Broj: Gž-813/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

             

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Željka Đerđa, predsjednika vijeća, Marina Grbića, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Marine Tante, članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja-protutuženika I. B. iz Z., OIB: … (dalje-tužitelja), zastupan po punomoćniku T. T., odvjetniku u Z., protiv tuženika-protutužitelja C. o. d.d., F. Z., OIB: … (dalje-tuženika), radi isplate i utvrđenja, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Zadru od 9. travnja 2019. poslovni broj Pn-173/16, u sjednici vijeća održanoj dana 7. siječnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Uvažava se djelomično žalba tužitelja I. B. te se djelomično preinačuje presuda Općinskog suda u Zadru od 9. travnja 2019. poslovni broj Pn-173/2016 u točki I 1. njezine izreke tako da se nalaže tuženiku C. o. d.d., F. Z. da isplati tužitelju iznos od 77.500,00 kuna, sa zateznim kamatama koje teku od 26. kolovoza 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi  7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje, a od 1. srpnja 2019. pa do isplate po stopi od 6,30% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se u preostalom dijelu žalba tužitelja, te u cijelosti žalba tuženika, odbijaju kao neosnovane i potvrđuje prvostupanjska presuda u preostalom dijelu u toj točki te u točki II izreke.

 

2. Preinačuje se odluka o trošku sadržana u točki I II. (ispravno 2.) i točki II. izreke prvostupanjske presude tako da se nalaže tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana nadoknadi parnični trošak u iznosu od 45.400,00 kuna, sa zateznim kamatama koje teku od 9. travnja 2019. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija.

 

Obrazloženje

 

Uvodno označenom presudom suđeno je:

 

„I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku C. o. d.d. F. Z., OIB: … na ime naknade imovinske štete za uništenu kuću u P., izgrađenu na č.z. 603/2 k.o. P., nastale u požaru dana 24.08.2013.g., prema polici osiguranja broj: 007181006450 isplatiti tužitelju dr. sci. I. B. iz Z., OIB: … iznos od 148.000,00 kn, a na ime naknade štete za stvari kućanstva uništene u istom požaru, iznos od 77.500,00 kn, prema polici osiguranja broj: …, ili ukupan iznos od 225.500,00 kn zajedno sa zateznim kamatama i to od  26.08.2013.g. pa do 31.07.2015. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% - tnih poena, a od 01.08.2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena.

 

II. (ispravno 2.) Nalaže se Nalaže se tuženiku C. o. d.d. F. Z., OIB: …, naknaditi tužitelju dr. sci. I. B. iz Z., OIB: …, prouzročeni parnični trošak ovog postupka zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena."

 

II Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Utvrđuje se da su police osiguranja broj … i broj … zaključene u Z., dana 10. listopada 2012. godine, između ugovaratelja B. I., iz Z., OIB: … i osiguratelja C. o.d.d. Z., F.Z., OIB: …, ništavne te ne proizvode nikakav pravni učinak.

 

Nalaže se tuženiku B. I. naknaditi tužitelju C. o. d.d. Z., F. Z. prouzročeni parnični trošak, sve to u roku od 15 dana."

 

III Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.“

 

              Protiv gornje presude žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači.

 

              Žali se također i tuženik iz istih zakonskih žalbenih razloga, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine.

 

U odgovorima na žalbe stranke su, u bitnome, osporile žalbene navode i predložile odbijanje žalbi protivne stranke.

 

Žalba tužitelja je djelomično osnovana, a tuženika neosnovana.

