Broj: Gž-2279/2019-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Ankice Matić,  predsjednice vijeća, te Dragice Samardžić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Kuzmičić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. L. pok. I. iz O. O., OIB:…, zastupan po punomoćniku V. L., odvjetniku u S., protiv tuženika K. M. pok. N. iz O., zastupanog po punomoćniku A. N., odvjetniku u M., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj 6 P-351/19 od 7. lipnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 12. prosinca 2019.,

p r e s u d i o   j e

Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj 6 P-351/19 od 7. lipnja 2019.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„1. Tuženik je dužan dopustiti i trpjeti namirenje tužiteljeve tražbine u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 50.000,00 DEM, odnosno iznosa od 24.976,61 EUR-a, sve prema prodajnom tečaju ovlaštene banke na dan isplate u mjestu ispunjenja obveze, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju, i to u periodu od 1. siječnja 1996. do 28. veljače 2002., u valuti glavnog duga – DEM, a od 1. ožujka 2002. do 31. prosinca 2005., zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju u EUR-ima, nadalje sa zakonskim zateznim kamatama koje se za period od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007., određuju sukladno članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015., sa kamatom obračunatom po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za 5 postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. pa do isplate sa kamatom obračunatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, i to sudskom prodajom založene nekretnine označene u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Makarskoj kao čestica zgrade 999 k.o. P., koji dio u naravi predstavlja drugi kat stambene zgrade, te namirenjem tužitelja iz postignute prodajne cijene.

2. Dužan je tuženik nadoknaditi tužitelju parnične troškove ovog postupka, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, i to zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate, sa kamatom obračunatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena.“

Odlukom o troškovima postupka određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

Protiv navedene presude žale se obje stranke.

Tužitelj presudu pobija zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07- odluka USRH, 84/08, 96/08 - odluka USRH, 123/08, 57/11,148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 43/13-rješenje USRH, 89/14 i 70/19, dalje ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tuženik žalbom pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u predmetnoj prvostupanjskoj presudi zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. ZPP-a, te predlaže da se odluka o trošku preinači na način da se tužitelju naloži da naknadi tuženiku cjelokupni parnični trošak, podredno da se odluka o trošku ukine i predmet u tom dijelu vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Žalbe su neosnovane.

Nije u pravu tužitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer pobijana presuda sadrži jasne, logične, dostatne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih ju ne bi bilo moguće ispitati.

Tužitelj je tužbom zatražio da tuženik kao hipotekarni dužnik dopusti i trpi namirenje dospjelog, a neplaćenog potraživanja tužitelja u iznosu od 175.000 DEM, putem javne prodaje nekretnine tuženika označene kao 1/3 čest. zgr. 999 k.o. P., u naravi drugi kat stambene zgrade, te da mu na ime troškova postupka isplati iznos od 20.000,00 kuna. Protutužbenim zahtjevom tuženik je zatražio utvrđenje ništavim ugovora o zajmu zaključenog među strankama 16. lipnja 1995.

U dosadašnjem tijeku postupka pravomoćno je odlučeno o zahtjevu tužitelja za isplatu iznosa od 20.000,00 kuna na ime troškova postupka, te je pravomoćno utvrđeno da je ništav ugovor o zajmu zaključen među strankama 16. lipnja 1995.

U ovom stadiju postupka nije prijeporno da je tuženik pravomoćno obvezan vratiti tužitelju kunsku protuvrijednost iznosa od 66.150 DEM ( 33.821,95 EUR), dok je prijeporno je li tuženik dužan vratiti tužitelju i preostali iznos do 115.000 DEM, odnosno 24.976,61 EUR u kunskoj protuvrijednosti, jer je među strankama i nadalje prijeporno pitanje stvarne visine duga tuženika.

Predmetna je tužba (zahtjev konačno postavljen podneskom od 9. travnja 2019.) koncipirana kao hipotekarna tužba radi ostvarenja tužiteljeva založnog prava upisanog na nekretnini tuženika, a u svrhu namirenja tim zalogom osiguranog potraživanja.

Prvostupanjski je sud po provedenom postupku odbio kao neosnovan ovako postavljeni tužbeni zahtjev jer je smatrao da nakon utvrđenja ništetnim ugovora o zajmu od 16. lipnja 1995. u kojem ugovoru je pod točkom 3. sadržana hipotekarna klauzula za namirenje potraživanja na nekretnini tuženika tužitelj ne može osnovano postaviti kondemnacijski zahtjeva za namirenje tražbine, odnosno koncipirati zahtjev kao hipotekarnu tužbu. Ujedno je prvostupanjski sud primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe članka 221. ZPP-a smatrao da tužitelj tijekom postupka nije dokazao stvarni iznos glavnog potraživanja ugovoren predmetnim ništavim pravnim poslom, odnosno visinu koji je tuženik primio od tužitelja i koji bi u smislu odredbe članka 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 107/95, 7/96,112/99 i 88/01, dalje: ZOO), koji se u konkretnom slučaju primjenjuju na temelju odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), tuženik bio u obvezi isplatiti – vratiti tužitelju.

Navedeni zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva prihvaća i ovaj žalbeni sud.

