Broj: Rev 3521/2019-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. Š. iz S., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu I. & P. u S., protiv tuženika I. p. d.o.o., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici V. J., odvjetnici u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1500/18 od 3. prosinca 2018., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pn-238/17 od 29. svibnja 2018., u sjednici održanoj 19. studenoga 2019.,

p r e s u d i o   j e

Prihvaća se revizija tužitelja te se preinačuje presuda Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1500/18 od 3. prosinca 2018. u dijelu kojim je prihvaćanjem žalbe tuženika odbijen tužbeni zahtjev tužitelja i u odluci o troškovima postupka i sudi:

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu broj Pn-238/17 od 29. svibnja 2018. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

Nalaže se tuženiku na ime troškova postupka isplatiti tužitelju iznos 11.362,50 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na dan stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje na iznos 9.800,00 kn teku od 29. svibnja 2018., a na iznos 1.562,50 kn teku od 22. listopada 2019., sve pa do isplate.

U preostalom dijelu, a kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u njezinom odbijajućem dijelu zahtjeva tužitelja drugostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Splitu broj Pn-238/17 od 29. svibnja 2018. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos 15.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama počev od 29. svibnja 2018. do isplate, dok je za daljnjih 5.000,00 kn s tog osnova tužbeni zahtjev odbijen, te je ujedno naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime troškova postupka iznos 9.800,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 29. svibnja 2018. do isplate.

Presudom Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1500/18 od 3. prosinca 2018. preinačena je prvostupanjska presuda u njezinom dosuđujućem dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos 15.000,00 kn, dok je u dijelu kojim je prvostupanjskom presudom odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za daljnjih 5.000,00 kn ta presuda potvrđena, te je ujedno naloženo tužitelju isplatiti tuženiku na ime troškova postupka iznos 6.250,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje odbijanjem žalbe tuženika i potvrđivanjem prvostupanjske presude, odnosno njezino ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

Tuženik je odgovorio na reviziju predloživši njezino odbijanje.

Revizija je osnovana.

Kako je pobijana drugostupanjska presuda donesena uz primjenu odredbe čl. 373.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) to je protiv iste dopuštena tzv. redovna revizija sve u smislu odredbe čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP-a.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Neosnovano se u reviziji prigovara da je pobijana presuda nerazumljiva jer da su razlozi navedeni u obrazloženju iste međusobno proturječni, a zbog čega da se pravilnost iste ne može ispitati.

Iz sadržaja obrazloženja pobijane presude dade se razaznati da je taj sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu mu neimovinske štete, premda je ocijenio da je tužitelj u postupku dokazao postojanje odštetne odgovornosti tuženika u smislu odredbe čl. 21. st. 1. Zakona o medijima ("Narodne novine", broj 59/04, 82/11 i 81/13 – dalje: ZN), a da tuženik nije dokazao postojanje pretpostavki za njegovu ekskulpaciju od odštetne odgovornosti tužitelju u smislu odredbe čl. 21. st. 4. ZN, smatrajući da utvrđenim postupanjem tuženika, a zbog kojeg je tužitelj trpio određenu nelagodu i neugodnosti nisu imale takvu težinu zbog čega da bi tužitelja pripadalo pravo na naknadu neimovinske štete s osnova povrede prava osobnosti, a zbog povrede časti i ugleda, sve u smislu odredbe čl. 19. st. 1. i 2. u vezi s odredbom čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 73/15 i 78/15 – dalje: ZOO).

U skladu s prednjim ocijeniti je dakle da je drugostupanjski sud dao razloge, a koje je on smatrao valjanim u primjeni odredbe čl. 19. st. 1. i 2. u vezi s odredbom čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a, zbog čega se pravilnost pobijane presude može ispitati, što znači da pobijana presuda nije  opterećena  bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a to što je drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tuženika protiv prvostupanjske presude u njezinom dosuđujućem dijelu odbio tužbeni zahtjev tužitelja, posljedica je pogrešne primjene materijalnog prava od strane tog suda, o čemu će u nastavku obrazloženja presude biti riječi.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu mu neimovinske štete – povrede prava osobnosti, a vezano za sadržaj članka objavljenog na Internet portalu Index.hr .... čiji nakladnik je tuženik, a kojim da je povrijeđena čast i ugled tužitelja.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je .... na Internet portalu Index.hr objavljen tekst intervjua sa A. K., autora S. Č., pod naslovom "...", a u kojem je objavljen podnaslov "....", a u kojem, premda

