Poslovni broj: I Kž-87/2022-12

Poslovni broj: I Kž-87/2022-12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića predsjednika vijeća, te Sanje Katušić-Jergović i Marije Balenović članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Ž. M. zbog kaznenog djela iz članka 110. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog Ž. M. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Splitu od 16. studenog 2021. broj K-39/2020., u sjednici održanoj 17. svibnja 2022. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženika i njegovih branitelja odvjetnika D. K. i R. K., i 28. lipnja 2022.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

 

I Djelomično se prihvaća žalba optuženog Ž. M., ukida se dio presude koji se odnosi na odluku o troškovima kaznenog postupka i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

II U povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženog Ž. M., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri obveznog psihosocijalnog tretmana iz članka 70. KZ/11. i izriče da ova sigurnosna mjera iz članka 70. stavak 1. i 3. KZ/11. prema optuženom Ž. M. traje do prestanka razloga za njenu primjenu, ali u svakom slučaju ne dulje od 2 (dvije) godine.

 

III Odbijaju se kao neosnovane žalba državnog odvjetnika i u ostalom dijelu žalba optuženog Ž. M. te se u pobijanom a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom optuženi Ž. M. proglašen je krivim za kazneno djelo protiv života i tijela, ubojstva iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11., činjenično i pravno opisano u izreci, pa je na temelju članka 110. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devetnaest godina.

 

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom Ž. M. je u izrečeni dio zatvorske kazne uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 8. siječnja 2020. nadalje.

 

1.2. Na temelju članka 70. stavak 1. KZ/11. prema optuženom Ž. M. izrečena je sigurnosna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana koja se u skladu s odredbom članka 70. stavak 2. KZ/11. izvršava u ustanovi za izvršenje kazne zatvora, a koja na temelju članka 70. stavak 3. KZ/11. može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora.

 

1.3. Na temelju članka 76. u vezi s člankom 64. KZ/11. optuženom Ž. M. izrečena je sigurnosna mjera zaštitnog nadzora po punom izvršenju kazne zatvora, pod uvjetom da kazna bude u potpunosti izdržana jer osuđeniku nije odobren uvjetni otpust, a koja mjera će se na temelju članka 76. stavak 2. KZ/11. nad počiniteljem provoditi odmah nakon izlaska iz zatvora, u skladu s odredbom članka 64. KZ/11., a koju mjeru po članku 64. stavak 2. KZ/11. provodi nadležno tijelo za probaciju.

 

1.4. Na temelju članka 79. stavak 1. i 2. KZ/11. od optuženog Ž. M. je trajno oduzet nož ukupne duljine 32,5 cm, duljine oštrice 20 cm, te je na temelju članka 76. stavak 6. KZ/11. naloženo da se isti uništi po pravomoćnosti presude.

 

1.5. Na temelju članka 158. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13; 152/14, 70/17 i 126/19., dalje: ZKP/08.) na ime postavljenog imovinskopravnog zahtjeva Republike Hrvatske optuženi Ž. M. dužan je u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude uplatiti u proračun Republike Hrvatske iznos pod 5.000,00 kn, dok se u preostalom dijelu postavljenog imovinskopravnog zahtjeva koji se odnosi na kamate isti upućuje u parnicu.

 

1.6. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi s člankom 145. stavak 1. i 2. točke 1. do 6. ZKP/08. optuženi Ž. M. obvezan je naknaditi troškove postupka i to troškove vještaka u iznosu od 33.118,50 kn i paušalni iznos od 10.000,00 kn.

 

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi Ž. M..

 

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i optuženik osudi na kaznu zatvora u maksimalnom trajanju od dvadeset godina.

 

2.2. Optuženi Ž. M. po braniteljici D. K. žali se iz svih žalbenih osnova i predlaže da se "pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje."

 

3. Odgovor na žalbu optuženog Ž. M. podnijelo je Županijsko državno odvjetništvo u Splitu s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

 

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na razgledanje.

 

5. U skladu sa zahtjevom iz žalbe o sjednici drugostupanjskog suda obaviješteni su optuženik, njegovi branitelji i državni odvjetnik, a sjednici su nazočili odvjetnica D. K. i odvjetnik R. K., pri čemu je prisutnost optuženika osigurana uporabom audio video uređaja za prijenos podataka, dok je sjednica, sukladno članku 475. stavak 5. ZKP/08. održana u odsutnosti državnog odvjetnika.

 

6. Žalba optuženog Ž. M. je djelomično osnovana, dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

U odnosu na ovosudno rješenje

 

7. Opravdano optuženik prigovara odluci o troškovima postupka. Optuženik pritom navodi da iz njegovih osobnih podataka proizlazi da je lošeg imovnog stanja i da je otac četvero djece zbog čega konstatira da on ne može platiti trošak postupka bez da dovede u pitanje vlastito i uzdržavanje svoje djece. Dodao je da prvostupanjski sud potpuno je propustio utvrditi imovinsko stanje optuženika i visinu njegovih prihoda, pa bitne okolnosti uopće nisu utvrđene. Optuženikovi prigovori su osnovani, jer prvostupanjski sud nije niti u izreci, prilikom navođenja osobnih podataka optuženika, a niti u obrazloženju tog dijela presude naveo na osnovu čega nalazi da je optuženik u stanju platiti trošak postupka bez da dovede u pitanje vlastito i uzdržavanje svoje djece. Stoga se odluka o trošku, ali i obrazloženje odluke o troškovima postupka, donesene u pobijanoj presudi, za sada ukazuje nepotpunim i neprihvatljivim.

