Broj: Rev 1269/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja V. M. iz O., koju zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu J. K. i M. P. u O., i II-tužitelja D. M. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica M. H., odvjetnica u Z., protiv tuženika R. D. iz A., koju zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u V., radi utvrđenja ništetnim ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-1823/13-4 od 14. siječnja 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-220/11-55 od 10. srpnja 2013., u sjednici održanoj 3. prosinca 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Prihvaća se revizija tuženice te se preinačuje presuda Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-1823/13-4 od 14. siječnja 2015. i presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-220/11-55 od 10. srpnja 2013, te se sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Utvrđuje se ništetnim ugovor o doživotnom uzdržavanju broj Ov-7611/2010. zaključen dana 20. svibnja 2010. između pokojnog V. M. iz V., kao primatelja uzdržavanja, i tužene R. D. iz A..

 

Temeljem ništetnosti ugovora o doživotnom uzdržavanju tužena R. D. dužna je trpjeti uknjižbu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja u zk. ul. 5314 k.o. V. i to kč. br. 5780/2 kuća i dvorište L. sa 244 m2, kč. br. 5782/2 oranica L. sa 134 m2m i kč. br. 5783/5 oranica L. sa 399 m2 u zk. ul. 162 k.o. A. i to kč. br. 1485/1 oranica L. sa 3578 m2, na ime i u korist V. M. iz V.“

 

II.              Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 120.060,00 kuna u roku od petnaest dana.

 

III.              Odbija se zahtjev tužiteljice V. M. da joj tuženica R. D. naknadi parnične troškove u iznosu od 148.050,00 kuna.

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Vinkovcima presudom poslovni broj P-220/11-55 od 10. srpnja 2013. sudio je:

 

1.              „Utvrđuje se ništetnim ugovor o doživotnom uzdržavanju broj Ov-7611/2010. zaključen dana 20. svibnja 2010. između pokojnog V. M. iz V., kao primatelja uzdržavanja, i tužene R. D. iz A..

 

Temeljem ništetnosti ugovora o doživotnom uzdržavanju tužena R. D. dužna je trpjeti uknjižbu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja u zk. ul. 5314 k.o. V. i to kč. br. 5780/2 kuća i dvorište L. sa 244 m2, kč. br. 5782/2 oranica L. sa 134 m2m i kč. br. 5783/5 oranica L. sa 399 m2 u zk. ul. 162 k.o. A. i to kč. br. 1485/1 oranica L. sa 3578 m2, na ime i u korist V. M. iz V..

 

2.              Nalaže se tuženici R. D. naknaditi troškove parničnog postupka tužiteljici V. M. u iznosu od 81.425.00 kn u roku od 15 dana.

 

3.              Odbija se tužitelj D. M. sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.“

 

Županijski sud u Vukovaru presudom poslovni broj Gž-1823/13-4 od 14. siječnja 2015. odbio je žalbe tužiteljice i drugotuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Tuženica je protiv drugostupanjske presude podnijela redovnu reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku i izvanrednu reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

 

Redovna revizija je podnesena zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U izvanrednoj reviziji tuženica je navela da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih i postupovnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predložila je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev ili podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom ili drugostupanjskom sud na ponovno suđenje.

 

Tužitelji nisu odgovorili na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Vijeće revizijskog suda je prije odluke o osnovanosti revizije ispitalo dopuštenost revizije imajući na umu da je tuženica podnijela i redovnu i izvanrednu reviziju, te da je izvanredna revizija iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP, koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19), dopuštena samo ako protiv drugostupanjske presude nije dopuštena redovna revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP.

 

U ovom slučaju prvostupanjski sud je rješenjem na ročištu 15. rujna 2011. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.044.000,00 kuna, što je ujedno i vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude. S obzirom na to da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, protiv drugostupanjske presude je dopuštena redovna revizija po čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

 

Stoga je ovaj revizijski sud postupio po podnesenoj reviziji kao po redovnoj reviziji iz čl. 382. st. 1. ZPP, uzimajući u obzir sve navode u reviziji kao cjelinu, te je sukladno odredbi čl. 392.a. st. 1. ZPP ispitao presudu samo u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tuženica je u reviziji navela da pobija drugostupanjsku presudu zbog revizijskih razloga iz čl. 385. st. 1. i 2. ZPP u vezi s čl. 354. ZPP, ali je obrazložila samo bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, i čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP.

 

U donošenju presude nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koja postoji kad presuda ima takvih nedostataka zbog kojih tu presudu nije moguće ispitati.

