Broj: Gž-2639/2018-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Luke Grgata kao predsjednika vijeća, Andree Boras-Ivanišević kao suca izvjestitelja i Borisa Mimice, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. o d.d., Z., …, OIB: ..., protiv tuženika K. S. iz Z., …, OIB: … zastupanog po punomoćniku N. K., odvjetniku u Z., radi stjecanja bez osnove, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5120/201143 od 22. ožujka 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 28. studenog 2019.,

p r e s u d i o   j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5120/201143 od 22. ožujka 2018. u dijelu točke I. izreke kojim je tuženiku naložena isplata glavnice u iznosu od 238.125,78 kuna uz zatezne kamate tekuće od 11. svibnja 2012. do isplate te odlučeno o troškovima postupka ( točka III. izreke).

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika i preinačava pobijana presuda u dijelu više priznatog tijeka zateznih kamata na dosuđenu glavnicu za razdoblje od 26. listopada 2011. do 10. svibnja 2012. te u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 238.125,78 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. listopada 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema članku 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, te mu naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.980,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. ožujka 2018., kao dana presuđenja, do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema članku 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe ( točka I. izreke).

U odluci pod točkom II. izreke odbijen je tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od 238.125,78 kuna, za razdoblje od 11. srpnja 2011. do 25. listopada 2011., dok je u odluci pod točkom III. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno navodima žalbe, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba tuženika nije osnovana.

Tuženik je u žalbi naveo da pobija prvostupanjsku presudu i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, ali nije pobliže naveo i obrazložio o kojim bi se bitnim povredama odredaba parničnog postupka radilo. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih procesnih povreda.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat iznosa plaćenih na temelju osnove koja je kasnije otpala.

U prvostupanjskom postupku je utvrđeno:

-da je presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3184/03 od 17. veljače 2006., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-3845/06 od 30. listopada 2007. ovdje tužitelj, C. o. d. obvezan naknaditi tuženiku glavnicu u iznosu od 138.300,00 kuna te mu nadalje od 1. prosinca 2005. plaćati mjesečnu rentu u iznosu od 600,00 kuna te mu naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 27.109,00 kuna time da je dospjele obroke dužan platiti odjednom, a buduće do 10.-og u mjesecu za tekući mjesec, sve za zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svake mjesečne obveze do isplate,

- da je ovdje tuženik dana 27. veljače 2008. pokrenuo protiv tužitelja ovršni postupak te da je sud prvog stupnja dana 13. ožujka 2008. donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrpl-1524/08, kojim je određena ovrha sukladno izreci pravomoćne i ovršne ovosudne presude Pn-3184/03 od 17. veljače 2006.,

- da je temeljem citiranog rješenja o ovrsi, osnovom financijsko knjigovodstvenog vještačenja utvrđeno kako je u korist ovdje tuženika prisilno naplaćen iznos od ukupno 251.909,92 kuna od čega je tuženik vratio tužitelju ukupno 13.784,13 kuna i to:- 7.200,00 kuna na ime 12 renti za tuđu pomoć po 600,00 kuna mjesečno te 6.584,13 kuna na ime povrata isplaćene štete (troškovi, kamate, glavnica) te preostali iznos koji je isplaćen tuženiku, a nije vraćen iznosi 238.125,78 kuna,

- da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1055/08 od 28. listopada 2010., prihvaćena revizija tužitelja i preinačena navedena prvostupanjska i drugostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev tuženika u cijelosti te preinačena odluka o troškovima postupka,

- da je tuženik navedenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske primio dana 10. svibnja 2012.

Na tako utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo – odredbe članka 1111. stavka 1. i 3. i članka 1117.stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO/05), koji Zakon je u primjeni na temelju odredbe članka 1163. stavak 1. ovog Zakona, kada je prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na glavnicu isplaćenu temeljem pravomoćne i ovršne isprave, koja je preinačena po izvanrednom pravnom lijeku.

Naime, osnova stjecanja sada utuženog iznosa od 238.125,78 kn na strani tuženika u vrijeme stjecanja bila je pravomoćna i ovršna presuda poslovni broj Pn-3184/03 od 17. veljače 2006., potvrđena presudom drugostupanjsko suda, a koji pravni osnov je otpao nakon što je prihvaćena revizija tužitelja i presudom te rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1055/08 od 28. listopada 2010. preinačena prvostupanjska i drugostupanjska presuda na način da je zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen kao neosnovan, a tuženik obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak.

Kako je temeljem citirane presude suda prvog stupnja, kao ovršne isprave, na temelju koje je doneseno rješenje o ovrsi, te u ovršnom postupku ispunjena tražbina ovdje tuženiku temeljem prijedloga za ovrhu od 27. veljače 2008., s pravom prvostupanjski sud otklanja u konkretnom slučaju primjenu odredaba ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 71/96, 112/99 i 88/01), odnosno odredbu članka 216. ZOO/91.