 

7.1. S obzirom na to trebalo je takvu odluku o troškovima kaznenog postupka ukinuti i stvar u tom dijelu uputiti prvostupanjskom sudu, da predsjednik vijeća o tim troškovima kaznenog postupka odluči posebnim rješenjem (članak 148. stavak 4. ZKP/08.), nakon što na adekvatan način utvrdi imovno stanje optuženika, tj. je li vlasnik kakvih nekretnina ili vozila (od Centra za socijalnu skrb, Porezne uprave, Katastra i Zemljišnoknjižnog odjela suda).

 

U odnosu na ovosudnu presudu

 

8. Optuženik u žalbi ističe da su počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka, navodeći najprije da je "došlo do povrede odredbe članka 6. Konvencije u smislu da je izostalo očekivano postupanje Suda da "igra pošteno" kada odlučuje o ključnim dokazima vezanim uz kazneno djelo koje se optuženiku stavlja na teret, pri čemu precizira da optužno vijeće nije s dovoljno pažnje ocijenilo dokaze obrane, kako pojedinačno, tako ni u njihovoj međusobnoj povezanosti, zaključujući da za odbijanje sud nije dao "ni logičke ni uvjerljive ni prihvatljive razloge". Iz ovako koncipiranog obrazloženja proizlazi da žalitelj ipak smjera na dokazni postupak proveden na raspravi (a ne na optužnom vijeću, kako to pogrešno navodi), pri čemu je nezadovoljan time što njegovi dokazni prijedlozi nisu prihvaćeni. Međutim, prije svega treba naglasiti da prvostupanjski sud nije dužan izvesti sve predložene dokaze, a o tome koje će dokaze izvesti odlučuje na temelju do tada utvrđenih činjenica, a uzimajući u obzir obrazloženje stranke koja određene dokazne prijedloge postavlja. Naravno, pritom se sud dužan truditi da sa svih strana razjasni sporne činjenice, a svoje je odluke obvezan obrazložiti na razumljiv način kako bi ih stranke mogle kritizirati, a viši sud adekvatno ispitati njihovu pravilnost. Da bi se moglo govoriti o tome da je zbog odbijanja dokaznih prijedloga obrane došlo do povrede prava na pravično suđenje potrebno je da baš niti jedan dokazni prijedlog obrane ne bude prihvaćen, a to u konkretnom predmetu nije bio slučaj. Štoviše, prema raspravnim zapisnicima i obrazloženju prvostupanjske presude razvidno je da je prvostupanjski sud prihvatio prijedloge obrane za ponovno ispitivanje maloljetnih svjedoka R. J., B. B. i F. Š., a također je prihvaćen prijedlog obrane za neposredno ispitivanje vještaka …, pa su neposredno ispitane D. M. J. i prof. N. O.. Također je prihvaćen prijedlog obrane da se dopunski ispita sudskomedicinski vještak prof. dr. sc. M. D., kao i vještak psihijatar dr. S. B.. Ostale dokazne prijedloge sud prvog stupnja odbio je i u točki 19. prvostupanjske odluke i iznio argumente za takvu odluku. Nezadovoljstvo optuženika zbog takve odluke, kraj prikazanog stanja stvari, ne može imati karakter bitne povrede odredaba kaznenog postupka, odnosno povrede prava na pravično suđenje, nego se radi o prigovoru pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti riječ kasnije.

 

8.1. Drugi argument koji optuženik ističe kao potkrjepu tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje je podatak da obrani sud nije dao zapisnik po završenom ročištu, nego nakon proteka mjesec dana. Međutim, time se ne ostvaruje naznačena bitna povreda odredaba kaznenog postupka. Prije svega, raspravni zapisnici se sačinjavaju po diktatu predsjednika vijeća, čemu su prisutne stranke, koje tada na licu mjesta imaju mogućnost intervenirati u takav diktat, smatraju li da on ne odgovara stvarnom stanju. Također, zaključe li nakon primitka zapisnika da isti ima određene nedostatke, nisu vremenski ograničene u pravu prigovora. Ništa od navedenog obrana ne navodi niti je uvidom u zapisnike utvrđeno da je obrana intervenirala prigovarajući sadržaju tih zapisnika.