 

Suprotno tvrdnji tuženice obrazloženje prvostupanjske presude sačinjeno je prema odredbi čl 338. st. 4. ZPP, i u njemu su izloženi zahtjevi stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio radi utvrđenja spornih činjenica i zašto te kako ih je ocijenio. Navedene su i odredbe materijalnog prava koje je sud primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka.

 

Drugostupanjski sud je pak, u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP, u obrazloženju presude ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.

 

Tuženica smatra da je za rješenje spora odlučna okolnost što je ona živjela s pokojnim V. M. u izvanbračnoj zajednici još od 1. svibnja 2002., a brak je s njim sklopila 14. svibnja 2010., a da o toj činjenici nema navoda u obrazloženju prvostupanjske presude, na što je ukazala i u žalbi.

 

Međutim prvostupanjski sud je na listu 3. stavak zadnji obrazloženja naveo da je „Iskazu tuženice poklonio vjeru u dijelu da je ista zasnovala bračnu zajednicu, da su prije toga živjeli u izvanbračnoj zajednici…“. Sud je dakle ocijenio tvrdnju tuženice o izvanbračnoj zajednici sa V. M. i tu činjenicu je očito ocijenio odlučnom za rješenje spora, ali unatoč tome je zaključio da je ugovor ništetan, ali zbog drugih razloga.

 

Nadalje, koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP), što su nižestupanjski sudovi u ovom slučaju i učinili.

 

Tuženici je za odgovoriti da revizijom nije dopušteno pobijati drugostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. ZPP).

 

Neosnovano tuženica, prigovarajući pravilnosti pobijane presude, ukazuje na to da je donošenjem presude povrijeđeno načelo materijalne istine. S tim u vezi treba podsjetiti revidenticu da je načelo materijalne istine u hrvatskom građanskom procesnom pravu napušteno 2003. uvođenjem načela stranačke istine. Naime, na temelju odredbe čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 117/03), izmijenjen je dotadašnji čl. 7. ZPP-a tako da glasi: Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.), ako zakonom nije drugačije određeno.

 

Sud je u ovom slučaju postupao u okviru tvrdnji stranaka o odlučnim činjenicama te dokaznih prijedloga, o čemu je u obrazloženju prvostupanjske presude izneseno iscrpno obrazloženje.

 

Ostvaren je međutim revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

 

Sporno je i u revizijskom stupnju postupka je li ništetan Ugovor o doživotnom uzdržavanju broj Ov-7611/2010. zaključen dana 20. svibnja 2010. između pokojnog V. M. kao primatelja uzdržavanja i tužene R. D. (njegove supruge) kao davateljice uzdržavanja, a posebno od kakvog je značenja činjenica da je primatelj uzdržavanja bio teško bolestan u trenutku sklapanja ugovora.

 

S tim uvezi je sporna pravilna primjena odredbe čl. 322. st. 1. u vezi s čl. 579. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, dalje: ZOO).

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

-da je dana 20. svibnja 2010. sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju broj Ov-7611/2010. (dalje u tekstu: ugovor) između pokojnog V. M. kao primatelja uzdržavanja i tužene R. D. kao davateljice uzdržavanja,

 

-da prema navedenom ugovoru V. M. daje u samovlasništvo R. D. nekretnine upisane u zk. ul. 5314 k.o. V. i zk. ul. 162 k.o. A., sve pokretnine koje se zateknu u kući u trenutku smrti te osobni automobil V.,

 

- da se davateljica obvezala brinuti se o primatelju, osigurati mu liječenje za slučaj bolesti, a za slučaj sahraniti ga po mjesnim običajima…,

 

-da je prije sklapanja ugovora postojala izvanbračna zajednica između stranaka ugovora i to od 1. svibnja 2002., a brak je između njih sklopljen 14. svibnja 2010., a ugovor je sklopljen 20. svibnja 2010., samo dan nakon što su ugovorne strane saznale za dijagnozu, - da je primatelj preminuo 24. prosinca 2010.,

 

-da I-tužiteljica V. M., kćer primatelja, živi u A. od 1997., rijetko dolazi u H., a s ocem nije telefonski kontaktirala i nije znala za njegovo zdravstveno stanje do dolaska u H. 8. srpnja 2010. kad je saznala da joj otac boluje od raka želuca,

 

-da I-tužitelj D. M., sin primatelja, nije osobno kontaktirao s ocem ali je povremeno kontaktirao telefonom, nije oca obilazio i nije poznavao tuženicu,

 

-da je u trenutku sklapanja ugovora tuženici bilo poznato da primatelj boluje od karcinoma, jer je dan prije sklapanja ugovora učinjena gastroskopija, a s nalazima je ona bila upoznata, pa sud nije prihvatio točnom njezinu tvrdnju da nije znala zdravstveno stanje primatelja,

 

-da prema nalazu i mišljenju vještaka primatelj nije imao psihičkih poremećaja i poteškoća, a da je koristio normabel u dozama koje nisu mogle utjecati na sposobnost prosuđivanja i odlučivanja, te da je prilikom sklapanja ugovora primatelj bio pri punoj svijesti, mogao je prepoznati radnje koje je poduzimao i njihove posljedice, a njegovo psihičko stanje nije bilo izmijenjeno uslijed maligne bolesti želuca.

