Pristupanje sadržaju
Broj: Revr 609/2017-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. U. iz K., (OIB: ...), koju zastupa punomoćnik B. Z., odvjetnik iz P., protiv tuženika H. F. iz B., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik iz U., radi isplate, te u pravnoj stvari po protutužbi protutužitelja H. F. iz B., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik iz U., protiv protutuženice B. U. iz K., (OIB: ...), koju zastupa punomoćnik B. Z., odvjetnik iz P., radi utvrđenja ništetnim dodatka ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužiteljice ujedno i protutuženice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž R-26/2016-2 od 6. ožujka 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Bujama-Buie posl. br. Pr-17/2015-78 od 30. rujna 2016., u sjednici održanoj 10. prosinca 2019.,
r i j e š i o j e
I. Prihvaća se revizija tužiteljice ujedno i protutuženice kao djelomično osnovana te se ukidaju presuda Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž R-26/2016-2 od 6. ožujka 2017. i presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Bujama-Buie posl. br. Pr-17/2015-78 od 30. rujna 2016. u dijelu u kojemu se odnose na odluku pod točkom III. izreke prvostupanjske presude kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu 708.872,43 kune s zatraženim zateznim kamatama te u odluci o troškovima parničnog postupka - i predmet u tome ukinutom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. Revizija tužiteljice ujedno i protutuženice u preostalom dijelu (koji se odnosi na odluku kojom je pod točkom I. izreke prvostupanjske presude djelomično prihvaćen protutužbeni zahtjev) odbacuje se kao nedopuštena.
III. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom odlučeno je:
„I. Utvrđuje se da je Dodatak ugovora o radu na neodređeno vrijeme, koji je sklopljen između trgovačkog društva H. d.o.o. sa sjedištem u B., ..., u svojstvu poslodavca, i tužiteljice B. U., kao radnice, od 11. ožujka 2011., ništetan u dijelu koji se odnosi na stavak 2. članka 2a. kojim se poslodavac obvezuje da sve do isteka razdoblja iz stavka 1. tog članka neće radnici otkazivati ugovor o radu iz bilo kojeg razloga, te da će joj do tada redovito isplaćivati plaću u visini posljednje isplaćene plaće sa svim obvezama.
II. U preostalom dijelu, pored onog dosuđenog točkom I. izreke ove presude, odbija se protutužbeni zahtjev za utvrđenjem da je Dodatak ugovora o radu na neodređeno vrijeme, koji je sklopljen između trgovačkog društva H. d.o.o. sa sjedištem u B., ..., u svojstvu poslodavca, i tužiteljice B. U., kao radnice, od 11. ožujka 2011., ništetan.
III. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
Nalaže se tuženiku-protutužitelju H. F. da tužiteljici-protutuženici isplati 708.872,43 kune sa zakonskim zateznim kamatama, koje u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, teku od dana 16. svibnja 2011. godine pa do isplate, u roku od 8 (osam) dana.“.
Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:
„I. Obustavlja se postupak u odnosu na protutužitelja H. d.o.o. u stečaju.
II. Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.“.
Drugostupanjskom odlukom odlučeno je:
„I. Odbija se žalba tužiteljice-protutuženice kao neosnovana te se u cijelosti potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Bujama-Buie, posl. br. Pr-17/15-78 od 30. rujna 2016.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice-protutuženice za naknadu parničnog troška koji se odnosi na ovaj žalbeni postupak.“.
Protiv drugostupanjske presude (i to u odnosu na odluku kojom je potvrđena prvostupanjska presuda pod točkama I. i III. izreke, odnosno u dijelu u kojem nije uspjela u sporu) tužiteljica ujedno i protutuženica je izjavila tzv. redovnu reviziju zbog (prije svega) pogrešne primjene materijalnog prava - pozivom na odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a. Predlaže da revizijski sud „prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu preinači na način da u cijelosti udovolji tužbenom zahtjevu“.