 

8.2. Identičnu bitnu postupovnu povredu, odnosno povredu prava na pravično suđenje ali i povredu prava obrane optuženik nalazi u tome što "tijekom postupka nije imao ni minimum postupovnih garancija", što je prema žalitelju optuženiku "posebno došlo do izražaja kada je Sud na ročištu za kojeg nije bilo naznaka za završne jer je prije toga prethodilo još jedno ročište gdje su saslušani svjedoci – nije bilo odlučeno o dokaznim prijedlozima obrane koji su u spisu gotovo 2 godine, naprasno je odlučeno da se iznesu završne riječi i obrana". Potom se navodi da je iz zapisnika vidljivo "u kakvom je stanju bio okrivljenik – ponašanje nije bilo primjereno – zbog čega ga je sud i kaznio, udaljio iz sudnice – a što je bio razlog više da sud odgodi raspravu, a ne naloži obrani i okrivljeniku iznošenje obrane." Iz ovako, pomalo konfuznog obrazloženja slijedi da je optuženik nezadovoljan time što je na posljednjem raspravnom ročištu sud prvog stupnja donio odluku o ranije postavljenim dokaznim prijedlozima obrane, koje je odbio, pa je trebalo prijeći na iznošenje obrane, a optuženik s takvom koncepcijom tijeka suđenja nije bio zadovoljan, smatrajući da mu je trebalo dodijeliti još vremena za pripremu obrane. Međutim, takvo je rezoniranje neprihvatljivo, a posebice kraj podatka koji on sam iznosi u žalbi, odnosno da je obrana dokazne prijedloge iznijela čak dvije godine ranije. Dakle, s obzirom na trajanje tog kaznenog postupka, pri čemu je cijeli niz dokaznih prijedloga obrane prihvaćen i ti su dokazi neposredno izvedeni, obrana je bila dužna uzeti u obzir mogućnost da preostali dokazni prijedlozi o kojima do tada nije bilo odlučeno budu odbijeni. Po logici stvari i pravilima o tijeku postupka koji je reguliran Zakonom o kaznenom postupku, nakon što budu izvedeni svi dokazi za koje je to odlučeno, prelazi se na iznošenje obrane. Optuženik je tijekom čitavog ovog postupka imao branitelja, pri čemu ga je tijekom rasprave zastupala ista, izabrana odvjetnica, koja je s obzirom na svoje dugogodišnje iskustvo i stručnost zasigurno bila upoznata sa svim navedenim. Zbog toga je neprihvatljiva žalbena sugestija kako je sud prvog stupnja, s obzirom na neprimjereno ponašanje optuženika, trebao odgoditi raspravu, jer bi to značilo da optuženik, a ne sud upravlja postupkom, čime se otvara prostor za manipulaciju i zlouporabu prava, što je potpuno neprihvatljivo i nikako nije u skladu ni sa ZKP-om ni Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/010., 85/10. i 5/14.), a ni Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10., 13/17.). Pregledom spisa i raspravnih zapisnika utvrđeno je upravo suprotno, odnosno da je obrani omogućeno predlaganje dokaza, sudjelovanje u izvođenju pojedinih dokaza i postavljanje pitanja te davanje primjedaba. Dakle, utvrđeno je da je postupljeno u cijelosti u skladu s odredbama ZKP/08., pri čemu je u skladu s člankom 393. ZKP/08. upravo predsjednik vijeća taj koji ima dužnost skrbiti se za svestrano raspravljanje o predmetu i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne služi razjašnjenju spornih pitanja i utvrđenju činjenica važnih za pravilnost odluka. Također je pregledom raspravnih zapisnika utvrđeno da je predsjednica vijeća u skladu s člankom 395. ZKP/08. poštovala svoju dužnost da se brine o održavanju reda u sudnici, pa je mjerama iz članka 396. ZKP/08. reagirala na "neprimjereno ponašanje" optuženika koje je prethodno i adekvatno konstatirano u zapisniku. S obzirom na to da optuženikovo višekratno ponovljeno remećenje reda u sudnici, on je na temelju članka 396. stavak 2. ZKP/08. u dva navrata udaljen iz sudnice za vrijeme izvođenja dokaza, pri čemu je svaki put nakon toga ponovno pozvan u sudnicu i izviješten o cjelokupnom tijeku rasprave, nakon čega je ubilježeno da je nastavio s narušavanjem reda i vrijeđanjem dostojanstva suda. Zbog toga je i treći put udaljen iz sudnice, da bi prije završetka dokaznog postupka, u skladu s odredbom članka 434. stavak 2. u vezi s člankom 421. ZKP/08. bio opet pozvan u sudnicu radi omogućavanja iznošenja obrane. Međutim, prema raspravnom zapisniku slijedi da je optuženik, kada je predsjednica vijeća počela izvještavati ga o tijeku rasprave, nastavio s narušavanjem reda pa ga je vijeće i novčano kaznilo, a potom je opet udaljen iz sudnice zbog čega se rasprava sukladno odredbi članka 396. stavak 2. ZKP/08. nastavila bez njegove prisutnosti, a umjesto neposrednog iznošenja obrane reproducirana je audio video snimka njegovog ispitivanja i pročitan zapisnik o njegovom ispitivanju. U takvim okolnostima bespredmetan je žalbeni prigovor kako je optuženiku povrijeđeno pravo obrane time što on nije pozvan da se očituje i na završne riječi braniteljice. Naime, opetovanim ponašanjem kojim je remetio red i zbog kojih je bio udaljavan iz sudnice i višekratno upozoravan na posljedice, optuženik se svjesno i dobrovoljno odrekao tog prava pa se na njega ne može pozivati.