             

              U ukidnoj odluci rečeno je:

 

- da je prilikom odbijanja tužbenog zahtjeva sud polazio od toga da tužitelj nije dokazao što je bio predmet osiguranja, drugim riječima, sud je smatrao da nema predmeta osiguranja kao osnovnog elementa ugovora o osiguranju što je ujedno i činjenična osnova ireverzibilne protutužbe s tezom da je osigurana nepostojeća kuća pa nije jasno kako je iz istih razloga sud mogao odbiti oba zahtjeva. Predmet osiguranja mogu biti i građevinski objekti (imovinska osiguranja) pri čemu je važno napomenuti da predmet osiguranja mora biti u ugovoru o osiguranju definiran i preciziran na takav način da nema niti najmanje dvojbe o njegovim karakteristikama i identifikaciji, kako prilikom ugovaranja osiguranja, tako i u vrijeme kad nastane osigurani slučaj, što znači da mora postojati predmet (činidba) osiguranja u suprotnom je ugovor ništav u smislu čl. 270. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO). U konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da je omaškom u polici označena adresa osigurane kuće u P., dok tuženik tvrdi da se radi o nepostojećoj nekretnini pa je svakako trebalo prihvatiti dokazni prijedlog tuženika sa pripremnog ročišta od 22. rujna 2014. da se sasluša svjedokinja K. V. koja je potpisala za osiguratelja policu osiguranja (list spisa 4 i 5) jer je za pretpostaviti da je morala vidjeti osiguranu kuću, a očekivano i fotografirati, radi utvrđenja odnosa između vrijednosti stvari, visine osiguranog iznosa te premije sve radi sklapanja punog osiguranja, s time da je bilo potrebno slijedom dokaznog prijedloga tužitelja pozvati tuženika da dostavi cjelokupan spis osiguranja i prijave štete kako bi se moglo zaključiti da li je osigurana "Prizemna kuća masivne građe površine cca 75 m² pokrivena sa crijepom P." ona koja je izgorjela u požaru kritične prigode i koja se nalazi na fotografijama na listu spisa 25, 64 do 70, u svezi čega treba utvrditi i površinu kuće broj 20, tj. da li se radi o površini od cca 75 m² što bi moglo upućivati da se radi o istoj nekretnini nesporno u vlasništvu tužitelja, što je sve trebalo razjasniti i saslušanjem rečene svjedokinje kojoj treba predočiti navedenu dokumentaciju i fotografije,

 

- da je predmet spora zahtjev po osnovi ugovora o osiguranju pa je činidba osiguratelja isplata do visine osigurnine (svote osiguranja) što je najviši iznos na koji se osiguratelj ugovorom o osiguranju obvezao isplatiti ugovaratelju osiguranja kada nastane osigurani slučaj, pa su za određivanje iznosa naknade zbog nastupa osiguranog slučaja mjerodavne odredbe ugovora o osiguranju, odnosno Uvjeta za osiguranje od požara i nekih drugih rizika od 1. siječnja 2006. koji su bila na snazi u vrijeme štetnog događaja, koji su sastavni dio ugovora o osiguranju. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelju nastala totalna šteta što bi značilo da bi imao pravo na isplatu pune svote osiguranja, ali se prema odredbi čl. 20. st. 1. točka 1. Uvjeta u slučaju uništenja stvari osigurnina smanjuje za vrijednost ostataka stvari pa je vještaku V. T. trebalo postaviti pitanje da li može izračunati vrijednost ostataka kuće u vrijeme nastanka osiguranog slučaja pod uvjetom, jer je tužitelj kuću uklonio, da je osigurana kuća upravo ona na fotografijama u spisu, a koju bi vrijednost trebalo odbiti od iznosa ugovorene osigurnine.

 

Nakon ponovljenog postupka sud svoju odluku obrazlaže time:

 

- da je dopustio objektivnu preinaku tužbe nakon što je tužitelj (poslije odluke Županijskog suda) u tužbenom zahtjevu napisao da se radi o kući u P. izgrađenoj na č. z. 603/2 k.o. P., s obzirom da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama,

 

