Broj: Rev 1529/2014-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja mr. sc. B. Đ. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik M. Š., odvjetnik u I., protiv tuženika G. Z., Z., radi povrata stečenog bez osnove, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-3640/13-2 od 10. prosinca 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-730/11-61 od 14. svibnja 2013., od dana 17. prosinca 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-3640/13-2 od 10. prosinca 2013. se odbija kao neosnovana.

  

Obrazloženje

 

Općinski sud u Koprivnici presudom poslovni broj P-730/11-61 od 14. svibnja 2013. sudio je:

 

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja mr. B. Đ. iz Z., koji glasi:

 

'Dužan je tuženik u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 480.700,oo kn više 1.341.308,51 kn (ukupno 1.822.008,51 kn) sa zakonskom zateznom kamatom do 31.prosinca 2007. god., po stopi propisanoj čl.1.Uredbe o visini stope zatezne kamate a od 01. siječnja 2008. god., do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena i to na iznose:

 

- 480.700,00 kn od 01.01.2002 god.

- 69.439,27 kn od 01.06.2002 god.

- 13.778,81 kn od 01.07.2002 god.

- 13.669,40 kn od 01.08.2002 god.

- 13.821,47 kn od 01.09.2002 god.

- 13.821,47 kn od 01.10.2002 god.

- 13.705,37 kn od 01.11.2002 god.

- 13.870,38 kn od 01.12.2002 god.

- 13.875,65 kn od 01.01.2003 god.

- 13.896,40 kn od 01.02.2003 god.

- 14.089,59 kn od 01.03.2003 god.

- 14.248,93 kn od 01.04.2003 god.

- 14.362,41 kn od 01.05.2003 god.

- 14.129,83 kn od 01.06.2003 god.

- 14.090,85 kn od 01.07.2003 god.

- 14.020,69 kn od 01.08.2003 god.

- 14.081,28 kn od 01.09.2003god.

- 13.925,53 kn od 01.10.2003 god.

- 14.115,62 kn od 01.11.2003 god.

- 14.181,64 kn od 01.12.2003 god.

- 14.293,84 kn od 01.01.2004 god.

- 14.283,36 kn od 01.02.2004 god.

- 14.322,04 kn od 01.03.2004 god.

- 14.204,49 kn od 01.04.2004 god.

- 13.849,03 kn od 01.05.2004 god.

- 13.992,38 kn od 01.06.2004 god.

- 13.759,95 kn od 01.07.2004 god.

- 13.731,84 kn od 01.08.2004 god.

- 13.829,68 kn od 01.09.2004 god.

- 13.778,28 kn od 01.10.2004 god.

- 14.121,92 kn od 01.11.2004 god.

- 13.986,32 kn od 01.12.2004 god.

- 14.158,43 kn od 01.01.2005 god.

- 14.283,70 kn od 01.02.2005 god.

- 14.078,23 kn od 01.03.2005 god.

- 14.004,99 kn od 01.04.2005 god.

- 13.878,64 kn od 01.05.2005 god.

- 13.751,03 kn od 01.06.2005 god.

- 13.659,01 kn od 01.07.2005 god.

- 13.645,47 kn od 01.08.2005 god.

- 13.624,62 kn od 01.09.2005 god.

- 13.811,02 kn od 01.10.2005 god.

- 13.882,00 kn od 01.11.2005 god.

- 13.773,44 kn od 01.12.2005 god.

- 13.809,80 kn od 01.01.2006 god.

- 13.771,91 kn od 01.02.2006 god.

- 13.723,44 kn od 01.03.2006 god.

- 13.659,48 kn od 01.04.2006 god.

- 13.676,75 kn od 01.05.2006 god.

- 13.614,42 kn od 01.06.2006 god.

- 13.564,34 kn od 01.07.2006 god.

- 13.526,71 kn od 01.08.2006 god.

- 13.537,00 kn od 01.09.2006 god.

- 14.832,06 kn od 01.10.2006 god.

- 14.955,48 kn od 01.11.2006 god.

