Broj: Kr 91/2019-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Zdenka Konjića, predsjednika vijeća te Perice Rosandića i Žarka Dundovića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika L. Č., zbog kaznenog djela iz članka 292. stavka 2 u svezi sa stavkom 1. alinejom 6. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51701., 105/04. i 84/05. - dalje: KZ/97.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 18. siječnja 2019. broj K-387/2016-36 i presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi od 24. travnja 2019. broj Kž-64/2019-7, u sjednici vijeća održanoj 13. prosinca 2019.,

p r e s u d i o   j e

I. Utvrđuje se da je zahtjev osuđenika L. Č. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude djelomično osnovan, preinačuje se pravomoćna presuda koju čine presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 18. siječnja 2019. broj K-387/2016-36 i presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi od 24. travnja 2019. broj Kž-64/2019-7 u pravnoj oznaci djela i u odluci o kazni te se izriče da je osuđenik L. Č. radnjama za koje je pravomoćnom presudom proglašen krivim počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporaba povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17. i 118/18. - dalje: KZ/11.), te se na temelju navedene zakonske odredbe osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

II. U ostalom dijelu zahtjev osuđenika L. Č. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 18. siječnja 2019. broj K-387/2016-36 i presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi od 24. travnja 2019. broj Kž-64/2019-7, osuđenik L. Č. proglašen je krivim zbog kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u svezi sa stavkom 1. alinejom 6. KZ/97. i osuđen na kaznu zatvora u trajanju 1 godine.

Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.) oštećeno trgovačko društvo Đ. Đ.-A. d.d. iz S. B. je s imovinskopravnim zahtjevom protiv osuđenika L. Č. za naknadu štete upućeno u parnicu.

Na temelju članka 82. KZ/97. u svezi s člankom 560. stavkom 1. i 2. ZKP/08. oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu od 2.261.120,60 kuna od Odvjetničkog društva L.&K. iz Z., ... i ta imovinska korist postaje imovina Republike Hrvatske te je naloženo plaćanje tog iznosa u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. naloženo je osuđeniku podmirenje troškova kaznenog postupka o čemu će biti doneseno posebno rješenje na temelju članka 148. stavka 4. ZKP/08.

Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude pravovremeno je podnio osuđenik po branitelju Z. M., odvjetniku u S. B., zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika iz članka 517. stavka 1. točke 1. ZKP/08. i povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz članka 517. stavka 1. točaka 2. i 3. ZKP/08., s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači i osuđenika oslobodi od optužbe, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Prvostupanjski sud je po zaprimanju zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude postupio u skladu s odredbom članka 518. stavka 4. ZKP/08.

Zahtjev je djelomično osnovan.

Opravdano osuđenik u zahtjevu ističe da je drugostupanjski sud, s obzirom na to da je u međuvremenu stupio na snagu KZ/11. i nakon što je pravilno utvrđeno postojanje pravnog kontinuiteta između kaznenog djela iz članka 292. stavka 2. KZ/97. i kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11., po službenoj dužnosti, trebao preinačiti prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci kaznenog djela jer je KZ/11. u odnosu na KZ/97., koji je zakon bio na snazi tempore criminis, za osuđenika blaži.

Naime, vodeći računa o odredbi članka 87. stavka 29. KZ/11., koja propisuje da je vrijednost imovinske koristi i štete znatna ako prelazi 60.000,00 kn, ta činjenica kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. čini blažim u odnosu na kazneno djelo iz članka 292. stavka 2. KZ/97. za koje je pravnim shvaćanjem od 24. studenoga 1997. utvrđeno da „znatna imovinska korist“ postoji kada vrijednost koristi pribavljene izvršenjem kaznenog djela prelazi 30.000,00 kn, neovisno o višoj maksimalno zapriječenoj kazni zatvora za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11., jer je manja kriminalna količina sadržana u postupanju osuđenika zbog izmijenjenih neodređenih vrijednosti, a sud je unatoč izmjeni pravne oznake djela vezan maksimalno zapriječenom kaznom koja je za osuđenika povoljnija.

