Broj: Gž-1707/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Amare Trgo, kao predsjednice vijeća, mr. sc. Senije Ledić, kao članice vijeća i izvjestiteljice te dr.sc. Lidije Vojković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. L. d.o.o. iz Z., …, OIB:  … (kao slijednik VB l.o.o. iz Z.), zastupanog po punomoćniku Z. K., odvjetniku u Z., protiv tuženika Ž. O. iz T., … OIB: …, zastupanog po punomoćniku N. Š., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-86/18 od 6. svibnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 21. studenoga 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-86/18 od 6. svibnja 2019. u dijelu kojim je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. B. iz  Z., kojim je tuženiku Ž. O. naloženo temeljem vlastite trasirane mjenice bez protesta platiti tužitelju iznos od 766.481,75 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja rješenja o ovrsi 18. prosinca 2006. zajedno s troškovima postupka u iznosu od 6.173,20 kuna sa zakonskom zateznom kamatama od dana donošenja rješenja o ovrsi 18. prosinca 2006. do isplate.

 

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-86/18 od 6. svibnja 2019. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Nalaže se tuženiku Ž. O. isplatiti E. M. d.o.o. iznos od 270.820,98 kuna (slovima: dvjstosedamdesettisućaosamstodvadesetkunaidevedesetosamlipa) sa zakonskim zateznim kamatama od 1. rujna 2006. do 31. prosinca 2007., određenim Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), a od  1. siječnja 2008. pa do isplate, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena za razdoblje do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita  odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od osam dana.

 

Nalaže se tuženiku Ž. O. isplatiti E. M. d.o.o. iznos od 6.173,20 kuna na ime troškova ovršnog postupka, sa zakonskom zateznom kamatom od 1. rujna 2006. do 31. prosinca 2007. određenom Uredbom o visini stope zatezne kamate  (NN 153/04), a od  1. siječnja 2008. do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena za razdoblje do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate uvećanjem  prosječne kamatne stope na stanja kredita  odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima  izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,  sve u roku od 8 dana.

 

Nalaže se tuženiku Ž. O. isplatiti E. M. d.o.o. troškove parničnog postupka u iznosu od 121.493,75 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 6. svibnja 2019. do isplate po stopi koja se računa uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana."

 

III. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana isplatiti tuženiku s osnove parničnog troška iznos od 102.818,75 kuna.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom je presudom ukinut u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. B. kojim je tuženiku Ž. O. naloženo temeljem vlastite trasirane mjenice bez protesta platiti predniku tužitelja V.B. L. d.o.o.  iz Z. iznos od 766.481,75 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja rješenja o ovrsi 18. prosinca 2006. zajedno s troškovima postupka u iznosu od 6.173,20 kuna sa zakonskom zateznom kamatama od dana donošenja rješenja o ovrsi 18. 12. 2006. do isplate te je suđeno:

 

"Nalaže se tuženiku isplatiti tuženiku E. M. d.o.o. sa sjedištem u Z., …, OIB … iznos od 270.820,98 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 1. rujna 2006. do 31. prosinca 2007., određenim Uredbom o visini stope zatezne kamate  (NN 153/04), a od  1. siječnja 2008. do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena za razdoblje do 31. srpnja 2015.  godine, a od 1. kolovoza 2015. do isplate uvećanjem  prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima  izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

Nalaže se tuženiku Ž. O. isplatiti tuženiku E. M. d.o.o. iznos od 6.173,20 kuna na ime troškova ovršnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 1. rujna 2006. do 31. prosinca 2007., određenom Uredbom o visini stope zatezne kamate  (NN 153/04), a od  1. siječnja 2008. do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena za razdoblje do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

Također je naloženo tuženiku Ž. O. isplatiti tuženiku E. M. d.o.o. sa troškove parničnog postupka u iznosu od 121.493,75, kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 6. svibnja 2019. do isplate po stopi koja se računa uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem  polugodištu za tri postotna poena.

 

Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška u iznosu od 100.213,00 kuna.

 

Protiv ove presude žalbu podnose obje stranke. Tužitelj je podnio prijedlog za ispravak presude u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti iznos glavnog duga i troška "tuženiku E. M.", time da je naveo kako se podredno radi o žalbi. Kako je sud prvog stupnja s pravom ocijenio da se ne radi o prijedlogu za ispravak, već o žalbi, žalbeni sud uzima da se tužitelj žali protiv dijela prvostupanjske presude u kojem nije uspio, a to je dio kojim je platni nalog ukinut. U žalbi se ne navode žalbeni razlozi, kao ni prijedlog odlučivanja po žalbi.

 

Tuženik pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukine i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženika te ju je predložio odbiti kao neosnovanu, dok tuženik nije odgovorio na žalbu tužitelja.

