Broj: Gž-218/2019-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sutkinji Vesni Težak-Škrbina, sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja N. P., OIB … iz Z., …, zastupanog po punomoćnici K. D. L., odvjetnici iz S. N., protiv tuženika S. S., OIB … iz Z., …, zastupanog po punomoćniku D. G., odvjetniku u O. d. G. i G. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7434/16-14 od 13. prosinca 2018., 9. siječnja 2020.,

p r e s u d i o   j e

I. Odbija se žalba tužitelja N. P. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7434/16-14 od 13. prosinca 2018.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troška nastalog sastavom žalbe u iznosu od 2.590,00 kn.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se naloži tuženiku da mu isplati iznos od 72.206,76 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 71.823,00 kuna od dana 3. rujna 2008. pa do isplate, te na iznos od 383,76 kuna od dana 25. veljače 2010. do isplate i nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate (točka I. izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn (točka II. izreke).

              Protiv ove presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno ukinuti i vratiti predmet na ponovan postupak pred drugim sucem pojedincem uz naknadu troška nastalog sastavom žalbe u iznosu od 2.590,00 kn.

              Žalba nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika za isplatu iznosa od 72.206,76 kn sa zateznim kamatama. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženika, kao odvjetnik, zastupao u sudskom postupku te da mu tuženik navedeni iznos duguje s osnova naknade za njegov rad.

Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti ovaj drugostupanjski sud nalazi da donošenjem presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud, temeljem čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) pazi po službenoj dužnosti. Jednako tako nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju opisno ukazuje žalitelj. Pobijana presuda, naime, nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. O odlučnim činjenicama ne postoji proturječje između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava te su razlozi u presudi jasni. Suprotno žalbenim navodima presuda je sastavljena u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP te sadrži valjano obrazloženje u pogledu svih bitnih činjenica.

Suprotno žalbenim prigovorima prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom postupku i na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP valjano je utvrdio činjenično stanje. Tako je sud prvog stupnja utvrdio slijedeće bitne činjenice:

- da je tužitelj kao odvjetnik zastupao tuženika u sudskom postupku koji se pred prvostupanjskim sudom vodio pod poslovnim brojem Pn-5222/99, radi naknade štete po tužbi I. T. iz K., R. S., protiv ovdje tuženika,

- da je tužitelj u navedenoj parnici povukao tužbu te je prvostupanjski sud u toj parnici donio rješenje poslovni broj Pn-5222/99 od 3. rujna 2016. kojim tužitelj I. T. iz K., dužan tuženiku S. S., zastupanom po punomoćniku N. P., odvjetniku iz Z., naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 71.823,00 kune,

- da je navedeno rješenje postalo je pravomoćno i ovršno 25. prosinca 2010.,

- da je tužitelj I. T. iz K. po navedenom rješenju tuženiku, putem izvansudske nagodbe u kojem postupku su ga zastupali odvjetnici iz O. d. G. i G. u Z., isplatio iznos od 80.000,00 kn, u veljači 2016.

Tužitelj tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje iznos od 72.206,76 kn. Navedeni iznos prema navodima tužbe uključuje iznos od 71.823,00 kn koji je dosuđen tuženiku u navedenoj parnici rješenjem prvostupanjskog suda poslovnog broja Pn-5222/99 od 3. rujna 2016. za koji iznos tužitelj tvrdi da pripada njemu sukladno dogovoru kojeg je postigao sa tuženikom. Utuženi iznos uključuje i iznos od 383,76 kn za koji tužitelj tvrdi da mu je nastao prevođenjem navedenog pravomoćnog i ovršnog rješenja na slovenski jezik.

Ocjenjujući osnovanost tužbenog zahtjeva pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da je prigovor zastare istaknut od strane tuženika osnovan. Pravilno je sud prvog stupnja pritom primijenio odredbu čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) koja propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ukoliko, nije zakonom određen neki drugi rok zastare. Navedena zakonska odredba je mjerodavna za predmetni slučaj budući da za ovakav slučaj nije propisan posebni zastarni rok nekim drugim, specijalnim zakonom. Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj imao pravo zahtijevati isplatu na ime troškova zastupanja od tuženika, slijedećeg dana od dana kada je ono postalo pravomoćno tj. 26. prosinca 2010. (čl. 215. st. 1. ZOO), kada je počela teći zastara, te da je zastara je nastupila 25. prosinca 2015. (čl. 216. ZOO). Kako je tužitelj u predmetnom postupku podnio tužbu 27. prosinca 2016., to prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, pravilno utvrđuje da je prigovor zastare osnovan.