- da je intervjuirani A. K. potvrdio da tužitelj nije bio na seminaru organiziranom za kontrolore na utakmici, je testove za kontrolora položio naknadno, no prije nego je obavljao ulogu kontrolora na utakmici NK L. – S.,

- da je unatoč tome autor teksta tog članka, a koji se odnosi na tužitelja, sastavljen tako da se njime sugerira da tužitelj nije ispunjavao propisane pretpostavke za kontrolora utakmice, a

- da je autor tog teksta pravilnost takvih navoda mogao prije objavljivanja teksta članka provjeriti kako kod tužitelja ako i u Hrvatskom nogometnom savezu,

- da je zbog sadržaja spornog članka tužitelj doživio ozbiljne neugodnosti na radnom mjestu ali i od poznanika i suradnika koji su mu prigovorili zbog navodno nedopuštenog postupanja u obavljanju poslova kontrolora utakmice, a zbog čega da je bio u poziciji braniti se od tako neistinito prikazanih dezinformacija, te

- da je tužitelj povodom ovog članka zatražio objavu ispravka informacije, koju je urednik tuženika objavio.

U skladu s prednje navedenim, a polazeći od odredbe čl. 21. st. 1., 4. i 6. ZN, pravilna je ocjena iz nižestupanjskih presuda da su se u konkretnom slučaju ostvarile pretpostavke za postojanje odštetne odgovornosti tuženika za štetu koja je tužitelju spornim člankom nanesena.

Prema odredbi čl. 22. st. 1. ZN nematerijalna šteta u pravilu se naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika te isplatom naknade štete sukladno općim propisima obveznog prava.

Prema odredbi čl. 19. st. 1. i 2. ZOO-a svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama uređenim zakonom; a pod pravim osobnosti u smislu tog zakona razumijevaju se uz ostalo pravo na ugled, čast i dostojanstvo.

Prema odredbi čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da težina povrede i okolnosti u slučaju opravdavaju dosuditi pravičnu novčanu naknadu, a pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih duševnih boli, cilju kojem služi ta naknada ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

Sagledavajući okolnosti konkretnog slučaja, a iz kojih se jasno nameće zaključak kako se dijelom spornog članka, a koji se odnosi na tužitelja ciljano njega htjelo diskreditirati u očima čitatelja, a time i javnosti, želeći ga prikazati kao osobu koja se u obavljanju povjerenih mu poslova u svijetu nogometa služi nečasnim postupcima, a u čemu je tuženik uspio, jer je tužitelj zbog tog članka doživio neugodnosti na poslu i izvan njega, izvjesno je da samom objavom zatraženog ispravka informacije, a koju je urednik tuženika objavio, nije naknađena neimovinska šteta koja je tužitelju takvom dezinformacijom nanesena u smislu narušenog mu ugleda i časti kao športskog radnika. Ovo posebno što je izostala isprika nakladnika za netočnost tako objavljenog teksta spornog članka.

S druge pak strane potpuno je razumljivo da je tužitelj takve netočne navode u spornom članku glede njegove (ne)kompetentnosti da obavlja posao kontrolora na utakmici, a koji, da su bili točni i njega ozbiljno diskvalificirali za obavljanje daljnjih aktivnosti u svijetu nogometa, doživio kao ozbiljnu povredu njegovog ugleda i časti kao športskog radnika, baš kao i povredu dostojanstva, ovo tim više što je zbog ovoga tužitelj bio upozoren od njemu pretpostavljenog na mogućnost gubitka radnog mjesta. U takvim okolnostima, a polazeći od odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a, ocijeniti je da su se u konkretnom slučaju ostvarile pretpostavke za dosuđenje naknade štete tužitelju zbog povrede prava osobnosti u smislu odredbe čl. 19. st. 1. i 2. ZOO-a, u visini iznosa 15.000,00 kn odmjerenih kao primjerene naknade tužitelju od strane prvostupanjskog suda, vodeći računa o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.

Slijedom navedenog, a kako je drugostupanjski sud pobijanom presudom, zbog pogrešne primjene materijalnog prava pogrešno odbio zahtjev tužitelja, to je, a na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a pobijanu presudu trebalo preinačiti odbijanjem žalbe tuženika i potvrđivanjem prvostupanjske presude u njezinom dosuđujućem dijelu.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a.

Zagreb, 19. studenoga 2019.