Broj: Rev 2356/2014-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. T. d.o.o. iz ... kojeg zastupaju punomoćnici J. K. i M. R., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u V., protiv tuženika Z. S. iz V., kojeg zastupaju punomoćnice Z. K. P. i B. M., odvjetnice u Zajedničkom odvjetničkom uredu u V., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljene protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-4030/13-2 od 22. siječnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-1975/10-17 od 5. travnja 2013., u sjednici održanoj 10. prosinca 2019.

r i j e š i o   j e

Ukidaju se presuda Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-4030/13-2 od 22. siječnja 2014. i presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-1975/10-17 od 5. travnja 2013., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O troškovima postupka povodom revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da mu tuženik isplati iznos od 1.137.060,44 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose i od dana dospijeća do isplate pobliže naznačenim u toj točki izreke. Pod toč. II. izreke naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 72.942,20 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda, te tuženiku nije dosuđen trošak za sastav odgovora na žalbu.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) podnio tužitelj iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnoga prava. Predlaže da ovaj sud ukine nižestupanjske odluke u smislu navoda revizije. Potražuje trošak sastava revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Postupajući sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj temelji na tvrdnji o bitnoj povredi odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a učinjenoj po oba suda s obzirom da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Navedeni revizijski prigovor je osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu ukupnog iznosa od 1.137.060,44 kn sa zateznom kamatom na pojedine iznose koje tužitelju duguje T. K. d.o.o. V., a koji tužbeni zahtjev tužitelj prema tuženiku temelji na izjavi o jamstvu nesporno potpisanoj po tuženiku dana 10. kolovoza 2007.

Predmetna izjava o jamstvu sastavljena je u pisanom obliku te je potpisana 10. kolovoza 2007. Tom izjavom tuženik se obvezao solidarno s trgovačkim društvom K. d.o.o. podmiriti sva dospjela, a neplaćena potraživanja tužitelja iz bilo kojeg pravnog ili poslovnog odnosa, a koje ne bi bilo podmireno od strane glavnog dužnika (trgovačkog društva K. d.o.o. odnosno trgovačkog društva tuženika). Glavni odnos stranaka temelji se na Ugovoru kupnje i prodaje robe bez navedenog točnog datuma sklapanja prema kojem u čl. 1. kupac K. d.o.o. vlasništvo tuženika obvezuje se kupovati i primati po pismenim i telefonskim narudžbama proizvode po cjeniku prodavatelja (tužitelja) važećim na dan narudžbe odnosno isporuke. Člankom 2. ugovora kupac se obvezuje kupljenu i isporučenu robu platiti prodavatelju u roku koji je označen na ispostavljenom računu.

Odredbom čl. 109. st. 1. ZOO propisano je da jamčeva obveza ne može biti veća od obveze glavnog dužnika, a ako je ugovoreno da bude veća, ona se svodi na mjeru dužnikove obveze, dok je st. 2. propisano da jamac odgovara za ispunjenje cijele obveze za koju je jamči, ako njegova odgovornost nije ograničena na neki njezin dio ili na drugi način podvrgnuta lakšim uvjetima.

Kako je ugovor o jamstvu akcesoran, pa s obzirom da nije drugačije ugovoreno, jamac odgovora za ispunjenje cijele obveze glavnog dužnika u vrijeme plaćanja. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o solidarnom jamstvu te tuženik kao jamac i platac odgovora tužitelju kao vjerovniku na isti način i pod istim uvjetima kao i glavni dužnik trgovačko društvo K. d.o.o. za cijelu obvezu, s tim da vjerovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje bilo od glavnog dužnika, bilo od jamca ili od obojice istodobno.

