Broj: Rev 2994/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika A. K. S. d.o.o., Z., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik N. G., odvjetnik u Z., protiv prvotuženice-prvoprotutužiteljice M. K. iz S. Đ., OIB: ... i drugotuženice-drugoprotutužiteljice I. L. iz O., OIB: ..., obje tuženice-protutužiteljice zastupane po punomoćniku V. O., odvjetniku u N., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji i utvrđenja, odlučujući o reviziji obje tuženice-protutužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž 1299/16-2 od 1. rujna 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Đakovu broj P-462/15-23 od 22. travnja 2016., u sjednici održanoj 19. studenoga 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tuženica-protutužiteljica kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom, u točki I. izreke, suđeno je:

 

"I. Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na nekretninama, radi osiguranja, ovjeren po javnom bilježniku M. P. iz O. br.Ov-6293/11 od 14.12.2011., sklopljen između I-tuženika M. K., S. Đ. OIB ..., kao protivnika osiguranja i II-tuženika I. L. iz O.,– OIB ..., kao predlagatelja osiguranja, kojim sporazumom I-tuženik prenosi na II-tuženika vlasništvo nekretnine upisane u zk.ul.br.293 k.o. Đ., kč.br.82, oznaka zemljišta A. Starčevića, površine 711 m2 i to dvorište 493 m2 i zgrada mješovite uporabe kbr.6 s 218 m2, odnosno vlasništvo etažnih poduložaka, kao posebnih dijelova navedene nekretnine i to:

 

1. ETAŽA: 72/1000, poslovni prostor 1, nalazi se u prizemlju uličnog dijela građevine lijevo, a sastoji se od lokala i sanitarnog čvora, ukupne površine 29,20 m2.

2. ETAŽA: 164/1000, poslovni prostor 2, nalazi se u prizemlju uličnog dijela građevine desno, a sastoji se od lokala i sanitarnog čvora, ukupne površine 36,98 m2, te sporednog dijela terase površine 155,30 m2.

3. ETAŽA: 217/1000, poslovni prostor 3, nalazi se u prizemlju dvorišnog dijela građevine, a sastoji se od lokala i sanitarnog čvora, ukupne površine 89,02 m2.

4. ETAŽA: 109/1000, stan broj 1, nalazi se na katu, ulični dio građevine, a sastoji se od hodnika, dnevnog boravka, kuhinje, sobe, kupaonice, WC-a, ukupne površine 61,55 m2, te sporednog dijela balkona površine 1,50 m2 i parkirališta u dvorištu površine 12,15 m2.

7. ETAŽA: 151/1000, stan 4, nalazi se na drugom katu, dvorišni dio građevine, a sastoji se od hodnika, dnevnog boravka i blagovaonice, kuhinje, dvije sobe i kupaonice, ukupne površine 78,40 m2, te sporednog dijela balkona 1 površine 1,80 m2, balkona 2 površine 11,15 m2 i parkirališta u dvorištu površine 12,15 m2

 

uz zabilježbu da je prijenos vlasništva obavljen radi osiguranja novčane tražbine u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja po srednjem tečaju HNB za iznos od 200.000,- EUR-a, zajedno s pripadajućim kamatama, naknadama i ostalim troškovima po ugovorenim uvjetima za korist predlagatelja, gubi učinak prema tužitelju u iznosu od 1.993.661,38 kn, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog potraživanja kako slijedi:

 

- na iznos od    993.661,38 Kn od 28.07.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.000.000,00 Kn od 31.12.2011.g. pa do isplate,

 

obračunatoj po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koja je prethodila tekućem polugodištu za pet posto poena i to do 31.srpnja 2015., a od 1.kolovoza 2015. pa do isplate za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje,  koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

 

Pod točkom II. izreke presude odlučeno je da su tuženice-protutužiteljice dužne dopustiti tužitelju-protutuženiku da namiri svoje dospjelo potraživanje iz toč. I. izreke prodajom nekretnina opisanih pod toč. I. izreke presude.

 

Pod točkom III. izreke odbijen je protutužbeni zahtjev obje tuženice-protutužiteljice koji glasi:

 

"I. Utvrđuje se, da je bez pravnog učinka jamstvo tuženice M. K. dano bjanko zadužnicom za osiguranje tražbine koje je T. d.o.o. P. dao A. K. S. d.o.o. Z., u vidu zadužnica ovjerenih po javnom bilježniku N. B. iz Đ., dana 27.07.2011.g. pod br. Ov-9644/11 i Ovr-9645/11, svaka na iznos od 1.000.000,00 Kn, jer je osiguranje dano od neovlaštene osobe, a pravne radnje su poduzete neposredno prije otvaranja stečajnog postupka, kada je izdavatelj T. d.o.o. bio nesposoban za plaćanje, a vjerovniku A. K. S. d.o.o. Z. je to bilo poznato.