 

Žalbe stranaka su osnovane.

 

Neutemeljeno tuženik ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Ispitujući pobijanu presudu u granicama ovlaštenja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, žalbeni sud ocjenjuje da sud prvog stupnja u provedenom postupku ni pobijanom presudom nije počinio bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Predmet je spora isplata mjenične svote.

 

Iz sadržaja je spisa razvidno da je ovom parničnom postupku prethodio ovršni postupak na temelju vjerodostojne isprave (mjenice) u kojemu je javni bilježnik M. B. na prijedlog ovrhovoditelja (ovdje tužitelja) donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv- 463/06 od 18. prosinca 2006. Platnim nalogom sadržanim u rješenju o ovrsi naloženo je ovršeniku isplatiti ovrhovoditelju na temelju vlastite mjenice, serije A, broj 01611853 iznos od 766.481,75 kuna jer ovaj iznos predstavlja mjeničnu svotu navedenu u mjenici broj 01611853, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. rujna 2006. do isplate, te mu nadoknaditi troškove ovršnog postupka u iznosu od 6.173,20 kuna. Radi ostvarenja navedene tražbine određena je ovrha na pokretnim stvarima ovršenika.

 

Općinski građanski sud u Zagrebu je, postupajući po prigovoru ovršenika, rješenjem poslovni broj Ovrvmj-47/08 od 3. prosinca 2008. stavio izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu u kojemu je određena ovrha, ukinuo provedene radnje te odlučio da će se postupak nastaviti kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

 

U međuvremenu, podneskom od 25. svibnja 2018., tužitelj je izmijenio činjeničnu i pravnu osnovu spora navodeći da je od tuženika naplatio dio predmetnog potraživanja u iznosu od 495.660,77 kuna, dok je nakon ove isplate preostali dio tražbine u iznosu od 270.820,98 kuna prenio Ugovorom o cesiji od 22. srpnja 2016. na treću osobu društvo E. M. d.o.o. S obzirom na novonastale materijalnopravne okolnosti, tužitelj je predložio sudu da tuženika obveže da preostali iznos obveze u visini od 270.820,98 kuna isplati društvu E. M.-u d.o.o. (time da je pogrešno naznačio svojstvo spomenutog društva, i to kao tuženika, što ovaj nije).

 

U takvim je okolnostima sud prvog stupnja temeljem odredbe članka 451. stavka 3. ZPP-a ukinuo platni nalog u cijelosti i odlučio kondemnatornom odlukom smatrajući da je tužitelj postavljajući kondemnatorni tužbeni zahtjev uskladio tužbeni zahtjev s novonastalom materijalnopravnom situacijom.

 

Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu članka 451. stavka 3. ZPP-a kada je ukinuo predmetni platni nalog jer tražbina sadržana u tom platnom nalogu više ne egzistira, niti postoji podudarnost stranaka iz platnog naloga s novim činjeničnim i pravnim supstratom spora. Zbog toga je žalbu tužitelja valjalo odbiti i potvrditi ovaj dio prvostupanjske presude temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

 

Donoseći odluku s naprijed navedenim sadržajem, sud je imao na umu i sadržaj odredbe članka 195. stavka 2. ZPP-a iz kojeg proizlazi ako koja od stranaka otuđi stvar ili pravo o kojem teče parnica, to ne sprječava da se parnica među istim strankama dovrši. U primjeni ove zakonske odredbe sud je izrazio pravno stajalište prema kojem u tom slučaju uspjeh stranke koja je tijekom parnice otuđila stvar ili pravo ovisi hoće li svoje procesnopravno ovlaštenje uskladiti s novonastalom situacijom u vidu promjene tužbenog zahtjeva i tražiti da sud tuženika obveže na plaćanje trećoj osobi kojoj je utuženo potraživanje tijekom parnice ustupljeno, što, prema stajalištu suda prvog stupnja, znači da tužitelj koji je cedirao svoju tražbinu može voditi parnicu i uspjeti u njoj kao da te cesije uopće nije bilo.

 

Stoga je sud ocijenio da tužitelj koji je cesijom sporne tražbine prestao biti vjerovnik ne može uspjeti s tužbenim zahtjevom da tuženik tu tražbinu njemu ispuni jer je prestala njegova ovlast da se namiri od cedenta, ovdje tuženika, budući je treća osoba postala novi vjerovnik.

 

U takvim je okolnostima sud ocijenio da je tužitelj zadržao procesno ovlaštenje nastaviti postupak sukladno članku 195. stavku 1. ZPP-a i da je dopuštena objektivna preinaka tužbe kojom tužitelj traži da sud obveže tuženika da isplati utuženo potraživanje  E. M.-u kao trećoj osobi koja je novi stjecatelj na kojeg je preneseno potraživanje, pa je ukinuo platni nalog i naložio da neplaćeni iznos predmetnog dugovanja tužitelj isplati trećoj osobi.