 

Imajući na umu navedena utvrđenja, posebno okolnost da je tuženica bila upoznata s teškom dijagnozom primatelja samo dan prije sklapanja ugovora i da je upravo na temelju nalaza od 19. svibnja 2010. (dan prije sklapanja ugovora) saznala da je karcinom metastazirao, s lošom prognozom glede ishoda liječenja i izvjesnom bliskom smrti primatelja, prvostupanjski sud je ocijenio da je kod sklapanja ugovora bio isključen element aleatornosti.

 

Sud je nadalje ocijenio da je tuženica iskoristila tuđu nevolju radi stjecanja nepripadne imovinske koristi, što da je suprotno moralu društva, uslijed čega je Ugovor ništetan po čl. 322. st. 1. ZOO.

 

Sud je ocijenio neutemeljenim pozivanje tuženice na odredbu čl. 375. ZOO prema kojoj, ako je između činidaba ugovornih strana u dvostrano obveznom ugovoru postojao u vrijeme sklapanja ugovora očiti nerazmjer, oštećena strana može zahtijevati poništaj ugovora ako za pravu vrijednost tada nije znala niti je morala znati sud je ocijenio neutemeljenim, zato što se u ovom slučaju radi o ništetnom a ne o pobojnom ugovoru.

 

Drugostupanjski sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, te je ocijenio da je ugovor ništetan već od samog sklapanja jer je protivan moralu društva, pa je tužena dužna vratiti sve što je primila po osnovi tog ugovora.

 

Tuženica je revizijom osporila pravilnu primjenu materijalnog prava, te je ponovila tvrdnje koje je iznijela tijekom postupka, koje se u bitnome svode na to da su sudovi (po njoj) propustili cijeniti odnose pokojnog V. M. i njegove djece, ovdje tužitelja, koji nisu s ocem kontaktirali niti su se brinuli o njemu, što bi dalo pravi sliku okolnosti koje su motivirale primatelja na sklapanje ugovora, kao i da tu tuženica i V. M. živjeli u izvanbračnoj zajednici od 2002., te da su i sklopili brak 2010., a tuženica da mu je bila jedina obitelj.

 

Revizijom su osporena i činjenična utvrđenja o tome da je tuženica bila upoznata s teškim zdravstvenim stanjem primatelja, a neovisno o tome tuženica drži da teško zdravstveno stanje primatelja uzdržavanja koje je bilo poznato davatelju uzdržavanja samo po sebi nije razlog ništetosti ugovora o doživotnom uzdržavanju.

 

Pogrešnu primjenu materijalnog prava tuženica vidi u shvaćanju suda kako nedostaje element aleatornosti u ugovoru o doživotnom uzdržavanju kod kojeg je primatelj uzdržavanja u trenutku sklapanja ugovora bolovao od karcinoma, u situaciji kad ni ugovorne strane nisu znale koliko dugo će poživjeti primatelju uzdržavana, odnosno koliko će dugo davateljica ispunjavati obvezu. Time tuženica osporava pravno shvaćanje suda da u ovom slučaju nedostaje element aleatornosti koji je nužan za valjanost ugovora o doživotnom uzdržavanju.

 

Po shvaćanju ovoga suda osnovano je tuženica ukazala na pogrešnu primjenu odredaba čl. 322. st. 1. u vezi s čl. 579. ZOO.

 

Odredbe koje su mjerodavne za odluku o reviziji glase:

 

-              čl. 322. st. 1. ZOO: Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

 

-              čl. 579. st. 1:Ugovorom o doživotnom uzdržavanju obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje svu ili dio svoje imovine, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja.

 

Iz definicije ugovora o doživotnom uzdržavanju slijedi da je ugovor o doživotnom uzdržavanju naplatni pravni posao, pa se na njega primjenjuju odredbe ZOO o naplatnim pravnim poslovima uz ograničenja koja proistječu iz biti samog ugovora. To je djelomično i ugovor sa aleatornim karakterom, pa u odnosu na dio koji se može smatrati ugovorom na sreću ne vrijede pravila jednakosti uzajamnih davanja.