- 14.907,51 kn od 01.12.2006 god.

- 14.889,04 kn od 01.01.2007 god.

- 14.881,11 kn od 01.02.2007 god.

- 14.928,83 kn od 01.03.2007 god.

- 14.880,39 kn od 01.04.2007 god.

- 14.956,88 kn od 01.04.2007 god.

- 14.927,06 kn od 01.05.2007 god.

- 14.800,74 kn od 01.06.2007 god.

- 14.927,06 kn od 01.07.2007 god.

- 14.800,74 kn od 01.08.2007 god.

- 14.796,29 kn od 01.09.2007 god.

- 14.805,00 kn od 01.10.2007 god.

- 14.832,75 kn od 01.11.2007 god.

- 14.752,52 kn od 01.12.2007 god.

- 14.885,02 kn od 01.01.2008 god.

- 14.823,64 kn od 01.02.2008 god.

- 14.857,07 kn od 01.03.2008 god.

- 14.647,57 kn od 01.04.2008 god.

- 14.734,69 kn od 01.05.2008 god.

- 14.736,93 kn od 01.06.2008 god.

- 14.704,51 kn od 01.07.2008 god.

- 14.689,31 kn od 01.08.2008 god.

- 14.672,09 kn od 01.09.2008 god.

- 14.638,26 kn od 01.10.2008 god.

- 14.503,32 kn od 01.11.2008 god.

- 14.398,18 kn od 01.12.2008 god.

- 14.532,50 kn od 01.01.2009 god.

- 14.425,73 kn od 01.02.2009 god.

- 14.918,04 kn od 01.03.2009 god.

- 15.003,14 kn od 01.04.2009 god.

- 15.001,32 kn od 01.05.2009 god.

- 15.118,01 kn od 01.06.2009 god.

- 14.996,86 kn od 01.07.2009 god.

- 14.859,29 kn od 01.08.2009 god.

- 14.742,79 kn od 01.09.2009 god.

- 14.884,01 kn od 01.10.2009 god.

- 14.869,63 kn od 01.11.2009 god.

- 14.756,57 kn od 01.12.2009 god.

- 3.186,13 kn od 01.01.2010 god.

- 3.217,32 kn od 01.02.2010 god.

 

dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka.'

 

II. Tužitelj je dužan naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn u roku od 15 dana."

 

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici je presudom poslovni broj Gž-3640/13-2 od 10. prosinca 2013. odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Tako je suđeno u parnici radi isplate stečenog bez osnove u kojoj tužitelj tvrdi da je na njega prenesena tražbina L. d.d. prema A. J. d.d. po osnovi zakupnine poslovnog prostora u Z. u …, a da je G. Z., lažno se prikazujući vlasnikom prostora, ubrao zakupninu od A. J. H. d.d. u iznosu od 480.000,00 kuna, potom od P. d.d. u iznosu od 923.520,00 kuna i od W.-S. d.d. u iznosu od 625.1522,00 kuna.

 

Tužba je bila podnesena i protiv tuženika P. d.d. K., ali je tužitelj uz suglasnost tuženika povukao tužbu u odnosu na tog tuženika, što je prvostupanjski sud utvrdio rješenjem broj P-730/11-13 od 19. srpnja 2011.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku zbog revizijskih razloga iz čl. 385. st. 1-3 Zakona o parničnom postupku. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu pred drugo vijeće na ponovni postupak.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Postupajući po odredbi čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP, koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19) ovaj sud je ispitao presudu povodom revizije iz č. 382. st. 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužitelj je u reviziji naveo da pobija drugostupanjsku presudu zbog svih revizijskih razloga iz čl. 385. st. 1. do 3. ZPP, dakle:

 

1) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ovoga Zakona, osim ako se povreda odnosi na stvarnu i mjesnu nadležnost (članak 354. stavak 2. točka 3.), ako je prvostupanjski sud protivno odredbama ovoga Zakona donio presudu bez održavanja rasprave (članak 354. stavak 2. točka 5.) ili ako je odlučeno o zahtjevu o kojemu već teče parnica (članak 354. stavak 2. točka 9.),