 

II. Poništavaju se pravne posljedice prisilne naplate temeljem zadužnica iz točke I. i obustavlja postupak ovrhe, te nalaže tužitelju da snosi troškove postupka."

 

Točkom  IV. izreke odlučeno je da su obje tuženice-protutužiteljice dužne tužitelju-protutuženiku solidarno naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 185.725,00 kn.

 

              Drugostupanjskom je presudom, u točki I. izreke, odbijena kao neosnovana žalba obje tuženice-protutužiteljice i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dosuđujućem dijelu te u odluci o troškovima postupka (točke I., II. i IV. izreke), a ujedno je, u točki II. izreke potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev. Točkom III. izreke odlučeno je da se tužitelju-protutuženiku ne dosuđuju troškovi odgovora na žalbu.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijele obje tuženice-protutužiteljice, navodeći da istu podnose zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se nižestupanjske odluke preinače na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, a da se protutužbeni zahtjev prihvati, podredno da se pobijana odluke ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              U odgovoru na reviziju tužitelj-protutuženik predlaže da se odbije reviziju kao neosnovana. Traži troškove na ime sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Odredbom čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP) propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373. b ZPP.

 

Kako vrijednost pobijanog dijela presude i tužbenog i protutužbenog zahtjeva premašuje iznos od 200.000,00 kn (u odnosu na tužbeni iznosi 1.993.661,38 kn, a u odnosu na protutužbeni iznosi 2.000.000,00 kn) pa je revizija obje tuženice-protutužiteljice dopuštena po osnovi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP. Stoga ju je ovaj revizijski sud, sukladno odredbi čl. 392.a ZPP ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Suprotno navodima revizije, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku.

 

Također, navodi revidentica kojima ukazuju da je tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 220. st. 2. ZPP, jer da sud nije uzeo u obzir izvedene dokaze koje su revidentice bile predložile, ovaj sud je ocijenio neosnovanim, jer revidentice ne obrazlažu koje to točno dokaze sud nije uzeo u obzir, a da bi bili relevantni za utvrđivanje odlučnih činjenica pa da bi time postupio protivno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP. Naime, općenito navođenje da: „bitni dokazi u obrazloženju prvostupanjske presude izvedeni po prijedlogu tuženica nisu navedeni“, a bez da je precizno navedeno koja je odlučna činjenica na temelju kojeg točno određenog dokaza trebala biti utvrđena i u odnosu na koji izvedeni dokaz, eventualno, nedostaje ocjena, nije dovoljno da bi ovaj revizijski sud, a imajući u vidu granice ispitivanja revizijskih razloga propisane odredbom st. 1. čl. 392. a. ZPP, razmatrao je li počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 220. st. 2. ZPP. Ujedno, revizijski navodi kojima se, kroz razlog spomenute bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 220. st. 2. ZPP, nastoji osporiti utvrđenje suda da je drugotuženica-drugoprotutužiteljica imala saznanja da se sklapanjem sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretninama od 14. prosinca 2011. onemogućava naplata tražbine tužitelja-protutuženika te da tuženice-protutužiteljice nisu dokazale da tražbina nije dospjela, predstavlja pokušaj osporavanja pobijane odluke zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koji prigovor u smislu odredbe čl. 385. ZPP nije revizijski razlog o kojem se u revizijskoj fazi postupka može odlučivati.

 

Predmet tužbenog zahtjeva je utvrđenje da je sklapanjem Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine od 200.000,00 € prijenosom prava vlasništva na nekretninama prvotuženice-prvoprotutužiteljice, solemniziranog po javnom bilježniku pod brojem Ov-6293/11 14. prosinca 2011. (dalje: Ugovor o fiduciji), između prvotuženice-prvoprotutužiteljice i drugotuženice-drugoprotutužiteljice (sestre prvotuženice-prvoprotutužiteljice) i upisom fiducijarnog vlasništva na temelju tog Sporazuma u zemljišnim knjigama, onemogućen tužitelj-protutuženik u naplati svog dospjelog potraživanja, proisteklog iz ugovora o prodaji robe koje je sklopio sa TD T. d.o.o., a koje potraživanje je bilo osigurano bjanko zadužnicama koje je prvotuženica-protutužiteljica potpisala u svojstvu jamca platca, a po kojima se tužitelj-protutuženik nije uspio naplatiti.

 

Predmet protutužbenog zahtjeva je utvrđenje da je bez učinka jamstvo prvotuženice-prvoprotutužiteljice dano na predmetnim bjanko zadužnicama iz razloga što je predmetne zadužnice u svojstvu ovlaštene osobe TD T. d.o.o. kao dužnika potpisao M. Lj. koji u to vrijeme, kako tvrde revidentice, nije imao ovlaštenje za zastupanje TD T. d.o.o.