Iz navedenog razloga tužbeni zahtjev je bez pravnog osnova, što pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud. Stoga je suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Iz razloga što je navedeni materijalnopravni prigovor bio osnovan nije bilo potrebe da prvostupanjski sud ocjenjuje druge izvedene dokaze te je pravilno zaključio da ta ocjena ne bi dovela do drugačije odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Ipak, za napomenuti je da, sve i kada bi prigovor zastare bio ocijenjen kao neosnovan, o tužbenom zahtjevu bi trebalo jednako odlučiti. Tužbeni zahtjev bi kao neosnovan trebalo odbiti i iz razloga jer tužitelj na kojem je bio teret dokaza u smislu čl. 219. st. 1. ZPP nije u ovoj parnici dokazao svoje navode da je između tužitelja i tuženika sklopljen valjan ugovor (u pismenoj formi) o visini nagrade za odvjetnički rad. Naime, Tbr. 39. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa) propisuje da odvjetnik i stranka mogu ugovoriti visinu nagrade za odvjetnički rad te da je takav ugovor valjan samo ako je zaključen u pismenoj formi i da ugovor ne obvezuje sud kod dosuđivanja troška stranci koja je uspjela u sporu.

              Stoga je, budući nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tužitelja trebalo odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi.

Žalbeni navodi tužitelja predstavljaju iznošenje vlastitih pravnih shvaćanja koja, u smislu prethodno izloženog, nemaju uporišta niti u stanju spisa a niti u mjerodavnim zakonskim odredbama.

Potpuno pogrešno žalitelj tako navodi da je na konkretan slučaj trebalo primijeniti odredbu čl. 240. st. 1. ZOO koja propisuje da se zastara prekida kad dužnik prizna dug. Iz stanja spisa, naime, proizlazi da o nikakvom priznanju tuženika nije bilo govora već da je tuženik tijekom cijelog postupka osporavao osnov tužbenog zahtjeva te je izričito tvrdio da tužitelju ništa ne duguje.

Nemaju uporišta u materijalnom pravu niti navodi žalitelja da je dospijeće predmetne tražbine nastupilo u veljači 2016. kada je I. T. izvršila isplatu predmetnog odvjetničkog troška tuženiku odnosno nakon što je tužitelj prilikom korespondencije s tim društvom saznao za izvršeno plaćanje navedenih troškova tuženiku. Sasvim suprotno proizlazi iz stanja spisa i odredbe čl. 215. st. 1. ZOO. Prema navedenoj zakonskoj odredbi zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, dok prema stanju spisa navedeno rješenje o trošku je postalo pravomoćno 25. prosinca 2010. U smislu tumačenja Tbr. 43. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika, a koja su usvojena na sjednici UO HOK 13. studenoga 2010. i potvrđene na sjednici UO HOK 17. ožujka 2011. odvjetnik je obvezan obračunati nagradu za svoj rad kada ispuni nalog stranke u cijelosti te se smatra da je odvjetnik ispunio nalog stranke pravomoćnom i ovršnom odlukom u pravnoj stvari i/ili otkazom zastupanja i/ili opozivom punomoći odvjetniku. Suprotno tvrdnji žalitelja stoga proizlazi da je u konkretnom slučaju tužitelj imao pravo zahtijevati od tuženika ispunjenje obveze slijedećeg dana nakon što je navedeno rješenje postalo pravomoćno (čl. 215. st. 1. ZOO).

Odluka o trošku koji je nastao sastavom žalbe pod točkom II. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st.1. i čl. 155. st. 1. ZPP, budući da tužitelj nije uspio sa žalbom.

U Velikoj Gorici 9. siječnja 2020.