 

2) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ovoga Zakona koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom,

 

3) zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Međutim obrazloženi su samo revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Prema odredbi čl. 385. ZPP drugostupanjsku presudu nije dopušteno pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Stoga je ovaj sud u skladu s odredbom čl. čl. 392.a. st. 1. ispitao revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer, suprotno navodima iz revizije, izreka presude ne proturječi razlozima presude, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Tužitelj je sadržajno kroz ovaj revizijski razlog ukazao na, po njemu, pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza te je iznio svoju ocjenu dokaza i ukazao na pogrešan pravni pristup u rješenju spora.

 

Međutim obrazloženje prvostupanjske presude sadrži neproturječne navode o odlučnim činjenicama koje su bile sporne glede aktivne legitimacije tužitelja i pasivne legitimacije tuženika, navedeno je koje je od odlučnih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, tako da prvostupanjska presuda ima sadržaj u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP. Drugostupanjski sud je u obrazloženju presude ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP.

 

Napominje se revidentu da eventualna pogrešna primjena materijalnog prava u rješenju spora sama po sebi ne znači i postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ako je presudu moguće ispitati unatoč pogrešnom pravnom pristupu.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji po odredbi čl. 356. postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

 

Predmet spora je isplata iznosa od 1.822.088,51 kunu (480.700,00 plus 1.341.308,51 kunu), koje tužitelj potražuje od tuženika tvrdeći da je navedeni iznos pripadaju tužitelju, a da ih je tuženik stekao bez valjane pravne osnove naplatom zakupnine za poslovni prostor u Z., iako je u ovršnom postupku tražbina po osnovi zakupnine zaplijenjena i prenesena u korist ovdje tužitelja.

 

Tužitelj je u parnici tvrdio da je imao tražbinu prema Lj. b. d.d. po pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Zagrebu broj P-1880/92 od 1.lpnja 1992., da tuženik nije ispunio obvezu iz presude, te da je radi naplate tražbine određena ovrha rješenjem Općinskog suda u Zadru broj I-2814/93 popisom i prodajom poslovnog prostora dužnika koji se nalazi u zgradi u Z., te ovrha popisom i prodajom pokretnih stvari koje se nalaze u tom prostoru i namirenjem vjerovnika.

 

Također je naveo da je tijekom ovršnog postupka saznao kako je njegov dužnik L. d.d. sklopio ugovor o zakupu tog prostora sa zakupoprimcem A. J. d.d., , pa je na prijedlog tužitelja, radi naplate tražbine iz iste presude, rješenjem o izvršenju Općinskog suda u Zadru broj I-2814/93 od 3 studenog 2000. određena ovrha na novom predmetu ovrhe - pljenidbom zakupnine koju L. d.d. ostvaruje na temelju ugovora o zakupu. Naknadno je u korist ovdje tuženika G. Z. u zemljišnim knjigama upisano pravo vlasništva, pa G. Z. ubire zakupninu od zakupoprimaca A. J. d.d., potom od P. d.d. i od W.. Tužitelj stoga u ovoj parnici tvrdi da je tuženik bez valjane pravne osnove stekao novčana sredstva u visini naplaćene zakupnine, iako je zakupnina zaplijenjena u korist tužitelja radi namirenja tražbine prema L. d.d., a da tuženik nije vlasnik prostora, kako je navedeno u ugovorima o zakupu.

 

U parnici je prvenstveno bilo sporno je li B. Đ. aktivno legitimiran, odnosno je li ugašena tražbina koju je imao po presudi Općinskog suda u Zagrebu broj P-1880/92 od 1. lipnja 1992., u koju svrhu je na B. Đ. u ovršnom postupku prenesena tražbina po osnovi zakupnine za poslovni prostor u Z., i konačno je li u imovinu tuženika bez valjane pravne osnove prešao dio imovine tužitelja u visini zakupnine koju je tuženik ostvario na temelju više ugovora o zakupu.

 

S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredbe čl. 210. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/03, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje ZOO/91) i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, dalje: ZOO/05).