 

U provedenom postupku je utvrđeno:

 

- da su tuženice-protutužiteljice 22. ožujka 2010. sklopile ugovor o zajmu, ne temelju kojega je drugotuženica-drugoprotutužiteljica pozajmila prvotuženici-prvoprotutužiteljici 200.000,00 €,

 

- da je T. d.o.o., kao glavni dužnik po ugovorima o prodaji robe sklopljenima s tužiteljem-protutuženikom iz kojeg proistječe tražbina, 28. srpnja 2011. izdao dvije bjanko zadužnice broj Ov-9644/11 i Ov-9645/11), svaka na iznos od 1.000.000,00 kn, kao sredstvo osiguranja naplate vjerovniku (tužitelju-protutuženiku) predmetne tražbine, s tim da je predmetne zadužnice u svojstvu ovlaštene osobe - direktora potpisao M. Lj.,

 

- da je prvotuženica-prvoprotutužiteljica kao suvlasnica 51% poslovnih udjela TD T. d.o.o. 28. srpnja 2011. potpisala i ovjerila kod javnog bilježnika predmetne bjanko zadužnice kao jamac – platac,

 

- da se tužitelj-protutuženik pokušao naplatiti po predmetnim bjanko zadužnicama, međutim da je 25. listopada 2011. od FINA-e obaviješten da je s računa prvotuženice-prvoprotutužiteljice naplaćen iznos od 6.638,12 kn,

 

- da su tuženice - protutužiteljice 14. prosinca 2011. sklopile predmetni Ugovor o fiduciji na nekretninama prvotuženice-prvoprotutužiteljice upisanim u zk.ul.br. 293 k.o. Đ., kč.br. 82, kuća i dvorište u Đ. od 734 m2,

 

- da je nad TD T. d.o.o. otvoren stečajni postupak pred Trgovačkim sudom u Osijeku br. St-498/11. te je tužitelj-protutuženik prijavio tražbinu u iznosu od 2.964,985,24 kn, a namiren je u iznosu od 178.000,00 kn,

 

- da je tužitelj-protutuženik umanjio tražbinu osiguranu zadužnicama za naplaćeni iznos od 6.638,12 k, a koja tražbina tužitelja u iznosu od 1.993.661,38 kn glavnice je dospjela u cijelosti,

 

- da je drugotuženica-drugoprotutužiteljica mogla znati za dugovanja prvotužiteljice-prvoprotutuženice tužitelju-protutuženiku.

 

              Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su tužbeni zahtjev tužitelja- protutužitelja ocijenili osnovanim u bitnom obrazlažući da je sklapanje Ugovora o fiduciji prvotuženice-prvoprotutužiteljice i drugotuženice-drugoprotutužiteljice – njene sestre, poduzeto na štetu vjerovnika, u smislu čl. 66. st. 1. i čl. 69. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, dalje: ZOO), jer je drugotuženica- drugoprotutužiteljica postala fiducijarni vlasnik nekretnina te da nije nastupila zastara, jer je tužba podnesena u zastarnom roku od 3 godine (čl. 67. st. 2. ZOO u svezi s čl. 71. ZOO). 

 

Protutužbeni zahtjev revidentica sudovi su ocijenili neosnovanim jer da je zadužnica jednostrani i formalni pravni posao koji se može pobijati i tužbom za utvrđenje ništetnosti po odredbi čl. 322. ZOO. Imajući u vidu da je prvotuženica-prvoprotutužiteljica ovjerila potpise na predmetnim bjanko zadužnicama kao jamac – platac, nedostatak ovlaštenja za potpisivanje osobe koja je zadužnice potpisala za glavnog dužnika, nije od utjecaja na pravnu valjanost jamstva potpisanog po jamcu platcu.

 

Takvo shvaćanje, vezano uz tužbeni zahtjev, kao pravilno prihvaća i ovaj revizijski sud, dok je u odnosu na protutužbeni zahtjev materijalno pravo dijelom pogrešno primijenjeno, ali bi i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti.

 

Prema odredbi čl. 66. st. 1. ZOO svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kada je nastala, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika. Odredbom čl. 67. st. 2. ZOO propisano je da ako je treća osoba dužnikov bračni drug ili krvni srodnik u ravnoj liniji ili u pobočnoj do četvrtog stupnja ili po tazbini do istog stupnja smatra se da joj je bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako dokaže suprotno.

