Pristupanje sadržaju
Broj: Rev 130/12-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske - Ministarstvo obrane, koja je zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Virovitici, Građansko upravni odjel u V., protiv tuženika T. V. iz P., koji je zastupan po punomoćniku M. P., odvjetniku u V., radi regresa, odlučujući o revizijama tužiteljice i tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, Stalna služba Virovitica broj Gž-1442/2011-3 od 6. listopada 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici broj P-51/10-27 od 8. ožujka 2011., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2019.
p r e s u d i o j e
I. Prihvaća se revizija tužiteljice, preinačavaju se presude Županijskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Virovitici broj Gž-1442/2011-3 od 6. listopada 2011., u dijelu u kojem je odbijena žalba tužiteljice kao neosnovana, i presuda Općinskog suda u Virovitici broj P-51/10-27 od 8. ožujka 2011. u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 228.343,67 kn, kao i u odluci o parničnom trošku, te se za navedeno sudi:
Nalaže se tuženiku da tužiteljici Republici Hrvatskoj isplati iznos od 228.343,67 kn, zajedno sa zateznim kamatama po stopi od 14% godišnje i to:
- na iznos od 72.742,66 kn počev od 22. rujna 2008. pa do isplate,
- na iznos od 94.519,87 kn počev od 05. srpnja 2010. pa do isplate,
- na iznos od 61.081,14 kn počev od 15. prosinca 2010. pa do isplate, te naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 49.855,00 kn u roku od 15 dana.
II. Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
„I. Nalaže se tuženiku T. V. iz P., da tužitelju Republici Hrvatskoj isplati iznos od 532.801,88 kuna, zajedno sa zakonskim kamatama po stopi od 14% godišnje i to:
- na iznos od 169.732,87 kuna počev od dana 22.09.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 220.546,35 kuna počev od dana 05.07.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 142.522,66 kuna počev od dana 15.12.2010. godine pa do isplate, kao i da mu naknadi prouzročeni parnični trošak, sve to u roku od 15 dana.
II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:
Nalaže se tuženiku T. V. iz P., da tužitelju Republici Hrvatskoj isplati iznos od 228.343,67 kuna, zajedno sa zakonskim kamatama po stopi od 14% godišnje i to:
- na iznos od 72.742,66 kuna počev od dana 22.09.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 94.519,87 kuna počev od dana 05.07.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 61.081,14 kuna počev od dana 15.12.2010. godine pa do isplate, kao i da mu naknadi prouzročeni parnični trošak, sve to u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 17.313,06 kuna.“
Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužiteljice i tuženika kao neosnovane i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.
Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli i tužiteljica i tuženik. Tužiteljica je reviziju podnijela zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu u pobijanom dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti i donese novu odluku o troškovima postupka. Tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud reviziju tuženika prihvati i preinači pobijanu presudu u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev u smislu navoda i zahtjeva iz revizije odnosno da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
Odgovori na revizije nisu podneseni.
Revizija tužiteljice je osnovana, a revizija tuženika je neosnovana.
Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Suprotno tvrdnjama koje tuženik iznosi u reviziji pobijanom presudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. budući da je pobijana odluka potpuno razumljiva i jasna, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a odluka sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji međusobno nisu u proturječju. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP jer je sud prema svom uvjerenju savjesnom i brižljivom ocjenom zakona, uzeo kao dokazane odlučne činjenice.
Osnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava istaknut u reviziji tužiteljice, a neosnovan u reviziji tuženika.
Predmet spora je regresni zahtjev tužiteljice za isplatu po osnovi solidarne obveze koja proizlazi iz pravomoćnih sudskih odluka u kojima je strankama iz ovog postupka naložena isplata naknade štete trećoj osobi (S. B.), koja je od tužiteljice, kao jednog od solidarnih dužnika, u ovršnom postupku naplatila iznos od 761.145,55 kuna.
U revizijskoj fazi postupka sporno je da li tužiteljica Republika Hrvatska kao solidarni dužnik ima pravo na isplatu cjelokupnog iznosa naknade štete kojeg je isplatila na temelju presude oštećeniku ili ima pravo na isplatu štete u iznosu koji pripada udjelu tuženika u navedenoj šteti.