Postupak u odnosu na prvotnog, ranijeg I. tuženika H. d.o.o. - u stečaju, pravomoćno je obustavljen rješenjem - i isti nije stranka u ovom revizijskom postupku.
Tuženik ujedno i protutužitelj nije odgovorio na reviziju.
Revizija je djelomično osnovana i djelomično nedopuštena.
Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Predmetom spora u revizijskom stupnju zahtjevi su:
- I/ tužbeni, novčani, na obvezivanje tuženika platiti tužiteljici 708.872,43 kune s zatraženim zateznim kamatama, na temelju sklopljenog Dodatka ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 11. ožujka 2011. (list. 6. spisa, dalje: Dodatak ugovoru),
- II/ protutužbeni, nenovčani, na utvrđenje da je Dodatak ugovoru „ništetan u dijelu koji se odnosi na stavak 2. članka 2a. kojim se poslodavac obvezuje da sve do isteka razdoblja iz stavka 1. tog članka neće radnici otkazivati ugovor o radu iz bilo kojeg razloga, te da će joj do tada redovito isplaćivati plaću u visini posljednje isplaćene plaće sa svim obvezama“.
Iz postupka pred nižestupanjskim sudovima proizlazi:
- da je tužiteljica „kod trgovačkog društva H. d.o.o. bila zaposlena više od dvadeset godina“, a da je suvlasnik tog društva bio tuženik H. F.,
- da su 2. studenoga 1996. tužiteljica (kao radnica) i H. d.o.o. (kao poslodavac) „sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme za poslove Administrativni referent-likvidator“,
- da „je taj ugovor izmijenjen i nadopunjen Odlukom od 30. lipnja 2000., kojim je ona raspoređena na radno mjesto samostalni knjigovođa“, te da je „od 20. svibnja 2002.“, tužiteljica „član uprave“ trgovačkog društva H. d.o.o. kojeg „zastupa samostalno i pojedinačno“,
- da je 11. ožujka 2011. sklopljen navedeni Dodatak ugovoru, u uvodu kojeg je naznačeno da ga sklapaju „trgovačko društvo H. d.o.o. kao poslodavac“ zastupano „po svom vlasniku H. F.“ i „član uprave B. U.“, a koji je potpisan od strane tužiteljice i H. F. (uz naznaku „poslodavac-vlasnik“),
- da je u Dodatku ugovora navedeno da će tužiteljica „poslove iz ugovora o radu, odnosno od 20. svibnja 2002., obavljati sve do 31. prosinca 2014., odnosno do stjecanja prava na prijevremenu mirovinu“, te da se „poslodavac obvezuje da sve do isteka (tog) razdoblja“ neće tužiteljici „otkazati ugovor o radu iz bilo kojeg razloga, te da će joj do tada redovito isplaćivati plaću u visini posljednje isplaćene plaće sa svim obvezama“,
- da je u Dodatku ugovora navedeno i (ovdje bitno) da „u slučaju prestanka poslovanja tvrtke poslodavac-vlasnik tvrtke se obvezuje danom prestanka poslovanja izvršiti isplatu ukupnog iznosa troška plaće za razdoblje od dana prestanka poslovanja do 31. prosinca 2014. i otpremnine u visini jednogodišnjeg troška plaće iz svoje privatne imovine po prodaji nekretnine i pokretnine“.
