Broj: Revr 666/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud, predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Š. iz S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik V. Lj., odvjetnik iz S., protiv tuženika I. d.o.o. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik iz Z., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-343/18-2 od 27. ožujka 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1095/16-23 od 18. siječnja 2018., u sjednici održanoj 11. prosinca 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se revizija tužitelja S. Š., kao neosnovana.

 

2. Trošak odgovora na reviziju tuženika I. d.o.o. se ne dosuđuje.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbacuje se revizija tužitelja S. Š. protiv rješenja o parničnim troškovima, kao nedopuštena.

  

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1095/16-23 od 18. siječnja 2018. suđeno je:

 

„I./              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja S. Š. iz S., OIB: ..., koji glasi:

 

"Utvrđuje se da je tužitelj - S. Š., OIB: ... u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tuženika I. d.o.o., OIB: ... i to temeljem ugovora o radu broj ... od 30. lipnja 2014.g., kao i temeljem ranijeg ugovora o radu od 21. kolovoza 2007.

 

Dužan je tuženik u roku od 8 dana omogućiti tužitelju rad sukladno ugovoru o radu od 30. lipnja 2014.g., kao i temeljem ranijeg ugovora o radu od 21. kolovoza 2007.

 

Tuženik I. d.o.o. za igre na sreću, OIB: ... dužan je platiti tužitelju S. Š. iz S., OIB: ... u roku od 8 dana naknadu plaće za razdoblje od 25. listopada 2014. do 1. prosinca 2017. u iznosu od 171.200,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne mjesečne iznose od 4.600,00 kn teku od 16-og u narednom mjesecu do isplate, a od 1. prosinca 2017. pa nadalje mjesečne iznose od 4.600,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16-og u narednom mjesecu do isplate, po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a."

 

II./              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

 

III./              Nalaže se tužitelju S. Š. iz S., OIB: ... da tuženiku I. d.o.o. iz Z., OIB: ... naknadi parnični trošak u iznosu od 18.750,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. siječnja 2018. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku od 8 dana.“

 

Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-343/18-2 od 27. ožujka 2018., odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda, pri čemu su odbijeni zahtjevi stranaka za naknadom troškova žalbenog postupka.

 

              Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači nižestupanjske odluke i usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju. Predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu i potražuje trošak odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP) koja se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužitelj u reviziji neosnovano upire na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, koja je prema revizijskim navodima, ostvarena u proturječnostima kako u međusobnim iskazima svjedoka i tekstovima isprava, tako i proturječnost tih iskaza i isprava sa navodima u obrazloženju prvostupanjske presude.

 

Navodima kojima obrazlaže ovaj revizijski prigovor (pristrani, subjektivni iskazi svjedoka) tužitelj zapravo osporava činjenice koje je sud utvrdio u vezi s postojanjem opravdanih razloga za otkaz ugovora o radu. S obzirom na to da u činjeničnim utvrđenjima na kojima je drugostupanjski sud temeljio pobijanu odluku ovaj sud ne nalazi nikakvih protivnosti dokazima ili zapisnicima o provedenim dokazima, niti da bi sud do relevantnih činjeničnih utvrđenja došao pogrešnom primjenom pravila o teretu dokazivanja, to su prigovori tužitelja ocijenjeni kao prigovori koji u svojoj biti predstavljaju revizijski razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. S obzirom na to da, prema odredbi čl. 385. ZPP, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog, to navedeni revizijski razlozi nisu mogli biti ispitani u povodu predmetne revizije.

 

Isto tako, pravo na ocjenu provedenih dokaza je odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP), a pod određenim pretpostavkama i drugostupanjske sudove, kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tužitelja, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP.

