Broj: Gž-1936/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Nediljke Radić kao predsjednice vijeća, te Miha Mratovića (suca izvjestitelja) i Ivice Botice kao članova vijeća , u pravnoj stvari tužiteljice I. N. T. iz Z., OIB:…, zastupane po punomoćniku A. P. odvjetnici u B., protiv tuženika R. S.. S.-J.-W. iz A., OIB:…, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz odvjetničkog društva B.&p. d.o.o. Z. radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o tužiteljičinoj žalbi protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 25. travnja 2019. pod poslovnim brojem P-5753/16, u sjednici vijeća održanoj 21. studenog 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se tužiteljičina žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 25. travnja 2019. pod poslovnim brojem P-5753/16.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjski sud donio je presudu koja u izreci glasi:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice I. N. T. iz Z., OIB: :.., koji glasi:

 

"1. Utvrđuje se da ugovor o jednokratnom kreditu broj računa: 527.291 od 16. listopada 2006. sklopljen između tužiteljice I. T. i T. T., oboje iz Z., kao korisnika kredita i R. S. S.- J.-W., A., S. S. R., kao davatelja kredita i nepotpisan od strane davatelja kredita, ništav u cijelosti.

 

Utvrđuje se da je Ugovor o jamstvu od 16. listopada 2006. sklopljen između I. S. iz Z., kao jamca i R. S.. S.- J.-W., A., S. S. R., kao kreditora, a koji nije potpisan od strane kreditora, ništav u cijelosti.

 

Utvrđuje se da je očitovanje sastavljeno kod javnog bilježnika B. J. iz Z., poslovni broj: Ou-2189/2006 od 23. listopada 2006. na temelju ne potpisanog ugovora o jednokratnom kreditu od R. S. S.- J.-W., A., S. S. R., kao kreditora sa I. S. kao založnim dužnikom ništav u cijelosti.

 

2. Ima se izvršiti brisanje uknjiženog založnog prava na nekretninu u vlasništvu I. S. iz Z., i to na nekretnini - stanu, upisanog u poduložak 41494 k.o. Grad Z., stambene zgrade sagrađene na k.č.br. 6095/43, po novoj izmjeri k.č.br. 650 k.o. Ž., na stanu na II katu desno koji se sastoji od dvije sobe i ostalih prostorija u površini od 46,67 m² i to založnog prava u iznosu 36.000,00 EUR-a (slovima: tridesetšestisućaeura) sa aktivnim kamatama od 7,75% godišnje, zateznim kamatama od 5%, a sve u korist založnog vjerovnika R. S. S.- J.-W., A., S. S. R."

 

II. Nalaže se tužiteljici I. N. T. iz Z., OIB: …, nadoknaditi parnične troškove tuženiku R. S.. S.- J.-W., A., S. S. R., OIB: …, u iznosu 37.500,00 kuna (slovima: tridesetsedamtisućapetstokuna) u roku 15 dana.

 

III. Odbija se zahtjev tužiteljice I. N. T. iz Z., OIB: …, za nadoknadom troškova postupka u iznosu 24.500,00 kuna (slovima: dvadesetčetiritsućepetstokuna)".

 

Protiv presude pravovremeno se žali tužiteljica pobijajući istu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, a koji žalbeni razlozi su propisani odredbom članka 353. stavka 1. točka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19, dalje: ZPP), predlažući ovom sudu napadanu presudu ukinuti i donijeti novu presudu ili predmet vratiti prvostupanjskom sud na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije podnio odgovor na žalbu 

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet postupka jest zahtjev za utvrđenjem ništetnosti pravnih poslova i to baš ugovora o kreditu od 16. listopada 2006., ugovora o jamstvu od 16. listopada 2006. i očitovanja od 23. listopada 2006, uz zahtjev za brisanje uknjiženog založnog prava.

