- 1 -              Revd 3154/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 3154/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. M. iz S., (OIB: … ), zastupanog po punomoćnici M. L., odvjetnici iz D., protiv tuženika K. S. d.d. iz Z., (OIB: …. ), zastupanog po punomoćnici D. Z., odvjetnici u Odvjetničkom društvu M. & P. d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-1248/2020-2 od 15. ožujka 2021., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu posl. br. Pr-218/2018-47 od 6. studenoga 2020., u sjednici održanoj 14. lipnja 2022.,

 

 

r i j e š i o j e :

 

 

I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

II. Tužitelju se ne dosuđuje naknada troška odgovora na prijedlog tuženika za dopuštenost revizije.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Drugostupanjskom presudom:

 

- u stavku I. izreke, odbijena je žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u točkama I (u odluci kojom je tuženik obvezan isplatiti tužitelju na ime razlike plaće 42.973,30 kn sa pripadajućim zateznim kamatama) i III (u odluci kojom je tuženik obvezan isplatiti tužitelju na ime jednokratnog dodatka na plaću, regresa, 6.200,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama) izreke, odnosno odluci kojom je „tužitelju dosuđena naknada bruto plaće zajedno sa zateznim kamatama izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, i u dijelu točke V izreke kojim je tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 8.222,14 kn sa pripadajućim zateznim kamatama“,

 

- u stavku II. izreke, preinačena je prvostupanjska presuda „u dijelu točke I i III izreke kojim je tužitelju na dosuđene iznose dosuđena zatezna kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak i u dijelu točke V izreke kojim je tužitelju priznat trošak preko iznosa od 8.222,14 kn do iznosa od 13.550,00 kn (za iznos od 5.327,86 kn) tako da je odbijen „zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak na dosuđene iznose u točkama I i III izreke te zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 5.327,86 kn kao neosnovan“,

 

- u stavku III. izreke, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka,

 

- u stavku IV. izreke, odbijen je zahtjev „tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan“.

 

2. Tuženik je podnio prijedlog da mu se protiv te drugostupanjske presude, protiv njezina dijela kojim je obvezan na isplatu, dopusti revizija zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu:

 

1) „Da li je za primjenu Kolektivnog ugovora za graditeljstvo ("Narodne novine" broj 04/2002, 91/2003, 93/2004, 97/2005, 133/2006, 11/2008, 96/2013, 142/2013) i Kolektivnog ugovora za graditeljstvo ("Narodne novine" broj 115/2015 i 26/2018) proširenog Odlukama o proširenju primjene Kolektivnog ugovora graditeljstva ("Narodne novine" broj 134/2015 i "Narodne novine" broj 49/2018) na poslodavce koji nisu njihove stranke tj. potpisnici mjerodavna stvarna djelatnost koju poslodavci obavljaju ili djelatnost koja je upisana u sudski registar, a koja se u stvarnosti ne obavlja?“

 

2) „Može li se plaća radnika (u cilju utvrđenja povoljnijeg prava za radnika) odrediti kombiniranjem sastavnih elemenata plaće (osnovica, koeficijent složenosti poslova radnog mjesta, dodaci na plaću i sl.) iz različitih pravnih izvora (ugovora o radu i Kolektivnog ugovora)?“

 

3) „Može li se bruto plaća ugovorena ugovorom o radu smatrati osnovicom za izračun plaće u smislu Kolektivnog ugovora za graditeljstvo, bez da je to izričito ugovoreno ugovorom o radu?“

 

3. Tužitelj je odgovorio na prijedlog tuženika i predložio da se ovaj odbije.

 

4. Prijedlog nije dopušten.

 

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 15. ožujka 2021., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

7. U konkretnom slučaju tuženik je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija - ali nije ispunio sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačio niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i (ujedno, kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a nije naznačio niti određene razloge zašto bi trebalo odgovoriti na pitanja iz njegovog prijedloga:

 

kada:

 