Naime, odredba članka 216. ZOO/91 za razliku od naprijed citirane odredbe članka 1117. ZOO/05 propisuje kako se ne može tražiti vraćanje neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog povrede tijela, narušenja zdravlja ili smrti, ako je isplate izvršena savjesnom stjecatelju.

U ovoj pravnoj stvari isplata temeljem osnove koja je naknadno otpala izvršena je, dakle, za vrijeme važenja ZOO/05 pa je na konkretni slučaj u primjeni odredba članka 1111. stavak 1. i 3., u svezi s odredbom članka 1117. ovog Zakona, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja u pobijanoj presudi pa su utoliko u tom pravcu neosnovani navodi žalbe.

U odnosu na visinu izvršene isplate, u postupku je osnovom provedenog vještačenja po vještaku financijske struke, na temelju dokumentacije spisa te obračuna visine izvršenog povrata primljenih iznosa od strane tuženika, utvrđena visina isplaćenog iznosa temeljem citirane pravomoćne presude tuženiku u iznosu od 238.125,78 kuna, te je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezo tuženika na povrat primljenog iznosa, temeljem osnove koja je naknadno otpala donošenjem presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske po reviziji ovdje tužitelja.

Naime, odredbom članka 1111. stavka 1. ZOO je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je odredbom stavka 3. istog članka propisano da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

Kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske, u konkretnom slučaju navedenom presudom i rješenjem preinačio spomenutu pravomoćnu prvostupanjsku presudu, otpala je pravna osnova na temelju koje je tužitelj isplatio tuženiku sporni iznos, zbog čega su ispunjene pretpostavke za vraćanje isplaćenog po osnovi stjecanja bez osnove u smislu odredbe članka 111. stavka 1. i 3. ZOO, u svezi s odredbom članka 1117. stavak 2. ZOO.

S pravom, međutim, tuženik osporava pravilnost odluke suda prvog stupnja u dijelu kojim je tuženik obvezan na povrat izvršene isplate sa zateznim kamatama počev od 25. listopada 2011., kao trenutka od kada tuženik postaje nesavjesni stjecatelj.

Međutim, u smislu članka 1117. stavak 2. ZOO/05 pošteni stjecatelj postaje nepoštenim trenutkom zaprimanja presude revizijskog suda, a ne trenutkom spoznaje o donesenoj odluci kojom je preinačena presuda osnovom koje je izvršena predmetna isplata.

Naime, budući da je do isplate tj. prijenosa novčanih sredstava došlo na temelju pravomoćne i ovršne presude, obzirom da je osnova (pravomoćna i ovršna presuda) otpala naknadno tj. donošenjem naprijed citirane presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tuženik je bio savjesni stjecatelj sve do trenutka zaprimanja navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Pri tome, činjenica što je tužitelj još u vrijeme podnošenja prijedloga tuženika za prisilnu naplatu imao saznanja da je tužitelj izjavio reviziju protiv citirane prvostupanjske i drugostupanjske presude ne utječe na stjecateljevo poštenje, koje zakonodavac vezuje upravo za trenutak primitka navedene odluke kojom je otpala dotadašnja osnova za isplatu.

Kako je, dakle, člankom 1117. stavkom 2. ZOO/05 propisano da se stjecatelj smatra nepoštenim tek dostavom odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka, obzirom na utvrđenje suda prema primci dostavnici uvidom u ovosudni spis Pn-3184/03 na poleđini lista 99, za punomoćnika ovdje tuženika (tamo I-tužitelja) iz koje proizlazi da je isti presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-1055/08 od 28. listopada 2010. godine zaprimio 10. svibnja 2012., to upravo s navedenim danom tuženik postaje nepošteni stjecatelj od kada za istog u smislu citirane odredbe nastaje obveza povrata iznos primljenog temeljem osnove koja ja time otpala.

Utoliko je, pravilnom primjenom materijalnog prava (članak 1117. stavak 2. ZOO), tuženika valjalo obvezati da plati tužitelju zatezne kamate od dana 11. svibnja 2012. do isplate, a ne kako to smatra sud prvog stupnja od trenutka kada je tuženik izvršio povrat prvih 6.000,00 kuna tužitelju tj. od 25. listopada 2011., kao trenutka kada je tuženik u svakom slučaju imao saznanja za odluku revizijskog suda.

S obzirom na izneseno trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu u odnosu na glavnicu te u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, dok je u odnosu na tijek zateznih kamata pobijanu presudu valjalo preinačiti i odlučiti kao u izreci.

Kako tuženik nije uspio u žalbi u odnosu na glavnicu to istom nije priznat trošak sastava žalbe, u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP.

U Splitu 28. studenog 2019.