Broj: Rev 2173/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. B., P., S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. M. odvjetnik u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo Građansko-upravni odjel Šibenik, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-564/2017-2 od 27. travnja 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1894/12 od 15. prosinca 2016., u sjednici održanoj 8. siječnja 2020.

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-564/2017-2 od 27. travnja 2017. se odbija kao neosnovana.

  

Obrazloženje

 

Općinski sud u Šibeniku presudom poslovni broj P-1894/12 od 15. prosinca 2016. sudio je:

 

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„1.Dužna je tužena Republika Hrvatska u roku od 15 dana , na ime naknade štete isplatiti tužitelju Z. B. iznos od = 4.334.502,00 kuna skupa sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope HNB-a , uvećana za 5 postotnih poena, koja na iznos od =709.757,00 kn teče od 01.01.2007., na iznos od =718.474,00 kn teče od 01.01.2008., na iznos od =743.378,00 kn teče od 01.01.2009., na iznos od =793.808,00 kn teče od 01.01.2010., na iznos od =650.641,00 kn teče od 01.01.2011., na iznos od =718.474,00 kn teče od 01.01.2012., na sve iznose do isplate.

 

2. Dužna je tužena u roku od 15 dana nadoknaditi tužitelju parnični trošak skupa sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope HNB-a , uvećane za 5 postotnih poena koja na dosuđeni iznos parničnih troškova teče od dana presuđenja do isplate.“

 

II Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 307.020,00 kuna, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

Županijski sud u Bjelovaru presudom poslovni broj Gž-564/2017-2 od 27. travnja 2017. odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Tako je suđeno u sporu radi naknade materijalne štete zbog nezakonitog i nepravilnog rada tijela državne uprave.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku kojom pobija presudu zbog svih revizijskih razloga iz čl. 385. Zakona o parničnom postupku. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude na način da prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Presuda je ispitana sukladno odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/2019), samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužitelj je u reviziji naveo da pobija presudu zbog svih revizijskih razloga zbog kojih je dopušteno pobijati drugostupanjsku presudu po čl. 385. ZPP, ali je određeno naznačio i obrazložio samo revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Stoga je ovaj revizijski sud u skladu s odredbom čl. 392.a. ZPP ispitao samo revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

 

Sporno je i u revizijskom stupnju postupka pravo tužitelja na naknadu štete zbog (po tvrdnjama tužitelja) nepravilnog rada tijela državne uprave. S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredbe čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, dalje u tekstu: ZOO) u vezi s odredbom čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01, 199/03, 79/07, 150/11, dalje u tekstu: ZSDU/93) koji odgovara sada važećem čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj 150/11, 12/16, 93/16, 104/16).

 

Tužitelj je temeljio svoj zahtjev za naknadu štete na činjeničnim tvrdnjama da je 2005. godine Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva podnio zahtjev za dodjelu koncesije i uspostavu služnosti na zemljištu u vlasništvu države - čk.br.859/2, 859/22 i 859/142 u k.o. O., radi podizanja trajnih nasada maslina, da je radi realizacije navedenog prava na zahtjev Ministarstva bio dužan izraditi parcelacijski elaborat za potrebe razvrgnuća suvlasničke zajednice na navedenim nekretninama što je i učinio, ali da nadležna tijela države (državno odvjetništvo, ministarstvo, ured za upravljanje državnom imovinom) nisu potvrdila navedeni elaborat zbog čega nije došlo do osnivanja prava služnosti na navedenim nekretninama u njegovu korist. Naveo je kako mu je opisanim nepravilnim i nezakonitim postupanjem tijela vlasti RH onemogućeno iskorištavanje poljoprivrednog zemljišta glede kojeg je podnio zahtjev za dodjelu koncesije, čime da mu je prouzročena šteta u vidu izgubljene dobiti od poljoprivredne proizvodnje kupusa i lubenica, koja šteta za razdoblje od 2006. pa do 2011. iznosi 4.334.502,00 kuna.