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

 

-da je 15. studenog 1996. sklopljen Ugovor o kupoprodaji između prodavatelja L. d.d. i kupca A. J. d.d. S. o prodaji poslovnog prostora u Z., površine 144 m2, i to slijedom ranijeg Ugovora o zakupu sklopljenog između istih stranaka dana 4. listopada 1994., kojim je ugovoreno pravo prvokupa navedenog prostora u korist A. J. d.d.,

 

-da je dana 1. listopada 2001. između A. J. H. d.d. S. kao zakupodavca i P. d.d. kao zakupnika sklopljen Ugovor o zakupu poslovnog prostora površine 122 m2 u prizemlju zgrade u Z., na vrijeme od 10 godina,

 

-da je na temelju izjave od 30. prosinca 2001. koju je dala A. J. H. d.d. S., te na osnovi ugovora sklopljenog između te pravne osobe s G. Z., poslovni prostor u Z., (prizemlje) prenesen u vlasništvo G. Z., te je G. Z. stupio u prava zakupodavca iz Ugovora o zakupu sklopljenog s P. d.d. sa svim pravima i obvezama, s time da zakupac od navedenog dana ima obvezu plaćati zakupninu na žiro račun G. Z.,

 

-da je dana 4. srpnja 2001. sklopljen Ugovor o preuzimanju duga između A. J. H. d.d. S. i G. Z. kojim su stranke utvrdile postojanje potraživanja G. Z. prema A. J. banci d.d., s time da uz suglasnost G. Z. dug A. J. d.d. u cijelosti preuzima A. J. H. d.d. S., a preuzimatelj duga A. J. H. d.d. preuzeti dug prema G. Z. umjesto isplatom ima obvezu podmiriti prijenosom prava vlasništva na poslovnom prostoru u Z., a koji prostor je kupljen od L. d.d. ugovorom sklopljenim 15. studenog 1996.,

 

U odnosu na potraživanje mr. sc. B. Đ. prema L. je utvrđeno:

 

-da je tužitelj ishodio pravomoćnu presudu Općinskog suda u Zadru broj P-1890/92 od 1. lipnja 1992. protiv tuženika L. d.d. radi isplate potraživanja po osnovi više ugora o depozitu,, da ta banka nije podmirila dug iz presude, te je tužitelj podnio prijedlog za izvršenje protiv L. d.d. radi namirenja tražbine i to 216.898,79 DEM i 30.165,77 CHF, u dinarskoj protuvrijednosti,i pripadajućih zateznih kamata,

 

-da je u tom ovršnom postupku ovrhovoditelj predložio ovrhu popisom pljenidbom i prodajom poslovnog prostora dužnika L. d.d. u zgradi u Z., sagrađenoj na čk. br. 4779/2 i pljenidbom gotovog novca, te je sud rješenjem odredio ovrhu,

 

-da je rješenjem obustavljena ovrha u odnosu na poslovni prostor, pa je vjerovnik podnio prijedlog za ovrhu na novom predmetu ovrhe prijedlogom za ovrhu na tražbini po osnovi zakupnine za poslovni prostor u Z., koju L. d.d. plaća A. J. iz S., te je sud odredio ovrhu na toj tražbini u korist vjerovnika,

 

-da je drugostupanjskim rješenjem ukinuto rješenje o obustavi ovrhe na poslovnom prostoru kao predmetu ovrhe te je u odnosu na taj predmet ovrhe nastavljena ovrha i u konačnici je doneseno rješenje o dosudi kupcu nekretnine – poslovnog prostora u Z., u zgradi sagrađenoj na čk.br. 4779/5, ukupne površine 144 m2, a rješenjem o namirenju broj I-2814/93 je određeno da se od iznosa 2.108.160,00 kuna dobivenog prodajom namiruje potraživanje vjerovnika B. Đ. u iznosu od 1.445.098,90 kuna i to po osnovi troškova rješenja o izvršenju od 1.200,00 kuna i zateznih kamata na taj iznos u visini od 5.233,93 kune, daljnji troškovi ovršnog postupka u iznosu od 259.287,30 kuna, parnični troškovi u iznosu od 5,00 kuna, ukupne kamate na glavno potraživanje za razdoblje od 1. veljače 1992. do 1. rujna 1999. u iznosu od 205.187,92 kune i glavnog potraživanja u iznosu od 972.307,17 kuna, čime je u cijelosti namirena tražbina vjerovnika, a računovodstvu suda je naložena isplata koja je i provedena,