Nižestupanjski sudovi su tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim i odbili, dok su protutužbeni zahtjev ocijenili djelomično osnovanim, uz osnovno i odlučno shvaćanje:
- da je u postupku sporno „da li taj sporazum-Dodatak ugovora o radu obvezuje (tuženika H. F.) na isplatu zahtijevanog novčanog iznosa tužiteljici kao obeštećenje u svezi njezinog radnog odnosa kod (H. d.o.o.), odnosno pravo na isplatu plaće i u slučaju prestanka poslovanja poslodavca sve do stjecanja uvjeta za njezino umirovljenje“,
- da „za sklapanje Dodatka ugovora o radu od 11. ožujka 2011. tuženik-protutužitelj H. F. nije imao ovlaštenje za zastupanje trgovačkog društva H. d.o.o. kao sudionika tog pravnog posla, jer u vrijeme sklapanja osporenog Dodatka ugovora o radu tuženik-protutužitelj H. F. nije bio zastupnik po Zakonu o trgovačkim društvima, niti je bio član uprave tog trgovačkog društva, nego tek suvlasnik istog, pa nije bio niti ovlašten po samom Zakonu zastupati to društvo sukladno čl. 426. u vezi s čl. 41. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima, niti (da) je bio zastupnik H. d.o.o. po punomoći ili po zaposlenju ili kao prokurist, a niti kao trgovački punomoćnik, pa ni s tih pravnih osnova nije bio ovlašten zastupati trgovačko društvo H. d.o.o., niti je tužiteljica-protutuženica dokazala (a ni tvrdila) da bi H. d.o.o. eventualno naknadno odobrio sklapanje Dodatka ugovora o radu od 11. ožujka 2011. u smislu čl. 312. st. 1. ZOO-a“,
- da „taj pravni posao za H. d.o.o., a ni tužiteljicu-protutuženicu nije proizveo pravne učinke odnosno ne obvezuje ih, jer pravno nije niti nastao sukladno odredbi čl. 312. st. 1. ZOO-a koja određuje da ugovor što ga neka osoba sklopi kao opunomoćenik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri“,
- da „posljedično tome, ni ugovorna odredba kojom bi se tužiteljici-protutuženici od strane poslodavca priznalo pravo na nekakvu buduću naknadu štete u slučaju prestanka poslovanja H. d.o.o. ne proizvodi pravne učinke odnosno ne obvezuje poslodavca H. d.o.o. niti daje prava radniku tužiteljici-protutuženici“,
- da „obzirom da poslodavac tužiteljice-protutuženice H. d.o.o. osporenim pravnim poslom nije s istom ugovorio prava radno-pravnog karaktera odnosno buduću otpremninu ili određenu vrstu naknadu štete iz radnog odnosa uslijed prestanka poslovanja, takvu obvezu isplate tih tražbina Dodatkom ugovora o radu iz 2011. na sebe nije mogao preuzeti ni tuženik-protutužitelj H. F., jer preduvjet za takvo preuzimanje obveze isplate nije ni nastao-postojanje obveze pravnog posla između radnika i poslodavca kojim bi ta prava bila između njih ugovorena i koji bi proizveo pravne učinke“,
- da je zbog toga ništetan dio „Dodatka ugovora o radu, koji se odnosi na ugovorenu zabranu otkazivanja Ugovora o radu i u vezi s tim posljedičnu obvezu redovite isplate plaće do trenutka stjecanja uvjeta za umirovljenje tužiteljice, jer je to suprotno odredbama čl. 106. - 108. Zakona o radu i čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima“,
- da „nije ni nastala obveza tvrtke H. d.o.o. za preuzimanje obveze da se tužiteljici neće otkazati Ugovor o radu iz bilo kojeg razloga, te da će joj se isplaćivati plaća i u slučaju prestanka poslovanja tvrtke do dana stjecanja uvjeta za njezino umirovljenje jer takva obveza ne može biti predmet ugovaranja i stvaranja obveza za poslodavca jer je jedna od temeljnih obveza poslodavca u smislu čl. 5. Zakona o radu, da radniku za obavljeni rad isplati plaću, dok u slučaju prestanka poslovanja društva, radnik ne obavlja rad, pa za isti ne postoji niti obveza plaćanja rada, koji nije izvršen, već ima jedino pravo na imovinsko pravo na obeštećenje zbog prestanka Ugovora o radu“,
- da „obzirom da takva obveza nije nastala za H. d.o.o., odnosno postojanje pravnog posla između radnika i poslodavca kojim bi ta prava bila između njih ugovorena i koji je proizveo pravne učinke“, da je valjalo odbiti „tužbeni zahtjev tužiteljice-protutuženice kao neosnovan prema tuženiku-protutužitelju H. F., da odgovara svojom imovinom“,