 

8.3. Optuženik također drži da je u izreci pobijane presude počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točke 11. ZKP/08., jer da su prilikom navođenja njegovih osobnih podataka izostali podaci propisani člankom 459. stavak 3. u vezi s člankom 272. stavak 2. ZKP/08. koji se odnose na to ima li optuženik vojni čin, je li odlikovan, kakvog je imovnog stanja i je li kada i za što osuđivan, je li kaznu izdržao i vodi li se protiv njega postupak za drugo kazneno djelo. Međutim, izostanak tih podataka nije takav da predstavlja nužni dio izreke zbog kojeg se pobijana presuda ne može ispitati. Točno je da prvostupanjski sud u dijelu obrazloženja presude u kojem iznosi argumente za odluku o kazni govori o ranijoj osuđivanosti optuženika, no time također nije ostvarena naznačena bitna postupovna povreda, jer se sud poziva na podatke iz izvatka iz Kaznene evidencije i pritom navodi da je optuženik ranije osuđivan za kaznena djela s elementima nasilja. Nije nužno, kako to smatra optuženik, da sud prvog stupnja identificira svaku presudu kojom je optuženik ranije osuđen i kazneno djelo zbog kojeg je osuđen, jer je i ovakva konstatacija dovoljna kao argument za zaključak da se radi o otegotnoj okolnosti. Naime, optuženiku je i na ovaj način omogućeno da polemizira s ispravnošću iznesenog argumenta, ako smatra da taj podatak ne odgovara istini, odnosno da on ranije nije uopće osuđivan, ili da nije osuđivan za kaznena djela s elementima nasilja.

 

8.4. Optuženik nalazi da je time što je određena sigurnosna mjera zaštitnog nadzora po punom izvršenju kazne izreka nedostatna, jer da nije navedeno trajanje tog nadzora. Međutim, vrijeme trajanja tog nadzora bit će određeno ako se za to steknu uvjeti, odnosno ako optuženik uopće izdrži u cijelosti izrečenu kaznu zatvora. Štoviše, prema odredbi članka 76. stavak 3. KZ/11. (a ne ZKP/08., kako se to pogrešno navodi u žalbi), do sudskog produljivanja trajanja provjeravanja prije njegovog isteka dolazi samo na prijedlog nadležnog tijela za probaciju, i to ako bi bez provođenja zaštitnog nadzora postojala opasnost od ponovnog počinjenja nekog od kaznenih djela navedenih u stavku 1. tog članka, pa je žalbeni prigovor "nedostatka obrazloženja zbog čega sud nema razloga vjerovati da okrivljenik neće ponovno počiniti kazneno djelo" u najmanju ruku preuranjen, jer do produljenja trajanja provjeravanja dolazi naknadno.

 

8.5. Optuženik također drži da je bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. ostvarena time što je dosuđen imovinskopravni zahtjev Republici Hrvatskoj u iznosu od 5.000,00 kn, a da pritom nije obrazloženo kako je i na temelju čega taj iznos izračunat. No, optuženik gubi iz vida da je u obrazloženju presude navedeno kako je Republika Hrvatska na temelju članka 5. st. 6. Zakona o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela ("Narodne novine" broj 80/08. i 27/11.) isplatila žrtvi S. P. upravo dosuđeni iznos od 5.000,00 kn zbog čega na temelju odredbe članka 39. stavak 1. tog Zakona po samom zakonu sva prava žrtve do tog iznosa prema počinitelju prelaze na Republiku Hrvatsku. Dakle, iznos od 5.000,00 kn je isplaćen žrtvi na ime Zakona o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela nakon što je proveden postupak koji je taj Zakon predvidio, pa se ex lege taj iznos smatra utvrđenim i izračunatim, a u obrazloženju je upravo to i navedeno.

 

8.6. Optuženik također nalazi da mu je povrijeđeno konfrontacijsko pravo jer da mu nije omogućeno da osobno ispita svjedoke očevice, pri čemu se referira na tri svjedoka iz Š., L. K., I. K. i P. K., čiji su iskazi pročitani. Međutim, optuženik pritom prešućuje da se radi o svjedocima koji su ispitani na dokaznom ročištu, putem audio konferencijske veze, uz prisutnost državnog odvjetnika i njegovog tadašnjeg branitelja, a da optuženik nije bio prisutan jer se nalazio u bijegu, a za njim je bila raspisana tjeralica na temelju rješenja suca istrage o određivanju istražnog zatvora od 24. rujna 2019. broj Kir-883/2019. Dakle, ne radi se o nekonfrontiranim iskazima svjedoka, nego o iskazima koji su dani na dokaznom ročištu i koji se stoga mogu čitati. Druga je stvar je li ispravna odluka prvostupanjskog suda da se ovi svjedoci ponovno ne ispitaju tijekom rasprave, no to je pitanje ispravnosti i potpunosti utvrđenih činjenica.

