Broj: Revr 828/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. B. iz D. V., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Đ. Z., odvjetnik u Z., protiv tuženika E. o. d.d. Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici I. Ć. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & P. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž R-148/2017-2 od 31. svibnja 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-9478/13-25 od 4. studenoga 2016., u sjednici održanoj 13. studenoga 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Prihvaća se revizija tuženika kao osnovana u odnosu na prva tri pravna pitanja postavljena u izvanrednoj reviziji, preinačuju se presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž R-148/2017-2 od 31. svibnja 2017. i Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-9478/13-25 od 4. studenog 2016. u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu naknade neimovinske štete u iznosu 27.500,00 kuna i naknade imovinske štete u iznosu od 3.540,00 kuna sve sa pripadajućim zateznim kamatama, kao i u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka i sudi:

 

Odbija se zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„1. Nalaže se tuženiku E. o. d.d. Z., OIB: …, da tužitelju J. B. iz D. V., OIB: …, naknadi neimovinsku štetu u iznosu od 27.500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 9. srpnja 2013. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

2. Nalaže se tuženiku E. o. d.d. Z., OIB: …, da tužitelju J. B. iz D. V., OIB: …, naknadi imovinsku štetu u iznosu od 3.540,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 4. studenog 2016. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.“

 

r i j e š i o   j e

 

I. Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena u odnosu na četvrto pravno pitanje postavljeno u izvanrednoj reviziji.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka.

 

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 7.779,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 4. studenoga 2016. do isplate, prema stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 8 dana.

 

IV. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak revizijskog postupka u iznosu od 3.115,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 13. studenoga 2019. do isplate, prema stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 8 dana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

 

„I./ Nalaže se tuženiku E. o. d.d. Z., OIB: …, da tužitelju J. B. iz D. V., OIB: …, naknadi neimovinsku štetu u iznosu od 27.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 9. srpnja 2013. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

II./ Nalaže se tuženiku E. o. d.d. Z., OIB: …, da tužitelju J. B. iz D. V., OIB: …, naknadi imovinsku štetu u iznosu od 3.540,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 4. studenog 2016. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

III./ Odbija se zahtjev tužitelja J. B. iz D. V., OIB: …, kojim potražuje daljnji iznos od 460,00 kn s osnova imovinske štete, kao i zahtjev kojim potražuje isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos imovinske štete koja teče od 9. srpnja 2013. do 3. studenog 2016.

 

IV./ Nalaže se tuženiku E. o. d.d. Z., OIB: …, da tužitelju J. B. iz D. V., OIB: …, naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 8.600,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 4. studenog 2016. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

V./ Odbija se zahtjev tuženika E. o. d.d. Z., OIB: …, kojim potražuje naknadu parničnog troška u cijelosti.“

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik, na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, zbog pravnih pitanja koje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je reviziju prihvatiti, preinačiti pobijane presude i odbiti tužbeni zahtjev, a njemu dosuditi parnični trošak i trošak revizijskog postupka.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženika je osnovana u odnosu na prva tri pravna pitanja postavljena u reviziji, a nedopuštena je u odnosu na četvrto pravno pitanje.

 

Odredbom čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) propisano je da u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju iz čl. 381. st. 1. istoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati tu praksu.

 

U izvanrednoj reviziji podnesenoj na temelju čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži sljedeće elemente: određeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu, da se radi o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i da su u reviziji određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Kad u reviziji izostane bilo koja od navedenih zakonskih pretpostavki za dopuštenost revizije, koje moraju biti kumulativno ispunjene, izvanredna revizija nije dopuštena u smislu čl. 382. st. 3. ZPP pa se posljedično tome, revizijski sud ne može upustiti u razmatranje osnovanosti navoda iznesenih u izvanrednoj reviziji.

