajam, zadrži bjanko zadužnice izdane još 2007. godine radi osiguranja potraživanja za isporučenu robu i po ugovoru o poslovnoj suradnji od 20. travnja 2012.

 

Jednako tako ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o činjenici dospjelosti novčanog potraživanja tuženika koje je naplaćeno aktiviranjem sporne zadužnice i nalaza i mišljenja financijskog vještaka, jer je upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da je tužiteljica kasnila s uplatom prvih sedam mjesečnih anuiteta koji su dospijevali počevši od 30. travnja 2012. (prvi anuitet) do 31. listopada 2012. (sedmi anuitet), slijedom čega je utvrđeno da je u smislu članka 4. Ugovora o poslovnoj suradnji od 20. travnja 2012. cjelokupna tražbina tuženika po tom ugovoru bila dospjela u trenutku aktiviranja bjanko zadužnice ... dana 20. svibnja 2013.

 

Suprotno tvrdnjama revidentice, njezin zahtjev nije odbijen zbog toga što drugostupanjski sud prihvaća tvrdnju tuženika da je, zbog apstraktnosti zadužnice, istu mogao iskoristiti za osiguranje i naplatu bilo kojeg potraživanja prema tužiteljici, već zbog toga što je, pored apstraktnosti obveze iz zadužnice, postojao sporazum stranaka da zadužnice koje su ostale u posjedu tuženika budu sredstvo osiguranja potraživanja iz ugovora o poslovnoj suradnji koji je među strankama nastavljen i nakon povrata zajma.

 

S obzirom na to da u činjeničnim utvrđenjima na kojima je sud drugog stupnja temeljio svoju odluku ovaj sud ne nalazi nikakvih protivnosti, nelogičnosti ili nejasnoća u odnosu na dokaze ili zapisnike o provedenim dokazima, iz revizijskih navoda kojima se iznosi vlastita ocjena izvedenih dokaza koja je suprotna ocjeni suda drugog stupnja, proizlazi da se revizijom prigovara pravilnosti utvrđenih činjenica. O pravilnosti utvrđenih činjenica, odnosno načinu na koji su sudovi ocijenili provedene dokaze u revizijskom stadiju postupka, nije dopušteno raspravljati (čl. 385. ZPP).

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

U konkretnom slučaju, sud drugog stupnja nalazi da na strani tuženika nije bilo stjecanja bez osnove, jer je u trenutku aktiviranja sporne zadužnice postojalo dospjelo potraživanje tuženika koje je, prema usmenom sporazumu stranaka, bilo osigurano tom zadužnicom, slijedom čega se mora zaključiti da je za spornu naplatu postojala osnova.

 

S tim u vezi valja naglasiti i to da bi zahtjev tužiteljice za povratom sredstava naplaćenih po spornoj zadužnici bio neosnovan čak i da tuženik nije bio ovlašten ta sredstva naplatiti na taj način, obzirom da je za prijelaz te imovine postojala osnova (pravni posao), a to je ugovor o poslovnoj suradnji od 20. travnja 2012. na temelju kojeg je nastala novčana tražbina koja je namirena aktiviranjem zadužnice.

 

Naime, prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

 

Slijedom svega navedenog, valjalo je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 13. studenoga 2019.