 

8.7. Optuženik, nastavljajući argumentirati žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, navodi kako je "radnja prepoznavanja okrivljenika provedena na nezakonit način", tj. da nisu ispunjene pretpostavke za zakonitost prepoznavanja iz članka 301. ZKP/08. Naglašava da je "pregledom spisa utvrđeno da prilikom prepoznavanja nije postupano u skladu s tom odredbom jer je svjedocima pokazana fotografija isključivo samo okrivljenika da bi zatim istu bez uvida drugih nepoznatih osoba utvrdili istovjetnost osobe okrivljenika, jedine koja im je ponuđena." Time optuženik očito misli na spomenute svjedoke L. K., I. K. i P. K., međutim istodobno potpuno ignorira podatak da u ovom kaznenom predmetu nije provedena radnja prepoznavanja, pa nema ni zapisnika o prepoznavanju zbog čega nema govora o nezakonitom dokazu. Uostalom, to sud prvog stupnja navodi u obrazloženju svoje odluke. Očito svjestan nedostatka ovog svog prigovora, u nastavku žalbe optuženik i sam priznaje da "spisu ne prileži niti jedan zapisnik o prepoznavanju eventualnog počinitelja", pa se nije dalje potrebno osvrtati na prigovor o nezakonitom dokazu, jer zapisnika o prepoznavanju i prepoznavanja kao dokazne radnje nije ni bilo.

 

8.8. U okviru iste žalbene osnove optuženik prigovara da je u točku 15. obrazloženja pobijane presude navedeno kako je prof. N. O. "samostalni vještak za biološka vještačenja", dok da se u točki 46. navodi da je riječ o sudskom vještaku. Žalitelj primjećuje kako nijednim rješenjem županijskog suda prof. O. nije imenovana za vještaka, pa nalazi da je povrijeđena odredba kaznenog postupka, jer je u članku 327. stavak 7. ZKP/08. navedeno kako se "molekularno-genetska analiza povjerava vještaku, a da prof. Ortynski time što je vještačila i što ju je sud prigodno nazvao samostalnim vještakom nema nikakve pravne učinke, jer taj pojam ne postoji." Zaključuje da podatak što je prof. O. djelatnica … nije dovoljan da bi ona bila vještak, a da ni ta pravna osoba ne ispunjava uvjete za obavljanje poslova sudskog vještačenja. Međutim, prema odredbi članka 308. u vezi s člankom 309. stavak 1. ZKP/08. određeno je provođenje molekularno-genetske analize, odnosno vještačenja, koje je u skladu s odredbom članka 309. stavak 2. ZKP/08. povjereno … kao državnom tijelu koje obavlja takva vještačenja, a koje je potom odredilo stručnjake za obavljanje tih vještačenja. Prema članka 315. stavak 3. ZKP/08. ustanova, odnosno državno tijelo dostavlja pisani nalaz i mišljenje potpisan od osoba koje su obavile vještačenje, a na zahtjev stranke čelnik državnog tijela ili ustanove priopćit će imena stručnjaka koji će obaviti vještačenje. Molekularno-genetska analiza kao vid vještačenja dodatno je regulirana odredbom članka 327. ZKP/08., koju treba smisleno povezati s već citiranim odredbama, jer zakon upotrebljavajući izraz vještak istodobno nesumnjivo pod njim misli i na državno tijelo ili ustanovu, a stručnjak kome je takvo vještačenje povjereno unutar državnog tijela ili ustanove de facto ex lege figurira kao vještak jer se upravo njega poziva na sud da bi dao dodatna objašnjenja i odgovorio na pitanja stranaka i suda o obavljenom vještačenju. Stoga problematiziranje načina oslovljavanja takvog stručnjaka i njegovog imenovanja ni na koji  način ne kompromitira odredbe ZKP/08. o načinu provođenja vještačenja, jer su one u cijelosti poštovane.

 

8.9. Iako žalitelj optuženik u nastavku žalbe svoje prigovore koji se odnose na neprihvatljivost rezultata postupka molekularno-genetske analize podvodi pod žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iz navoda kojima potkrjepljuje te prigovore slijedi da smatra kako je DNK uzorak koji je bio pohranjen u bazu podataka i na osnovu kojeg je optuženik identificiran kao počinitelj nalazi ne samo nepouzdanim izvorom informacija, nego i nezakonitim dokazom. Naime, žalitelj tvrdi da je taj uzorak koji je od optuženika ranije izuzet trebao biti uništen, na čemu inzistira. No pregledom spisa utvrđeno je da je optuženi Željko Melvan tijekom ovog postupka već predlagao da se iz spisa predmeta izdvoji i biološko vještačenje …, te daktiloskopsko vještačenje istog …, koje je prijedloge prvostupanjski sud odbio rješenjem od 5. ožujka 2020. broj Kov-1/2020., a žalbu optuženika podnesenu protiv tog rješenja odbio je kao neosnovanu Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 9. travnja 2020. broj I Kž-196/2020-4, pri čemu se u tom rješenju vrlo detaljno očitovao o identičnom prigovoru i argumentima koje optuženik sada ponavlja u žalbi.

 

8.10. Iz gore iznesenog razvidno je da nisu ostvarene bitne postupovne povrede na koje optuženik upire u žalbi, a ispitivanjem pobijane presude povodom žalbi optuženika i državnog odvjetnika, ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da nije počinjena ni neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavak 1. točke 1. ZKP/08.

