Broj: Gž-1399/2018-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Mihe Mratovića, kao predsjednika vijeća, te Nediljke Radić, kao suca izvjestitelja i Ivice Botice, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. L. Š. iz P., OIB:…, tužiteljice 2. J. Š. iz P., OIB:… i tužitelja 3. A. M. iz P., OIB:…, zastupanog po skrbnici Z. M. iz P., svi zastupani po K. S., odvjetniku iz Z., protiv tuženika E. o. d.d. iz Z., OIB:…, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G. & P. iz Z., radi naknade štete, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4779/12 od 16. ožujka 2018., u sjednici vijeća održanoj 5. prosinca 2019.,

p r e s u d i o   j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4779/12 od 16. ožujka 2018.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je kako glasi:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da I tužitelju isplati iznos od 225.000,00 kn, II. tužiteljici iznos od 225.000,00 kn i III. tužitelju iznos od 225.000,00 kn sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 14.5.2012. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena kao i da naknadi tužiteljima parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 18.750,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. ožujka 2018. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana."

Tužitelji pobijaju presudu zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP), te predlažu da sud drugog stupnja pobijanu presudu na način da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na žalbu tužitelja, tuženik je osporio navode uz prijedlog da se žalba odbije kao neosnovana.

Žalba je neosnovana.

Prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju upućuju tužitelji u žalbi jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

Nije počinjena ni bitna poreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a jer stranci nije nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave dana mogućnost da raspravlja pred sudom.

Neosnovano tužitelji ističu i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima  stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te je na temelju izvedenih dokaza i njihove pravilne ocijene utvrdio sve činjenice koje su odlučne za ishod ovog spora.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da im na ime duševnih boli zbog osobito teškog invaliditeta njihove kćeri – tužitelji 1. i 2., odnosno majke - tužitelj 3. isplati iznos od po 225.000,00 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 14. svibnja 2012. do isplate.

U provedenom dokaznom postupku prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je dana 3. kolovoza 2008. došlo do prometne nezgode u kojoj je kći tužitelja 1. i 2. odnosno majka tužitelja 3. Z. M. sudjelovala kao putnica u osobnom vozilu, a koju nezgodu je skrivio osiguranik tuženika,

-da je Z. M. u toj prometnoj nezgodi zadobila teške i po život opasne ozljede: potres mozga, ozljeda zdjelice, napuknuće aorte i rupturu ošita ,

-da se bolničko liječenje zakompliciralo zbog bakterije MRSA,

-da ima problema sa disanjem,te da joj je potrebna dijetna prehrana,

-da je zbog tih ozljeda došlo do trajnog smanjenja životne aktivnosti u omjeru od 85%,

-da se kreće uz pomoć štaka, dok kućanske poslove obavlja većinom suprug,

-da gleda televiziju, čita novine, koristi računalo, mobitel i internet, te da komunicira svakodnevno sa sestrom i prijateljicama,

-da ima sina rođenog 1990. koji ima lagani autizam i teško izražava emocije, te koji povremeno boravi kod njenih roditelja koji žive u P.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja smatra da je Z. M. u štetnom događaju zadobila teške i po život opasne ozljede i da je kod iste zaostao invaliditet zbog čega joj je potreba stalna pomoć i njega druge osobe, a za što ista u posebnom postupku potražuje naknadu za neimovinsku štetu te tuđu pomoć i njegu, ali da u konkretnom slučaju vanjski pravni  oblici invaliditeta oštećene Z. M. nisu takvi da bi davali osnovu da se dosudi naknada za duševne boli njezinim roditeljima i sinu zbog njezinog naročito teškog invaliditeta.

Ovakva činjenična utvrđenja i pravni zaključak suda prvog stupnja su pravilni, a tužitelji ih svojim žalbenim navodima nisu doveli u sumnju.

Prema odredbi članka 1101. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO), propisano je da u slučaju smrti ili osobito teškog invaliditeta neke osobe članovi njezine uže obitelji ( bračni drug, djeca i roditelji) imaju pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete.

Zakon o obveznim odnosima ne određuje što se smatra naročito teškim invaliditetom, ali iz same dikcije navedene zakonske odredbe vidljivo je da naknadu za duševne boli posredno oštećenim osobama opravdava samo onaj teški invaliditete koji se razlikuje od ostalih slučajeva teškog invaliditeta po okolnostima koje tom invaliditetu daju posebnu težinu.

Stoga, pri ocijeni postoji li naročito teški invaliditet kao osnova za dosuđenje pravične novčane naknade, valja imati na umu okolnosti svakog konkretnog slučaja te utvrđivati ne samo postotak odnosno stupanj invaliditeta izravno stečenog već i pravne oblike, vanjske manifestacije, kroz koje se taj invaliditet očituje pri čemu valja uzeti u obzir i jačinu duševnih boli koje trpe i koje će u budućnosti trpjeti.

Visina invaliditeta koja je utvrđena na temelju nalaza i mišljenja liječnika vještaka ne daje sama po sebi pravo roditelju na novčanu naknadu, već ona ovisi o konkretnoj preostaloj sposobnosti povrijeđene osobe. Kakao u konkretnom slučaju kći  odnosno majka tužitelja se samostalno kreće, uz pomoć štake, vozi automobil, služi se kompjutorom, ima očuvane intelektualne i spoznajne mogućnosti, čita, gleda televiziju, svakodnevno se čuje sa roditeljima i sestrom, ima prijatelje, stalnu vezu i normalan društveni život, i po ocijeni ovog suda, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

Naime, uvažavajući svu težinu predmetnog slučaja, kao i činjenicu da tužitelji kao roditelji, te sin nedvojbeno trpe duševne boli zbog teškog invaliditeta svoje kćeri, odnosno majke, a sagledavajući pri tom i vanjske manifestacije tog invaliditeta, ovaj sud nalazi da se invaliditet Z. M. ne može smatrati takvim naročito teškim invaliditetom koji podrazumijeva odredba članka 1101. ZOO-a i koji bi opravdavao dosudu naknadu s osnova duševnih boli kao što to potražuju tužitelji.

Pravilno je sud prvog stupnja odbio prijedlog tužitelja za provođenje dokaza vještačenjem jer bi to predstavljalo samo nepotrebno povećavanje troškova parničnog postupka.

Pri obračunu troškova postupka sud prvog stupnja je sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rada odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), pravilno obračunao troškove koji su bili neophodni za vođenje postupka.

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu, potvrditi pobijano rješenje i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove odluke.

Sukladno odredbi članka 155. stavak 1. ZPP-a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu jer navedena radnja nije bila neophodna za vođenje postupka, pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove odluke.

U Splitu 5. prosinca 2019.