Broj: Rev 752/2015-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. d.o.o., u stečaju, Z., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda P. & N., S. B., i punomoćnik M. L., odvjetnik u O. društvu L., Z., protiv prvotuženika Z. L. iz P., drugotuženice B. L. iz P., trećetuženice E. L. iz P., i četvrtotuženice L. J. iz K., koje zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u P., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji prvotuženika protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi broj Gž-1315/12-2 od 12. studenoga 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi broj P-858/10-23 od 18. travnja 2012., u sjednici održanoj 27. studenoga 2019.

p r e s u d i o   j e

I. Odbija se revizija kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tuženika kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odlučeno:

„I. Ugovor o darovanju nekretnine od 1. srpnja 2009. godine sklopljen između I. tuženog Z. L. iz P. i II tužene B. L. iz P. kao darovatelja s jedne strane i III tužene E. L. iz P. i IV tužene L. J. iz K. kao daroprimaca s druge strane a koji ugovor je proveden pod brojem Z-3759/09 u zemljišnim knjigama u odnosu na nekretnine upisane u z.k. ul. broj 6798 k.o. P. i to čestica 1547/1 kuća i dvorište sa 400 m2 je bez učinka prema tužitelju T. d.o.o. Z. u ½ dijela prijenosa vlasništva sa I tuženika na III i IV tuženika te i dijelu utvrđenja prava doživotnog uživanja II tužene u odnosu na navedene nekretnine u ½ dijela i to u mjeri koliko je potrebno za namirenje tražbine tužitelja u iznosu od 300.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 8% poena koje teku od podnošenja tužbe do isplate te su tuženi Z. L. i B. L. iz P. kao nositelji prava doživotnog uživanja i E. L. i L. J. kao sadašnji vlasnici navedenih nekretnina dužni trpjeti da tužitelj u ovršnom postupku namiri svoje cjelokupno potraživanje zajedno s kamatama i troškovima postupka na ½ kupoprodaji stana nadomješten presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni navedenih nekretnina u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženicima da tužitelju na ime troškova parničnog postupka plate iznos od 34.375,00 kuna u roku od 15 dana.“

Protiv drugostupanjske presude prvotuženik Z. L. podnio je reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14  – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže revizijskom sudu ukinuti nižestupanjske odluke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj je podnio odgovor na reviziju u kojem predlaže revizijskom sudu odbiti reviziju kao neosnovanu te traži naknadu troškove odgovora na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku pobijana drugostupanjska presuda je ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima prvotuženika u konkretnom slučaju nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog koji se ne bi mogla ispitati, izreka presude je razumljiva i nije proturječna razlozima o odlučnim činjenicama sadržanim u obrazloženju presuda, a zbog kojih je zahtjev tužitelja za pobijanje dužnikove prave radnje, Ugovora o darovanju predmetne nekretnine, nakon što je utvrđeno da su za pobijanje takve pravne radnje ispunjene propisane zakonske pretpostavke, prihvaćen.

U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka prvotuženik osporava i ocjenu dokaza koju su dali nižestupanjski sudovi, dajući pritom vlastitu ocjenu provedenih dokaza (koji se odnose na darovane suvlasničke dijelove i način učinjenog darovanja trećetuženici i četvrtotuženici, kao i utvrđenu tražbinu). Međutim, takvi prigovori po svojoj prirodi su činjenični prigovori koje revizijski sud ne može ocjenjivati s obzirom na to da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Predmet spora jest zahtjev tužitelja za pobijanje dužnikove pravne radnje – Ugovora o darovanju nekretnine od 1. srpnja 2009. sklopljen između I. tuženog Z. L. iz P. i II tužene B. L. iz P. kao darovatelja s jedne strane i III tužene E. L. iz P. i IV tužene L. J. iz K. kao daroprimaca s druge strane u mjeri koliko je potrebno za namirenje tražbine tužitelja u iznosu od 300.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

U postupku koji je prethodio revizijskom utvrđeno je:

- da su Ugovorom o darovanju od 1. srpnja 2009. prvotuženik i drugotuženica darovali svoje nekretnine koje se sastoje od kč.br. 1547/1 kuća i dvor u P., na jednake dijelove svojim kćerima trećetužnici i četvrtotuženici,

- da su nakon provedbe Ugovora trećetuženica i četvrtotuženica upisane u zemljišnim knjigama na navedenim nekretninama svaka u ½ dijela,

- da je temeljem tog ugovora upisano pravo doživotnog uživanja u korist prvotuženika i drugotuženica,

- da su prvotuženik i drugotuženica prije prijenosa svojih dijelova na trećetuženicu i četvrtotuženicu bili uknjiženi kao suvlasnici svaki u ½ dijela,

- da je prvotuženik kao vlasnik obrta kao jamac platac predao tužitelju tri ovjerene bjanko zadužnice od kojih svaka glasi na iznos od 100.000,00 kn prema kojima je suglasan da su za utvrđivanje postojanja i visine tražbine iz tih zadužnica mjerodavne samo izjave u tim zadužnicama,

- da takve zadužnice predstavljaju ovršne isprave te da iznos tražbine s pripadajućim zateznim kamatama premašuje iznos označen u tužbenom zahtjevu,

- da prvotuženik nema druge imovine i sredstava iz kojih bi se tužitelj kao vjerovnik mogao namiriti

- da je drugotuženica bračni drug prvotuženika, dok su trećetuženica i četvrtotuženica njihove kćeri.

Prema odredbi čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO) svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika.

Odredbom st. 2. čl. 66. ZOO propisano je da se smatra da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava na ispunjenje vjerovnike tražbine.

Prema odredbi čl. 67. st. 3. ZOO kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.

Odredbom čl. 70. ZOO propisano je da ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegove tražbine.

Budući da je u postupku utvrđeno da tužitelj ima dospjelu tražbinu prema prvotuženiku u ukupnom iznosu (glavnica i zatezne kamate) koji premašuje iznos tražbine označen u tužbenom zahtjevu (300.000,00 kn), da je predmetnim ugovorom o darovanju nekretnine kćerima poduzeta radnja na štetu tužitelja (vjerovnika), da prvotuženik (dužnik) nema druge imovine, niti sredstava iz kojih bi se tužitelj mogao namiriti, prema ocjeni revizijskog suda, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da su ispunjene propisane zakonske pretpostavke za pobijanje predmetne pravne radnje zbog čega su tužbeni zahtjev pravilno ocijenili osnovanim.

Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (pravilnost koje je ispitana u granicama razloga određeno navedenih u reviziji) na kojeg se prvotuženik poziva u reviziji.

Trebalo je, stoga, na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju prvotuženika odbiti kao neosnovanu pa je odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.

Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziji iz točke II. izreke ove presude donesena je primjenom odredbi čl. 164. st. 1. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP budući da podnošenje odgovora na reviziju nije bilo potrebno za vođenje konkretne parnice niti za donošenje odluke o reviziji.

Zagreb, 27. studenoga 2019.