 

9. Najvećim dijelom žalbenih navoda optuženik obrazlaže žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Prije svega, nezadovoljan je odbijanjem njegovih dokaznih prijedloga, iako kao argumente zbog kojih je trebalo izvesti niz dokaza koje je predložio ne navodi ništa konkretno, nego daje naslutiti da bi DNA tragovi koji povezuju optuženika sa žrtvom mogli potjecati od kontakta koji su imali dva dana ranije, kako je to iskazao u obrani, pa drži da je radi provjere takve njegove obrane trebalo ispitati svjedoke koje je na tu okolnost predložio. Međutim, opravdano je sud prvog stupnja zaključio da se radi o nevažnim dokaznim prijedlozima koji su uz to usmjereni na odugovlačenje kaznenog postupka. Naime, na nizu predmeta koji su zatečeni na licu mjesta utvrđeni su DNA tragovi koji se podudaraju s optuženikovim DNA. To su boca piva Kruševice, bris pramena kose koji je odrezan žrtvi V. M., i narukvice koje su pripadale žrtvi V. M., na kojima je identificiran DNA profil koji je podudaran DNA profilu Ž. M. koji se nalazio u bazi podataka, te tenisica koja je pripadala žrtvi V. M., a analizom tragova krvi s koje tenisice je utvrđen miješani DNA profil u kojima se dio alela podudara s alelima DNA profila žrtve a dio s alelima DNA profila optuženika. Kraj takvog stanja stvari, respektirajući broj i vrstu predmeta koji su zatečeni na licu mjesta, neprihvatljiva je i potpuno neuvjerljiva verzija obrane prema kojoj ti tragovi potječu od kontakta između žrtve i optuženika od prije dva dana. Zbog toga je očito da se provođenjem predloženih dokaza, odnosno ispitivanjem svjedoka koje je optuženik naveo ne bi ništa novo ni bitno drugačije utvrdilo, a nesumnjivo bi se produžilo trajanje kaznenog postupka.

 

9.1. Optuženik, nadalje, smatra da provedena molekularno-genetska analiza i obavljeno biološko vještačenje nisu dovoljno pouzdani i vjerodostojni, navodeći da je uzorak DNA optuženika pohranjen u bazu podataka prije desetak godina, čiju nespornost osporava. Međutim, prof. N. O., stručnjakinja koja je provela vještačenje u okviru … na raspravi je razjasnila sve nedoumice i odgovorila na sva pitanja stranaka, obrazlažući sve ono što obrana i dalje nastoji osporiti, ali bez da za svoje prigovore daje dodatne argumente. Zbog toga pouzdanost i prihvatljivost provedenog biološkog vještačenja nije dovedena u pitanje.

 

9.2. Žalitelj nadalje nastoji osporiti da je nož koji je izuzet po proteku određenog vremena nakon inkriminiranog događaja upravo onaj kojim je počinjeno kazneno djelo. To potkrjepljuje upirući na to da je nož pronađen na drugom mjestu, da ima crvenu dršku, dok su neki svjedoci očevici opisujući nož naveli da je riječ o nožu s drškom crne boje, te ukazuje na razlike između stvarne dužine noža (34 cm, a oštrica 20 cm) i one koje spominju svjedoci očevici (nož sveukupno ne duži od 20 cm). Također napominje da na nožu nije bilo tragova krvi prema iskazu svjedoka B. koji ga je pronašao, dok se u policijskom izvješću govori o obilnim tragovima nalik na krv na oštrici, pri čemu ističe da na nožu nema i DNK ni DKT tragova. Prije svega, nož je nesumnjivo prema svim podacima slučajno pronašao svjedok D. B. (koji iz viđenja poznaje žrtvu, a optuženika ne poznaje) i to tri dana nakon događaja po povratku kući, u …, u dvorištu, ispod oleandra. Opisao je sve što je tom prilikom poduzeo (papirićem uhvatio crveni predmet koji je virio iz zemlje, povukao ga i utvrdio da je riječ o nožu, čija  je oštrica bila dosta duga i špičasta, a onda ga ostavio na istom mjestu). Tek idući dan, nakon što je u medijima pročitao napise o ubadanju jedne osobe u blizini tog mjesta, kada je o tome obavijestio policiju, po dolasku su policajci taj nož izuzeli. Mjesto pronalaska noža – dvorište u … u blizini je mjesta događaja – …, a u pravcu kretanja počinitelja za kojeg je svjedok I. B. rekao da se udaljio prema pizzeriji G. Nadalje, ne odgovara istini tvrdnja žalitelja kako na nožu nije bilo nikakvih tragova, jer je analizom tragova krvi s oštrice noža utvrđen DNA profil muške osobe koja se podudara s DNA profilom žrtve V. M.. Pritom je neodlučno je li trag krvi bio velik, obilan, skroman ili gotovo nevidljiv, a respektirajući činjenicu da je nož bio zaboden u zemlju nije za vjerovati da je bio "obliven krvlju", bez obzira na to što se navodi u pojedinim ispravama. Najzad, s obzirom na neočekivanost i traumatičnost događaja ne može se od svjedoka očevidaca očekivati da precizno opisuju ne samo izgled (boju) nego i dimenzije upotrijebljenog noža, tim više što pri manipulaciji nožem počinitelj u rukama drži dršku noža, pa je tim manja vidljivost točne boje te drške i dimenzija noža. Imajući na umu sve navedeno, neprihvatljivi su prigovori kojima se nastoji osporiti da je pronađeni nož sredstvo počinjenja ovog kaznenog djela.