- da se „iz predmetnog Dodatka ugovora o radu na određeno vrijeme od 11. ožujka 2011., ne može zaključiti da se radilo o dva ugovora i da se tuženik H. F. obvezao eventualno dugovanje prema tužiteljici podmiriti iz svoje imovine, jer su se konkretnim Dodatkom ugovora o radu ugovarala prava i obveza poslodavca i zaposlenika, a kako spomenuta obveza nije nastala za poslodavca, a kojim je tužbenim zahtjevom tužiteljica zahtijevala isplatu i od II. tuženika, a ta obveza nije nastala za I. tuženika-tvrtku H. d.o.o., to nije niti ispunjen preduvjet da bi eventualno za tu obvezu bio odgovoran II. tuženik za njezino ispunjenje, posebice što je ništetan dodatak ugovora o radu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu zabranu otkazivanja Ugovora o radu i u vezi s tim posljedičnu obvezu redovite isplate plaće od dana prestanka društva do stjecanja uvjeta za mirovinu tužiteljice“.
I. O reviziji protutuženice protiv osporene presude o protutužbenom zahtjevu - „nenovčanom “ (toč. I. izreke prvostupanjske presude)
Prema odredbama čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP-a, stranke mogu izjaviti tzv. redovnu reviziju protiv drugostupanjske presude: 2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, 3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP-a.
U konkretnom slučaju nije riječ o sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili o sporu radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, pa time revizija u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP-a nije dopuštena.
Nadalje, drugostupanjska presuda nije donesena prema odredbi čl. 373.a niti čl. 373.b ZPP-a, već pozivom na odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, a što protutuženica revizijom niti ne osporava.
Po tome je za zaključiti da u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjene niti pretpostavke za podnošenje tzv. redovne revizije propisane odredbama čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a.
Pitanje dopuštenosti prijeporne revizije valja sagledati i po vrijednosnom kriteriju iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, prema kojoj je revizija dopuštena samo ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn.
U situaciji kakva je u ovome predmetu, kada su istaknuta dva zahtjeva (tužbeni i protutužbeni), dopuštenost revizije ocjenjuje se prema vrijednosti predmeta spora svakog od tih zahtjeva pojedinačno - a ne po njihovom zbroju.
Stoga, za ocjenu dopuštenosti revizije podnesene protiv drugostupanjske presude mjerodavna je vrijednost predmeta spora u odnosu na svaki pojedini zahtjev (tužbeni i protutužbeni).
Naime, prema odredbi čl. 37. st. 2. ZPP-a, ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva, a ne prema njihovom zbroju.
Kod toga je za ukazati:
- da se protutužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, pa bi za dopuštenost revizije protiv drugostupanjske presude o tom zahtjevu mjerodavna trebala biti vrijednost predmeta spora koju je protutužitelj naznačio u protutužbi (u smislu navedene odredbe čl. 40. st. 2. ZPP-a),
- da je protutužitelj podnio protutužbu sa protutužbenim zahtjevom (o kojem je i odlučeno pobijanom presudom) najprije podneskom od 31. listopada 2011. (list 34. do 37. spisa), te potom i podneskom od 26. studenoga 2011. (list 76. do 79. spisa) u kojoj je naznačio vrijednost predmeta spora na 101.000,00 kn (odnosno manje od 200.000,00 kn).
Slijedom toga, po protutuženici podnesena revizija u odnosu na protutužbeni zahtjev nije dopuštena niti po vrijednosnom kriteriju, kao redovna revizija.
U takvoj situaciji revizijski sud povodom takve (nedopuštene) redovne revizije nema ovlasti ispitivati je su li počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i je li materijalno pravo u predmetu pravilno primijenjeno.