 

-da je u gore navedenom ovršnom postupku G. Z. podnio prigovor kao treća osoba tvrdeći da je vlasnik predmetnog poslovnog prostora na kojemu je određena ovrha, te je u parnici koju je pokrenuo radi proglašenja nedopuštenom ovrhe odbijen s tužbenim zahtjevom.

 

Imajući na umu navedena utvrđenja prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev jer je utvrdio da je tužitelj u cijelosti namirio svoju tražbinu iz presude Općinskog suda u Zadru broj P-1890/92 od 1. lipnja 1992. protiv tuženika L. d.d., da nikakva njegova imovina nije prešla u imovinu G. Z., pa da tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati sredstva koja je G. Z. ostvario davanjem u zakup predmetnog poslovno prostora, neovisno o tome jeli G. Z. bio vlasnik poslovnog prostora i je li zakonito naplaćivao zakupninu.

 

Drugostupanjski sud je u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje prvostupanjske presude prema kojemu tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati u ovoj parnici bilo koji iznos po presudi Općinskog suda u Zadru broj P-1890/92 od 1. lipnja 1992., jer je po toj presudi u cijelosti namiren, što je i utvrđeno pravomoćnim rješenjem donesenim u izvršnom postupku.

 

Tužitelj je revizijom ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na ocjenu da tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati da mu tuženik preda naplaćenu zakupninu za poslovni prostor u Z., što je obrazložio time:

 

- što je pravomoćnim rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Zadru broj I-2814/03 od 3. studenog 2000. određeno izvršenje radi namirenja tražbine tužitelja prema L. d.d. „pljenidbom zakupnine do potpunog namirenja vjerovnikove tražbine koju dužnik ostvaruje na ime zakupnine poslovnog prostora u Z., tako da se nalaže vjerovnikovu dužniku A. J. banci d.d. S. da zakupninu uplaćuje na račun vjerovnika br. 8200178196 kod Z. d.d.“,

 

-što je tuženik kao treća osoba prigovorio rješenju o izvršenju Općinskog suda u Zadru broj I-2814/03 u odnosu na izvršenje glede poslovnog prostora u Z., te je upućen na parnicu radi proglašenja nedopuštenim izvršenja, a presudom Općinskog suda u Zadru broj P-1387/06 od 11. siječnja 2008. je odbijen njegov tužbeni zahtjev za proglašenje izvršenja nedopuštenim,

 

-što tuženik unatoč presudi neovlašteno prima zakupninu koja pripada tužitelju, pa da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je propustio ocijeniti na kojoj je pravnoj osnovi tuženik stekao zakupninu.

 

Tužitelj je s tim u vezi osporio pravilnu primjenu odredbe čl. 1111. ZOO.

 

Prema shvaćanju ovoga suda tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati isplatu zakupnine koju G. Z. naplaćuje na temelju više ugovora o zakupu poslovnog prostora u Z., pa za rješenje ovoga spora nije odlučno je li tuženik davanjem u zakup navedenog poslovnog prostora stekao novčana sredstva bez valjane pravne osnove na štetu tadašnjeg navodnog vlasnika poslovnog prostora, L. d.d..

 

Tužitelj je u tužbi i tijekom postupka tvrdio da je tuženik bez valjane pravne osnove stekao novčani iznos po osnovi zakupnine iz više ugovora o zakupu poslovnog prostora u Z., koja je trebala biti isplaćivana na tužiteljev račun u razdoblju od siječnja 2002. pa do veljače 2010.

