Baza je ažurirana 31.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
Broj: Rev 2422/2015-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice O. D. iz B., OIB: …, koju zastupa punomoćnik Z. I., odvjetnik u P., protiv tuženika I. k. b. d.d. U., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici G. V., S. B., D. J., M. I., A. S., I. B. K., M. S. i V. V., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu G. V., S. B., D. J., M. I., A. S., I. B. K., M. S. i V. V. u P., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-2385/14-2 od 2. ožujka 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bujama-Buie broj P-324/12-34 od 10. siječnja 2014., u sjednici održanoj 27. studenog 2019.,
p r e s u d i o j e
Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom suđeno je:
''I/ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
„Tuženik I. K. B. d.d. U. dužan je tužiteljici O. D. iz B. isplatiti iznos od 730.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
Tuženik je dužan isplatiti tužiteljici parnične troškove u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. “
II/ Nalaže se tužiteljici da tuženiku isplati parnični trošak u iznosu od 48.525,62 kune, u roku od 15 (petnaest) dana, a u ostalom dijelu zahtjev se odbija.''
Drugostupanjskom presudom suđeno je:
''I Odbija se kao neosnovana tužiteljičina žalba i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Bujama – Buie posl. br. P-324/12-34 od 10. siječnja 2014. g.
Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.''
Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je reviziju prihvatiti, preinačiti pobijane presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev kao osnovan u cijelosti ili ih ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija tužiteljice je neosnovana.
Pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete koju je pretrpjela zbog sklapanja ništetnog Ugovora o kreditu između tuženika i njezinog bivšeg muža R. D., na temelju kojeg je bilo zasnovano založno pravo na nekretnini koja je bila bračna stečevina i suvlasništvo tužiteljice i bivšeg supruga, pa je zbog navedenog ostala bez 1/2 dijela nekretnine.
U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je:
- da je tužiteljica bila u braku sa R. D., koji je bio uknjižen kao jedini vlasnik nekretnine na k.č. br. 140/8, kuća i dvorište k.o. K.,
- da je za trajanja braka R. D. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu od 3. veljače 1998. sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava na nekretnini k.č. br. 140/8 k.o. K. za iznos glavnice od 246.000,00 kuna i ugovornih kamata,
- da je temeljem navedenog ugovora, kao ovršne isprave, tuženik pokrenuo ovršni postupak Ovr-56/00 u kojem je nekretnina prodana D. B. što je utvrđeno rješenjem o dosudi od 29. svibnja 2002. te je nekretnina kupcu predana u posjed dana 21. kolovoza 2002.,
- da je tužiteljica 18. siječnja 2002. podnijela tužbu protiv tuženika R. D. i D. B. radi utvrđenja suvlasništva na k.č. br. 140/8 i radi utvrđenja ništavosti ugovora o kreditu sklopljenog između tuženika i R. D., a spor je vođen pred Općinskim sudom u Bojama broj P-247/02 i broj P-302/06,
- da je presudom Općinskog suda u Bujama od 7. svibnja 2003. broj P-247/02-25 odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje suvlasništva i ta presuda je postala pravomoćna, dok je presudom Općinskog suda u Bujama broj P-302/06-36 od 28. rujna 2006. u odnosu na tuženika R. D. je utvrđeno da je ugovor o kreditu od 3. veljače 1998. ništav te da tuženik nije bio stranka niti umješač u tom postupku.
Sudovi su, na temelju navedenih utvrđenja, tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan jer su ocijenili da odredba članka 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 3/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) daje pravo ugovornoj stranci da u slučaju ništavosti traži restituciju odnosno naknadu štete, a tužiteljica nije stranka ugovora o kreditu, pa time ni legitimirana na podnošenje zahtjeva sukladno citiranoj zakonskoj odredbi. Ujedno su zaključili da nije osnovan tužiteljičin tužbeni zahtjev niti po osnovi naknade štete prema čl. 154. ZOO jer je nastupila zastara potraživanja u smislu odredbe čl. 376. st. 1. ZOO, kao i zbog osnovanosti prigovora promašene pasivne legitimacije.
U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tužiteljica navodi da je obrazloženje drugostupanjske presude nejasno, jer u njoj nisu navedene činjenice odlučne za odlučivanje o tužbenom zahtjevu, čime sadržajno upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
Ispitujući osnovanost revizijskih navoda tužiteljice ovaj sud ocjenjuje da su u drugostupanjskoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te da obrazloženje drugostupanjske presude ne sadrži proturječnosti zbog kojih se pravilnost i zakonitost te odluke ne bi mogla ispitati. Zbog navedenog nije osnovan tužiteljičin revizijski navod da bi drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
Nadalje, tužiteljica je u reviziji, ističe da ostaje kod svog zahtjeva, istaknutog u žalbi, da se Općinski sud u Bujama-Buie izuzme iz postupanja jer je isti sud vodio ovršni postupak u kojem je na štetu tužiteljice prodana nekretnina koja je bila predmetom osiguranja ništetnog ugovora.
Revizijski navodi tužiteljice nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost drugostupanjske presude, jer tužiteljica nije postavila određeni zahtjev za izuzeće koji bi bio podoban za odlučivanje u smislu čl. 73. st. 1. ZPP već samo uopćeno navodi kako bi trebalo izuzeti cijeli sud, navedeno osobito imajući na umu nedopuštenost zahtjeva za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekoga suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu kako je propisano čl. 73. st. 2. ZPP.
Prema tome, nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojeg je revidentica podnijela reviziju.
U okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava revidentica osporava pravilnost primjene odredbe čl. 104. st. 1. ZOO kojom je propisano da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
Suprotno navodima revidentice, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 104. st. 1. ZOO na utvrđeno činjenično stanje i zaključili da tužiteljici ne pripada pravo na povrat onog što je dano po osnovi ništavog ugovora budući da tužiteljica nije bila stranka navedenog ugovora.
Nadalje, sudovi su pravilno zaključili kako tužiteljici ne pripada pravo na naknadu štete ni prema odredbama čl. 154. ZOO jer je protekao trogodišni zastarni rok propisan odredbom čl. 376. st. 1. ZOO, kao i iz razloga promašene pasivne legitimacije jer se tuženik ne može smatrati štetnikom u konkretnom slučaju.
Revidentica je u reviziji navela da reviziju protiv drugostupanjske presude podnosi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, međutim, treba reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja slijedom čega ovaj sud nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje činjenične navode revidentice iznesene u reviziji.
Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužiteljice odbijena kao neosnovana pa je odlučeno kao u izreci ove presude.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.