Broj: Gž-1019/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Verice Franić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B., R., …., OIB: … zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva V. B. i p. d.o.o. iz Z., …, protiv tuženika R. A., d.d. Z., … OIB: … zastupan po punomoćniku J. G., odvjetniku iz Odvjetničkog društva G.&G., iz Z… radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 78-P-6361/2017-9 od 17. siječnja 2019., 21. studenoga 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 78-P-6361/2017-9 od 17. siječnja 2019. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva tužitelja.

 

II. Djelomično se uvažava žalba tuženika kao osnovana i preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 78-P-6361/2017-9 od 17. siječnja 2019. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, na način da se tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija kao neosnovan, a koji glasi:

"Nalaže se tuženiku R. A. d.d…, Z., platiti tužitelju D. B., R… iznos u visini od 5.409,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 03. svibnja 2012. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana."

 

III. Preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 78-P-6361/2017-9 od 17. siječnja 2019. na način da glasi:

"Svaka stranka snosi svoje troškove ovoga postupka".

  

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu broj 138-50-4353086 sklopljenog 4. rujna 2007. i to u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.“ (točka I. izreke). Istom presudom naloženo je tuženiku R. A. d.d…, Z., platiti tužitelju D. B., R…, iznos u visini od 5.409,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 3. svibnja 2012. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana (točka II. izreke).

 

Odlukom o troškovima postupka obvezan je tuženik R. A. d.d., … Z., dužan je naknaditi tužitelju D. B., R., … parnični trošak u iznosu od 5.087,50 kn sa zateznom kamatom tekućom od 17. siječnja 2019. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana (točka III. izreke). 

 

Protiv te presude žalbi se tuženik pobijajući je zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točke 1. i 3.  Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. i 25/13. - u daljnjem  tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači shodno žalbenim navodima.  

 

Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode te je predložio da se žalba odbije kao neosnovana.

 

Žalbe je djelomično osnovana.

 

Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti  na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

 

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu broj 138-50-4353086 sklopljenog 4. rujna 2007. i isplata iznosa od 5.409,00 kuna iz osnove zaračunate i naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita.

 

Među strankama nije sporno da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 4. rujna 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 138-50-4353086 u iznosu od 90.000,00 EUR-a, kunska protuvrijednost i da je u dijelu odredbe članka 9. stavkom 2. toga Ugovora ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

Nije sporni ni da je tuženik naplatio sukladno odredbi članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu tužitelju naknadu za prijevremenu otplatu kredita 3% iznosa koji se prijevremeno otplaćuje, odnosno da je tuženik naplatio iznos u visini od 5.409,00 kuna, kada je prijevremeno otplatio kredit 2. svibnja 2012., a što predstavlja 3% od ukupno prijevremenog otplaćenog kredita od 180.365,15 kuna.

 

Odredbom članka 1024. stavkom 2. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – u daljnjem tekstu: ZOO), propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome obavijestiti banku, dok je stavkom 3. istoga članka, propisano da je u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako je davatelj kredita istu pretrpio, a stavkom 4. toga članka, propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

 

Iz navedene zakonske odredbe proizlazi kako banka kod prijevremene otplate kredita nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo vratiti kredit već samo naknadu stvarno pretrpljene štete.

 

Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da su odredbe o tome da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod odredbom članka 9. Ugovora o kreditu ništetne.

 

Naime, pravilno je prvostupanjski sud i prema ocjeni ovoga suda, smatrao da je sporna odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka suprotna odredbi članka 1024. stavku 4. ZOO-a, glede pravnih posljedica vraćanja kredita prije roka, odnosno da se ne radi o odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke obveze iz Ugovora zbog prijevremene otplate kredit, tj. o ugovornoj odgovornosti i postojanju uzročno-posljedične veze između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita i nastale štete davatelju kredita, već u svojoj suštini da naplaćena naknada predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja, a na što banka nema pravo prema citiranom članku jer se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi i svaka suprotna ugovorna odredba je ništetna.

 

Isto tako, pravilno je taj sud zaključio da tužitelj kao korisnik kredita na spornu odredbu članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu, nije mogao utjecati jer je bila unaprijed formulirana od strane tuženika kao davatelja kredita, pritom navodeći da tuženik nije dokazao ni da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o toj odredbi.

 

Ukazuje se, da u ovom slučaju nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost, a time i ništetnost, pojedine (sporne) odredbe ugovora, a koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem, što je suprotno odredbi članka 96. stavka 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 125/07., 79/09., 89/09. - u daljnjem tekstu: ZZP), kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava.

 

Stoga je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i utvrdio da je sporna odredba članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe članka 322. stavka 1. ZOO-a, suprotna prisilnim propisima, odnosno ništetna jer je suprotna odredbi članka 1024. stavku 4. ZOO-a i članka 6. ZOO-a, odnosno načelu zabrane zlouporabe prava, zbog čega neosnovano tuženik žalbom pobija ovaj dio prvostupanjske presude.

 

Međutim, pogrešno je postupio prvostupanjski sud kada je u odnosu na istaknuti prigovor zastare tužiteljevog potraživanja isti ocijenio kao neosnovan, navodeći da je u ovoj konkretnoj pravnoj stvari sud presudom utvrdio ništetnost odredbe članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu i da je obveza za povratom utuženog iznosa dospjela nakon što je taj sud utvrdio ništetnost te odredbe te da je tužitelj u zastarnom roku zahtijevao povrat utuženog iznosa.

 

Naime, osnovano tuženik tvrdi da posljedice ništetnog ugovora (bilo u cijelosti bilo djelomično, o čemu je riječ u ovom slučaju) nastupaju od dana sklapanja ugovora (ex tunc). Kako je u ovom slučaju Ugovor o kreditu sklopljen 4. rujna 2007., a tužba u ovom predmetu podnesena je prvostupanjskom sudu 7. prosinca 2017., to je očito da je protekao opći zastarni rok od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO-a, koji je u konkretnom slučaju ima primijeniti. Što više, nastupila je zastara potraživanja i kada bi se taj rok računao od trenutka kada se imovina tuženika kao stjecatelja povećala, a to je 2. svibnja 2012. kada je tužitelj platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita računajući do dana kada je podnesena tužba.

 

Stoga je predmetno potraživanje tužitelja zastarjelo, zbog čega je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 5.409,00 kuna valjalo odbiti kao neosnovan.

 

S obzirom na navedeno, na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, djelomično je odbijena žalba tuženika kao neosnovana, a na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a, djelomično je uvažena kao osnovana, pa je odlučeno kao pod točkama I. i II. izreke, ove  presude.

 

Kako je djelomično preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a, preinačiti i odluku o troškovima. Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a, i odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove, a imajući na umu postignuti uspjeh tužitelja i tuženika u cijelom postupku, zbog čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke, ove presude.

 

U Splitu 21. studenoga 2019.