Budući da revidentica reviziju (u odnosu na protutužbeni zahtjev) nije podnijela pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a i na neko materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a o rješenju kojeg bi pitanja ovisila odluka o predmetu spora, revizijski sud podnesenu reviziju ne može razmatrati u smislu te odredbe.
Stoga je u tom dijelu reviziju protutuženice valjalo odbaciti kao nedopuštenu (na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a) - odlukom kao u toč. II. izreke ovog rješenja.
II. O reviziji tužiteljice protiv osporene presude o tužbenom zahtjevu - „novčanom“ (toč. III. izreke prvostupanjske presude)
Uzimajući u obzir da vrijednost predmeta spora u svezi toga zahtjeva (708.872,43 kn) prelazi 200.000,00 kn, redovna revizija tužiteljice u odnosu na odluku o tome zahtjevu je dopuštena prema vrijednosnom kriteriju.
U revizijskom stupnju sporno je, prije svega, je li materijalno pravo pogrešno primijenjeno pri odlučivanju o tužbenom zahtjevu, odnosno je li pogrešan pravni pristup nižestupanjskih sudova kada su zaključili (već navedeno) da obvezu isplate prijepornih tražbina Dodatkom ugovora o radu iz 2011. na sebe nije niti mogao preuzeti tuženik H. F. - sve budući da obveza nije nastala za bivšeg poslodavca tužiteljice H. d.o.o.
U ovome postupku ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).
Naime, predmet spora valjalo je raspraviti primjenom:
- odredbe čl. 8. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO-a), kojom je propisano: „Sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje“,
- odredaba čl. 319. ZOO-a, kako glase: (stavak 1.) „Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase“, (stavak 2.) „Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim Zakonom“.
Polazeći od tih odredaba i činjenica:
- da se tuženik H. F. Dodatkom ugovoru izričito kao „vlasnik tvrtke“ obvezao da će u slučaju prestanka poslovanja društva H. d.o.o. (tim danom) izvršiti (tužiteljici) isplatu ukupnog iznosa troška plaće za razdoblje od dana prestanka poslovanja društva do dana 31. prosinca 2014. (odnosno do stjecanja prava tužiteljice na prijevremenu mirovinu) i otpremnine u visini jednogodišnjeg troška plaće“ i to „iz svoje privatne imovine po prodaji nekretnine i pokretnine“,
- da je navedeni Dodatak ugovoru utvrđen ništetnim samo u dijelu „kojim se poslodavac obvezao da sve do isteka razdoblja iz stavka 1. tog članka neće radnici otkazivati ugovor o radu iz bilo kojeg razloga, te da će joj do tada redovito isplaćivati plaću u visini posljednje isplaćene plaće sa svim obvezama“,
- da (ovdje bitno) Dodatak ugovoru nije utvrđen ništetnim u (navedenom) dijelu kojim se H. F. osobno obvezao isplatiti tužiteljici naknade u visini „troška plaće“ i „jednogodišnje otpremnine“ u razdoblju od prestanka poslovanja H. d.o.o. do 31. prosinca 2014.,
pogrešno je navedeno shvaćanje nižestupanjskih sudova da se „iz predmetnog Dodatka ugovora o radu ne može zaključiti da se radilo o dva ugovora i da se tuženik H. F. obvezao eventualno dugovanje prema tužiteljici podmiriti iz svoje imovine“.
Takvo obvezivanje H. F. - ako ga je bilo, svojom imovinom - odvojenom od imovine društva, kao (su)vlasnika društva - dakle kao fizičke osobe i tek stoga odvojene i od društva, shvaćeno kao obvezivanje naknaditi tužiteljici štetu, unaprijed ugovorenu, ako se ostvari ugovoreni uvjet - i tužiteljici prestane radni odnos prije nego je ugovoreno i prije nego je H. F. (kao vlasnik društva i zainteresiran i u toj ulozi da mu društvo radi i zarađuje) to predvidio, revizijski sud ne nalazi nezakonitim ili nepravilnim i nedopuštenim, protivnim nekom prisilnom propisu ili moralu - toliko da ga već i samo stoga za njega ne bi trebalo teretiti.