Naime, temeljem odredbe mjerodavnog članka 63. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92, dalje: ZOVO), odnosno sada važeće odredbe članka 336. stavka 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, dalje: ZV), založni vjerovnik ima pravo od svagdašnjega vlasnika založene stvari, a i od svakoga trećega, zahtijevati da trpi namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti založene stvari, ako nije što drugo zakonom određeno.

Tužitelj svoje potraživanje u ovom postupku temelji na Ugovoru o zajmu od 16. lipnja 1995. koji ugovor je, kako je to prethodno u postupku već utvrđeno nastavak pravnog odnosa koji je uspostavljen među strankama ranijim ugovorom od 21. rujna 1993. Ugovorom o zajmu od 16. lipnja 1995. stranke su izmijenile sadržaj postojećeg obveznog odnosa, pri čemu nisu mijenjale predmet ni pravnu osnovu, već su utanačile nove rokove i dinamiku vraćanja, kao i sredstva osiguranja povrata tog iznosa, a na što ukazuju i navodi samih stranka koje su iznijeli tijekom postupka.

Odlukom ovoga suda poslovni broj Gž-4070/08 od 21. studenog 2008. utvrđeno je da je predmetni ugovor o zajmu od 16. lipnja 1995. ništav u smislu odredbe članka 103. stavka 1. ZOO-a obzirom da je protivan prisilnim propisima. To stoga, jer je u vrijeme sklapanja navedenog ugovora o zajmu bila na snazi Uredba o uvjetima i načinu održavanja likvidnosti i plaćanjima prema inozemstvu („Narodne novine“, broj 61/92, 72/92 i 59/93), kojom je u članku 11. Uredbe, sadržana zabrana kupnje, prodaje i pozajmljivanja deviza i posredovanja u kupnji, prodaji i pozajmljivanju deviza između domaćih osoba i između domaćih osoba i stranih osoba u Republici Hrvatskoj, ako Zakonom o deviznom poslovanju i ovom Uredbom nije drugačije određeno. Ovom uredbom, kao i Zakonom o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlata („Narodne novine“, broj 91A/93, 36/98), pitanje zabrane pozajmljivanja deviza među fizičkim osoba nije drugačije određeno, jer je u članku 10. st. 3. tog zakona propisano da je kupnja i pozajmljivanje deviza, kao i posredovanje u kupnji, prodaji i pozajmljivanju deviza između domaće osobe i strane osobe u Republici Hrvatskoj dopušteno samo u slučajevima i na način predviđen tim Zakonom, a prema članku 34. toga Zakona, domaće fizičke osobe mogu koristiti devize sa svojih deviznih računa i deviznih štednih uloga za plaćanje uvoza robe i usluga i druga plaćanja u inozemstvu, a u Republici Hrvatskoj za kupnju obveznica koje glase na stranu valutu, davanje donacija u znanstvene, kulturne i humanitarne svrhe, te obavljati druga plaćanja kako je to predviđeno zakonom. Stoga nije predviđeno da se devize mogu koristiti za davanje zajmova.

Obzirom na navedeno, odnosno na činjenicu da je Ugovor o zajmu od 16. lipnja 1995. ništav pravni posao i ne proizvodi pravne učinke, to niti ugovor o zalogu (hipoteci) sadržan u predmetnom ugovoru o zajmu također ne proizvodi pravne učinke, jer ne postoji potraživanje koje se osigurava tim zalogom.

Naime, vjerovnikova tražbina i založno pravo koje ju osigurava povezani su tako da je tražbina glavno pravo, dok je založno pravo sporedno (akscesorno) pravo, pa egzistencija svakog subjektivnog založnog prava ovisi o postojanju i valjanosti tražbine koja se osigurava. Subjektivno založno pravo osigurava tako određenu tražbinu i ono ne može postojati bez tražbine koju osigurava. Vjerovnik dakle ima pravo iz vrijednosti nekretnine tražiti namirenje tražbine, ali ne bilo koje tražbine, već samo one koja je osigurana založnim pravom. Ako te tražbine nema, vjerovnik nema pravo tražiti namirenje.

Slijedom navedenog kada je osnovni pravni posao ništav i ne proizvodi pravne učinke, kao što je to u konkretnom slučaju, tada je ništavo i osiguranje koje osigurava takav pravni posao ( tako i Vrhovni sud RH u Rev-x 1116/2011 od 15. svibnja 2019. i Rev-x 610/16 od 20. rujna 2017). Ovime se odstupa od pravnog shvaćanja izraženog u ranijoj odluci ovoga suda poslovni broj Gž-4070/08 od 21. studenoga 2008.

S obzirom na izneseno prvostupanjski je sud pravilno smatrao da tužitelj u konkretnom slučaju ne može osnovano zahtijevati od tuženika da trpi namirenje njegove tražbine prodajom založene nekretnine, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Odluka o troškovima postupka donesena je, suprotno žalbenim navodima, pravilnom primjenom odredbe članka 154.st. 2. ZPP-a.

Kako nisu ostvareni žalbeni navodi stranaka, te kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, trebalo je odbijanjem žalbi stranaka na osnovu odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 380. toč.2. ZPP-a potvrditi odluku o troškovima postupka.

U Splitu 12. prosinca 2019.