Broj: Revr 73/2017-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik N. D., odvjetnik u Z., protiv tuženika M. P. iz Z., OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-478/13-2 od 21. travnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zaboku poslovni broj P-486/10-43 od 30. listopada 2012., u sjednici vijeća održanoj 8. siječnja 2020.

p r e s u d i o   j e

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-478/13-2 od 21. travnja 2015. odbija se kao neosnovana.

Zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Općinski sud u Zaboku presudom poslovni broj P-486/10-43 od 30. listopada 2012. pod točkom I. izreke naložio je tuženiku isplatiti tužitelju naime naknade imovinske štete iznos od 406.323,08 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 14. svibnja 2010. do isplate te naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 62.973,37 kuna u roku od 15 dana. Pod točkom II. izreke odbio je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 43.565,54 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, dok je pod točkom III. odbio tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 406.323,08 kuna za razdoblje od 14. siječnja 2010. do 13. svibnja 2010. Nadalje, pod točkom IV. izreke tužitelju je naložio tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu 8.530,90 kuna, dok je pod točkom V. izreke odbio zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 62.973,37 kuna. Pod točkom VI. izreke odbio je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška preko iznosa od 8.530,90 kuna.

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj: Gžn-478/13-2 od 21. travnja 2015. odbio je žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u stavku I. i VI. izreke, odbio je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu kao i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i ukine pobijanu presudu, a predmet vrati na ponovno suđenje.

Tužitelj je u odgovoru na reviziju osporio navode tuženika iz revizije i predložio je odbiti reviziju kao neosnovanu uz zahtjev za naknadu troška odgovora na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/2019), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

U odnosu na revizijski navod revidenta da sudovi nisu obrazložili točno koji motocikli predstavljaju motocikle u posjedu tužitelja po osnovi ugovora o komisiji, a koji su bili u vlasništvu tužitelja valja reći da su sudovi obrazložili nastanak manjka na ime motocikala usporedbom brojeva šasija motocikala koje je prodavaonica redovito zadužila s brojevima šasija motocikala koji su primljeni na komision i koji nisu vlasništvo tužitelja, a koji brojevi se ne podudaraju iz čega proizlazi da motocikli koji su zatečeni u prodavaonici nisu u vlasništvu tužitelja.

Sudovi su navedene činjenice obrazložili pozivom na popis robe s lista 36 na kojem su vidljivi i nazivi motocikala i brojevi šasija motocikala koji su dani u komisiju, a popisani su u inventurnim listama kao vlasništvo tužitelja, pozivom na nalaz i mišljenje vještaka u kojem se nalazi i popis motora i njihovih kupaca kao i iskazom svjedoka K. S. i D. K..

U dijelu revizijskih navoda kojima tuženik u okviru bitne povrede odredaba parničnog postupka zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja (vezano za visinu inventurnog manjka), valja reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud ovakve revizijske navode tuženika nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji. Pri tome se napominje da je revizijski sud vezan činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova.

Predmet spora je zahtjev za naknadu štete koju je tuženik počinio tužitelju kao njegov zaposlenik na radnom mjestu poslovođe poslovnice tužitelja.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tuženik radio kod tužitelja na radnom mjestu voditelja M.-poslovođe u prodavaonici,

- da je prema zapisniku od 4. siječnja 2010. o inventuri od 30. prosinca 2009. provedenoj u poslovnici tužitelja u kojoj je tuženik bio poslovođa utvrđen manjak u iznosu od 94.453,67 kuna koji je nastao jer je robu prodavao kupcima koji je nisu mogli odmah platiti što tužitelj nije dopuštao,

- da je u inventuri od 4. veljače 2010. provedenoj u poslovnici tužitelja u kojoj je tuženik bio poslovođa utvrđen manjak u iznosu od 50.457,46 kuna,

- da tuženik nije osporio da su utvrđeni manjkovi u iznosu od 94.453,67 kuna po prvoj inventuri i manjak od 50.457,46 kuna po drugoj inventuri,

- da je 8. siječnja 2010. tuženik potpisao „promemoriju“ kojom se obvezao podmiriti manjak po inventuri od 30. prosinca 2009. do 1. veljače 2010., ali ga nije podmirio,

- da su dobavljači u prodavaonicu dostavili robu koju tuženik nije proveo kroz evidenciju primljene robe i prateću dokumentaciju niti je ta roba zatečena u prodavaonici prilikom inventure pa je nastao manjak po osnovi računa za koje nije terećena prodavaonica u iznosu od 7.069,95 kuna,

- da je za tužitelja je nastao manjak i po osnovi nedostatka robe u vlasništvu tužitelja (motocikli) u iznosu od 254.342,00 kuna jer je tuženik unio u evidenciju robu uzetu u komisiju i prikazao je kao vlasništvo tužitelja iako je bila vlasništvo dobavljača,

- da je usporedbom podataka o brojevima šasija motora koje je tuženikova prodavaonica redovito zadužila, a koji su bili u tužiteljevom vlasništvu s podacima o brojevima šasija motora zatečenih u prodavaonici utvrđeno je da je riječ o motorima primljenim na komision, a tužiteljevi motori nedostaju,

- da sveukupna šteta tužitelja iznosi 406.323,08 kuna.

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi su djelomično prihvatili tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) i to po osnovi inventurnog manjka po dvije provedene inventure u ukupnom iznosu od 144.911,13 kuna (94.453,67 + 50.457,46), po osnovi robe koja je dostavljena u prodavaonicu, ali nije zatečena u prodavaonici u vrijeme inventure u iznosu od 7.069,95 kuna i po osnovi motocikala koji se nalaze na komisiji i koji su prikazani u vlasništvu tužitelja dok tužiteljevi motocikli nedostaju u iznosu od 254.342,00 kuna. Odbijen je tužbeni zahtjev u odnosu na manjak razne robe i rezervnih dijelova u iznosu od 12.574,00 kuna, manjak za akumulatore u iznosu od 7.158,00 kuna te manjak za zamjenu robe rabljenom u iznosu od 23.833,54 kuna odnosno sveukupno iznos od 43.565,54 kuna.

Revident je reviziju podnio i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, on ne navodi u čemu bi se pogrešna primjena materijalnog prava sastojala već jedino navodi da su povrede odredaba parničnog postupka dovele do pogrešne primjene materijalnog prava.

Odredbom čl. 354. ZPP koji se na postupke u povodu revizije primjenjuje sukladno čl. 399. st. 1. ZPP propisano je da pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

Budući da revident nije ukazao niti na jednu odredbu materijalnog prava koju je sud trebao primijeniti niti je ukazao da neku odredbu sud nije pravilno primijenio, prema shvaćanju ovog suda, revident nije sukladno čl. 386. ZPP obrazložio revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa sud taj njegov razlog sukladno čl. 386. ZPP nije niti uzeo u obzir.

Zbog navedenog, ne postoji revizijski razlog zbog kojeg je revizija izjavljena pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu.

Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

Zagreb, 8. siječnja 2020.