Broj: Gž-806/2018-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, po sucu tog suda Mihi Mratoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja S. J. iz K. P., OIB:…., zastupanog po punomoćnici odvjetnici L. J.-P. iz K., protiv tuženice S. J. iz K. P., OIB:…, zastupana po punomoćnici odvjetnici L. R., iz OD L. & R. d.o.o. radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tužene protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-382/2016-11 od dana 27. listopada 2017., 3. prosinca 2019., 

p r e s u d i o   j e

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-382/2016-11 od 27. listopada 2017., u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke.

II. Usvaja se žalba tužitelja kao osnovana te se preinačuje presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-382/2016-11 od 27. listopada 2017., u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke na način da se sudi:

1. Nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju, u roku od 15 dana, iznos od 11.616,21 kn, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje od 1. srpnja 2011. pa do 31. srpnja 2015. teku po stopi od 12%, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to:

-       na iznos od 800,04 kuna od 18. lipnja 2013. pa do isplate,

-       na iznos 788,31 kuna od 10. srpnja 2013. pa do isplate,

-       na iznos od 793,17 kuna od 10. kolovoza 2013. pa do isplate,

-       na iznos od 799,17 kuna od 10. rujna 2013. pa do isplate,

-       na iznos od 804,94 kuna od 21. listopada 2013. pa do isplate,

-       na iznos od 805,58 kuna od 1. studenoga 2013. pa do isplate,

-       na iznos od  975,00 kuna od 5. lipnja 2013. pa do isplate,

-       na iznos od 975,00 kuna od 5. srpnja 2013. pa do isplate,

-       na iznos od 975,00 kuna od 6. kolovoza 2013. pa do isplate,

-       na iznos od 975,00 kuna od 5. rujna 2013. pa do isplate,

-       na iznos od 975,00 kuna od 4. listopada 2013. pa do isplate,

-       na iznos od 975,00 kuna od 8. studenoga 2013. pa do isplate. 

2. Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju daljnji trošak postupka u iznosu od 2.362,50 kuna.

Obrazloženje

Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 63.092,58  kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče na način kako je to određeno u izreci presude, sve u roku 15 dana (točka I. izreke). Točkom II. izreke odbijen je tužitelja s dijelom tužbenog zahtjeva kojim traži da mu tužena isplati iznos od 11.616,21 kn, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje, na pojedine iznose, teku na način kako je to određeno u izreci. Zaključno, odlukom o trošku, naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 7.090,00 kn, u roku od 15 dana (točka III. izreke).

Protiv odbijajućeg dijela navedene presude, pravodobno se žali tužitelj, pobijajući istu iz žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. točke 1. i 3.   Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 (pročišćeni tekst), 25/13 i 89/14, 70/19 – dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj sud prvostupanjsku presudu preinači u pobijanom dijelu, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

Žalbu na dosuđujući dio prvostupanjske presude te na odluku o trošku ulaže tuženica, pobijajući istu iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. točka 1. ZPP-a, predlažući ovom sudu, presudu preinačiti u pobijanom dijelu, podredno ukinuti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

Na žalbe nije odgovoreno.

Žalba tužitelja je osnovana.

Žalba tuženice nije osnovana.

Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja za naknadu polovice mjesečnih anuiteta koje je podmirio za kredite. Naime, tužitelj zahtijeva da mu tuženica, s osnova jedne polovine obveza po kreditima na temelju Ugovora o međufinanciranju i stambenom kreditu od 10. srpnja 2007. i Ugovora o namjenskom kreditu za refinanciranje obveza od 04. siječnja 2010. koje je sklopio sa P. s. š. d.d. Z. odnosno Z. b. d.d. Z. za vrijeme trajanja bračne zajednice sa tuženicom, isplati ukupni iznos od 74.708,79 kn od kojeg iznosa se iznos od 33.758,79 kn odnosi na ½ plaćenih rata kredita P. s. š. Z. b. d.d. Z. u razdoblju od lipnja 2013. do studenog 2016., a iznos od 40.950,00 kn na ½ rate kredita plaćenih Z. b. d.d. Z. u razdoblju od lipnja 2013. do studenog 2016..

Svoje stajalište o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja kojim od tuženice potražuje polovicu iznosa koji je na temelju ugovora o kreditima platio kreditorima, prvostupanjski sud temelji na sljedećim činjeničnim utvrđenjima:

-       da je faktična bračna zajednica između stranaka prestala 27. srpnja 2010., te je brak i razveden presudom Općinskog suda u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu broj: P-1361/10 od 27. srpnja 2011.

