Broj: Rev 31/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice M. Z., drugotužiteljice mlljt. V. Z., zastupane po majci i zakonskoj zastupnici M. Z., trećetužiteljice mlljt. N. Z. zastupane po majci i zakonskoj zastupnici M. Z., sve iz R. S., M., Z. P., četvrtotužitelja F. Z. i petotužiteljice T. Z., oboje iz R. S., K., svi zastupani po punomoćniku Ž. H., odvjetniku u R., protiv tuženika H. u. o. OIB: …, Z., kojeg zastupa punomoćnik T. S., odvjetnik u P., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1324/15-2 od 8. svibnja 2017. kojom je preinačena međupresuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno poslovni broj Pn-309/15-32 od 13. travnja 2015., u sjednici održanoj 26. studenog 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Revizija tuženika se odbija kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Međupresudom je suđeno:

 

„I. Utvrđuje se da je tužena odgovorna u omjeru 50% za nastalu štetu po štetnom događaju koji se zbio dana 14. kolovoza 2008. godine, kada je nepoznati počinitelj nepoznatim plovilom naletio na pok. H. Z. uslijed čega je preminuo.

 

II. Do pravomoćnosti međupresude zastat će se s raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva.

 

III. Odluka o troškovima ostavlja se za kasniju presudu.“

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„Odbija se žalba tuženika i djelomično se prihvaća žalba tužitelja i međupresuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno posl. br. Pn-309/15-32 od 13. travnja 2015. preinačuje u točci I. tako da u svojoj cjelini glasi:

 

"I. Utvrđuje se da je tužena odgovorna u omjeru od 90% za nastalu štetu po štetnom događaju koji se zbio dana 14. kolovoza 2008. kada je nepoznati počinitelj nepoznatim plovilom naletio na pok. H. Z. uslijed čega je preminuo."

 

O trošku žalbenog postupka tužitelja odlučiti će se konačnom odlukom, dok se odbija zahtjev za naknadom troška žalbe tuženika.“

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivajući se na odredbu čl. 382. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ujedno navodeći da odluku o sporu ovisi o rješenju pravnih pitanja koja je naznačio, smatrajući ih važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je preinačenje drugostupanjske presude sukladno revizijskim navodima, podredno ukidanje prvostupanjske i drugostupanjske presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tužitelji su predložili da ovaj sud odbije reviziju kao neosnovanu, uz naknadu troška podnošenja odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Odredbom čl. 382. st. 1. ZPP-a, propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn (toč. 1.), ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (toč. 2.) i ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a (toč. 3.).

 

Sukladno odredbi čl. 37. st. 2. ZPP-a, ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.

 

U konkretnom slučaju, radi se o zahtjevima za naknadu štete iz jednog štetnog događaja, koje prema tuženiku ističe petero tužitelja, pa se stoga vrijednost predmeta spora određuje prema vrijednosti zahtjeva svakog od tužitelja - koji za prvotužiteljicu, četvrtotužitelja i petotužiteljicu iznosi po 220.000,00 kn za svakog, dok za drugotužiteljicu i trećetužiteljicu iznosi 609.821,43 kn za svaku.

 

Stoga, budući su ispunjene pretpostavke iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, valjalo je reviziju tuženika razmatrati kao tzv. redovnu reviziju.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP-a).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete zbog smrti njihovog supruga, oca i sina H. Z., koji je nastradao 14. kolovoza 2008. dok je obavljao aktivnost podvodnog ribolova na dah u blizini otoka Sveti Ivan na Pučini, na način da je nepoznati počinitelj nepoznatim plovilom naletio na njega i zadao mu ozljede uslijed kojih je preminuo.

 

Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tijelo pok. H. Z. pronađeno u radijusu 15 m od signalne plutače koja je bila većih dimenzija, i to na udaljenosti 185 m od obale otoka S. I. na P.,

 

- da je obdukcijskim nalazom utvrđeno da je pok. H. Z. umro uslijed rane sjekotine glave s ozljedom mozga u trenutku kada je obavljao podvodni ribolov, opremljen ronilačkim odijelom,

 

- da je plovni objekt koji je sudjelovao u štetnom događaju i prouzročio ozljede pok. H. Z. bio gliser koji je glisirao, a koji se je kretao unutar udaljenosti 300 m od obale,

 

- da je mjesto nastanka štete plovni put i da je do štetnog događaja došlo u vrijeme gušćeg prometa,

 

- da je pok. H. Z. imao važeću dozvolu za športski ribolov i člansku iskaznicu H. s. š. r. m.,

 

- da pok. H. Z. nije ishodio potrebno odobrenje nadležne lučke kapetanije za obavljanje podvodnog ribolova.

 

Prvenstveno valja reći da navode revizije kojima se preocjenjuju izvedeni dokazi i prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja (glede vrste i načina plovidbe plovnog objekta koji je sudjelovao u štetnom događaju u kojem je stradao pok. H. Z.) nije bilo moguće uzeti u razmatranje jer to prema odredbi čl. 385. ZPP-a nisu razlozi zbog kojih je dopušteno podnijeti reviziju.

 

Prvostupanjski sud je, smatrajući da je prednik tužitelja postupao protivno odredbi čl. 78. st. 2. Pravilnika o uvjetima i načinu održavanja reda u lukama i na ostalim dijelovima unutarnjih morski voda i teritorijalnog mora Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 90/05, 10/08 - dalje: Pravilnik), kojom je propisano da je kupačima zabranjeno plivati na udaljenosti većoj od 100 m od obale prirodne plaže, a uzimajući u obzir utvrđenje da je prednika tužitelja usmrtio gliser koji je glisirao na udaljenosti unutar 300 m od obale što je protivno odredbi čl. 72. st. 6. Pravilnika, primjenom čl. 810. st. 1. toč. 3. Pomorskog zakonika („Narodne novine“ broj 181/04, 76/07 - dalje: PZ) i načela odgovornosti po dokazanoj krivnji ocijenio da je riječ o podijeljenoj odgovornosti u omjeru od po 50% za nastalu štetu.