 

Ovakvo postupanje suda prvog stupnja nije pravilno.

 

Okolnost da je tužitelj cedirao svoju tražbinu u primjeni odredbe članka 195. stavka 1. ZPP-a omogućuje tužitelju nastaviti parnicu koju je otpočeo, ali njegov uspjeh u parnici ovisi o tome hoće li svoje procesnopravno ponašanje uskladiti s novonastalom materijalnopravnom situacijom. Tužitelj je smatrao pravilnim, a sud je prvog stupnja takvo postupanje pogrešno ocijenio pravilnim, da tužitelj koji je prestao biti vjerovnik sporne tražbine može uspjeti s tužbenim zahtjevom da se tuženiku naloži da tu tražbinu ispuni trećoj osobi.

 

Naime, ustupanjem tražbine dolazi do promjene vjerovnika u obveznom odnosu pri čemu ustupitelju (cedentu) prestaje svojstvo vjerovnika, a to svojstvo stječe primatelj (cesionar). Na taj je način cesijom tražbine tužitelj prestao biti tuženikov dužnik čime je on izgubio materijalnopravno ovlaštenje tražiti ne samo da tuženik njemu ispuni prenesenu tražbinu, već je on izgubio i ovlaštenje tražiti da dužnik isplatu izvrši primatelju odnosno cesionaru. To pravo, sukladno odredbi članka 84. stavka 1. u vezi s člankom 80. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) stječe primatelj (cesionar) i ne dijeli ga s ustupiteljem. Gubitak materijalnopravnog ovlaštenja za postavljenje ovakvog zahtjeva znači gubitak aktivne legitimacije za traženje kakvo je tužitelj istakao, a posljedica izostanka tog materijalnopravnog ovlaštenja je upravo odbijanje tužbenog zahtjeva.

 

Na tragu ovakvog pravnog shvaćanja je i tumačenje domaće pravne doktrine (primjerice, M. Dika, Građansko parnično pravo, Stranke, njihovi zastupnici i treći u parničnom postupku, IV. knjiga, Zagreb, 2008., str. 123.) prema kojem nakon što je tužitelj cedirao svoju tražbinu, on više nije ovlašten preinačiti svoju tužbu tako da traži da se tuženik obveže cedirani iznos isplatiti novom stjecatelju jer za tako nešto, odnosno za to da tužitelj nastavi voditi parnicu u svoje ime a za tuđi račun, nedostaje uporište u zakonu. Rješenje po kojem bi to bilo moguće bilo bi protivno načelu saslušanja stranaka, odnosno ustavnoj kategoriji prava na pravično suđenje jer bi donesena odluka trebala, da bi nastavljanje parnice uopće imalo smisla, djelovati ne samo u korist, već i na štetu slijednika, unatoč tome što on ne bi bio stranka u postupku.

 

Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva valjalo odbiti, pa je uvažavanjem žalbe tuženika valjalo preinačiti ovaj dio pobijane presude temeljem odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a i odbiti kondemnatorni tužbeni zahtjev.

 

Odluka je o parničnom trošku donesena temeljem odredbe članka 166. stavka 2. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a. Tuženiku je priznat trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), i to: za sastav prigovora protiv rješenja o ovrsi 7.670,00 kuna, za zastupanje na ročištu od 19. svibnja 2009. koje je odgođeno prije početka raspravljanja iznos od 1.917,50 kuna, za zastupanje na ročištima od 8. rujna 2009., 26. siječnja 2010., 10. svibnja 2010. i 3. svibnja 2018. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi po 7.670,00 kuna, za sastav žalbe iz 2010. iznos od 9.587,50 kuna, za sastav revizije iz 2012. iznos od 9.587,50 kuna, za zastupanje na ročištima od 17. siječnja 2019. te 21. ožujka 2019. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi po 5.000,00 kuna, za sastav ove žalbe 7.812,50 kuna, za sastav podneska od 1. ožujka 2019. iznos od 5.000,00 kuna, što zbrojeno daje iznos od 82.255,00 kuna: Ovaj je iznos uvećan za trošak poreza na dodanu vrijednost, odnosno za iznos od 20.563,75 kuna što daje iznos od 102.818,75 kuna koliko je tuženiku dosuđeno s obzirom na uspjeh u parnici.

 

Napominje se da tuženiku nije priznat trošak pristojbe jer nije dostavio dokaz da je pristojbu platio, kao što mu nije priznat ni trošak sastava podneska od 17. siječnja 2019. jer je trošak tog ročišta nepotreban s obzirom da je toga dana održano i ročište za glavnu raspravu, pa je tuženik sve bitno mogao navesti na ročištu bez ovog torška.

 

Split, 21. studenoga 2019.