- da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je nastupio osigurani slučaj za objekt koji tvrdi tužitelj, nije dokazano da je objekt koji je stradao u požaru osiguran prema potpisanim policama osiguranja, nije sporno da je u policama osiguranja naveden objekt na adresi P. 150, a nije sporno ni to da objekt na toj adresi nije ni zatečen kod izlaska djelatnika MUP-a na očevid te procjenitelja tuženika, sporno je radi li se o istom objektu kao i na adresi P. kbr. 20, odnosno Ulica Z. P. 20 (kako tvrdi tužitelj) ili ne (kako tvrdi tuženik). Naime, niti iz jednog izvedenog dokaza ne proizlazi ništa o postojanju kuće na adresi P. 150, a sam tužitelj u svom iskazu izjavljuje da nikada nije postojao kbr. 150, ali ni kbr. 20. Tužitelj da je rješenje o kućnom broju 20 dobio 6 mjeseci prije požara, a desetak dana nakon osiguranja. Broj 150 u polici da je proizvoljno stavila službenica tuženika, međutim, to proizvoljno stavljanje kućnog broja od strane službenice tuženika tužitelj ničim nije dokazao, a osim toga sam tužitelj je potpisom police pristao upravo na tu adresu, iako u ovom postupku tvrdi da ta adresa nikada nije postojala, a onda opet navodi da jest postojala, ali ranije. I u prijavi štete koju je tužitelj osobno potpisao i podnosio tuženiku, navedena je upravo adresa „P. 150“. Dakle, djelomično je tužitelj kontradiktoran u svojim tvrdnjama jer je u podnesku od 26. veljače 2015. naveo da adresa kuće P. 150 datira još prije popisa stanovništva iz 1991. godine dok u svom iskazu kasnije navodi da „prije određivanja ovog broja 20 na predmetnoj kući nije bilo nikakvog broja“. Tužitelj rješenje o kućnom broju koje je dobio 6 mjeseci prije požara da nije dostavio tuženiku iz razloga: „to uopće nije bilo nešto o čemu bih ja razmišljao“,

 

- da isprave koje su na ročištu od 13. travnja 2015. priložene od strane tužitelja i to  rješenje Područnog ureda za katastar Z. od 13. veljače 2013., računi i obavijesti na ime K. B., zapisnik od 30. studenog 1994. u predmetu ovog suda poslovni broj I-1749/94, isto tako ne dokazuju da bi objekt koji je stradao u požaru bio upravo onaj koji je i osiguran. Činjenica da se ranije za adresu K. B., u raznim ispravama, navodila adresa kao „P. bb“, „P. 0“ ili samo „P.“ potvrđuje da se predmetna adresa u P. tijekom vremena različito označavala, što i nije sporno, ali ne dokazuje da je spornim policama osigurana kuća koja je izgorjela. Tužitelj je nesumnjivo imao prije požara dovoljno vremena obavijestiti (sukladno čl. 931. i 938. ZOO-a) tuženika o eventualnoj promjeni kućnog broja (s broja 150 na broj 20) s obzirom da je rješenje Odjela za katastarske programe i geodetske poslove o određivanju kućnog broja u ulici Z. P. u P., doneseno više od šest mjeseci prije požara, da treba naglasiti i to da se radi o cijeloj ulici s nazivom (Ulica Z. P.), a ne samo o kućnom broju, kako je tužitelj navodio u tužbi. Ovo tim više ukoliko je već u startu (prilikom potpisivanja police) bila navedena pogrešna ili nepostojeća adresa,

 

- da je ključno u ovom postupku utvrditi je li uklonjeni objekt (koji je stradao u požaru) upravo onaj objekt koji je osiguran predmetnim ugovorom o osiguranju, za koji ugovor je izdana predmetna polica osiguranja, a to nije utvrđeno. Naime, na čest. zem. 603/2 k.o. P. nesumnjivo su se (prije požara) nalazila tri objekta, a prema zemljišnoknjižnom izvatku isti objekti su površine 75 m², 72 m² i 47 m². Polica osiguranja glasi na objekt opisan kao „prizemna kuća masivne građe površine cca 75 m² pokrivena sa crijepom, P. 150, P.“, odnosno „Dvoipolsobni stan - Stalno nastanjeni stan“,

 