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

 

-da je Republika Hrvatska u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik nekretnine označene kao čk.br.859/142, dok su RH i tužitelj suvlasnici nekretnine označene kao čk.br.859/20, a RH i Z. J. suvlasnici nekretnine označene kao čk.br.859/22,

 

-da je RH objavila javni poziv za podnošenje zahtjeva za osnivanje služnosti na gore navedenim nekretninama te je tužitelj 24. svibnja 2005. podnio zahtjev Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva RH (dalje u tekstu: Ministarstvo) za osnivanje prava služnosti na nekretninama čk.br.859/20, čk.br.859/22 i čk.br.859/142 u k.o. O. radi podizanja trajnih nasada maslina,

 

- da je Ministarstvo dopisom od 06. lipnja 2005. pozvalo tužitelja da svoj zahtjev nadopuni određenom dokumentacijom (između ostalog i dostavom detaljnije razrađenog programa podizanja višegodišnjih nasada), te da će nakon toga povjerenstvo ministarstva izabrati najpovoljnijeg ponuditelja, a nakon toga ministarstvo s njime sklopiti ugovor o osnivanju služnosti,

 

-da je zahtjev podnesen glede nekretnina koje su vlasništvu (čk. br. 859/142), odnosno suvlasništvu (čk.br.859/20, čk.br.859/22) države - Republike Hrvatske, što je utvrđeno i provedenim očevidom i identifikacijom nekretnina, s tim da se radi o zemljištu koje se u katastru vodi kao šumsko zemljište u posjedu Hrvatskih šuma, a u naravi predstavljaju zapušteno poljoprivredno zemljište pri čemu sve tri zemljišne čestice čine jednu cjelinu,

 

- da prema sadržaju korespondencije tužitelja s nadležnim Ministarstvom, te iz korespondencije nadležnog ministarstva i državnog odvjetništva i Ureda za upravljanje državnom imovinom, proizlazi kako je od tužitelja zahtijevana, kao uvjet za osnivanje prava služnosti na navedenim nekretninama, izrada parcelacijskog elaborata radi razvrgnuća suvlasničke zajednice te formiranja novih čestica u isključivom vlasništvu Republike Hrvatske, i da je tužitelj naručio izradu navedenog parcelacijskog elaborata,

 

-da parcelacija čk.br.859/20 i čk.br.859/22 nije provedena pa na tim česticama nije provedeno razvrgnuće suvlasničke zajednice, niti je nadležno Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva ikada donijelo odluku o izboru tužitelja ili bilo koje druge osobe kao najpovoljnijeg ponuditelja za osnivanje prava služnosti na navedenim nekretninama, a nije s tužiteljem ili bilo kojom drugom osobom zaključen ugovor o pravu služnosti - iz čega proizlazi zaključak da tužitelj, ali ni bilo koja druga osoba, nema valjani pravni temelj za posjedovanje i gospodarsko iskorištavanje predmetnih nekretnina.

 

Imajući na umu navedena utvrđenja prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev jer je ocijenio da tužitelj nije dokazao niti protupravno postupanje tijela državne uprave niti uzročnu vezu između postupanja tuženika i navodno nastale štete u imovini tužitelja.

 

Drugostupanjski sud je prihvatio činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, te pravno shvaćanje prema kojemu tužitelj nije dokazao pravo na naknadu štete po osnovi čl. 13. ZSDU/93 u vezi s čl. 1045. ZOO, ali zbog toga što tužitelj nije dokazao uzročnu vezu između štetne radnje i štete.

 

U obrazloženju je posebno navedeno da se šteta koju tužitelj potražuje odnosi na gubitak prinosa zbog nemogućnosti gospodarskog iskorištavanja poljoprivrednog zemljišta i predstavlja imovinsku štetu (izgubljenu dobit) za osobu koja ima pravni temelj za to iskorištavanje, bilo kao vlasnik tog zemljišta, bilo kao nositelj nekog drugog stvarnog prava, bilo kao osoba koja to pravo izvodi iz nekog obvezno pravnog odnosa – zakupnog ili koncesijskog. Tužitelj ne ulazi u krug navedenih osoba koje bi takvo pravo imale na naprijed navedenim predmetnim nekretninama, pa prema shvaćanju drugostupanjskog suda dobit od poljoprivredne proizvodnje na tim nekretninama ne predstavlja štetu tužitelja koju bi on bio ovlašten potraživati od tuženika koji je (su)vlasnik tih nekretnina zbog nezakonitog rada državnih tijela u postupku raspolaganja tim zemljištem.

 

Iskorištavanje šuma i šumskog zemljišta u vlasništvu države regulirano je odredbama Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 140/05, 82/06, 129/08, 80/10, 124/10, 25/12, 68/12, 148/13 i 94/14 - ZŠ), a odredbom čl. 57. st.1. toga zakona je propisano da se na šumskom zemljištu u vlasništvu RH može osnovati pravo služnosti za svrhe navedene u toj odredbi, a odredbama st. 2. i st. 3. istog članka je propisano da ugovor o služnosti u ime Republike Hrvatske sklapa ministar, a da postupak i mjerila za osnivanje služnosti propisuje Vlada RH.