Ovdje nije riječ o isplati plaće od poslodavca - jer je ta isplata (u visini plaće) predviđena i ako poslodavac prestane sa radom, dakle i ako plaću nije u mogućnosti davati - već o osobno preuzetoj obvezi vlasnika društva da će isplatiti unaprijed poznatu i ugovorenu (jasno odredivu) naknadu - ako se to što je on ugovorio ne ostvari, toliko - da to ostvarenje postane nemoguće.
U svojoj suštini ovdje je predmet spora trebalo sagledati kroz raspravu: je li vlasnik društva radnici garantirao posao i plaću, onu koju je imala ostvarivati od poslodavca - ali i naknadu štete za ono što neće ostvariti ako očekivani (ugovoreni) posao i očekivanu (ugovorenu) plaću izgubi (ili ne ostvari) - jer takva obveza, ma koliko neuobičajena, nije (bar to nije utvrđeno do ovoga stupnja postupka, prema raspravljenost predmeta) niti jednim propisom zabranjena ili ograničena.
To što nije ugovorena od poslodavca ne daje joj značaj nedopuštene.
Ona je, prema sadržaju obrazloženja osporene presude - i ugovorena i za slučaj da poslodavca nema, da prestane poslovati - i radnik ostane bez očekivanih primanja, pa preduvjetom za njezino ostvarenje ne može biti i da je prihvaćena i po poslodavcu i da je prethodno zahtijevano da je ovaj ispuni: u tome se ne ostvaruje intencija preuzete obveze vlasnika društva.
Slijedom toga, a kako, prema izloženom, shvaćanje nižestupanjskih sudova iz osporene i prvostupanjske presude nije u skladu sa shvaćanjem ovoga suda - i kako nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa (pogrešne primjene materijalnog prava) nisu razmotrili druge okolnosti i činjenice odlučne za odluku o predmetu postupka (posebno u odnosu na navedene odredbe čl. 319. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 8. ZOO-a, tumačenjem volje ugovornih stranaka - i podredno u odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, ako se ocijeni da postoji njegova osnova - te u odnosu na ugovorenu obvezu tuženika na isplatu „iz svoje privatne imovine po prodaji nekretnine i pokretnine“), to je valjalo ukinuti obje nižestupanjske presude u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu i odlučiti kao u izreci ove odluke, u stavku I. izreke rješenja (na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a).
Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima (u smislu odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a).
U ponovljenom postupku potrebno je razmotriti ono na što je u ovoj odluci ukazano te ovisno o rezultatu ocjene svih okolnosti relevantnih za odluku - ponovno odlučiti o zahtjevu tužiteljice: sve to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka - odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbama čl. 375. ZPP-a.
Pritom valja imati na umu:
- odredbu čl. 336. st. 1. ZOO-a, kojom je propisano da ugovor za ugovorne strane stvara prava i obveze,
- odredbu čl. 9. ZOO-a kojom je propisano: „Sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje.“,
- odredbe čl. 291. ZOO-a, prema kojima: (stavak I.) „Ako je ugovor sklopljen u posebnom obliku, bilo na temelju zakona, bilo voljom ugovornih strana, vrijedi samo ono što je u tom obliku izraženo.“, (stavak II.) „Ipak bit će valjane istodobne usmene pogodbe o sporednim točkama o kojima u ugovoru propisanog oblika nije ništa rečeno ako nisu u opreci s njegovim sadržajem ili ako nisu protiv ne cilju zbog kojega je oblik propisan.“,
- odredbu čl. 342. st. 1. ZOO-a, prema kojoj: „Vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.“.
Za konačnu odluku ostavljaju se i troškovi podnesene revizije (čl. 166. st. 3. ZPP-a), o čemu je odlučeno odlukom iz stavka III. izreke ovog rješenja.