 

Prema čl. 69. st. 2. ZOO tužba za pobijanje pravnih radnji podnosi se protiv dužnika i treće osobe s kojom je ili u čiju je korist poduzeta pravna radnja koja se pobija ili njezinih sveopći pravnih sljednika. Tužba za pobijanje može se podnijeti u roku od 1 godine za raspolaganje iz čl. 67. st. 1. ZOO, a za ostale slučajeve u roku od 3 godine (čl. 71. st. 1. ZOO).

 

U čl. 322. st. 1. ZOO definirana je ništetnost na način da je propisano da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema st. 2. istog čl. ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.

 

Odredbom čl. 183. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08, dalje: OZ) određeno je da na zadužnici ili dodatnim isprava uz nju, istodobno kad i dužnik ili naknadno, obvezu prema vjerovniku mogu preuzeti i druge osobe u svojstvu jamca platca i to davanjem izjave na kojoj je ovjerovljen njihov potpis, a koja je sadržajno ista s izjavom dužnika. Ista se odredba primjenjuje i na bjanko zadužnicu (čl. 183 a. OZ).

 

I po shvaćanju ovog revizijskog suda, ostvarile su se pretpostavke propisane odredbom čl. 67. st. 2. ZOO za pobijanje dužnikovih pravnih radnji, jer je tražbina dospjela, a sporni Ugovor o fiduciji kojega su tuženice-protutužiteljice sklopile izvjesno je poduzet u svrhu onemogućavanja tužitelja-protutuženika u naplati svog potraživanja prema prvotuženici-prvoprotutužiteljici, dakle poduzet je na štetu tužitelja-protutuženika kao vjerovnika. Nadalje, kod činjenice da prvotuženica-protutužiteljica više nije vlasnica nekretnine iz čije vrijednosti bi se tužitelj-protutuženik mogao namiriti te da drugotuženica-drugoprotutužiteljica nije uspjela dokazati (niti oboriti takvu ocjenu suda kroz jasno obrazložen revizijski razlog odgovarajuće bitne povrede odredaba parničnog postupka) da nije znala za to.

 

Pritom nisu od utjecaja revizijski prigovori o neutvrđenoj insolventnosti dužnika, jer je u postupku utvrđeno da vjerovnik ne može u cijelosti namiriti svoju tražbinu po predmetnim zadužnicama kojima je ta tražbina bila osigurana (a niti je to uspio  u stečajnom postupku koji se vodio nad glavnim dužnikom TD T. d.o.o), dok s druge strane prvotuženice-prvoprotutužiteljica nije niti tvrdila da ima neku drugu imovinu iz koje se može namiriti vjerovnikova tražbina.

 

Ujedno je pravilno ocijenjeno da se u konkretnom slučaju primjenjuje zastarni rok od 3 godine, u skladu s čl. 67. st. 2. ZOO, jer su predmetni Ugovor o fiduciji sklopile sestre.

 

              Vezano uz revizijski prigovor da su predmetne zadužnice kao glavni posao (uz koji se veže jamstvo kao akcesorni pravni posao) bez učinka jer ih je potpisao M. Lj., kojemu je, u vrijeme potpisivanja predmetnih zadužnica, bilo zabranjeno zastupati TD T. d.o.o., valja reći da iz povijesnog izvatka iz sudskog registra proizlazi da je rješenjem trgovačkog suda u Osijeku broj P-1125/11-12 od 8. srpnja 2011. određena privremena mjera na način da se zaustavlja primjena odluke Skupštine od 28. ožujka 2011. kojom je, među ostalim, odlučeno da M. Lj. 28. ožujka 2011. postane direktor tvrtke TD T. d.o.o., međutim, ista privremena mjera je rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6343/11-3 od 5. listopada 2011. ukinuta i predmet je vraćen na ponovni postupak.

 

Međutim, sve kada predmetne zadužnice ne bi, u ime dužnika, bile potpisane po ovlaštenoj osobi, samim time iste ne bi postale pravno nevaljane, jer bi u tom slučaju sklapanje takvog pravnog posla (a zadužnica je, prema shvaćanju ovoga suda izraženog u rješenju broj Rev 2185/2014-2 od 29. siječnja 2019., vrsta apstraktnog pravnog posla) bilo zabranjeno samo dužniku TD T. d.o.o. pa bi, prema gore citiranoj odredbi čl.  322. st. 2. ZOO, predmetne zadužnice bile valjane, jer u zakonu nije nešto drugo predviđeno za takav slučaj.

 

Slijedom svega navedenog, budući da nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je, na temelju čl. 393. ZPP, reviziju obje tuženice-protutužiteljice, odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

 

Tužitelju-protutuženiku nisu dosuđeni traženi troškovi na ime odgovora na reviziju, jer odgovor na reviziju nije bila radnja potrebna za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 19. studenoga 2019.