- da iz spisa tuženika sastavljenog povodom predmetne prijave štete broj 18 CPF 96/13 proizlazi da je ugovorom o osiguranju osigurana kuća s kućnim brojem 150, a temeljem Policijskog zapisnika i kućnog broja da je oštećena kuća na broju 20. Temeljem podataka dobivenih od Državne geodetske uprave, Područni ured za katastar Z., da nije moguće napraviti poveznicu između adresa P. 150 i Z. P. 20, pa stoga da ne postoji obveza C. o.a za naknadu štete. Upravo tako je i napisano u dopisu Područnog ureda za katastar Z. od 5. studenog 2013. koji prileži tom štetovnom spisu. Niti jednim dokazom koji je u ovom postupku izveden, nije utvrđena identifikacija objekta koja bi odgovarala onoj identifikaciji koju spominje tužitelj. Dakle, nije utvrđeno da polica osiguranja koja je predmet ovog postupka odgovara objektu koji tvrdi tužitelj. Ovo posebno i imajući u vidu čl. 2. Uvjeta za osiguranje od požara i nekih drugih rizika tuženika, po kojem članku su osigurane samo one stvari koje su označene u polici,

 

- da je prostor za koji je tužitelj na očevidu pokazao da odgovara prostoru gdje se osigurani objekt nalazio nesumnjivo je površine od 72 m², što bi po zk. izvatku odgovaralo gospodarskom objektu, odnosno zgradi. Kako je u spornoj polici navedeno da se radi o objektu od „cca 75 m²“ prema zk. izvatku za predmetnu česticu bi se radilo o „kući novoj“ iste površine, koja nije stradala u požaru. Ukoliko bi se napisanih „cca 75 m²“ shvatilo kao „72 m²“ ni to ne bi značilo da se radi o predmetnom objektu jer je u polici osiguranja navedeno kako se radi o „prizemnoj kući masivne građe površine cca 75 m² pokrivene sa crijepom“ odnosno „Dvoipolsobni stan - Stalno nastanjeni stan“ što ne bi odgovaralo gospodarskoj zgradi i ne bi (u slučaju da se doista osigurava gospodarska zgrada, a ne stan) zasigurno bilo na taj način ni opisano u polici osiguranja. Iz izvješća MUP-a PU Z. od 5. rujna 2013. proizlazi da je operativno dežurstvo II. Policijske postaje Z. zaprimilo dojavu da je izbio požar u kući u kojoj nitko ne stanuje, a policijski službenici da su utvrdili kako je požar izbio na kući lociranoj u mjestu P. kbr. 20., dakle, i s te strane se ne podudaraju podaci koji su navedeni u predmetnim policama ni po adresi ni po opisu, jer se u izvješću navodi da u predmetnoj kući nitko ne stanuje dok je osiguran objekt kao stalno nastanjeni stan. Iz pismena Područnog ureda za katastar Z. od 5. studenog 2013. proizlazi da je temeljem podataka koje posjeduje predmetni ured nemoguće napraviti poveznicu s adresom P. 150 i adresom Ulica Z. P. 20,

 

- da su saslušani svjedoci A. P. B. i B. Ž. iskazivali da se šteta na predmetnom objektu mogla sanirati, da se nije radilo o totalnoj šteti i da isti objekt nije trebalo rušiti. S obzirom da su oba svjedoka procjenitelji upravo tuženika i da je opravdan prigovor tužitelja u tom smislu u odnosu na eventualnu neobjektivnost, ta činjenica upućuje na to da je bilo nužno provesti vještačenje po vještaku građevinske struke, radi utvrđenja stanja objekta nakon štetnog događaja i procjene štete, te eventualne mogućnosti sanacije. Međutim, kako je ranije obrazloženo, vještak V. T. nije bio u mogućnosti dati odgovor na bilo koje od tih pitanja s obzirom da je objekt srušen prije pokretanja sudskog postupka, a ne postoje podaci temeljem kojih bi vještak to mogao napraviti (s obzirom da je objekt već srušen). Jasan je bio i iskaz svjedokinje V. V.(ranije V. P. i V. M.) iz kojeg  proizlazi da službenici tuženika rade po površini i vrijednosti koju im kaže sama stranka, a stranke da same određuju vrijednost i kolika je površina nekretnine, odnosno objekta. Svjedokinja se ne sjeća koja je kuća bila osigurana, a koja je izgorjela, a i u tom slučaju da je radila po podacima koje joj je dao tužitelj. U radnom vijeku svjedokinje se znalo dogoditi da se promijeni broj i adresa neke kuće koja je osigurana, a u tom slučaju da bi se stranke same javile da je taj broj promijenjen i to inače da i nije problem jer procjenitelji mogu preko podataka u katastru utvrditi da je do te promjene došlo i da se radi o tom objektu. Istovjetnost nekretnine koja je osigurana i one koja je stradala u požaru da nije posao svjedokinje nego procjenitelja,