7.1. je osporena presuda temeljena na činjeničnom utvrđenju, koje se u ovome stupnju postupka ne može preispitivati - pogotovo ne po njegovom prijedlogu i po u njemu formuliranim pitanjima, da se on (tuženik) i faktično „sve do 5. listopada 2017. bavio građenjem, projektiranjem i nadzorom nad gradnjom dakle djelatnošću graditeljstva (imajući na umu, uz ostalo, da „upravo i KU tuženog,..(...)..u utuženom razdoblju nije bio u primjeni jer ga je tuženik otkazao zbog loše ekonomske situacije, a ne eventualno zbog djelatnosti“, ali i da je ovaj bio sklopljen „upravo između Sindikata g. Hrvatske, Sindikalne podružnice K. S. d.d. S., koja..(...)..zasigurno ne bi bila organizirana kod tuženika da se tuženik upravo nije bavio djelatnošću iz domene graditeljstva“), dok prvo u prijedlogu postavljeno pitanje polazi od drugačije činjenične tvrdnje, one koju on (predlagatelj) sugerira prihvatiti istinitom (uz preocjenu dokaza) - iako takvom nije utvrđena, da njegova stvarna djelatnost (ona koju je obavljao i koju je obavljao i tužitelj na poslovima „radnog mjesta rukovoditelja servisera separacije“) nije bila „graditeljstvo“ iako je takva bila upisana i u sudski registar,

 

s time da se i inače (neovisno od prethodno navedenog) o prvom u prijedlogu postavljenom pitanju revizijski sud već izjasnio u više svojih odluka, pa tako i u odluci posl. br. Revr 1103/2014-2 od 6. svibnja 2015., prema kojoj:

 

“…S obzirom na činjenicu da je većina društava u RH registrirana za obavljanje većeg broja djelatnosti (prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti), od kojih obavljaju samo neke ili samo jednu od upisanih djelatnosti, određivanje (proširene) primjene kolektivnih ugovora na temelju upisa u sudski registar, a ne faktičnog obavljanja djelatnosti na koju se kolektivni ugovor odnosi, dovelo bi do pravne nesigurnosti jer bi stvorilo mogućnost da se stranke konkretnog ugovora o radu (poslodavac i radnik) istovremeno pozivaju na primjenu više kolektivnih ugovora.

 

Nadalje, s obzirom na to da jedan poslodavac može imati više poduzeća od kojih svako može obavljati djelatnost na koju se odnosi drugi (granski) kolektivni ugovor, primjena određenog kolektivnog ugovora na određenog radnika mora zasnivati se na činjenici da je on zaposlen radi obavljanja poslova upravo (da faktično radi) u djelatnosti na koju se kolektivni ugovor odnosi. To znači da se radnik koji radi u dijelu poduzeća poslodavca koje obavlja građevinske poslove, ne može pozivati na primjenu kolektivnog ugovora za (primjerice) ugostiteljstvo, iako njegov poslodavac obavlja i ovu djelatnost i morat će na svoje radnike koji u toj djelatnosti rade primjenjivati taj drugi kolektivni ugovor.

 

Ukratko, prema pravnom shvaćanju ovoga suda pri ocjeni personalnih granica primjene određenog (granskog) kolektivnog ugovora, mora se poći od toga koji posao određeni radnik kod određenog poslodavca faktično obavlja i odrediti na koju se poslovnu djelatnost njegov rad odnosi.”,

 

izražavajući time pravno shvaćanje na kojemu je (iako predlagatelj tako ne misli) temeljena i osporena presuda.

 

7.2. drugo i treće u prijedlogu postavljena pitanja, nisu niti dovoljno određena, toliko da bi se na njih mogao dati jasan odgovor - koji bi bio važan ne samo za odluku o konkretnom pravnom odnosu već i (ovdje odlučno za dopuštenost prijedloga) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: njima se ne može dati značaj pitanja iz smisla odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatan sadržaj prijedloga da se revizija dopusti,

 

7.3. prijedlog u svezi tih pitanja (drugog i trećeg) ne sadrži (budući da je osporena presuda temeljena na činjeničnim i postupovnim okolnostima konkretnog slučaja) navedene (određene) razloge za zaključiti: da o tim pitanjima zaista i postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati takva (neujednačena ili nesigurna) praksa - tako da bi ipak bar i zbog toga bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse),

 

7.4. prethodno navedene razloge ne mogu nadomjestiti samo uopćeni navodi predlagatelja o važnosti pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: a odluka na koju se poziva (Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž R 495/2019 od 20. srpnja 2020., sa sadržajem kojeg joj daje) - nalazeći da je donesena za sličan slučaj ali sa drugačijim shvaćanjem ili pristupom, sa osporenom presudom ne može se uspoređivati, bar ne onako kako bi on htio.

 

7.5. podneseni prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih on (predlagatelj) obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a: što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa (kada) sukladno tome ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

7.6. revizijski sud i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih on smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

 

8. Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:

 

8.1. da pitanja iz prijedloga tuženika nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

8.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

9. Stoga je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. - ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

10. Tužitelju nisu priznati troškovi sastava odgovora na prijedlog tuženika za dopuštenost revizije jer ta parnična radnja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o tome prijedlogu.

 

Zagreb, 14. lipnja 2022.