-       da tijekom postupka nije bilo sporno da su stranke za trajanje faktične bračne zajednice kupile kuću s okućnicom u K. P., te da su suvlasnici te nekretnine na jednake dijelove;

-       da je nesporno da je nakon prekida bračne zajednice na navedenim nekretninama ostala živjeti tuženica s mljt. sinom stranaka;

-       da je nesporno da je predmetna nekretnina kupljena i adaptirana sredstvima kredita koji je realiziran na temelju Ugovora o međufinanciranju i stambenom kreditu od 10. srpnja 2007. te su sva sredstva po tom kreditu uložena u predmetnu nekretninu;

-       da je tužitelj za trajanja faktične bračne zajednice stranaka podigao i kredit na temelju Ugovora o namjenskom kreditu za refinanciranje obveza koji je kao korisnik kredita sklopio dana 4. siječnja 2010. sa Z. b. d.d. Z. koja sredstva su utrošena na sanaciju ranijih novčanih obveza, adaptaciju kuće stranaka i kupnju ovaca;

-       da je pravomoćno okončan postupak koji je između istih stranaka vođen kod Općinskog suda u Koprivnici broj: P-620/13 radi povrata ½ dijela novčanih iznosa koje je tužitelj platio s osnova otplate kredita po naprijed navedenim ugovorima o kreditima i koje je nakon prekida bračne zajednice tužitelj sam vraćao; 

-       da je prema potvrdi Z. b. d.d. Z. tužitelj u razdoblju od lipnja 2013. do studenog 2016. po Ugovoru o međufinanciranju i stambenom kreditu od 10. srpnja 2007. platio 67.517,59 kn;

-       da je prema potvrdi PU K.-K. od tužiteljeve plaće u razdoblju od lipnja 2013. do studenog 2016. obustavljeno  mjesečno 1.950,00 kn radi plateža kredita Z. b. d.d.:

Kako to proizlazi iz stanja spisa i obrazloženja prvostupanjske presude, prvostupanjski sud je nakon provedenog postupka obvezao tuženicu da tužitelju  isplati iznose pobliže navedene u izreci prvostupanjske presude, pod točkom I. izreke,  nakon što je utvrdio da su stranke bile u braku u vrijeme podizanja predmetnih kredita, da su predmetni krediti utrošeni za kupnju kuće te za potrebe zajedničkog domaćinstva.    

Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, sukladno odredbi članka 365. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud prilikom donošenja prvostupanjske presude, kao ni u postupku koji je prethodio njenom donošenju, nije počinio ni jednu od bitnih povreda parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Ovaj sud ne nalazi ostvarenim bitnu povredu iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju u svojoj žalbi ukazuje tužitelj, ovo stoga što nenavođenje zakonskih članaka u obrazloženju presude, ne čini samo po sebi presudu nerazumljivom.  

Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, na koji u žalbi ukazuje tužena, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza i njihovom slobodnom i pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP-a) utvrdio sve potrebne činjenice i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

Međutim, osnovan je tužiteljev žalbeni navod pogrešne primjene materijalnog prava.

U ovoj fazi postupka tužitelj žalbom osporava osnovanost tuženičinog prigovora zastare. Naime, tužitelj smatra kako se u konkretnom predmetu radi o institutu stjecanja bez osnove, slijedom čega bi potraživanje tužitelja zastarijevalo u općem zastarnom roku od 5 godine, a ne u roku od tri godine kako sud presuđuje, smatrajući da se u konkretnom predmetu radi o tražbinama povremenih davanja iz odredbe članka 226. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: ZOO). 

Obveza tuženice na plaćanje polovice troškova režija proizlazi iz odredbe članka 44. Obiteljskom zakona ("Narodne novine", broj 103/15., dalje: ObZ).

Odredbom članka 44. stavak 1. ObZ-a propisano je da za obveze koje je jedan bračni drug preuzeo radi namirenja tekućih potreba bračne i obiteljske zajednice, kao i za obveze koje su bračni drugovi preuzeli zajednički u vezi s bračnom stečevinom, odgovaraju oba bračna druga solidarno bračnom stečevinom i vlastitom imovinom. Nadalje, iz stavka 2. istog članka proizlazi da ako je radi namirenja zajedničkih obveza iz suvlasničkoga dijela bračne stečevine ili iz vlastite imovine jednoga bračnog druga naplaćeno više nego što iznosi njegov dio duga, taj bračni drug ima prema drugom bračnom drugu pravo na naknadu toga iznosa iz njegova dijela bračne stečevine, odnosno iz njegove vlastite imovine, dok stavak 3. propisuje kako se smatra da su bračni drugovi za obveze iz stavka 1. tog članka odgovorni u jednakim dijelovima ako nisu drukčije ugovorili.