 

              Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava na koji ukazuje tužitelj. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je u radnom odnosu sa tuženikom temeljem Ugovora o radu broj ... od 30. lipnja 2014. kao i ranijeg ugovora o radu od 21. kolovoza 2007., zahtjev da mu tuženik omogući rad sukladno Ugovoru o radu te isplata naknade plaće za razdoblje od 25. listopada 2014. do 1. prosinca 2017.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod prednika tuženika od 21. kolovoza 2007. a koji ugovor je prenijet 19. listopada 2012. na tuženika kao novog poslodavca, temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme broj ... od 30. lipnja 2014.;

- da je tužitelj otkazao ugovor o radu 25. listopada 2014. zbog osobnih razloga;

- da je tužitelju prestao radni odnos kod tuženika otkazom radnika od 25. listopada 2014.;

- da je tužitelj 24. listopada 2014. iz blagajne tuženika uzeo 5.100,00 kn;

- da je tužitelj napisao i potpisao izjavu u kojoj potvrđuje da je uzeo 5.100,00 kn iz blagajne;

- da je tužitelj 25. listopada 2014. predao voditeljici tuženika D. P. napisanu odluku o otkazu;

- da je tužitelj nekoliko dana kasnije vratio tuženiku iznos od 5.100,00 kn;

- da je tuženik temeljem otkaza tužitelja odjavio kod HZMO s danom 25. listopada 2014.

 

Nižestupanjski sudovi su odbili zahtjeve tužitelja s obrazloženjem da je tužitelj svojom slobodnom voljom napisao i potpisao otkaz kojim je otkazao ugovor o radu tuženiku sa danom 25. listopada 2014. sukladno čl. 114. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 – dalje: ZR), pa ga je tuženik temeljem otkaza tužitelja odjavio kod HZMO s danom 25. listopada 2014.

 

Prema odredbi čl. 114. ZR poslodavac i radnik mogu otkazati ugovor o radu.

 

Tužitelj u reviziji, u bitnom navodi da njegov otkaz ugovora o radu nije izraz njegove volje.

 

U postupku koji je prethodio reviziji, posebice na osnovi iskaza svjedoka D. P., J. R. i L. B., koje su nižestupanjski sudovi ocijenili međusobno podudarnima i vjerodostojnima, utvrđeno je da je tužitelj osobno sastavio te potpisao otkaz ugovora o radu bez prisile ili upućenih prijetnji od strane tuženika.

 

Pritom, nižestupanjski sudovi utvrđuju da je rečenom otkazu prethodilo saznanje tuženika o činjenicama iz kojih proizlazi da je tužitelj, obavljajući svoj posao, otuđio iznos od 5.100,00 kn, što tužitelj tijekom postupka nije ni osporavao.

 

Prema odredbama iz čl. 279. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11), ako je ugovorna strana ili netko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ona zbog toga sklopila ugovor, druga strana može zahtijevati da se ugovor poništi. Strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili treće osobe. Ugovor sklopljen uporabom sile prema ugovornoj strani ništetan je.

 

Slijedom navedenog, pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da prilikom sastavljanja i potpisivanja otkaza ugovora o radu nije bilo mane volje jer tužitelj u ovom slučaju nije dokazao da bi sastavio i potpisao otkaz ugovora o radu uporabom prijetnje ili sile Zbog toga su osnovano zaključili da je tužitelj, a nakon što je uzeo 5.100,00 kn iz blagajne tuženika sastavio i potpisao izjavu kojom otkazuje ugovor o radu (list 17 spisa), a temeljem kojeg je tuženik odjavio tužitelja sa HZMO.

 

Revizijski navodi u kojima se tužitelj poziva na njegovu drugačiju volju i u kojima se zapravo osporava ocjena dokaza od strane prvostupanjskog suda, upućuju na razloge koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, međutim, te navode revizijski sud nije uzeo u obzir jer pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije razlog zbog kojega se može podnijeti revizija (čl. 385. ZPP).

 

Posljedično tome su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili i preostale zahtjeve.

 

U smislu izloženog nisu ostvareni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava radi kojih je revizija izjavljena, niti su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se u reviziji ukazuje, pa je valjalo odlučiti kao u izreci pod stavkom 1. i odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

 

Tuženiku nije dosuđen trošak sastava odgovora na reviziju jer je ocijenjeno da se ne radi o nužnom trošku u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. (točka 2. izreke)

 

U odnosu na odluku o troškovima postupka:

 

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

 

Na osnovu izloženog, valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužitelja protiv rješenja o troškovima parničnog postupka sadržanog u presudi odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao izreci rješenja.

 

Zagreb, 11. prosinca 2019.