U postupku pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su slijedeće odlučne činjenice:
- da je djelomičnom presudom Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-352/07-103 od 14. ožujka 2008. naloženo tužitelju i tuženiku da solidarno isplate na ime naknade nematerijalne štete S. B. iz B. iznos od 186.000,00 kuna sa zateznim kamatama od 14. ožujka 2008. do isplate;
- da je presudom Županijskog suda u Virovitici poslovni broj Gž-546/08-3 od 2. lipnja 2008. preinačena navedena djelomična presuda na način da je naloženo tužitelju i tuženiku da oštećeniku solidarno isplate na ime naknade nematerijalne štete iznos od 37.000,00 kuna sa zateznom kamatom od 14. ožujka 2008. do isplate;
- da je tužitelj Republika Hrvatska dana 22. rujna 2008. oštećeniku S. B. isplatio ukupan iznos naknade na ime materijalne štete od 242.475,53 kune a sve to u ovršnom postupku koji je vođen pred Općinskim sudom u Virovitici poslovni broj Ovr-626/08 kojeg je S. B. pokrenuo protiv Republike Hrvatske;
- da je presudom Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-352/07 od 31. ožujka 2010. naloženo Republici Hrvatskoj i T. V. da solidarno isplate tužitelju S. B. na ime naknade materijalne štete u vidu izgubljene zarade iznos od 9.510,66 kuna sa zateznom kamatom od 1. siječnja 1993. do isplate te iznos od 16.802,27 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 1994. do isplate;
- da je presudom Županijskog suda u Virovitici poslovni broj Gž-385/10-2 od 20. svibnja 2010. naprijed navedena presuda potvrđena u dijelu izreke pod točkom I a u dijelu izreke pod točkom II je ukinuta te je u tom dijelu predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje;
- da je na temelju navedenih presuda Republika Hrvatska oštećeniku S. B. dana 5. srpnja 2010. isplatila iznos od 315.066,22 kuna;
- nadalje da je u postupku poslovni broj P-487/10 Općinski sud u Virovitici dana 14. lipnja 2010. donio presudu u kojoj je naloženo tuženicima Republici Hrvatskoj i T. V. da solidarno isplate tužitelju S. B. na ime materijalne štete u vidu izgubljene zarade iznos od 94.029,80 kuna sa zateznom kamatom te mjesečnu rentu od 273,79 kuna počevši od 2. lipnja 2009. pa nadalje;
- da je Županijski sud u Virovitici odlukom broj Gžx-7/10-3 od 7. listopada 2010. preinačio navedenu presudu na način da je naložio tuženicima Republici Hrvatskoj i T. V. da tužitelju isplate trošak parničnog postupka u iznosu 34.182,79 kuna te da je potvrdio naprijed navedenu presudu u dijelu izreke pod točkom I. dok je u ostalom dijelu odbio tuženi zahtjev.
- da je na temelju navedenih presuda Republika Hrvatska isplatila oštećeniku S. B. iznos od 203.603,80 kuna dana 15. prosinca 2010.;
- da je presudom Vojnog suda u Bjelovaru broj K-35/93 od 17. ožujka 1993. T. V. (tuženik) proglašen krivim što je 15. lipnja 1992. oko 3,00 sata ispred gostionice „Z. k.“ u D. S., općina V. u namjeri da uđe u gostionicu gdje se pred ulazom stvorila velika gužva iz svog automobila uzeo automatsku pušku koju je dužio M. M. ispalio tri streljiva na lijevu stranu od ljudi, koji su se nalazili pred ulazom u gostionicu, od čega je jednim streljivom pogodio S. B. koji se u tom trenutku u mraku zatekao kod svog parkiranog automobila, koji je tom prilikom zadobio prostrel prsnog koša i donje vilice lijevo te teški hemoragični šok, a koje povrede su bile teške naravi, za koje kazneno djelo mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 4 mjeseca uvjetno 1 godinu,
- da se šteta dogodila izvan službe i da ju tuženik nije počinio u vezi s obavljanjem službe ali da je pucao iz puške koja je bila vlasništvo Republike Hrvatske koja se nalazila u osobnom vozilu tuženika, a koju pušku je dužio M. M., također pripadnik vojnih snaga.
Na temelju tako utvrđenih činjenica sudovi prvog i drugog stupnja su na temelju odredbe čl. 1109. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 – dalje: ZOO) zaključili da je tuženik u obvezi vratiti i isplatiti regresni dug tužiteljici u iznosu od 532.801,88 kuna sa zateznim kamatama, dok su odbili dio tužbenog zahtjeva na isplatu od 228.343,67 kuna.
Prema odredbi čl. 1109. st. 1. ZOO solidarni dužnik koji isplati više nego što iznosi njegov dio u šteti može zahtijevati od svakog od ostalih dužnika da mu naknadi ono što je platio za njega. Koliko iznosi udio svakog pojedinog dužnika, sud određuje s obzirom na težinu njegove krivnje i težinu posljedica koje su proistekle iz njegovog djelovanja odnosno propuštanja (st. 2.).
Promatrajući solidarnu obvezu s gledišta pasivne solidarnosti, može se uočiti postojanje dvaju odnosa u okviru solidarne obveze. Prvi odnos postoji između vjerovnika na jednoj strani i zajednice dužnika na drugoj strani, a drugi odnos je unutarnji odnos između samih dužnika. To je odnos regresa i postaje aktualan kada jedan od solidarnih dužnika podmiri vjerovnika. Pravo regresa znači pravo povrata. Ako jedan od sudužnika u cijelosti podmiri vjerovnika, tada takav dužnik ima pravo da se u odgovarajućem dijelu namiri od ostalih sudužnika jer on nije platio samo svoj, nego i njihov dug.
