Broj: Gž-542/2016-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, po sucu Srđanu Kuzmaniću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja E. d.o.o., Z., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnica M. M., odvjetnica u Odvjetničkom društvu Š. i p. u Z., protiv tuženika K. d.o.o, Z., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik B. S., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj 142 Pn-1545/13-39 od 29. travnja 2016., 27. studenoga 2019.,

p r e s u d i o   j e

              Tužiteljeva žalba se odbija kao neosnovana, a tuženikova žalba se uvažuje, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj 142 Pn-1545/13-39 od 29. travnja 2016.:

              a) potvrđuje u točki II izreke

              b) preinačuje u točkama I i III izreke i sudi:

              I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku K. d.o.o., Z., OIB:… naknaditi tužitelju E. d.o.o., iz Z., OIB: … iznos od 15.281,25 kn sa zateznom kamatom tekućom od 29. travnja 2016. kao dana prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i iznos od 1.820,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 12. ožujka 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

III. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 10.104,50 kn.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom odlučeno je doslovno:

" I. Nalaže se tuženiku K. T. d.o.o., Z., OIB: … naknaditi tužitelju E. d.o.o., iz Z., OIB:… iznos od 15.281,25 kn sa zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja, tj. od 29. travnja 2016. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i iznos od 1.820,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 12. ožujka 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 15.281,25 kn s pripadajućom zateznom kamatom na taj iznos tekućom od podnošenja tužbe po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, iznosa od 1.820,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom na taj iznos od 12. ožujka 2013. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena kao i u dijelu kamate na dosuđeni iznos od 15.281,25 kn tekuće od podnošenja tužbe do 28. travnja 2016. kao neosnovan.

III. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka."

Protiv navedene presude obje su parnične stranke pravodobno ponijele žalbu, tužitelj protiv odbijajućeg, a tuženik protiv prihvaćajućeg dijela presude. Tužitelj je žalbu podnio zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. točki 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/2019 – u daljnjem tekstu: ZPP), te predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak, a podredno preinačiti prvostupanjsku presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, a tuženiku naložiti naknaditi mu parnični trošak. Tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. ZPP-a s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u ožalbenom dijelu preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da se ista u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

              Na žalbe nije odgovoreno.

              Žalbe su pravovremene i dopuštene.

              Tužiteljeva žalba nije, dok tuženikova žalba jest osnovana, iako nisu osnovani svi njezini razlozi.

              Predmet spora je zahtjev za naknadu imovinske štete u iznosu od 30.562,50 kn uvećanom za zatezne kamate od dana podnošenja tužbe, pa do isplate, koju je tužitelj kao zakupnik tuženikovog skladišnog prostora pretrpio na svojoj uskladištenoj robi u tom poslovnom prostoru, jer je u isti dana 7. ožujka 2013. prodrla voda iz starih i dotrajalih ventila, kao i zahtjev za naknadu iznosa od 3.640,00 kn, koji je tužitelj platio vještaku za provedeno vještačenje uzroka oštećenja na tužiteljevim stvarima i visine same štete, uvećanom za zatezne kamate od idućeg dana od 12. ožujka 2013., kao dana plaćanja računa vještaku, pa do isplate.

Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, istaknuvši da nije odgovoran za predmetnu štetu, jer je posjed predmeta zakupa predao tužitelju u veljači 2008., više od pet godina prije nastanka štetnog događaja, pa da je nedvojbeno da se u tolikom vremenskom razdoblju, redovitom uporabom, instalacije, uređaji pa tako i ventili troše. Prilikom primopredaje posjeda tužitelj mu nije prigovorio istrošenost ventila, a budući je tužitelj predmet zakupa namjeravao koristiti za skladištenje opasnih kemikalija, i Ministarstvo zdravstva  i socijalne skrbi je 8. veljače 2008. izvršilo očevid predmeta zakupa, kojom prilikom nisu utvrđeni nikakvi nedostaci koji bi se odnosili na ventile i instalacije koji bi ograničili uporabu predmeta zakupa. Sporni ventili nisu uzidani, već su jasno vidljivi na južnoj strani predmeta zakupa. Smatra da je tužitelj kao zakupnik bio obvezan snositi trošak zamjene ventila, jer su stranke ugovorile da je tužiteljeva obveza snositi poslove tekućeg održavanja, a ako zamjena ventila nije sitniji popravak, da ga je tužitelj bio dužan upozoriti na potrebu otklanjanja nedostataka. Osim toga, ističe se da je tužitelj i robu nepravilno slagao, što je utvrđeno vještačenjem ing. O. i rijetko je nadzirao skladište, čime je također doprinio nastaloj šteti.