 

Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete koju je pretrpio 18. srpnja 2011. ozlijedivši se na radu.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da se tužitelj 18. srpnja 2011. ozlijedio na radu prilikom montaže stropnih ploča na način da se poskliznuo i pao na betonsku podlogu, dok je navedene poslove obavljao kao zaposlenik u trgovačkom društvu T. d.d. na gradilištu …u Z. na radnom mjestu tesara,

 

- da je tužitelj tijekom montaže stropne ploče prilikom silaska sa ljestava promašio zadnjeg gazište jer je mislio da je na zadnjem gazištu, ali je bio na predzadnjem zbog čega je izgubio ravnotežu i pao,

 

- da je tužitelj tom zgodom zadobio prijelom kondila lijeve goljenične kosti i ogrebotine lijevog lakta, te da postoji uzročno-posljedična veza između dinamike štetnog događaja, ozlijede i trajnih posljedica,

 

- da je tužiteljev poslodavac T. d.d. Z. bio osiguran kod tuženika policom za osiguranje objekata u izgradnji br. …,

 

- da je Policom za osiguranje objekata u izgradnji br. … pod točkom 1. i 5. privitka ugovoren i dopunski rizik - odgovornost izvoditelja i podizvoditelja radova prema vlastitim djelatnicima, na prvi rizik (čl. 53. Uvjeta) s iznosom osiguranja od 200.000,00 kuna,

 

- da je čl. 3. Uvjeta za osiguranje izvanugovorne odgovornosti od 20. lipnja 2011. (dalje: Uvjeti) propisano da ako se posebno ugovori u Polici osiguranja, osiguranje po ovim uvjetima obuhvaća i odgovornost osiguranika kao poslodavca za naknadu štete prema djelatniku, ako djelatnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, dok je čl. 4. st. 1. toč. 7. Uvjeta propisano da osiguratelj nije u obvezi isplate osigurnine za štete kada se po zakonu ne odgovara (npr. viša sila, radnja treće osobe, pristanak ili radnja oštećenika).

 

Na temelju navedenih utvrđenja, nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine", broj 59/96, 94/96, 114/03 i 86/08 - dalje: ZZR) i čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 78/15 - dalje ZOO) u vezi s čl. 4. st. 1. toč. 7. Uvjeta jer tuženik nije dokazao da je tužitelj doprinio štetnom događaju jer je postupao iz obične nepažnje.

 

Tuženik u izvanrednoj reviziji podnesenoj protiv drugostupanjske presude postavlja dva materijalnopravna pitanja i dva procesno pravna pitanja i to:

 

„1. Jesu li ispunjeni uvjeti za oslobođenje poslodavca od objektivne odgovornosti za štetu nastalu radniku u vezi s radom, a time i osiguratelja koji pokriva odgovornost poslodavca za naknadu štete prema djelatnicima, u slučaju kad je u postupku nesporno utvrđeno da je do nastanka štete radniku-djelatniku došlo isključivo uslijed nepažnje samog radnika a da poslodavac nije mogao predvidjeti niti otkloniti nastanak štete i štetnih posljedica, sve u smislu odredaba čl. 103. st. 1. Zakona o radu, u vezi čl. 15. Zakona o zaštiti na radu i čl. 1067. st. 2. te čl. 964. i 965. Zakona o obveznim odnosima, kao i čl. 4. st. 1. toč. 7. Uvjeta za osiguranje od izvanugovorne odgovornosti, te je li pobijana drugostupanjska odluka utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno shvaćanju revizijskog suda izraženom u odlukama br. Rev-476/04 od 2. lipnja 2005.g. i Revr-96/08 od 15.04.2008.?,

 

2. Da li radnja oštećenika u smislu odredbe čl. 1067. st. 2. ZOO-a obuhvaća i radnju koja je proizašla iz obične nepažnje oštećenika i je li pozivanje drugostupanjskog suda na običnu nepažnju kao na razlog nepostojanja odgovornosti i doprinosa tužitelja protivno shvaćanju revizijskog suda u prethodno citiranim odlukama, te je li pobijana odluka stoga obuhvaćena pogrešnom primjenom materijalnog prava odredbi čl. 103. st. 1. Zakona o radu, u vezi sa čl. 15. Zakona o zaštiti na radu i čl. 1067. ZOO-a?,