 

U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

 

- kako je tužiteljica na temelju ugovora o kreditu od primila iznos od 36.000 EUR,

- kako se u ugovoru navodi da je sklopljen u Republici A.,

- kako tuženik kao kreditna institucija nije imao odobrenje HNB za rad u Hrvatskoj u razdoblju od 2000, godine do 2011. godine,

- kako je posrednik za sklapanje ugovora bila B. K.,

- kako je tužiteljica ugovor potpisala kod javnog bilježnika u Republici Hrvatskoj, u Z.,

- kako je tuženikova ovlaštena osoba potpisala ugovor u Republici A.,

- kako je tužiteljica pravna slijednica jamca i založnog dužnika I. S.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da neovisno što tuženik nije imao odobrenje za pružanje usluga u smislu odredaba članka 84., 87. i 89. Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine", broj 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018) da se ne radi o ništetnom pravnom poslu, jer to tako ne bi proizlazilo po odredbi članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO).

 

Prvostupanjski sud je otklonio primjenu Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom ("Narodne novine", broj 72/17, dalje: Zakon o ništetnosti) jer je ugovor zaključen u Republici Hrvatskoj.

 

Ujedno je prvostupanjski sud zaključio kako je očitovanje založnog dužnika valjano jer je isto napravljeno u formi javnobilježničkog akta te je isto sastavljeno u skladu s odredbama Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17, dalje: ZZK).

 

Tužiteljica detaljno u žalbi obrazlaže zašto je sud trebao utvrditi da je ugovor sklopljen u Republici Hrvatskoj, te zašto je stoga trebalo primijeniti Zakon o ništetnosti.

 

Međutim, Sud Europske unije u Luksemburgu je u predmetu broj C-630/17, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje: UFEU), koji je uputio Općinski sud u Rijeci – Stalna služba u Rabu, dana 14. veljače 2019. donio presudu koji zahtjev se odnosi se na tumačenje članaka 56. i 63. UFEU-a i članka 4. stavka 1., članka 17., članka 24. točke 1. i članka 25. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL L 351, 20.12.2012., str. 1.).

 

U navedenom zahtjevu za prethodnu odluku, Općinski sud u Rijeci-Stalna služba u Rabu postavio je, između ostaloga, i pitanje je li Zakon o ništetnosti usklađen s člancima 56. i 63. UFEU-a, jer je smatrao da se navedenim propisom može povrijediti sloboda društva R. S. S. –J. - W. na pružanje financijskih usluga. Pri tom je sud dvojio u mogućnosti opravdavanja takve povrede ciljevima koje je hrvatska vlada istaknula radi obrazloženja retroaktivne primjene tog zakona.

 

U odnosu na to postavljeno pitanje, Sud EU je u svojoj odluci naveo kako iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da slobodno pružanje usluga iz članka 56. UFEU-a zahtijeva uklanjanje svake diskriminacije prema pružatelju usluga s poslovnim nastanom u drugoj državi članici na osnovi njegove državne pripadnosti, kao i ukidanje svakog ograničenja, čak i ako se ono na jednak način primjenjuje na domaće pružatelje usluga i na one iz drugih država članica, kad je ono takve prirode da zabranjuje, otežava ili čini manje privlačnima djelatnosti pružatelja usluga koji ima poslovni nastan u drugoj državi članici u kojoj zakonito pruža istovrsne usluge (presuda od 18. srpnja 2013., CitroënBelux, C-265/12, t. 35. i navedena sudska praksa).

 

Sud se proglasio nadležnim za razmatranje usklađenosti Zakona o ništetnosti od 14. srpnja 2017. sa slobodnim pružanjem usluga jer ugovor nastavlja proizvoditi učinke i nakon tog datuma.

Stoga sud zaključuje da, budući da se Zakonom o ništetnosti uspostavlja derogativno uređenje za određene financijske usluge s obzirom na okolnost ima li pružatelj sjedište u državi članici različitoj od one u kojoj se pruža usluga, valja zaključiti da se do 30. rujna 2015. hrvatskim pravom provodila izravna diskriminacija prema vjerovnicima s poslovnim nastanom izvan Republike Hrvatske, a nakon toga je datuma ništetnost ugovora o kreditu sklopljenih s neovlaštenim vjerovnikom proširena na ugovore s vjerovnicima s poslovnim nastanom u toj državi članici.

 

U hrvatskom pravnom poretku ništetnost ugovora o kreditu sklopljenih s neovlaštenim vjerovnikom istodobno je propisana odredbama Zakona o ništetnosti i odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16, dalje: ZPK). Međutim, područje primjene tih dvaju zakona nije istovjetno.

