Pristupanje sadržaju
Broj: Rev 1569/2015-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. J. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik E. C., odvjetnik u Z., protiv tuženika J. o. d.d. Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnica T. S. S. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & P. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-3531/2013-2 od 6. ožujka 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-94/09-40 od 8. studenog 2011., u sjednici održanoj 17. prosinca 2019.,
p r e s u d i o j e
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom suđeno je:
„I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja M. J. koji glasi:
"Nalaže se tuženiku J. o. d.d. isplatiti tužitelju M. J. iznos od 27.000,00 kn (dvadeset sedam tisuća kuna) sa zateznim kamatama počevši od 23. prosinca 2008. do isplate, te iznos od 1.440,00 kn (tisuću četiristo četrdeset kuna) sa zateznim kamatama počevši od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, i trošak parničnog postupka sa zateznim kamatama počevši od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, a zatezne kamate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.''
II/ Nalaže se tužitelju M. J. isplatiti tuženiku J. o. d.d. trošak parničnog postupka u iznosu od 8.610,00 kn (osam tisuća šesto deset kuna) u roku od 15 dana.“
Drugostupanjskom presudom suđeno je:
„Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presude Općinskog građanskog suda u zagrebu broj Pn-94/09-40 od 8. studenog 2011. godine.
Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe kao neosnovan.“
Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je reviziju prihvatiti, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija tužitelja je neosnovana.
Pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete koju je pretrpio u štetnom događaju koji se dogodio 26. srpnja 2008..
U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je:
- da se štetni događaj dogodio 26. srpnja 2008. na raskrižju Ulice … i Ulice. … na način da su se sudarila vozila osiguranice tuženika i tužitelja u kojoj nezgodi je tužitelj kao vozač pretrpio imovinsku i neimovinsku štetu,
- da su na dan štetnog događaja semafori radili automatski i ispravno, odnosno da u isto vrijeme nije moglo biti upaljeno zeleno svjetlo na semaforu tužitelju i osiguranici tuženika,
- da su tužitelj i osiguranica tuženika u prekršajnom postupku koji se vodio pod brojem P-22536/08 oslobođeni optužbe da bi počinili prekršaj iz čl. 59. st. 1. toč. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, budući da nije bilo moguće utvrditi koji je od vozača skrivio prometnu nesreću, odnosno koji je prošao kroz crveno svjetlo na semaforu.
Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP ocijenio da se u konkretnom slučaju na temelju provedenih dokaza nije moglo utvrditi tko je skrivio prometnu nezgodu, niti da je za nastanak štetnog događaj isključivo kriva osiguranica tuženika, slijedom čega je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, pozivom na odredbu čl. 1072. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 - dalje: ZOO).
Drugostupanjski sud je, odlučujući povodom žalbe tužitelja, potvrdio prvostupanjsku presudu pozivom na čl. 373.a st. 3. ZPP jer je, ocijenio da je, bez obzira na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, zaključak prvostupanjskog suda o neosnovnosti tužbenog zahtjeva pravilan.
U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj navodi da je obrazloženje drugostupanjske presude nejasno, jer u njoj nisu navedene činjenice odlučne za odlučivanje o tužbenom zahtjevu, čime upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
Ispitujući osnovanost revizijskih navoda tužitelja ovaj sud ocjenjuje da su u drugostupanjskoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te da obrazloženje drugostupanjske presude ne sadrži proturječnosti zbog kojih se pravilnost i zakonitost te odluke ne bi mogla ispitati. Zbog navedenog nije osnovan tužiteljev revizijski navod da bi drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
Ujedno valja napomenuti da je drugostupanjski sud, suprotno navodima revidenta, otklonio povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP učinjenu u prvostupanjskom postupku primjenom odredbe čl. 373.a st. 3. ZPP, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju se tužitelj poziva u reviziji.
Tužitelj u reviziji također ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 219. ZPP, čl. 221. ZPP, čl. 221.a ZPP te čl. 8. ZPP smatrajući da nižestupanjski sudovi nisu pravilno primijenili navedene odredbe prilikom ocjene dokaza i odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
Prema ocjeni vijeća drugostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe čl. 8., čl. 219. i te čl. 221.a ZPP kada je na temelju slobodne ocjene dokaza i pravila o teretu dokazivanja izveo zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
Ovdje treba napomenuti da tužitelj u reviziji u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iznosi i navode kojima drukčije ocjenjuje provedene dokaze i iznosi drukčije činjenične zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenih u obrazloženju pobijane odluke, međutim, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja slijedom čega ovaj sud nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje činjenične navode iznesene u reviziji.
U okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava revident osporava pravilnost primjene odredbe čl. 1072. st. 1. i st. 3. ZOO jer smatra da su sudovi, u slučaju kada nije dokazana krivnja nijednog sudionika prometne nezgode, trebali primijeniti odredbu čl. 1072. st. 3. ZOO, kojom je propisano da ako nema krivnje nijednog vlasnika vozila, vlasnici odgovaraju na jednake dijelove ako pravičnost ne zahtijeva što drugo.
Suprotno navodima revidenta, citirana odredba se ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Odredbom čl. 1072. st. 3. ZOO obuhvaćeni su slučajevi u kojima je u postupku utvrđeno da nema krivnje u postupanju nijednog vozača koji su sudjelovali u prometnoj nezgodi. To ne znači da je navedena odredba primjenjiva i na one slučajeve u kojima stranke nisu uspjele dokazati da na strani nijedne nema krivnje za nastanak prometne nezgode. Dakle, za primjenu odredbe čl. 1072. st. 3. ZOO nužno je dokazati da nema krivnje vlasnika motornih vozila, primjerice jer semafor nije ispravno radio i slično. S obzirom da iz činjeničnih utvrđenja u ovom postupku proizlazi suprotno, odnosno da su semafori ispravno radili, ali se nije moglo utvrditi tko je od vozača prošao kroz crveno, odnosno tko je kriv, razvidno je da u konkretnom slučaju nije dokazano da ne postoji krivnja nijednog vozača.
Prema tome pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 1072. 1. ZOO kojom je propisano da svu štetu snosi vlasnik vozila koji je isključivo kriv za štetni događaj kad je šteta prouzročena pogonom dvaju ili više vozila. Osobito imajući u vidu činjenični supstrat tužbe iz kojeg proizlazi tvrdnja tužitelja da je osiguranica tuženika isključivo kriva za prometnu nezgodu odnosno nastanak štete te činjenica utvrđenih u ovom postupku i zaključak nižestupanjskih sudova da nije dokazano tko je kriv za štetni događaj.
Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana pa je odlučeno kao u izreci ove presude.