 

Pravilno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da priroda ugovornog odnosa po ovom ugovoru podrazumijeva aleatornost kao bitno obilježje ovog ugovora.

 

Međutim, po shvaćanju ovoga suda, pogrešna je ocjena nižestupanjskih sudova da je u okolnostima konkretnog slučaja tuženica sklopila ugovor iskorištavanjem tuđe nevolje, a da je izostao element aleatornosti zbog toga što je tuženica samo dan prije sklapanja ugovora bila upoznata s teškom dijagnozom primatelja uzdržavanja s lošom prognozom glede ishoda liječenja i izvjesnom bliskom smrti primatelja.

 

Naime prema utvrđenju nižestupanjskih sudova tužiteljica je i prije sklapanja ugovora živjela i izvanbračnoj zajednici sa primateljem uzdržavanja neprekidno od 1. svibnja 2002., a sklopila je brak s primateljem 14. svibnja 2010., a ugovor o uzdržavanju je sklopila s primateljem 20. svibnja 2010., dakle nakon deset godina zajedničkog života.

 

S druge strane primatelj uzdržavanja nije imao psihičkih poremećaja i poteškoća, a normabel je koristio u dozama koje nisu mogle utjecati na sposobnost prosuđivanja i odlučivanja, te je prilikom sklapanja ugovora primatelj bio pri punoj svijesti, mogao je prepoznati radnje koje je poduzimao i posljedice, a njegovo psihičko stanje nije bilo izmijenjeno uslijed maligne bolesti želuca.

 

Sve ove okolnosti ne ukazuju na to da bi, unatoč teškoj dijagnozi, davateljici uzdržavanja već kod sklapanja ugovora bilo poznato koliko će dugo živjeti primatelj, odnosno da predstoji bliska smrt, pogotovo ako se ima na umu napredak medicine koji često omogućava višegodišnje preživljavanje bolesnika s karcinomom.

 

Sve okolnosti ovoga slučaja ukazuju na to da je primatelj uzdržavanja htio osigurati najbolju skrb u bolesti od strane osobe s kojom je i inače živio posljednjih godina života, a da s druge strane davateljici uzdržavanja nije moglo biti poznato koliko će dugo, unatoč bolesti, poživjeti njezin suprug, koji je inače poživio do 24. prosinca 2010., dakle sedam mjeseci nakon sklapanja ugovora.

 

Zato po shvaćanju ovoga suda predmetni ugovor nije protivan moralu društva, jer ugovor sadrži element aleatornosti, a nema elemenata za zaključak da bi teška dijagnoza sama po sebi ukazivala na to da je davateljica uzdržavanja sklopila ugovor koristeći nevolju primatelja uzdržavanja, pa predmetni ugovor nije ništav po čl. 322. st. 1. ZOO, a prihvaćanjem tužbenog zahtjeva je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

Zbog iznijetih razloga nije osnovan ni zahtjev tužitelja za povrat onoga što je primljeno po osnovi predmetnog ugovora.

 

Stoga je valjalo prihvatiti reviziju te preinačiti nižestupanjske presude po čl. 395. st. 1. ZPP i odbiti tužbeni zahtjev.

 

Glede odluke o parničnim troškovima ovaj sud je postupio po odredbi čl. 166. st. 2. ZPP, prema kojoj, kad sud preinači odluku protiv koje je donesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka.

 

Tužitelji nisu uspjeli u parnici, pa im tuženica nije dužna naknaditi parnične troškove, dok su s druge strane tužitelji dužni po čl. 154. st. 1. ZPP naknaditi tuženici parnične troškove koji su bili potrebni za vođenje spora.

 

Tuženici su priznati troškovi prvostupanjskog postupka i revizije po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa) prema vrijednosti predmeta spora određenoj rješenjem suda 15. rujna 2011. u iznosu od 1.000.044,00 kuna. Na taj način tuženici pripada trošak za sastav odgovora na tužbu po tar. br. 8. Tarife u iznosu od 1.044,00 kuna, nagrada za dva podneska po tar. br. 8. Tarife u iznosu od po 1.044,00 kuna, zastupanja na pet ročišta po tar. br. 9. st. 1. Tarife u iznosu od po 1.044,00 kuna, uvećani za 25% po osnovi PDV, te trošak sastava revizije u iznosu od 15.600,00 kuna po tar. br. 10. toč. 6. Tarife. Tako obračunati trošak tuženice iznosi ukupno 120.060,00 kuna.

 

Stoga je valjalo preinačiti i rješenje o parničnim troškovima po čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP i odlučiti o troškovima cijelog postupka.

 

Zagreb, 3. prosinca 2019.