              Pobijanom presudom je djelomično prihvaćen, a djelomično odbijen tužbeni zahtjev, kako je to navedeno u izreci same presude.

              Prvostupanjski sud je tijekom postupka utvrdio:

- da je tužitelj bio u zakupu prostora tuženika u kojem je skladištio industrijsku robu, između ostalog i vage pakirane u kartonskim kutijama

- da su se u prostoru nalazile prolazne industrijske cijevi s ventilima koji nisu bili vidljivi s ulaznih vrata, što zbog udaljenosti, što zbog naslaganih uskladištenih kutija s robom

- da je tijekom zime 2013. zbog pukotine na vanjskom zidu zgrade između kotlovnice i skladišta djelomično široke 1 cm, uslijed hladnog zraka od oko -15°C koji je kroz tu pukotinu ušao u skladište, došlo do smrzavanja vode na ventilu, a nakon što su se temperature zraka povisile na oko 5°C je došlo do odleđivanja i curenja vode kroz brtvu koju je led prije toga oštetio svojim širenjem, što je imalo za posljedicu oksidaciju odnosno tzv. hrđanje na željeznim elementima vaga, a koje curenje je trajalo otprilike mjesec dana

- da tuženik nije obilazio prostor predan tužitelju u zakup i vršio potrebne popravke u njemu, dok je tužitelj nekad dolazio zakupljeni prostor više puta dnevno, a nekad ga tu nije bilo i po petnaestak dana

- da tužitelj nije obavijestio tuženika o stanju predmetnih ventila niti o potrebi njihovog popravka, odnosno zamjene

- da je uslijed prodora vode iz ventila došlo do štete na dvije tužiteljeve vage marke BISERBA BS 800 u visini 24.500,00 kn i na 10 tužiteljevih kartonskih kutija u iznosu od 6.062,50 kn

- da je tužitelj za provedeno vještačenje vještaku I. O. platio iznos od 3.640,00 kn.

Prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da curenje ventila na cijevi u predmetnom prostoru koje je dovelo do predmetne štete ne predstavlja nedostatak zakupljene stvari u smislu odredbi članka 530. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine, broj 35/05, 125/11, 78/15 i 29/18 – u daljnjem tekstu: ZOO), jer nije riječ o nedostatku zbog kojeg zakupljen prostor ne bi imao potrebna svojstva za svoju redovitu uporabu ili za promet, odnosno potrebna svojstva za posebnu uporabu za koju je zakupljen (odredba članka 525. ZOO-a u vezi s odredbom članka 401. ZOO-a), tim više što ta cijev nije bila u funkciji zakupljenog prostora, već je riječ o prolaznoj cijevi.

              Također, prvostupanjski sud je otklonio tuženikovu tvrdnju da bi popravak ventila predstavljao sitniji popravak zakupljene stvari izazvan redovitim korištenjem predmetnog prostora koji je tužitelj bio dužan otklonit prema sklopljenom ugovoru o zakupu, s obzirom da je riječ o cijevima i ventilu koji nisu u funkciji zakupljene stvari, a do kvara na ventilu nije došlo redovitim korištenjem, već djelovanjem hladnoće i zbog oštećenja na vanjskom dijelu zgrade, koji popravci se nikako ne mogu smatrati sitnim popravcima koje terete tužitelja.

Prvostupanjski sud utvrđuje da su u konkretnom slučaju ostvarene sve opće pretpostavke tuženikove odgovornosti za štetu u smislu odredbe članka 1045. stavka 1. ZOO-a, te da je tuženik propustio održavati zakupljeni prostor u ispravnom stanju za trajanja zakupa i s tim u vezi obavljati potrebne popravke u smislu odredbe članka 522. stavka 1. ZOO-a.

S druge strane, prvostupanjski sud utvrđuje da je u smislu odredbi članka 1092. ZOO-a sam tužitelj doprinio nastanku štete time što nije vršio pregled zakupljenog prostora i o stanju dotrajalosti te potrebi popravka spornog ventila nije obavijestio tuženika kao zakupnika (odredba članka 522. stavka 4. ZOO–a), te utvrđuje njegov doprinos nastanku štete od 50%, sukladno odredbama članka 1092. ZOO–a, u kojem omjeru mu tuženik nije dužan naknaditi nastalu štetu.

              Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je dosudio tužitelju naknadu štete u iznosu od 15.281,25 kn, na ime štete nastale na dvije vage i 10 kartonskih kutija, te iznos od 1.820,00 kn, na ime plaćenog vještačenja vještaku I. O., uvećan za zatezne kamate temeljem odredbe članka 1086. ZOO-a na iznos štete od 15.281,25 kn od presuđenja do isplate, a na trošak plaćenog vještačenja od 12. ožujka 2013., kao dana nakon plaćanja navedenog troška vještaku prema ispisu prometa, pa do isplate, sve po stopi određenoj člankom 29. stavkom 1. ZOO-a.

Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinom donošenju u granicama žalbenih razloga, kao i razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (odredba članka 365. stavka 2. ZPP-a), ovaj sud je utvrdio da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točki 2, 4, 8, 9, 11, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

              Protivno navodima tužiteljeve žalbe, prvostupanjski sud je pravilno i s valjanim argumentima utvrdio da curenje ventila na cijevi u predmetnom prostoru ne predstavlja materijalni nedostatak zakupljene stvari u smislu odredbi članka 530. ZOO-a.

Tuženik u žalbi osnovano ističe da je prvostupanjski sud kod donošenja pobijane odluke trebao primijeniti odredbe Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora ("Narodne novine", broj 125/11, 64/15 i 112/18 – u daljnjem tekstu ZZKPP), koji je u konkretnom slučaju lex specialis, dok su odredbe ZOO-a supsidijarne.

              Neosnovana je tuženikova tvrdnja da bi popravak oštećenih ventila predstavljao sitni popravak na instalaciji u smislu odredbe članka 18. stavka 2. ZZKPP-a, koje troškove popravka je dužan snositi tužitelj u smislu odredbe članka 18. stavka 1. ZZKPP-a, ali i članka 8. sklopljenog ugovora o zakupu. S tim u vezi ovaj sud prihvaća prethodno navedene razloge prvostupanjskog suda kojima on utvrđuje da popravak ventila u konkretnoj situaciji ne predstavlja sitni popravak na instalaciji, pa se žalitelj upućuje na razloge prvostupanjskog suda.

              U tuženikovoj žalbi se, međutim, s pravom ukazuje na činjenicu da je tužitelj u konkretnoj situaciji propustio pisano obavijestiti tuženika o oštećenju ventila u predmetnom poslovnom prostoru, te mu odrediti primjeren rok za popravak tog ventila, što je bio dužan temeljem odredbe članka 11. ZZKPP-a, kojom je propisano da ako za vrijeme trajanja zakupa nastane potreba da se na poslovnom prostoru, radi njegova održavanja u stanju u kojem ga je zakupodavac dužan održavati, izvrše popravci koji padaju na teret zakupodavca, zakupnik je dužan bez odgađanja o tome pisano obavijestiti zakupodavca i odrediti mu za to primjeren rok.

S druge strane, tuženik nije imao ni mogućnost samostalno obilaziti predmetni prostor, jer je sklapanjem ugovora o zakupu tužitelj bio njegov isključivi posjednik, pa bi tuženik svojevoljnim ulascima u isti narušavao tužiteljevu faktičnu vlast nad skladištem.

Iz navedenog slijedi da tužitelj, ne obavijestivši pisano tuženika o oštećenju na ventilima, nije postupao s pažnjom dobrog gospodarstvenika u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZOO-a, kojom je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju svoje obveze postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnja dobrog gospodarstvenika, odnosno pažnja dobrog domaćina).

              Propuštanje tužitelja da pisano obavijesti tuženika o oštećenju ventila u predmetnom prostoru isključuje tuženikovu odgovornost za predmetnu štetu.

              Slijedom navedenog valjalo je odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu, a uvažiti tuženikovu žalbu, te odlučiti kao u izreci ove presude pod a) i pod b) pod I temeljem odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a.

O troškovima postupka u točki b) pod III izreke odlučeno je temeljem odredbe članka 166. st. 2. ZPP-a vezano za odredbu članka 154. stavka 1. ZPP-a.

              Tuženiku, koji je u cijelosti uspio u sporu, su priznati troškovi odvjetničkog zastupanja prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – u daljnjem tekstu: OT), a koji se odnose na sastav odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8. točka 1. OT), zastupanje na 4 ročišta glavne rasprave u iznosima od po 1.000,00 kn (Tbr. 9. točka 1. OT), zastupanje na očevidu u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 9. točka 7. OT), sastav žalbe u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 10. točka 1. OT),  pripadajući PDV (od 25%) na sve navedene iznose od 1.812,50 kn, trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 328,00 kn i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 1.042,00 kn, sveukupno iznos od 10.104,50 kn.

Dubrovnik, 27. studenoga 2019.