 

Stoga su za rješenje spora mjerodavne slijedeće zakonske odredbe:

 

-čl. 210. ZOO/91 koja glasi: Kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

 

-čl. 1111. st. 1. ZOO/05 koja glasi: Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

 

Prema činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova dio imovine tužitelja nije prešao u imovinu tuženika. Navodi tužitelja kojima tijekom postupka i u reviziji selektivno prikazuje činjenično stanje, ne odgovaraju utvrđenom činjeničnom stanju, jer tužitelj nije „vlasnik“ tražbine po osnovi zakupnine za poslovni prostor u Z..

 

Kako je uvodno navedeno tužitelj je vodio ovršni postupak u predmetu protiv dužnika L. d.d. i u tom postupku je određena ovrha radi namirenja novčane tražbine na više predmeta ovrhe, tako da je:

 

- pravomoćnim rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Zadru broj I-2814/03 od 3. studenog 2000. određeno izvršenje radi namirenja tražbine tužitelja „pljenidbom zakupnine do potpunog namirenja vjerovnikove tražbine koju dužnik ostvaruje na ime zakupnine poslovnog prostora u Z., tako da se nalaže vjerovnikovu dužniku A. J. d.d. S. da zakupninu uplaćuje na račun vjerovnika br. 8200178196 kod Z. d.d.“ sve do namirenja,

 

-istim pravomoćnim rješenjem o ovrsi određena ovrha i popisom pljenidbom i prodajom poslovnog prostora dužnika L. d.d. u zgradi u Z., sagrađenoj na čk. br. 4779/2., a prvostupanjsko rješenje o obustavi ovrhe na tom predmetu je ukinuto te je nastavljen ovršni postupak.

 

U navedenom ovršnom postupku tužitelj je u cijelosti namirio svoju tražbinu jer je provedena ovrha prodajom poslovnog prostora, doneseno je rješenje o dosudi kupcu nekretnine – poslovnog prostora u Z., u zgradi sagrađenoj na čk. br. 4779/5, ukupne površine 144 m2, a rješenjem broj I-2814/93 je određeno da se od iznosa dobivenog prodajom namiruje cjelokupno potraživanje vjerovnika B. Đ. prema gore navedenoj specifikaciji, te je pravomoćnim rješenjem utvrđeno da je time u cijelosti namirena tražbina vjerovnika u iznosu od 1.445.098,90 kuna, a računovodstvu suda je naložena isplata, te je isplata i izvršena.

 

S obzirom na to da je tužitelju prenesena tražbina L. d.d. po osnovi zakupnine isključivo radi namirenja tražbine ovdje tužitelja, slijedi da je tužitelj mogao tražiti provedbu ovrhe radi naplate zakupnine od tadašnjeg zakupoprimca A. J. d.d. S. i to samo za vrijeme važenja ugovora o zakupu kojega je zakupoprimac imao s L., sve do punog namirenja njegove tražbine prema L. d.d.

 

Međutim, tužitelj je u međuvremenu cijelosti namiren prije podnošenja tužbe i to za glavnicu, zatezne kamate, troškove parničnog i izvršnog postupka. Time što je ovrha prije namirenja određena na dva predmeta izvršenja nije tužiteljeva tražbina prema L. d.d. udvostručena na način da on kao vjerovnik može puni iznos tražbine naplatiti iz jednog i iz drugog predmeta izvršenja (ovrhe). Naplatom punog iznosa tužiteljeva tražbina prema lj. b. je ugašena, dakle nema riječi o tome da bi nakon namirenja tužitelj imao bilo kakva prava po osnovi rješenja o ovrsi, niti da bi netko drugi bez osnove stekao nešto što bi tužitelju pripadalo po osnovi rješenja o ovrsi. Bez temelja su stoga tvrdnje da je dio imovine tužitelja prešao u imovinu G. Z. bez valjane pravne osnove. Pri tome za rješenje ovoga spora nije odlučno je li i od koga G. Z. naplaćivao zakupninu za predmetni poslovni prostor u razdoblju navedenom u presudi.

 

Zbog iznijetih razloga nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Stoga je valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 17. prosinca 2019.