 

9.3. Optuženikova tvrdnja da je manipulirano prikupljenim dokazima ne počiva ni na jednom argumentu, već je ničim potkrijepljeno osporavanje prihvatljivosti izvedenih dokaza, a posebice biološkog vještačenja, koje optuženika u suštini identificira kao počinitelja predmetnog kaznenog djela. Primjedba optuženika da, osim tenisica žrtve, na vještačenje nisu dostavljene i čarape ne kompromitira provedeno vještačenje niti ima neke vjerojatnosti da bi vještačenje čarape rezultiralo za njega nekim povoljnijim rezultatom. Naime, teza kako trag na obući mora u cijelosti odgovarati i tragu ispod te obuće niti je realna niti životna.

 

9.4. Velikim dijelom žalbenih navoda optuženik polemizira i s uzrokom smrti žrtve, naglašavajući da je to upala pluća, iako se to ne navodi u dispozitivu. Pritom optuženik ističe da "vještakinja nije dala odgovor što je uzrokovalo smrt zbog upale pluća, jer bez internista nije mogla odgovoriti je li upala bila bakterijska ili virusna". U žalbi se sugerira da se radilo o virusnoj upali pluća, prisutnoj već u trenutku zaprimanja u bolnicu, čime se očito nastoji sugerirati da uzrok smrti nije ozljeda koja bi izazvala upalu pluća. Međutim, takvo rezoniranje nije prihvatljivo i opravdano je prvostupanjski sud zaključio da su upravo ozljede koje je optuženik zadao oštećeniku dovele do oštećenikove smrti, pa nema prekida u uzročno-posljedičnom lancu. Ovdje prije svega treba ponoviti da iz zdravstvenog kartona žrtve V. M. proizlazi da kod prijema u bolnicu nije imao znakove upale pluća, dok je s druge strane preminuo od posljedica gnojne upale pluća koja se, kako je to naglasila sudskomedicinska vještakinja dr. D., može razviti u vrlo kratko vrijeme, čak i u roku od nekoliko sati. Uz to je žrtva zadobila ubodnu ranu u desno prsište od uboda nožem ili nožu sličnim sredstvom, a smrt je nastupila zbog razvoja posttraumatske desnostrane gnojne upale pluća (a takva bolest vrlo često ili u pravilu nastaje kao posljedica ozljeđivanja nekim predmetom koji prodire u tijelo), koji podatak dodatno podupire zaključak o postojanju uzročno-posljedične veze između ubodne rane desne strane prsišta i razvoja gnojne upale pluća te nastupjele smrti. U povezanosti s tim prigovorom, žalitelj drži da nije utvrđeno jesu li ozljede žrtve V. M. nastale upravo nožem koji je naknadno pronađen. Međutim, kraj DNA profila koji je izoliran na oštrici predmetnog noža a koji je podudaran žrtvinom taj je prigovor neosnovan.

 

9.5. Optuženik drži da je bilo potrebno omogućiti mu neposredno ispitivanje svjedoka P. K., I. K. i L. K., što se moglo učiniti putem audio video veze. Međutim, iako inzistira na neposrednom ispitivanju kako bi mu se omogućilo postavljanje pitanja tim svjedocima, optuženik ne navodi niti jednu jedinu okolnost koja bi se tim ponovnim ispitivanjem trebala utvrditi, odnosno ne navodi koje su to okolnosti na koje bi optuženik htio svjedoke dodatno ispitati. S obzirom na to, opravdano je prvostupanjski sud odbio te dokazne prijedloge optuženika, a ispravnost takve odluke nije dovedena u pitanje ni žalbenim navodima, budući da ni u žalbi optuženik ne navodi takve okolnosti. Prepoznavanje, pak, koje sugerira kao radnju koju je prema njegovom mišljenju bilo potrebno provesti, nije nužno, budući da je na temelju drugih pouzdanih pokazatelja (podudarnost bioloških tragova na mjestu događaja i optuženikovog DNA profila), odnosno dokaza utvrđeno da je upravo optuženik počinitelj inkriminiranog kaznenog djela.

 

9.6. U žalbi optuženik detaljno daje vlastitu analizu i ocjenu personalnih dokaza, ističući po njegovom mišljenju važne dijelove iskaza pojedinih svjedoka i inzistirajući na razlikama koje se između iskaza pojedinih svjedoka pojavljuju, a istodobno naglašava da su pojedini od svjedoka zainteresirani za ishod postupka (kao npr. S. P.), nastojeći na taj način osporiti vjerodostojnost i pouzdanost iskaza tih svjedoka a time u konačnici i zaključak prvostupanjsko suda o tome da je upravo optuženik počinitelj ovog kaznenog djela. Međutim, suprotno optuženikovim prigovorima, ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da je sud prvog stupnja proveo sve potrebne dokaze, koje je pojedinačno i u međusobnoj povezanosti vrlo detaljno i savjesno analizirao i kritički ocijenio, pa se zaključcima do kojih je na takav logički neupitan način došao, nema što primijetiti. Već je ranije naglašeno da su sposobnosti uočavanja, zapamćivanja i reprodukcije zapamćenog vrlo individualne i da ovise ne samo o osobnim karakteristikama pojedine osobe nego i o nizu drugih faktora (traumatičnosti događaja, osobnoj i emotivnoj involviranosti, trajanju događaja, koncentriranosti promatrača itd.), pa se inzistiranje na apsolutnoj podudarnosti iskaza pojedinih svjedoka u svim dijelovima ukazuje životno i logički neprihvatljivim. Upravo te je kriterije prvostupanjski sud imao na umu prilikom vrednovanja svjedočkih iskaza, pri čemu je identitet počinitelja inkriminiranog kaznenog djela utvrdio na osnovu podudarnosti između tragova pronađenih na licu mjesta i optuženikovog DNA porofila, dakle ne na temelju iskaza svjedoka. Kronologiju događaja, pak, svi svjedoci očevici u glavnim dijelovima suglasno opisuju, a ona se uklapa i u ono što je o motivu susreta optuženika i žrtve navela izvanbračna supruga žrtve svjedokinja S. P..