Udio svakog dužnika određuje sud prema težini njegove krivnje i težini posljedice njegovog djelovanja.
Sudovi su u konkretnom sporu utvrdili da je do nastanka štete došlo upotrebom oružja koje je u vlasništvu tužiteljice, te da je tužiteljica odgovorna za naknadu štete kao vlasnica opasne stvari, koja je propustila voditi brigu o tome da oružje koje je njezino vlasništvo ne bude na raspolaganju vojnoj osobi kad ona nije u službi, odnosno bila je dužna osigurati da puška iz koje je pucano, za koju je bio zadužen pripadnik vojske, ostane u jedinici za naoružanje, a ne da se njome može slobodno koristiti svaka druga osoba kojoj puška može biti na dohvatu, što je u konkretnom slučaju i učinjeno.
S obzirom da je upotrebom te puške došlo do teške tjelesne ozljede koju je zadobio S. B., ocjenjujući udio tužiteljice kao dužnika u solidarnoj obvezi, sudovi su uzeli u obzir težinu krivnje navedenu u tom propustu, kao i težinu posljedice, te ocijenili da je tužiteljičin udio u šteti 30%, dok je tuženikov udio u šteti 70%, s obzirom da je isti kao pripadnik vojnih snaga neovlašteno upotrijebio pušku, a da je trebao i mogao biti svjestan opasnosti koja može nastati upotrebom te automatske puške.
S takvim pravnim shvaćanjem sudova prvog i drugog stupnja ne slaže se ovaj revizijski sud.
Naime, nesporno je da se šteta dogodila izvan službe, da ista nije u vezi s obavljanjem službe; da je puška iz koje je pucano vlasništvo odnosno bila je na raspolaganju Republici Hrvatskoj, za koju je bio zadužen M. M., pripadnik vojnih snaga.
Nadalje, činjenica je da je Republika Hrvatska raspolagala, odnosno kao vlasnik opasne stvari dopustila svojim djelatnicima nositi oružje izvan službe. Takvo postupanje protivno je odredbama Službovnika oružanih snaga, jer se i na djelatnost vojne osobe, kada se nalazi izvan službe primjenjuje zakon Republike Hrvatske o nošenju oružja.
Prema odredbi čl. 5. Službovnika oružanih snaga Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, u Glavi I. propisano je da vojna osoba za vrijeme obnašanja dužnosti unutarnje službe nosi oružje i može ga uporabiti u obnašanju stražarske, ophodničke i teklićke službe, službe dežurstva i sličnih dužnosti; pri zaštiti objekata i života ljudi koje osigurava; pri izravnom napadaju obrane vlastitog života. Vojna osoba koja obnaša službu pod izravnim vođenjem nadređenoga, može uporabiti oružje samo po njegovoj zapovijedi. Vojna osoba izvan službe nosi oružje sukladno zakonima Republike Hrvatske. Građanske osobe (pričuvni vojnici, pričuvni dočasnici, pričuvni časnici) u obnašanju službe dežurstva ili teklićke službe nose oružje i mogu ga uporabiti pod istim uvjetima kao i vojne osobe.
Činjenica je da je tuženik oglašen krivim što je 15. lipnja 1992. oko 03,00 sata ispred gostionice Z. k. u D. S., općina V., u namjeri da uđe u gostionicu gdje se pred ulazom stvorila velika gužva, iz svog automobila samoinicijativno uzeo automatsku pušku koju je dužio M. M. Time što je tuženik samovlasno oduzeo oružje od strane M. M., iako pripadnika vojnih snaga, ali osobe koja se smatra trećom osobom u konkretnom slučaju, prekinuta je uzročna veza između povjeravanja oružja vojniku M. M. od strane Republike Hrvatske i pucanja u štetnom događaju. Stoga tužiteljica Republika Hrvatska ima pravo regresa u cijelosti, u punom iznosu.
Visina iznosa na ime regresa nesporna je među strankama, te je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti na temelju odredbe čl. 1109. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05), te preinačiti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev i presuditi kao pod točkom I. izreke presude (čl. 395. st. 1. ZPP).
S obzirom da je preinačena odluka, valjalo je odlučiti o cjelokupnom zahtjevu tužiteljice za naknadom parničnih troškova. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u parničnom postupku, pa joj je tuženik dužan na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP isplatiti ukupni parnični trošak u iznosu od 49.855,00 kn. Trošak se sastoji od troškova postupka pred prvostupanjskim sudom u iznosu od 42.980,00 kn, troškova sastava žalbe u iznosu od 3.125,00 kn i troškova sastava revizije u iznosu od 3.750,00 kn, što ukupno iznosi 49.855,00 kn. Visina je odmjerena u skladu s odredbama važeće Odvjetničke tarife.
S obzirom da se nisu ostvarili revizijski razlozi istaknuti u reviziji tuženika, valjalo je reviziju tuženika na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu i presuditi kao pod točkom II. izreke.