Dakle, u konkretnom predmetu radi se o regresnom potraživanju jednog bračnog druga prema drugom za podmirenjem obveza bračne zajednice. Naime, tužitelj je trenutkom plaćanja učinio isplatu za drugoga pridržavajući pri tome pravo da naknadno tužbom u redovnom sudskom postupku zatraži od tužene podmirenje učinjenog plaćanja (isplata s pravom na subrogaciju) što podrazumijeva i pokretanje postupka u okviru općeg zastarnog roka propisanog članka 225. ZOO-a. Stoga bi takvo potraživanje tužitelja zastarijevalo u općem zastarnom roku iz odredbe članka 225. ZOO-a, a ne trogodišnjem iz odredbe članka 226. ZOO-a, kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud. 

Prema prijelaznim i završnim odredbama Obiteljskog zakona objavljenog u "Narodnim novinama", broj 103/15. propisano je da se odredbe tog Zakona primjenjuju i na obiteljske odnose koji su nastali do dana stupanja na snagu tog Zakona, ako tim Zakonom nije drukčije određeno (članak 551. stavak 1. ObZ-a).

Stoga, po ocjeni ovog suda, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o solidarnoj obvezi bračnih drugova (članak 44. stavak 1. ObZ-a), te da tužitelj ima pravo zahtijevati od tuženice naknadu polovice troškova plaćenih za namirenje obveza bračne zajednice (članak 44. stavak 2. i 3. ObZ-a).

Naime, obveze bračne zajednice predstavljaju obveze koje terete oba bračna druga i za koje svaki bračni drug odgovara trećima u cijelosti kao da ih je sam preuzeo. Međutim, to ne isključuje pravo bračnog druga koji je prema trećima podmirio te obveze da zahtijeva od drugog bračnog druga da mu naknadi onaj dio koji na njega otpada, odnosno polovicu plaćenih troškova sukladno odredbi članka 44. stavak 2. i 3. ObZ-a ako stranke svoje imovinske odnose nisu drugačije regulirale pa se na njihove imovinske odnose primjenjuje ta odredba.

Prema tome, kako je prvostupanjski sud po provedenom postupku utvrdio da je tužitelj podmirivao troškove koji se odnose na obveze bračne zajednice, visinu kojih je dokazao izvadcima koji prileže spisu, pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženu da tužitelju isplati dio troškova koji otpada na nju, sukladno odredbi članka 44. stavak 2. i 3. ObZ-a.

Budući da je pogrešno prihvatio prigovor zastare kao osnovan, valjalo je presudu preinačiti u pobijanom dijelu te obvezati tuženu na isplatu daljnjeg iznosa od 11.616,21 kunu sa zakonskom zateznom kamatom.

Budući da je preinačena prvostupanjska odluka, valjalo je sukladno odredbi članka 166. st. 2. ZPP-a, odlučiti o trošku cijelog postupka.

S obzirom da se odluka o trošku prvostupanjskog postupka temelji na odredbi članka 154. st. 3. ZPP-a, te su tužitelju bili u cijelosti dosuđeni troškovi parničnog postupka, ovo jer je sud smatrao kako zbog odbijajućeg dijela tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi, nema mjesta preinaci odluke o trošku prvostupanjskog postupka.  

Odlučujući pak o trošku postupka povodom žalbe tužitelju kao potreban, tužitelju, sukladno odredbi Tbr. 10. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnik ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15; dalje: Tarife) valja obistiniti trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kuna, uvećan za zatraženi PDV od 25% (Tbr. 42. Tarife)  te iznos od 800,00 kuna na ime sudske pristojbe žalbe, dakle ukupno 2.362,50 kuna.

Slijedom svega navedenoga, temeljem odredbe članka 368. st. 1. ZPP-a, riješeno je kao u točki I. izreke, a sukladno odredbi članka 373. toč. 3.  ZPP-a, kao u točki II. izreke.  

U Splitu 3. prosinca 2019.