 

9.7. Iz iznesenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

10. Optuženik uvodno navodi da se žali zbog povrede kaznenog zakona, no tu žalbenu osnovu ne konkretizira, a ispitivanjem pobijane presude povodom žalbi stranaka na temelju obveze iz članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon na štetu optuženika time što je odredio mogućnost provođenja sigurnosne mjere obveznog psihosocijalnog tretmana do prestanka izvršenja izrečene kazne, dakle dulje nego što je to predviđeno zakonom. Stoga je prvostupanjska presuda u tom dijelu preinačena po službenoj dužnosti na način da je provođenje sigurnosne mjere obveznog psihosocijalnog tretmana ograničeno u primjeni do prestanka razloga zbog kojih je mjera određena, no kako je optuženik osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devetnaest godina, koje vrijeme je dulje od mogućnosti izricanja ove mjere, to je određeno da mjera ne može trajati dulje od dvije godine, kako to propisuje odredba članka 70. stavak 3. KZ/11.

 

11. Zbog odluke o kazni žale se obje stranke. Državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud precijenio ispravno utvrđene olakotne okolnosti i podcijenio otegotne okolnosti, te drži da je optuženika trebalo osuditi na kaznu zatvora u trajanju od dvadeset godina, koja je ujedno i najstroža. Ponavlja da je optuženikovo ponašanje tijekom trajanja čitavog postupka neprimjereno ne samo prema sudu nego i u Zatvoru …, da je motiv počinjenja žrtvin dug od samo nekoliko tisuća kuna i da je optuženik ranije višekratno osuđivan. Optuženik, iako u žalbi navodi da se žali i iz te osnove, istu ne obrazlaže.

 

11.1. Ispitujući pobijanu presudu u tom segmentu u svjetlu suprotstavljenih stanovišta stranaka, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud je zaključio da je izrečena kazna zatvora u trajanju od devetnaest godina adekvatna težini i okolnostima počinjenog djela i svim ispravno po prvostupanjskom sudu utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima. Optuženik je višestruko osuđivana osoba, pri čemu se ta osuđivanost odnosi i na kaznena djela  s elementima nasilja. Do sada izrečene kazne, među kojima su i kazne zatvora, na optuženika očito nisu djelovale na način da uskladi svoje ponašanje s društvenim normama. Nadalje, ovo kazneno djelo počinjeno je usred bijela dana, u centru grada, pri čemu je optuženik manifestirao bešćutnost i upornost. Iz utvrđenih činjenica razvidno je da je optuženik unaprijed žrtvi najavio da će tog dana doći po dug od nekoliko tisuća kuna, a kako žrtva nije imala novca optuženikovo ponašanje predstavljalo je kažnjavanje dužnika, pri kojem je prvo vikao na žrtvu i tukao je drškom noža po glavi, potom je odrezao pramen kose demonstrirajući svoju nadmoć nad žrtvom i ponižavajući je, da bi na kraju žrtvu više puta uboo nožem i zadao joj osobito teške tjelesne ozljede od kojih je žrtva naknadno preminula. Neznatnost motiva povezana s podatkom da je na urečeni sastanak sa žrtvom optuženik došao naoružan nožem koji je i upotrijebio i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda u povezanosti s okolnostima počinjenja djela i ostalim utvrđenim otegotnim okolnostima značajno nadilaze prirodu i broj utvrđenih olakotnih okolnosti zbog čega po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nema mjesta blažem kažnjavanju. Istodobno, činjenica da je optuženik otac četvero maloljetne djece takva je da, usprkos brojnim i značajnim otegotnim okolnostima, ne opravdava ni izricanje posebnog zakonskog maksimuma, odnosno kazne zatvora u trajanju od dvadeset godina, nego će se upravo izrečenom kaznom zatvora u trajanju od devetnaest godina postići svrha kažnjavanja.

 

11.2. Nadalje, u skladu s odredbom članka 487. ZKP/08. pobijana je presuda ispitana i u odnosu na izrečenu sigurnosnu mjeru iz članka 70. stavak 1. KZ/11. i u odnosu na oduzimanje predmeta iz članka 79. stavak 1. i 2. KZ/11., te je utvrđeno da su se za njihovo izricanje stekle sve činjenične pretpostavke koje su zakonski propisane.

 

12. Slijedom iznesenog, na temelju članka 483. stavak 1., 486. stavak 1. i članka 482. ZKP/08., trebalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.

 

U Zagrebu, 28. lipnja 2022.