 

- da je ključno u ovom predmetu bilo utvrditi je li za objekt koji tvrdi tužitelj sklopljen ugovor o osiguranju, za koji ugovor je potpisana polica osiguranja. Takvo što u postupku nije dokazano. Objekt na kojem je nastala šteta uklonjen je prije izlaska sudske komisije na očevid, vještak geodet je samo prema kazivanju tužitelja na skici prikazao položaj nekadašnjeg objekta, te prema skici mjernika G., vještak građevinske struke V. T. nije bio u mogućnosti dati svoj nalaz jer objekt koji je predmet spora taj vještak nikada nije vidio, a nije imao ni bilo kakvu dokumentaciju prema kojoj bi mogao opisati i procijeniti štetu. Ni vještak D. S. nije nikada vidio predmet spora, a svoj nalaz i mišljenje je dao samo na temelju analize sudskog spisa. Jasno je vještak S. naveo kako njegov zadatak nije očitovanje na dvojbu da li je izgorjeli objekt ujedno i osigurani objekt. Kako iz provedenih dokaza ne proizlazi da je ugovor o osiguranju sklopljen za objekt za koji to tvrdi tužitelj (na kojem je nastala šteta) nije se moglo ni utvrditi je li u odnosu na isti objekt nastao osigurani slučaj ili ne te kolika bi eventualno bila šteta. Zbog svega navedenog tužbeni zahtjev nije osnovan,

 