Stoga je u tom dijelu trebalo prihvatiti zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude i preinačiti pravomoćnu presudu u pravnoj oznaci djela na kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. te osuđeniku odmjeriti sankciju sukladno preinačenoj pravnoj oznaci kaznenog djela pa je Vrhovni sud Republike Hrvatske, cijeneći sve u pobijanoj presudi utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, zaključio da je propisani zakonski minimum kazne u trajanju jedne godine primjeren svim okolnostima konkretnog slučaja te da će se tom kaznom postići specijalna i generalna prevencija i ispuniti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

Slijedom iznijetoga, odlučeno je kao pod točkom I. izreke na temelju članka 519. u svezi s člankom 513. stavkom 1. ZKP/08.

Osuđenik u zahtjevu, također, ističe da je pobijanom presudom povrijeđeno načelo zabrane „reformatio in peius“, čime zapravo ukazuje na povredu iz članka 517. stavka 1. točke 2. u svezi s člankom 468. stavkom 1. točkom 10. ZKP/08., budući da je, nakon što je prethodna prvostupanjska presuda po drugostupanjskom sudu bila ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, državni odvjetnik izmijenio optužnicu na način da je u činjenični opis unio nove blanketne propise, koji nisu bili sadržani u ranijoj presudi, odnosno odredbe članka 252. Zakona o trgovačkim društvima i članke 17. i 762. Zakona o obveznim odnosima, koju izmjenu je sud prihvatio i na taj način je, po mišljenju podnositelja, povrijeđena odredba članka 13. ZKP/08.

Međutim, mišljenje je Vrhovnog suda Republike Hrvatske, da izmjenom optužnice na opisani način nije povrijeđeno načelo zabrane „reformatio in peius“, budući da su u činjeničnom opisu izreke pobijane presude i bez citiranih blanketnih propisa opisane radnje koje čine bitno obilježje kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. pa unošenjem citiranih zakonskih odredbi nije izmijenjena pobijana presuda na štetu osuđenika, kako to neosnovano tvrdi podnositelj zahtjeva.

Također, podnositelj zahtjeva ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a time i počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. činjenicom da pisani otpravak pobijane prvostupanjske presude u dijelu imovinskopravnog zahtjeva ne odgovara izvorniku, s obzirom da je u pisanom otpravku navedeno da se oštećenik s imovinskopravnim zahtjevom protiv osuđenika L. Č. za naknadu štete upućuje u parnicu, dok u izvorniku te presude nije navedeno ime i prezime osuđenika pa se na taj način, prema mišljenju osuđenika, otvara mogućnost da oštećenik protiv njega može pokrenuti parnicu.

Međutim, navedena okolnost ne dovodi u pitanje zakonitost pobijanih odluka, niti ima utjecaja na eventualno pokretanje parnice protiv osuđenika za naknadu štete, budući da aktivnu i pasivnu legitimaciju za podnošenje tužbe u parničnom postupku ocjenjuje parnični sud, neovisno o sadržaju odluke kaznenog suda u dijelu u kojem je oštećenik upućen da imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici.

Nije u pravu osuđenik ni kada tvrdi da je počinjena povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku koja je mogla utjecati na presudu, a time nije ostvarena ni povreda iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08., jer je drugostupanjski sud, protivno navodima podnositelja zahtjeva, odgovorio na sve žalbene navode osuđenika, dok u ostalom dijelu zahtjeva osuđenik polemizira s pravilnošću utvrđenog činjeničnog stanja na kojem se temeljila pobijana presuda, a po kojem osnovu nije dopušteno podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka.

Slijedom iznijetoga, odlučeno je kao pod točkom II. izreke, na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP/08.

Zagreb, 13. prosinca 2019.