 

Analizirajući činjenična utvrđenja drugostupanjski sud je prihvatio zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke odštetne odgovornosti tuženika u smislu naprijed navedenog, odnosno da ne postoje pretpostavke odgovornosti za predmetnu štetu.

 

Tužitelj je revizijom sporio pravilnu primjenu materijalnog prava jer drži da je zbog nepravilnog rada tijela državne uprave, koja nisu postupila po zahtjevu tužitelja i potpisala parcelacijski elaborat, tužitelj onemogućen ostvariti pravo na služnost na nekretninama u (su)vlasništvu Republike Hrvatske, da je dokazao štetu u vidu izgubljene zarade jer nije stekao služnost na poljoprivrednom zemljištu, a posljedično tome nije ostvario prihod od poljoprivrednih kultura koje je namjeravao uzgajati te da postoji uzročna veza između nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete, jer je tužitelj bio u javnom natječaju jedini ponuditelj za stjecanje služnosti.

 

U ovoj pravnoj stvari sporna je pravilna primjena odredbe članka 13. ZSDU-a jer tužitelj tvrdi da je oštećen zbog nepravilnog postupka nadležnog ministarstva, koje nije postupilo po njegovom zahtjevu za potpis parcelacijskog elaborata, uslijed čega nije mogao biti dovršen postupak za osnivanje služnosti na gore navedenom šumskom zemljištu u vlasništvu RH.

 

Člankom 13. ZSDU-a propisano je da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

 

Za postojanje odgovornosti države za štetu u smislu članka 13. ZSDU-a moraju biti kumulativno ispunjene slijedeće pretpostavke: a) nezakoniti ili nepravilan rad tijela državne uprave: b) postojanje štete koja je nastala zbog toga i c) uzročna veza između nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete. Pritom se uzročnost u ovom slučaju shvaća tako da šteta mora biti neposredna posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave, što znači da ona ne bi nastala da takvog rada njega nije bilo (tipična posljedica). Dakle, navedenim odredbama je ustanovljen sustav objektivne odgovornosti Republike Hrvatske za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne i javne uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju ovlasti u prenijetim poslovima državne uprave, koji se temelji na načelu uzročnosti (causa).

 

Osnovano tužitelj ukazuje u reviziji na nepravilan rad tijela državne uprave u postupku parcelizacije nekretnina označenih kao čk.br. 859/20 k.o. O. na kojoj postoji upisano pravo suvlasništva RH i tužitelja, te nekretnine označene kao čk.br. 859/22 k.o. O. na kojoj postoji upisano pravo suvlasništva RH i Z. J. koja je tužitelju dala pisanu punomoć za provođenje postupka parcelacije.

 

Nepravilnost se sastoji u tome što pet godina nije postupljeno po zahtjevu tužitelja koji je izradio parcelacijski elaborat radi razvrgnuća suvlasničke zajednice čk.br. 859/20 i čk.br. 859/22 k.o. O. jer, unatoč tome što je zahtjev podnesen nadležnom tijelu, ovjera elaborata nije provedena.

 

Međutim pogrešno tužitelj drži da je imao takva legitimna, na zakonu zasnovana, očekivanja glede osnivanja prava služnosti i zarade iskorištavanjem predmetnih zemljišta koja se nisu ostvarila zbog opisanog nepravilnog rada tijela državne uprave, odnosno da postoji uzročna veza između nepravilnog rada i izgubljene zarade.

 

Iskorištavanje šuma i šumskog zemljišta u vlasništvu države bilo je u spornom razdoblju regulirano odredbama Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 140/05, 82/06, 129/08, 80/10, 124/10, 25/12, 68/12, 148/13 i 94/14 - ZŠ). Odredbom čl. 57. st.1. ZŠ je propisano da se na šumskom zemljištu u vlasništvu RH može osnovati pravo služnosti za svrhe navedene u toj odredbi, a odredbama st. 2. i st. 3. istog članka je propisano da ugovor o služnosti u ime Republike Hrvatske sklapa ministar a da postupak i mjerila za osnivanje služnosti propisuje Vlada RH. Naknadno je Vlada RH propisala postupak i mjerila za osnivanje služnosti Uredbom o mjerilima za osnivanje služnosti u šumi ili na šumskom zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske radi podizanja višegodišnjih nasada („Narodne novine“ broj 104/06).

