Broj: Rev 108/2016-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. d.o.o. iz P., kojeg zastupa punomoćnica T. V. R., odvjetnica u P., protiv tuženika Z. K. iz P., kojeg zastupa punomoćnik I. V., odvjetnik u P., radi utvrđenja raskinutim ugovora o prodaji i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-2364/13-2 od 8. rujna 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-156/12-22 od 4. veljače 2013., u sjednici održanoj 15. siječnja 2020.,

p r e s u d i o   j e

I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ugovor o prodaji nekretnine od 23. studenog 2011. sklopljen između tužitelja i tuženika, raskinut, te je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.002.706,63 kn sa zateznom kamatom tekućom od 23. studenog 2011. do isplate.

              Istom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 83.956,25 kn.

              Drugostupanjskom presudom žalba tuženika je odbijena, osim što je preinačena odluka o troškovima postupka na način da je iznos parničnih troškova, koje tuženik treba nadoknaditi tužitelju, smanjen za iznos od 12.875,00 kn, dakle, dosuđen je tužitelju po ovoj osnovi iznos od 71.081,25 kn.

              Zahtjevi stranaka za nadoknadu troškova žalbe i odgovora na žalbu su odbijeni.

              Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je žalba tuženika odbijena, tuženik je podnio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se drugostupanjska presuda preinači ili ukine.

              U odgovoru na reviziju tužitelj osporava osnovanost revizije.

              Revizija nije osnovana.

              U postupku koji je prethodio reviziji, utvrđeno je da su stranke dana 23. studenog 2011. sklopile ugovor o prodaji nekretnina upisanih u zk. ul. ... k.o. P., s tužiteljem kao kupcem te tuženikom kao prodavateljem, s tim da je, između ostalog, ugovoreno da će tužitelj ugovorenu cijenu platiti dijelom podmirenjem duga prodavatelja s osnove poreza i drugih javnih davanja, da je tužitelj po toj osnovi podmirio dio duga tuženika u iznosu od ukupno 1.002.706,63 kn, međutim, da je tuženik utvrdio da je dana 2. prosinca 2011. u zemljišnim knjigama zabilježena ovrha na temelju prijedloga za ovrhu kojeg je podnijela tuženikova supruga, te je rješenjem Općinskog suda u Puli-Pola od 22. prosinca 2011. prijedlog tužitelja za upis prava vlasništva odbijen na temelju odredbe čl. 79. st. 3. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96 i dr.) prema kojoj nakon zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva.

              Utvrđeno je i to da je prodavatelj navedenim ugovorom ovlastio kupca da bez ikakvog daljnjeg pitanja ili odobrenja odmah izvrši uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama (čl. 4. ugovora), te da je ugovoreno i to da, ako se do podnošenja prijedloga za uknjižbu prava vlasništva na ime kupca uknjiži bilo kakav dodatni teret ili se izvrši/zaprimi bilo kakav prijedlog koji bi onemogućio prvenstveni red kupca ili dodatno opteretio gore navedenu nekretninu, isti ugovor ima smatrati raskinutim (čl. 5. ugovora).

              Drugostupanjski sud je zaključio da je ugovor o prodaji sklopljen pod raskidnim uvjetom (opterećenje nekretnine zabilježbom ovrhe) koji je nastupio (čl. 297. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj 35/05 i dr. – dalje: ZOO), te da je ugovor raskinut u skladu s odredbom čl. 5. ugovora, odnosno, da su učinci ugovora prestali (čl. 297. st. 3. ZOO).

              Zbog izloženih razloga ocijenjeno je da je tužbeni zahtjev osnovan na temelju odredbe čl. 368. st. 2. i 5. ZOO.

              Naime, prema odredbi čl. 368. st. 2. ZOO ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onog što je dala u ispunjenju raskinutog ugovora, a prema odredbi čl. 368. st. 5. ZOO, strana koja vraća novac dužna je platiti zatezne kamate od dana kad je isplatu primila.

              Tijekom postupka koji je prethodio reviziji, a i u reviziji, tuženik prigovara da je tužitelj trebao, s obzirom na to da je na temelju ugovora o prodaji imao pravo odmah zahtijevati upis prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, te obzirom na to da je tužitelj znao da je tuženik „u teškoj financijskoj situaciji i prezadužen, pa da je propustivši zatražiti upis prava vlasništva odmah nakon sklapanja ugovora, tj. prije zabilježbe ovrhe koju je pokrenula supruga tuženika, postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja i takvim postupanjem omogućio nastupanje raskidnog uvjeta“.

              Zbog navedenog tuženik smatra da u konkretnom slučaju raskidni uvjet nije nastupio jer, prema odredbi čl. 297. st. 4. ZOO, uzima se da je uvjet ispunjen ako njegovo ispunjenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, spriječi strana na čiji je teret određen, odnosno da nije ispunjen ako njegovo ispunjenje protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči strana u čiju je korist određen.

              Međutim, okolnost da je tužitelj, prema odredbi čl. 4. ugovora, imao pravo odmah podnijeti prijedlog za upis prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, a to pravo nije iskoristio, nema značaj postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer nije preuzeo i obvezu da podnese prijedlog za upis prava vlasništva u zemljišnu knjigu odmah ili u nekom kraćem vremenu. Pri tome treba imati u vidu da je od sklapanja i ovjere ugovora o prodaji (23. studenog 2011.) do zabilježbe ovrhe (2. prosinca 2011.), prošlo kratko vrijeme (8 dana), pa nije od utjecaja što je tužitelj prijedlog za upis prava vlasništva podnio 21. prosinca 2011., a u konkretnom slučaju nije od utjecaja na savjesnost i poštenje tužitelja niti okolnost eventualnog saznanja o imovinskopravnim odnosima tuženika i njegove supruge.

              Zbog izloženog, nisu prihvatljivi razlozi revizije koji se odnose na navodnu pogrešnu primjenu materijalnog prava, naprotiv, drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo (navedene odredbe ZOO-a), a nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka.

              Naime, u reviziji tuženik tvrdi da se drugostupanjska presuda ne može ispitati zbog toga što je drugostupanjski sud u razlozima svoje presude iznio da svi razlozi koje je iznio prvostupanjski sud nisu prihvatljivi.

              Dakle, revident smatra da ovakav razlog drugostupanjske presude nije jasan i da se zbog toga presuda ne može ispitati jer da nije vidljivo u čemu je razlika u razlozima između prvostupanjske i drugostupanjske odluke.

              Međutim, iz razloga drugostupanjske presude, jasno proizlazi da je drugostupanjski sud zaključio da je do raskida ugovora došlo zbog nastupanja raskidnog uvjeta, a prvostupanjski sud je pogrešno ocijenio da razlog za raskid ugovora postoji zbog pravnog nedostatka prodane stvari.

              Prema tome, jasna je razlika u primjeni materijalnog prava drugostupanjskog i prvostupanjskog suda, pa nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), a za napomenuti je da ta razlika nije od utjecaja na zakonitost drugostupanjske presude.

              Zbog izloženih razloga, revizija je odbijena na temelju odredbe čl. 393. ZPP (st. I. izreke).

              Odbijen je zahtjev tužitelja za nadoknadu troška odgovora na reviziju (st. II. izreke) jer taj podnesak nije bio potreban.

Zagreb, 15. siječnja 2020.