Broj: Gž-2092/2019-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud,po sucu tog suda Mihi Mratoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Đ. V. iz Z., OIB:…, zastupanog po punomoćniku L. P., odvjetnici u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB:…, zastupane po zamjeniku Općinskog državnog odvjetnika u Z., Stalna služba u Sesvetama, K. B., dipl. iur., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj Pn-659/2019-10 od 16. srpnja 2019., 19. studenog 2019.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj Pn-659/2019-10 od 16. srpnja 2019., u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke. 

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj  isplatiti tužitelju  iznos od 4.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 20. prosinca 2017. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i nadoknaditi mu parnični trošak u iznosu od 2.493,75 kn sa zateznim kamatama koje teku od 16. srpnja 2019. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana (točka I. izreke). Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatom daljnjeg iznosa od 3.000,00 kuna.

Protiv toč. II. citirane presude, pravovremeno se žali tužitelj, pobijajući istu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenog razloga propisanog odredbom članka 353. stavka 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući ovom sudu pobijanu presudu preinačiti.

Tuženik nije odgovorio na žalbu tužitelja. 

Žalba tužitelja nije osnovana.

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja kojim potražuje da mu tužena isplati iznos od 7.500,00 kuna sa zateznom kamatom, tekućom na ukupan iznos od 20. prosinca 2017., na ime naknade štete zbog neosnovanog lišavanja slobode.

S obzirom na vrijednost predmeta spora, iznosa od 7.500,00 kuna, u konkretnom predmetu, radi se o sporu male vrijednosti, u smislu članka 458. stavka 1. ZPP-a, radi čega se pobijana presuda, sukladno odredbi članka 467. stavka 1. ZPP-a, može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ovog Zakona, osim zbog bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ovog Zakona.   

Ispitujući pobijanu presudu, sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio postojanje koje bitne povrede postupka, učinjene od prvostupanjskog suda, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Među strankama nije bila sporna pasivna legitimacija, niti činjenica da je tužitelj bio u istražnom zatvoru od 28. rujna 2016. do 12. listopada 2016., dakle ukupno 15 dana. Također je  nesporno da bi tužitelj imao pravo na naknadu štete, sporna je međutim bila visina tužbenog zahtjeva.

Odredbom čl. 480. st. 1. toč. 1. u svezi čl. 573. alineja 3 Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 190/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 178/04., 115/06., 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14., dalje ZKP) važećeg u vrijeme pokretanja, odnosno dovršetka navedenog kaznenog postupka, propisano je da pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka, ili je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem, ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe, ili je optužba odbijena. Polazeći od ove odredbe, za ocjenu osnovanosti potraživanja tužitelja nisu od pravnog značenja razlozi zbog kojih je pritvor tj. istražni zatvor bio određen, odnosno je li on bio zakonit ili nezakonit, kao što nisu bitni niti razlozi zbog kojih je kazneni postupak obustavljen, pa kraj nesporne činjenice da je tužitelj u istražnom zatvoru proveo ukupno 15 dana, tužitelj osnovano zahtijeva naknadu neimovinske štete zbog neosnovanog lišenja slobode.

Odredbom čl. 19. st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., 29/18. dalje: ZOO), propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom pa tako i pravo na slobodu te je zaštita slobode svakom građaninu zagarantirana i Ustavom RH koji u čl. 22. određuje da su čovjekova sloboda i osobnost nepovredivi pa se u konkretnom slučaju neosnovano lišenje slobode ima smatrati štetnom radnjom kojom je tužitelju nanijeta šteta, odnosno povrijeđeno mu pravo osobnosti u smislu propisa obveznog prava.

Člankom 1100. stavkom 1. ZOO-a propisano da će, u slučaju povrede prava osobnosti, sud ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, dok je stavkom 2. istog članka propisano da će pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih bolova, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

Pod pravima osobnosti, kada je u pitanju fizička osoba, podrazumijevaju se u smislu odredbe članka 19. stavak. 2. ZOO-a pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

Prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio kako je tužitelj, zbog nezakonitog boravka u istražnom zatvoru, pretrpio povredu prava osobnosti odnosno neimovinsku štetu te je primjenom čl. 223. ZPP-a odredio visinu naknade u iznosu od 4.500,00 kuna (naknada po danu od 300,00 kuna), uzimajući u obzir nespornu činjenicu da je tužitelj proveo u istražnom zatvoru 15 dana zbog sumnje da je počinio kazneno djelo krađe, vodeći pritom računa o vrsti i težini kaznenog djela zbog kojeg je tužitelj bio neosnovano uhićen, te vodeći računa o neugodnostima koje je s tim u vezi mogao trpjeti s osnova povrede prava ugleda, časti i slobode, smatrajući takav iznos primjerenom naknadom u smislu čl. 1100. st. 2. ZOO-a kojom se postiže cilj i svrha kojoj je takva naknada namijenjena.

Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odredio da   zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos počinje teći od dana podnošenja zahtjeva za naknadu štete ministarstvu, budući da je navedeno u skladu sa odredbom članka 1103. ZOO-a.

Po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je provedene dokaze cijenio po svom slobodnom uvjerenju, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a utvrđujući relevantne činjenice na kojima temelji svoju ocjenu osnovanosti, odnosno neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, pri čemu navedeno uvjerenje prvostupanjskog suda u odnosu na utvrđenje relevantnih činjenica ima pravnu i činjeničnu osnovu u sadržaju dokaza provedenih tijekom prvostupanjskog postupka.

Na tako utvrđeno činjenično stanje, čiju ocjenu pravilnosti i potpunosti ne smije iznositi niti cijeniti ovaj sud, jer se radi o sporu male vrijednosti, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo.  

Presudu donesenu u postupku kojim završava spor male vrijednosti nije moguće pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa žalbeni navodi tužitelja istaknuti u tom pravcu nisu dopušteni.

Naime, u ovoj vrsti sporova je, u postupku povodom žalbe, isključeno ispitivanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja pa je ovaj sud kod odlučivanja o žalbi dužan respektirati činjenično stanje utvrđeno od strane prvostupanjskog suda. 

Suprotno žalbenim navodima tužitelja, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi kako je prvostupanjski sud vodio računa o jačini i trajanju pretrpljenog straha te cijenio vrijeme provedeno u istražnom zatvoru, činjenicu da je tužitelj bio izložen sramoti i osudi okoline, kao i da je vodio računa o cilju kojem služi pravična novčana naknada, zbog čega nije u pravu tužitelj kada prigovara da odluka suda nije pravična. Naime, odlučivanje o iznosu neimovinske štete nije samo mehaničko primjenjivanje Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2002. (u daljnjem tekstu: Orijentacijski kriteriji), već je suđenje u kojem se primjenjuju pravni standard - pravičnost (pravična novčana naknada). Pritom su Orijentacijski kriteriji, kao što i sam njihov naziv govori, tek orijentir kako ne bi bilo bitnih (ekstremnih) odstupanja u situacijama koje ne odskaču od prosječnih situacija te da se na taj način svim oštećenicima osigura jednakost u pravnom položaju. Stoga je i prema stavu ovog suda, dosuđena novčana naknada pravična. 

Budući da nisu osnovani žalbeni razlozi tužitelja, te kako nisu počinjene niti bitne povrede odredbi parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, valjalo je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi točku II. prvostupanjske presude. 

U Splitu 19. studenog 2019.