 

3. Je li potrebno dokazivati nesporne činjenice i da li na tuženiku leži teret dokaza činjenica koje sam tužitelj nije osporavao već ih je priznao pozivajući se na iste, te da li je pobijana drugostupanjska odluka obuhvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbama čl. 221. st. 1. i 221.a ZPP-a i apsolutno bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, kad je utvrdio da je na tuženiku teret dokaza da je šteta nastala isključivom radnjom tužitelja u smislu čl. 1067. st. 2. ZOO-a i da to nije dokazao, unatoč tome što je u postupku, pa i u razlozima presude, nesporno utvrđeno da je do ozljeđivanja tužitelja i štete došlo uslijed njegove nespretnosti i nepažnje?,

 

4. Je li u smislu čl. 375. st. 1. ZPP-a drugostupanjski sud prilikom odlučivanja o žalbi tuženika dužan očitovati se o odlučnim i konkretnim žalbenim prigovorima koji proturječe stajalištima prvostupanjske presude i da li je u tom smislu prihvatljivo paušalno očitovanje ponavljanjem razloga iz kojih bi bilo moguće izvesti zaključak zašto žalbeni prigovori i tumačenja tuženika nisu osnovani, te je li pobijana II-stupanjska presuda stoga u protivnosti sa pravnim shvaćanjem revizijskog suda iskazanim u dalje navedenim odlukama?“

 

Tuženik u reviziji, obrazlažući razlog važnosti postavljenih materijalnopravnih pitanja, navodi da se odluka drugostupanjskog suda o postavljenim pravnim pitanjima temelji na pravnom shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem koje je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Revr-96/08-2 od 15. travnja 2008. i Rev-476/04 od 2. lipnja 2005.

 

Obrazlažući razlog važnosti postavljenih procesnopravnih pitanja, tuženik navodi da se odluka drugostupanjskog suda o postavljenim pravnim pitanjima temelji na pravnom shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem koje je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-510/80 od 9. travnja 1980., Rev-304/07 od 3. svibnja 2007., Rev-3160/1992 od 12. kolovoza 1993., Rev-1073/1998 od 27. prosinca 2001., Revx-1174/11 od 11. srpnja 2012.

 

Odlučujući o dopuštenosti tuženikove izvanredne revizije u smislu odredbe čl. 382. st.

2. i 3. ZPP vijeće je ocijenilo da su prva dva (materijalnopravna pitanja) i treće (prvo procesnopravno pitanje) pravno pitanje zbog kojih je izvanredna revizija podnesena važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP pobijana drugostupanjska presuda ispitana je samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog materijalnopravnih pitanja i prvog procesnopravnog pitanja postavljenih u izvanrednoj reviziji.

 

Osnovano navodi revident da se u konkretnom slučaju ne može prihvatiti zaključak nižestupanjskih sudova da tuženik svojim ponašanjem nije doprinio nastanku štete jer je postupao s običnom nepažnjom pa ne postoji razlog isključenja odgovornosti predviđen odredbom čl. 1067. ZOO.

 

Naime, ovdje valja poći od odredbe čl. 4. st. 1. toč. 7. Uvjeta kojom je odgovornost osiguratelja ograničena na način da osiguratelj nije u obvezi isplate osigurnine za štete kada se po zakonu ne odgovara, između ostalog i zbog radnje oštećenika. Navedeno nižestupanjski sudovi pravilno vežu uz egzoneracijski razlog doprinosa oštećenika nastanku štete. Međutim, sudovi nepravilno zaključuju da je za postojanje doprinosa oštećenika nužno da je postupao s krajnjom nepažnjom ili namjerom, već je dovoljna njegova nepažljiva, nesmotrena radnja koja je isključivo uzrokom nastanka štete u konkretnom slučaju.

 

Prema tome, sukladno citiranoj odredbi Uvjeta, tuženik kao osiguratelj, nije u obvezi naknaditi štetu tužitelju u konkretnom slučaju jer je ona posljedica upravo njegove nepažljive radnje.