 

Drugostupanjski sud je pak zaključio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 78. st. 2. Pravilnika jer se ista odnosi na zabranu aktivnosti kupanja, a ne i zabranu aktivnosti ronjenja i obavljanja podvodnog ribolova te zaključuje da se činjenica da se pok. H. Z. nalazio izvan propisanih 100 m od obale prirodne plaže, ne može povezivati s njegovom suodgovornošću u nastanku toga štetnog događaja.

 

Takav zaključak drugostupanjskog sud ovaj sud ocjenjuje pravilnim, pa se stoga prigovori tuženika izneseni u reviziji kojima se problematizira tumačenje pojma obale prirodne plaže u smislu primjene odredbe čl. 78. st. 2 Pravilnika, u konkretnom slučaju (kad se radi o roniocu) ne mogu smatrati relevantnima.

 

Tuženik se u reviziji poziva na odredbu čl. 50. PZ-a i odredbu čl. 71. st. 1. Pravilnika, iz kojih proizlazi da se sportske i druge aktivnosti na plovnom putu mogu obavljati uz prethodno odobrenje nadležne kapetanije, a na temelju kojih odredbi tuženik zaključuje da je prednik tužitelja isključivo odgovoran za nastanak štetnog događaja jer nije pribavio potrebno odobrenje za aktivnosti podvodnog ribolova.

 

Nije sporno da pok. H. Z. takvo odobrenje kapetanije nije ishodio, međutim ovaj sud ocjenjuje pravilnim shvaćanje drugostupanjskog suda prema kojemu se ne može smatrati da je do nastanka štetnog događaja došlo upravo zbog okolnosti da prednik tužitelja nije ishodio odobrenje za obavljanje djelatnosti podvodnog ribolova, kod činjenice da je poduzeo propisane mjere sigurnosti na način da je bio označen signalnom ronilačkom plutačom sukladno odredbi čl. 77. st. 1. Pravilnika, te je bio popuno opremljen adekvatnom ronilačkom opremom i osposobljen za obavljanje takve aktivnosti.

 

Naime, u konkretnom slučaju drugostupanjski sud je pravilno zaključio da nepoznato plovilo koje se je kretalo protivno odredbama čl. 72. st. 1. i 6. Pravilnika, odnosno gliser koji se je kretao na način koji je zabranjen, glisirajući na udaljenosti manjoj od propisanih 300 m od obale, u odnosu na ronioca u moru predstavlja opasnu stvar od koje potječe povećana opasnost za okolinu u kojem slučaju se za štetu odgovara bez obzira na krivnju (čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO), te se primjenjuje odredba čl. 1063. ZOO-a koja propisuje da šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

 

Stoga je, prema shvaćanju ovog suda, pravilna ocjena drugostupanjskog suda o doprinosu prednika tužitelja nastanku štetnog događaja u omjeru od 10%, imajući pritom na umu u postupku utvrđenu činjenicu da se na predmetnom akvatoriju, plovnom putu, mogu obavljati dvije različite aktivnosti - plovidba i ronjenje, a kojim okolnostima se tužitelj nije u dovoljnoj mjeri rukovodio pri poduzimanju aktivnosti podvodnog ribolova.

 

Pritom se je drugostupanjski sud, otklanjajući navode tuženika, pozvao i na odredbu čl. 810. st. 1. toč. 4. PZ-a, u smislu koje za smrt i tjelesne ozljede kupača i drugih osoba u moru koje prouzroči brod odgovara vlasnik broda, brodar te osoba koja u tom trenutku upravlja brodom, osim ako je smrt prouzročena na području na kojem su zabranjeni pojedini načini ili sredstva plovidbe (npr. glisiranje, skijanje, prekoračenje brzine), a smrt je nastupila obavljanjem zabranjenog načina plovidbe, ako se ne dokaže da je oštećenik prouzročio štetu svojom namjerom ili grubom nepažnjom – a što se obzirom na utvrđene činjenice (korištenje sigurnosne opreme od strane prednika tužitelja u vidu propisane plutače radi jasnog uočavanja u moru) ne može u konkretnim okolnostima slučaja smatrati dokazanim.

 

Također, valja istaknuti da odluka koju revident navodi argumentirajući svoje prigovore iznesene u reviziji (odluka Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-1410/10 od 15. veljače 2011.), nije donesena u podudarnoj činjeničnoj situaciji pa stoga ne može biti relevantna za razrješenje ovog konkretnog spora (ta odluka se temelji na utvrđenjima da tužitelj-ronilac nije bio obilježen plutačom i da je ronio na mjestu gdje nije dopušteno ronjenje i plivanje, te je na istog naletjela brodica na mjestu koje se isključivo koristi za plovidbu, radi čega je tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 836. st. 1. toč. 3. Pomorskog zakonika („Narodne novine“ broj 17/94) odbijen kao neosnovan).

 

Slijedom svega navedenog, pobijanom odlukom je pravilno primijenjeno materijalno pravo sadržano u citiranim zakonskim odredbama, kad je ocijenjeno da je tuženik odgovoran u omjeru od 90%, dok je prednik tužitelja odgovoran za nastanak štetnog događaja u omjeru od 10%.

 

Stoga je reviziju tuženika trebalo odbiti i odlučiti kao u izreci presude, sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Tužiteljima nije dosuđen trošak sastava odgovora na reviziju jer isti nije bio nužan za donošenje odluke povodom revizije (čl. 155 st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 26. studenog 2019.