 

Stoga, budući da se Zakonom o ništetnosti uspostavlja derogativno uređenje za određene financijske usluge s obzirom na okolnost ima li pružatelj sjedište u državi članici različitoj od one u kojoj se pruža usluga, Sud EU zaključuje da se do 30. rujna 2015. hrvatskim pravom provodila izravna diskriminacija prema vjerovnicima s poslovnim nastanom izvan Republike Hrvatske, a nakon toga je datuma ništetnost ugovora o kreditu sklopljenih s neovlaštenim vjerovnikom proširena na ugovore s vjerovnicima s poslovnim nastanom u toj državi članici. Budući da je nakon tog datuma uređenje ništetnosti bilo jednako primjenjivo na sve neovlaštene vjerovnike, Zakon o ništetnosti ugovora, glede tog razdoblja, ograničava ostvarivanje slobodnog pružanja usluga.

 

Obzirom da su ograničavajući učinci navedenog Zakona o ništetnosti na slobodno kretanje kapitala tek neizbježna posljedica ograničenja nametnutog u pogledu pružanja usluga (presuda od 3. listopada 2006., FidiumFinanz, C-452/04, EU:C:2006:631, t. 48. i navedena sudska praksa), Sud EU nije razmatrao njegovu usklađenost s člankom 63. i sljedećima UFEU-a.

 

S obzirom na izreku citirane presude suda EU, koja utvrđuje kako bi Zakon o ništetnosti bio protivan članku 56. UFEU-a u dijelu u kojem propisuje kako su ništetni od dana njihovog sklapanja, čak ako su bili sklopljeni i prije stupanja na snagu Zakona o ništetnosti, ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi koji su sklopljeni na državnom području države članice između dužnika i vjerovnika sa poslovnim nastanom u drugoj državi koji ne raspolažu odobrenjem koje nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinom državnom području te obrazloženju iste presude, koje bi upućivalo na nezakonitost čitavog Zakona o ništetnosti, u konkretnom predmetu, u kojem je ovrha zatražena temeljem odredbe čl. 6. st. 1. Zakona o ništetnosti, postavlja se pitanje da li ovaj sud može neposredno primijeniti citiranu presudu EU suda ili je potrebno ponovno se obratiti EU sudu glede nezakonitosti odredbe čl. 6. Zakona o ništetnosti.

 

Jedna od temeljnih doktrina europskog prava koju je postavio Sud EU u Luksemburgu je doktrina izravnog učinka, prema kojoj se smatra da pravo EU-a (bilo ono primarno ili sekundarno), stvara subjektivna prava pojedincima, ako su njegove odredbe dovoljno jasne, precizne i bezuvjetne tako da se mogu smatrati pravičnima.

 

Jednako tako, doktrina nadređenosti, prema kojoj se s obzirom na određenja EU prava kao novog pravnog poretka ili prava razvijenog na temelju akta kojim su se države članice odrekle dijela suvereniteta u korist EU-a, predviđa da u slučaju sukoba nacionalnog prava, bez obzira na to koje razine i prava Europske unije koje ima izravni učinak, sud pred kojim se vodi postupak mora primijeniti pravo Europske unije.

 

Za slučaj da Sud EU u Luksemburgu utvrdi kroz prethodni postupak neusklađenost nacionalnog prava sa pravom EU-a, sud države članice dužan je u konkretnom predmetu isključiti primjenu nacionalnog prava te izravno i neposredno primijeniti propise EU.

 

Slijedom svega naprijed iznijetog, a obzirom da je Sud EU utvrdio kako odredbe Zakona o ništetnosti nisu u skladu sa člancima 56. i 63. UFFU, to je ispravno prvostupanjski sud neovisno o državi mjesta zaključenja ugovora odbio tužbeni zahtjev.

 

Kako je odluka o troškovima postupka pravilna, jer je utemeljena na odredbama članaka 154. stavak 1. I 155. ZPP- a, te jer prvostupanjski nije počinio povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti valjalo je na temelju odredbe članka 368. ZPP-a odbiti tužiteljičinu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

U Splitu 21. studenog 2019.