- da vještak V. T. nije bio u stanju procijeniti nastalu štetu jer sudska komisija nije zatekla nikakav objekt za vrijeme održavanja očevida. Naime, sam tužitelj je objekt uklonio-srušio nakon požara, a nikakvu tehničku dokumentaciju o objektu tužitelj nije priložio u spis, kao niti podatke ili dokumentaciju o stvarima koje su se nalazile u kući. Priložio je jedino fotografije kuće, ali za vještaka te fotografije nisu mogle biti dovoljne da se na temelju njih izradi nalaz i mišljenje. Vještak T. u nalazu doslovno navodi da ne postoje niti tragovi kuće za koju se nalaz izrađuje, a dokumentacija u spisu da nije dostatna da bi se utvrdila vrijednost štete. Vještak u iskazu navodi i: „nikakvu vrijednost ja tu ne mogu procijeniti , jer se radi o objektu koji više ne postoji“ te: „Kada me pitate je li se s obzirom na ono što sam vidio u spisu dakle, fotografije i ostalo može zaključiti da bi se građevina možda mogla adaptirati, odgovaram da u građevini nema onoga što se ne može adaptirati, samo je pitanje kolika bi bila cijena i do kojeg nivoa biste nešto željeli adaptirati. Koji put više se isplati graditi novo, a ne adaptirati.“ U skladu s tim, sasvim je jasno i pisano očitovanje tog vještaka koji na izričito pitanje suda: „Može li se izračunati vrijednost ostatka kuće u vrijeme nastanka osiguranog slučaja pod uvjetom, jer je tužitelj kuću uklonio, da je osigurana kuća upravo ona na fotografijama u spisu, a koju bi vrijednost trebalo odbiti od iznosa ugovorene osigurnine?“ nedvojbeno odgovara: „Na traženi zahtjev nisam u mogućnosti udovoljiti zbog pomanjkanja podataka, fotodokumentacija nije dostatna za izradu takvog nalaza.“Tužitelj je priložio nalaz i mišljenje vještaka V. M., međutim, taj nalaz ne sadrži niti minimum podataka o kojem se objektu radi, naime ne postoji u tom nalazu ni katastarski broj čestice na kojoj se kuća nalazila, niti adresa, kućni broj, dimenzije, površina, fotografije, tehnička dokumentacija, dakle niti jedan podatak kojim bi se mogla identificirati nekretnina-objekt koji je predmet tog nalaza. U svom saslušanju V. M. kao svjedok izjavljuje da ne zna kolika je bila površina kuće koja je predmet njegovog nalaza. Osim toga, V. M. nije angažiran od strane bilo kojeg suda kao vještak, a u sudskom postupku značaj nalaza i mišljenja vještaka ima samo nalaz i mišljenje vještaka kojeg je u tom svojstvu odredio parnični sud, a ne nalaz i mišljenje vještaka kojeg je stranka privatno angažirala. Nalaz i mišljenje V. M. u ovom postupku stoga predstavlja samo pomoćnu procesnu građu te nema dokaznu snagu nalaza i mišljenja provedenog sukladno odredbama parničnog postupka. Tužitelj je eventualno, prije pokretanja ovog postupka, trebao predložiti provođenje postupka osiguranja dokaza prema čl. 272. do 276. Zakona o parničnom postupku, (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70719, u daljnjem tekstu: ZPP), a u kojem bi se eventualno provedeno vještačenje smatralo vještačenjem provedenim sukladno odredbama    čl. 250. do 263. ZPP-a,

 

- da je po prijedlogu tužitelja izveo dokaz i dodatnim građevinskim vještačenjem po vještaku D. S. koji je izračunao visinu nastale štete na objektu tužitelja i zaključio da se svaki objekt može sanirati samo je upitna financijska opravdanost takvog zahvata. Sanacija kuće da bi bila skuplja varijanta koja vlasniku građevine ne daje garanciju da se neće pojaviti posljedice nastale od utjecaja požara u fazi ponovnog korištenja iste te vještak konstatira da je isto skuplja i nepovoljnija varijanta od rušenja kuće i izgradnje nove. Taj vještak nije bio u mogućnosti napraviti uvid u stanje objekta nakon požara i gašenja istog te je svoj nalaz i mišljenje dao temeljem analize spisa kako je sud i naložio. Vještak je jasno napisao da zadatak vještaka nije očitovanje na dvojbu da li je izgorjeli objekt ujedno i osigurani objekt već je vještak postupio na nalogu suda kako je navedeno (temeljem analize spisa). Jasno je taj vještak napisao i da ne može odrediti stvarnu vrijednost kućanstva koja može biti i manja i veća od osigurane vrijednosti te da će se dalje koristiti iznos osigurane vrijednosti. Kod svega je vještak ostao i u svom pisanom očitovanju od 26. studenog 2018. Iz nalaza i mišljenja vještaka S. ne može se zaključiti ništa o tome da je objekt koji je bio predmet vještačenja ujedno i objekt koji je osiguran spornom policom niti je to bio zadatak vještaka. Zbog toga je sud odbio prijedlog tuženika za saslušanjem tog vještaka, odnosno za sučeljavanjem između vještaka T. i S. jer bi isto u opisanoj situaciji bilo bespredmetno,