 

Legitimno je pravo vlasnika raspolagati nekretninom u svojem vlasništvu u skladu s općim propisima koji uređuju vlasničke odnose – ZVDSP, odnosno u skladu sa propisima kojima je zasebno regulirano iskorištavanje i raspolaganje određenim nekretninama, u konkretnom slučaju ZŠ kada je riječ o šumskom zemljištu, ili kada je riječ o poljoprivrednom zemljištu u skladu sa odredbama Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Prema odredbama navedenog specijalnog propisa – Zakona o šumama, za Republiku Hrvatsku kao titulara šumskog zemljišta u vlasništvu države, ne proizlazi obveza raspolaganja priznavanjem prava služnosti na šumskom zemljištu u državnom vlasništvu, pa slijedom toga, samo zbog toga što nadležno tijelu RH nije donijelo odluku o raspolaganju (priznavanju prava služnosti) tim zemljištem u korist tužitelja, tužitelju ne pripada pravo potraživati izgubljenu dobit zbog nemogućnosti gospodarskog iskorištavanja toga zemljišta.

 

Naime, nakon što su državna tijela, u skladu sa propisima kojima je regulirano iskorištavanje i raspolaganje šumskim zemljištem u državnom vlasništvu, pokrenula postupak radi osnivanja prava služnosti objavom javnog poziva, pa u tom postupku nije donesena odluka o podnesenom zahtjevu tužitelja za osnivanje prava služnosti, tužitelj je mogao potraživati od RH samo štetu u vidu prouzročenih mu troškova koje je imao podnoseći prijavu na javni poziv ako dokaže da odluka o osnivanju služnosti nije donesena bez opravdanog razloga, no ne i štetu u vidu izgubljene dobiti zbog nemogućnosti gospodarskog iskorištavanja toga zemljišta uzgojem poljoprivrednih kultura.

 

U ovom slučaju treba također imati na umu da iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi kako je Republika Hrvatska objavila javni oglas za osnivanje prava služnosti na tri parcele koje na terenu čine jedinstvenu cjelinu, od kojih su dvije bile u suvlasništvu RH, a osnivanje prava služnosti je bilo moguće samo nakon što se izvrši razvrgnuće suvlasništva na dvije predmetne parcele kako bi RH postala isključivim vlasnikom dijela postojećih parcela.

 

Tužitelj nikada nije podnio zahtjev za sudsko razvrgnuće suvlasničke zajednice glede dvije parcele što je bio preduvjet za osnivanje prava služnosti na parcelama u vlasništvu RH, niti je koristio pravna sredstva zbog „šutnje uprave“ u postupku po zahtjevu za ovjeru parcelacijskog elaborata koji se od njega zahtijevao u postupku po javnom oglasu radi osnivanja prava služnosti.

 

Nadalje, podneseni zahtjev tužitelja je bio manjkav i zbog drugih razloga, pa je tužitelj pozivan za otklanjanje raznih formalnih nedostataka kako bi se moglo pristupiti donošenju odluke o osnivanju služnosti.

 

Konačno, suprotno shvaćanju tužitelja, okolnost što se jedna osoba prijavila na javni poziv nadležnog ministarstva za osnivanje služnosti na šumskom zemljištu ne obvezuje sama po sebi Republiku Hrvatsku na osnivanje prava služnosti. RH može (dakle ne mora) osnovati služnost u slučaju kad prijava ispunjava sve objavljene formalne pretpostavke, ako ocijeni da iz priložene dokumentacije proizlazi opravdanost osnivanja u korist jedinog ponuditelja.

 

Stoga i po ocjeni ovoga suda tužitelj nije dokazao uzročnu vezu između nepravilnog rada tijela državne uprave u postupku ovjere parcelacijskog elaborata i navodne štete koju trpi zbog gubitka zarade jer je onemogućen u sadnji poljoprivrednih kultura i njihovom iskorištavanju na šumskom zemljištu u vlasništvu RH. Stoga nisu ispunjene opće pretpostavke za naknadu štete.

 

Zbog iznijetih razloga tužbeni zahtjev je odbijen pravilnom primjenom odredbe čl. 13. ZSDU, pa je valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 8. siječnja 2020.