Nižestupanjski sudovi su pošli od utvrđenja da iz izjave tuženika o jamstvu nije vidljivo što predstavlja konkretnu obvezu dužnika K. d.o.o., jer da izjava o jamstvu ne sadrži određenu obvezu glavnog dužnika za koju tuženik jamči, niti da je ta obveza odrediva u smislu čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 25/05 i 41/08 – dalje: ZOO) pa da je stoga ugovor o jamstvu ništetan zbog neodređene odnosno neodredive činidbe sukladno odredbi čl. 322. st. 1. u vezi s čl. 270. st. 1. ZOO pri čemu je drugostupanjski sud zaključio da se jamstvo u konkretnom slučaju dalo za novčana potraživanja, ali da je ipak izostao bitni sastojak izjave o jamstvu s obzirom da u izjavi nije navedena visina duga za koji se jamči, pa čak ni okvirni iznos, niti da li se radi o obvezama dospjelim u vrijeme potpisivanja pisane izjave o jamstvu i/ili o budućim obvezama, a niti je konkretiziran obveznopravni odnos između tužitelja kao vjerovnika i T. K. d.o.o kao dužnika iz kojeg je ili bi nastala obveza za koju tuženik jamči. Stoga je drugostupanjski sud zaključio da kod ugovora o jamstvu, imajući u vidu svrhu propisanog pisanog oblika ugovora o jamstvu radi zaštite pojedinačnog interesa jamca od nepromišljenih preuzimanja obveza za ispunjenje tuđeg duga, ne dolazi do primjene odredbi o tumačenju spornih odredbi iz čl. 319. st. 2. ZOO odnosno da sud o bitnom sastojku izjave o jamstvu ne može prosuditi na temelju volje ugovornih strana.

Međutim iz zapisnika s glavne rasprave od 16. rujna 2011. (list 27. spisa) nedvojbeno proizlazi da je tuženik iskazao da je predmetnom izjavom jamčio tužitelju za podmirenje duga njegovog trgovačkog društva i to kako dospjelog tako i budućeg duga, da je roba u vrijednosti visine tužbenog zahtjeva tužitelja isporučena njegovom trgovačkom društvu ne osporavajući iznose ispostavljenih računa, dok je osporio visinu duga s obzirom na izvršene uplate za koje je dostavio potvrdu o uplaćenim iznosima i to za iznose od 48.000,00 kn za 2005., 48.000,00 kn za 2006. te 7.000,00 kn za mjesec siječanj 2007. smatrajući navedene iznose uplatama izvršene na ime glavnice.

Sukladno iskazu tuženika na navedenoj glavnoj raspravi jednako je iskazao i zastupnik tužitelja S. B., s tim da je navedene izvršene uplate smatrao uplatama na ime kamata.

Prema ocjeni ovog suda nesporno je da u izjavi o jamstvu nije navedena visina duga za koji se jamči, pa čak niti okvirni iznos, ali je činidbu u konkretnom slučaju moguće smatrati dovoljno određenu samim time što su stranke kao ugovorne strane na sebi razumljiv i prihvatljiv način odredile obvezu tuženika, a što proizlazi iz njihovih iskaza u kojima ne postoji dvojba u odnosu na novčanu činidbu „podmiriti sva dospjela, a neplaćena potraživanja“. Kako je u trenutku potpisivanja izjave o jamstvu nesporno među strankama da je dug već postojao s obzirom da je glavni ugovor o kupnji i prodaje robe ranije sklopljen, pa je izjavom o jamčenju iznos duga iako nije određen ipak odrediv s obzirom da je iz iskaza tuženika proizlazi da je roba u vrijednosti visine tužbenog zahtjeva tužitelja isporučena trgovačkom društvu tuženika, kao i da je jamčio za dospjela i buduća dugovanja, dok je sporna visina tužbenog zahtjeva s obzirom na tvrdnju tuženika o djelomičnom ispunjenu.

Stoga je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer sudovi zaključuju da je obveza u ugovoru o jamstvu neodređena i neodrediva, a što je suprotno danim iskazima stranaka i stanju spisa.

Slijedom iznesenog, zbog postojanja revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovnom postupku sudovi će na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku.

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 10. prosinca 2019.