- da je odbio protutužbeni zahtjev jer tuženik nije naveo po kojoj osnovi traži utvrđenje ništavosti (ništetnosti) predmetnih polica osiguranja. Naime, police osiguranja su isprave (o osiguranju) kojima se potvrđuje da je sklopljen ugovor o osiguranju (dakle isprava kojom se potvrđuje da je sklopljen pravni posao) i za navedenu ispravu o osiguranju nije predviđeno utvrđenje ništetnosti temeljem čl. 322. do čl. 335., čl. 921. do čl. 965. ZOO-a. Tuženik nije ni predlagao izvesti nikakve dokaze u svrhu dokazivanja osnovanosti protutužbe, naveo je jedino kako tužitelj sam navodi da ne postoji kuća na adresi P. 150 i da je „policu trebalo poništiti.“ Osim toga, u ovom postupku nije utvrđeno da je objekt koji je predmet police osiguranja isti onaj za koji tvrdi tužitelj, dok to ne mora istovremeno značiti da ne postoji objekt (ali ne onaj koji je stradao u požaru) koji je opisan u polici. Tužitelj je tvrdio kako je kućni broj 150 u P. ranije postojao i da se povremeno koristio, ali više da ne postoji, pa se ne može smatrati ni to da je osiguran nepostojeći objekt (samo zato što više ne postoji predmetni kućni broj). Kako je rečeno, u postupku je trebalo dokazati da je osiguran upravo objekt koji je stradao u požaru, a to nije dokazano sukladno čl. 219. st. 1. ZPP-a.

 

Po ocjeni ovog suda pobijana presuda nije opterećena niti jednom bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, a ni povredom iz točke 11. na koju se  upire u žalbama jer odluka nema nedostataka ili proturječnosti zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

Prilikom razrješenja ove pravne stvari sud prvog stupnja pravilno zaključuje da nije sporno da se predmetna adresa u P. na kojoj se nalazi(la) sporna kuća tijekom vremena različito označavala, ali po ocjeni ovog suda pogrešno smatra da tužitelj ne dokazuje da je osigurana kuća izgorjela.

 

Naime, prema shvaćanju sudske prakse (v. odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2666/1991) predmet ugovora o osiguranju se ne može dokazivati samo policom osiguranja, a u konkretnom slučaju iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj osigurao od rizika požara obiteljsku kuću u P. u kojoj je tada živjela njegova majka.

 

Kada se imaju u vidu podaci u zemljišnoj knjizi, rezultati očevida i fotoelaborat požara onda se sa sigurnošću može zaključiti da se radilo o kući koju je tužitelj naknadno porušio, a različite oznake su stvar nesređenosti kućnih brojeva u malim mjestima što se tek sada sređuje, dakle, omaškom je u polici i prijavi označen broj 150 umjesto 20 ili ranije „bb“ ili samo P., s time da nema govora o tome da bi tužitelj to namjerno učinio iz nekog nečastivog razloga u cilju prevare osiguratelja.

 

Dakle, na tom mjestu se nalazila osigurana "Prizemna kuća masivne građe površine cca 75 m² pokrivena sa crijepom P." koja je izgorjela u požaru kritične prigode i koja se nalazi na fotografijama na listu spisa 25, 64 do 70, jer drugi građevinski objekti položajem, površinom i namjenom to ne mogu biti budući je na toj zemljišnoj čestici u naravi postojala samo jedna stambena prizemnica s pratećim gospodarskim objektima i ograđenim dvorištem, kao što je to uobičajeno u ruralnom domaćinstvu, zbog čega nije osnovana protutužbena teza koja se u bitnom ponavlja u žalbi tuženika, da je osiguran nepostojeći građevinski objekt, odnosno predmet (stvar) osiguranja, a što bi imalo za posljedicu ništetnost ugovora o osiguranju u smislu čl. 270. st. 1. ZOO-a.

 

Ugovor o osiguranju prema hrvatskom pravu (arg. iz čl. 252. st. l. i čl. 925. ZOO-a) neformalan je i konsezualan ugovor, za njegovo sklapanje dovoljna je suglasnost volja (solo consensus). Izdavanje police osiguranja nije uvjet nastanka ni valjanosti ugovora i ugovor se može dokazivati i na drugi način, a ne samo policom osiguranja. Polica osiguranja predstavlja isključivo dokazno sredstvo postojanja i sadržaja ugovora o osiguranju samo u slučaju kada to zakon izričito propisuje (npr. kad englesko ili francusko pravo), a ZOO to ne propisuje. Istina, stranke su mogle i ugovoriti da je postojanje police osiguranja uvjet za nastanak i valjanost ugovora odnosno mogle su ugovoriti da se postojanje i sadržaj ugovora o osiguranju presudom može dokazivati samo policom osiguranja. Tuženik, međutim, u postupku nije tvrdio da je to spornim ugovorom o osiguranju bilo ugovoreno.

