Pristupanje sadržaju
Broj: Rev 1597/2015-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. K. iz D., OIB: …, koju zastupa punomoćnik A. C., odvjetnik u Z., protiv tuženika C. d.d. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn - 2574/13-2 od 4. studenog 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn - 7320/07-70 od 29. kolovoza 2013., u sjednici održanoj 20. studenog 2019.,
p r e s u d i o j e
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 362.038,50 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos, te tuženik obvezan plaćati tužiteljici rentu za tuđu pomoć u mjesečnom iznosu od 1.260,00 kuna počevši od 17. lipnja 2013. pa nadalje, a sve kako je to precizno određeno izrekom pod t. I. prvostupanjske presude. U više traženom zahtjev tužiteljice odbijen je kao neosnovan, a sve kako je to precizno određeno izrekom pod t. II. prvostupanjske presude.
Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice reviziju je podnio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, s prijedlogom da revizijski sud istu preinači shodno navodima iznijetim u reviziji, odnosno ukine.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija tuženika nije osnovana.
Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tuženik. Naime, suprotno tvrdnji tuženika, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući činjenična utvrđenja kao i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident ukazuje u reviziji. Pravo na ocjenu provedenih dokaza je odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidenta, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a. Revizijskim prigovorom tuženika istaknutim u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete koju trpi u uzročnoposljedičnoj vezi s štetnim događajem od 27. siječnja 2007.
Nižestupanjski sudovi djelomično su prihvatili zahtjev tužiteljice temeljem činjeničnog utvrđenja: - da je 27. siječnja 2007. u D. na kolniku državne ceste D. kod raskrižja s U. P. B. na predjelu „P.“ došlo do prometne nezgode u kojoj su sudjelovali tužiteljica kao pješakinja i osiguranik tuženika kao vozač teretnog vozila, - da je do nezgode došlo u trenutku kad je osiguranik tuženika kolnikom iz smjera S. prema C. upravljao teretnim vozilom brzinom od oko 71. km/h, te dolaskom na raskrižje s U. P. B. na predjelu „P.“ naletio na tužiteljicu koja je kao pješakinja prelazila kolnik od juga prema sjeveru i u trenutku naleta nalazila se na kolniku u ležećem položaju, jer se prilikom prelaska kolnika spotaknula i pala, - da je na tom dijelu ograničena brzine kretanja do 50. km/h, - da bi osiguranik tuženika uspio zaustaviti svoje vozilo prije naleta krećući se svim brzinama manjim od 73. km/h, - da je osiguranik tuženika najranije mogao uočiti opasnost kada je tužiteljica došla u poziciju na njegovoj prometnoj traci nakon prijeđenih oko 4,2 m., - da bi osiguranik tuženika uspio zaustaviti svoje vozilo prije naleta i da je uočio opasnost tek kad je opazio tužiteljicu kako leži na kolniku da se kretao svim brzinama manjim od 58. km/h, - da je tužiteljica zbog ozljeda zadobivenih u ovoj nezgodi bolnički liječena u Općoj bolnici D. gdje joj je postavljena dijagnoza traumatske amputacije i konkvasacije obje potkoljenice te depresivni sindrom, - da je po prijemu izvršen hitan operativni zahvat s giljotinskom reamputacijom obje potkoljenice, tužiteljica zaprimljena u jedinicu intenzivnog liječenja, nakon čega je liječenje nastavljeno u Centru za fizikalnu rehabilitaciju, te dalje stacionarnom rehabilitacijom, - da je tužiteljica u uzročnoposjedičnoj vezi sa zadobivenim ozljedama u štetnom događaju trpjela fizičke bolove i strah, - da je posljedicom zadobivenih ozljeda u štetnom događaju kod tužiteljice zaostalo trajno umanjenje opće životne aktivnosti od 85.%, - da je kod tužiteljice u uzročnoposljedičnoj vezi s štetnim događajem zaostala naruženost teškog stupnja koja je uvijek uočljiva drugim osobama, - da je tužiteljici u štetnom događaju uništena odjeća i obuća vrijedni 800,00 kuna, te - da je tužiteljici nakon povratka s bolničkog liječenja bila potrebna tuđa pomoć i njega u razdoblju do 16. lipnja 2013. u ukupnom trajanju od 9092. sati, te joj je i nadalje trajno potrebna tuđa pomoć i njega u trajanju od 4. sata dnevno, dok je visina naknade za jedan sat tuđe pomoći i njege utvrđena u visini od 15. kuna.
Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako se navodi revidenta kojima osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli uzeti u razmatranje.
Na prethodno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice. Naime tuženik za štetu koju trpi tužiteljica u uzročnoposljedičnoj vezi s štetnim događajem odgovara po objektivnom kriteriju (čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/). Isto tako, pravilan je pristup nižestupanjskih sudova u kojima je tužiteljica djelomično (u omjeru 30%) pridonijela nastanku štete u smislu odredbe čl. 1067. st. 3. ZOO-a. To iz razloga što nije prelazila kolnik pažljivo i nakon što se uvjerila da to može učiniti na siguran način u smislu odredbi čl. 124. st. 1. i 129. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 105/04, 142/06, 60/08 i 67/08).
U navedenom stanju stvari pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su obvezali tuženika na naknadu kako neimovinske, tako i imovinske štete koju trpi tužiteljica u uzročnoposljedičnoj vezi s štetnim događajem. Naime, riječ je o povredi prava osobnosti kod koje, kako to ispravno cijene nižestupanjski sudovi, težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade nezavisno od naknade imovinske štete, u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO-a. Isto tako, nižestupanjski sudovi su pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade vodili računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi pravična novčana naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom namjenom, a kako to nalaže odredba čl. 1100. st. 2. ZOO-a. Isto tako, u prethodno utvrđenom činjeničnom stanju, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili odredbu čl. 1095. ZOO-a kada su obvezali tuženika da naknadi tužiteljici imovinsku štetu koju trpi po osnovu potrebe za tuđom pomoći i njegom, kako za vrijeme liječenja, tako i u buduće u vidu rente (čl. 1088. ZOO-a).
Shodno izloženom nisu ostvareni razlozi za reviziju, pa je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.