 

U odnosu na treće postavljeno pravno pitanje (prvo procesnopravno pitanje) postavljeno u reviziji valja reći da je u pravu revident kada navodi da ne treba dokazivati nesporne činjenice, odnosno da, imajući na umu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova o tužiteljevom priznanju da je zbog vlastite nepažnje i zaboravnosti promašio prečku na ljestvama, tuženik nije u obvezi iznova dokazivati egzoneracijski razlog nesporno utvrđen u postupku, u smislu odredaba čl. 221. st. 1. ZPP i čl. 221.a ZPP.

 

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju čl. čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti nižestupanjske presude i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Odlučujući o dopuštenosti izvanredne revizije u odnosu na četvrto pravno pitanje (drugo procesnopravno pitanje) postavljeno u reviziji vijeće je ocijenilo da revizija nije dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP.

 

Prema ocjeni ovoga vijeća drugo procesnopravno pitanje koje je revident postavio u izvanrednoj reviziji nije pravno pitanje u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP jer je preopćenito postavljeno i nije dovoljno određeno. To tim više što pravno pitanje postavljeno u izvanrednoj reviziji, sukladno odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, koje bi opravdalo intervenciju revizijskog suda i zauzimanje pravnog shvaćanja, moraju imati i opći karakter (značenje, važnost) tako da bi shvaćanje koje revizijski sud izrazi u odnosu na njega moglo biti općenito i ubuduće primjenjivo u neograničenom broju slučajeva u primjeni norme na koju se odnosi (važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni).

 

Budući da četvrto pravno pitanje (odnosno drugo procesnopravno pitanje) koje je revident postavio u izvanrednoj reviziji nema takvih potrebnih obilježja to u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenost izvanredne revizije u odnosu na navedeno pitanje koje su propisane odredbama čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP.

 

Zbog navedenog je na temelju odredbi čl. 392.b st. 3. ZPP odbačena revizija tuženika u odnosu na četvrto pravno pitanje (odnosno drugo procesnopravno pitanje) koje je revident postavio u izvanrednoj reviziji protiv drugostupanjske presude pa je odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

 

S obzirom da su po reviziji tuženika u cijelosti preinačene nižestupanjske presude na način da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, valjalo je odlučiti o troškovima parničnog postupka na temelju čl. 166. st. 2. ZPP i čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP, sukladno vrijednosti predmeta spora, a prema odredbama Tbr. 7., 8., 9., 28. i 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje Tarifa) i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12, 157/13 - dalje ZSP).

 

Tuženik ima pravo na naknadu parničnih troškova prema citiranim odredbama, i to za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kuna, za podnesak od 4. lipnja 2014. u iznosu od 1.000,00 kuna, za ročišta održana 4. ožujka 2014., 10. ožujka 2015., 9. svibnja 2016. i 15. rujna 2016., svaki u iznosu od 1.000,00 kuna, uvećano za PDV (25%) te za sudsku pristojbu na odgovor na tužbu u iznosu od 279,00 kuna, ukupno 7.779,00 kuna. Troškovi zastupanja na ročištu za objavu presude tuženiku nisu priznati s obzirom na to da punomoćnik tuženika nije prisustvovao navedenom ročištu pa mu zatraženi trošak nije ni nastao.

 

Odluka o visini dosuđene zatezne kamate na troškove parničnog postupka koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, donesena je primjenom čl. 29. st. 2. ZOO.

 

Tužitelj je u cijelosti odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka s obzirom da je u cijelosti izgubio u sporu sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP.

 

Tuženiku je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. st. 1. ZPP dosuđen trošak za sastav revizije s pripadajućim PDV-om, sukladno uspjehu u revizijskom postupku, u iznosu od 1.875,00 kuna, u skladu sa odredbama Tbr. 10/6 i 42. Tarife te trošak plaćene sudske pristojbe na reviziju u iznosu od 1.240,00 kuna prema Tar.br.3.1. Tarife ZSP, odnosno ukupno iznos od 3.115,00 kuna.

 

Zagreb, 13. studenog 2019.