 

I kraj utvrđene činjenice da je navedena stambena prizemnica u vrijeme štetnog događaja bila osigurana kod tuženika, dakle, da je kuća bila osigurana i da je nastupio osigurani slučaj ipak nisu ostvarene pretpostavke za isplatu utužene osigurnine za spornu štetu na kući pa je u pravilnoj primijeni materijalnog prava trebalo odbiti taj dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na osiguranje kuće, odnosno građevinskog objekta.

 

Naime, s obzirom da tužitelj traži isplatu osigurane svote (osigurnine) trebao je dokazati u kojem se opsegu dogodio osigurani slučaj, odnosno visinu štete koju je pretrpio, a time i visinu osigurnine na koju bi ima pravo, što u konkretnom slučaju nije uspio, u smislu čl. 219. st. 1. ZPP-a, jer građevinski vještaci upravo zbog toga što je tužitelj naknadno do samog zemljišta porušio kuću ne mogu ni približno utvrditi visinu stvarne štete, odnosno ne mogu se izjasniti da li je objekt pretrpio totalnu štetu, da li ga je bilo moguće popravili i pod kojim uvjetima i troškovima te u vezi s tim, što je bitno, kolika je bila vrijednost ostataka koju bi trebalo odbiti prema odredbi čl. 20. Općih uvjeta za osiguranje od požara i nekih drugih rizika osiguratelja pa iz tih razloga nije osnovan tužbeni zahtjev radi isplate osigurnine na građevinskom objektu (v. odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3075/2015 i Rev-x 162/2013).

 

Propust je tužitelja što prije rušenja kuće nije pokrenuo postupak osiguranja dokaza, u smislu čl. 272. ZPP-a, što njemu ide na teret jer prema stabilnoj sudskoj praksi nije bilo dovoljno pribaviti nalaz vještaka V. M. izvan sudskog postupka koji navodi da je zgradu trebalo srušiti i izgraditi novu, kako to pravilno navodi sud prvog stupnja, niti je bila dužnost suda da V. M. suočava s vještacima koje je sud odredio temeljem čl. 251. st. 1. ZPP-a, jer se ne radi o procesnoj situaciji iz čl. 261. ZPP-a.

 

Stoga je u tom dijelu pod točkom I 1. (koji se odnosi na policu osiguranja broj …) i II izreke valjalo temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbe stranaka i potvrditi djelomično prvostupanjsku presudu.

 

Međutim, što se pak tiče inventara, odnosno stvari kućanstva prema polici osiguranja broj: …, iz spisa predmeta proizlazi da nije sporno da su u požaru izgorjele sve stvari, odnosno da su uništene pa tužitelju ipak pripada osigurana svota u iznosu od 77.500,00 kuna, slijedom čega je u tom dijelu pobijana prvostupanjska presuda preinačena temeljem čl. 373. točka 3. ZPP-a.

 

Posljedično je preinačena odluka o trošku, u smislu čl. 166. st. 2. ZPP-a, s obzirom na uspjeh tužitelja u ovoj parnici od 34%, s time da mu na ime zastupanja putem punomoćnika iz reda odvjetnika za sastav tužbe i četiri podneska pripada nagrada u iznosu od 13.281,25 kuna, dviju žalbi 5.312,50 kuna, zastupanja na ročištima 18.806,25 kuna, trošak očevida 8.000,00 kuna ili ukupno 49.400,00 kuna, ali ne i trošak građevinskog vještačenja jer u tom dijelu tužitelj nije uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom.

 

U Zadru, 7. siječnja 2020.