Broj: Gž-280/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Tanji Novak-Premec, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari mlt. D. B. iz R., OIB: …, zastupane po majci S. B., a obje zastupane po punomoćnicima M. T. i M. B., odvjetnicima u R., protiv tuženice C. o. d.d., Z., OIB: …, zastupane po punomoćnicama T. Z.-J. i A. J., odvjetnicama u R., radi naknade štete, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci od 20. studenog 2018. poslovni broj: Pn-299/2016-36, 16. siječnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Djelomično se odbija žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: Pn-299/2016-36 od 20. studenog 2018. u pobijanoj toč.1. u dijelu u kojem je naloženo tuženici da tužiteljici naknadi štetu u pobijanom iznosu od 6.656,00 kn kao i u dijelu u kojem je tuženici naloženo da tužiteljici na dosuđeni iznos naknade štete od 31.656,00 kn plati zateznu kamatu od 29. veljače 2016. do isplate te u točki 3. izreke u cjelosti, dok se djelomično prihvaća u odnosu na dosuđeni tijek zatezne kamate na neimovinsku štetu u toč.1. izreke na način da se zahtjev tužiteljice za isplatu zatezne kamate na dosuđenu neimovinsku štetu od 28.500,00 kn za razdoblje od 25. siječnja 2016. do 28. veljače 2016., odbija kao neosnovan.

 

              Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

              U nepobijanoj točki 2. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom u toč.1. izreke naloženo je tuženici da mlt. tužiteljici isplati iznos od 31.656,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 28.500,00 kn teče od 25. siječnja 2016. pa do isplate a na iznos od 3.156,00 kn od 20. studenog 2018. do isplate.

 

              U toč.2. izreke odbijena je tužiteljica s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva do ukupnog iznosa od 36.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao i sa zahtjevom na dosuđeni iznos imovinske štete u iznosu od 3.156,00 kn od 25. siječnja 2016. do 19. studenog 2018. kao neosnovanim.

 

              U toč.3. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni trošak u iznosu od 10.320,00 kn dok je s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova tužiteljica odbijena.

 

              Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica djelomično u toč.1. izreke za iznos od 6.656,00 kn te u odluci o troškovima sadržane u toč.3. izreke i to zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i to. Predlaže preinačiti pobijanu presudu u skladu sa iznijetim žalbenim navodima i obvezati tužiteljicu na naknadu parničnog troška, podredno predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odluku. 

 

              Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

 

              Žalba tuženice djelomično je osnovana, a djelomično neosnovana.

 

              Predmet postupka zahtjev je mlt. tužiteljice za naknadu neimovinske i imovinske štete nastale joj u štetnom događaju dana 26. srpnja 2015. kada je ud obi od 4,5 godine stradala na gradskoj plaži na P., tzv. G. u 18,30 sati prilikom spuštanja po inox stepenicama u more budući se poskliznula na zadnjoj stepenici uslijed čega joj je lijeva noga propala između stepenica te je na lijevom stopalu zadobila udarno-gnječnu ranu (razderotinu) lijevog stopala sa velikim defektom kože i potkožja. Sam nastanak štetnog događaja nije bio sporan dok je bila sporna odgovornost tuženika kao osiguratelja koji je s G. R. sklopio policu za osiguranje od izvanugovorne odgovornosti broj 031140120404 REE.

 

              Prvostupanjski sud svoje stajalište o isključivoj odgovornosti osiguranika tuženika temelji na slijedećem činjeničnom utvrđenju, kao rezultatu sveobuhvatne i iscrpne ocjene svih provedenih dokaza pojedinačno i rezultatu cjelokupnog provedenog dokaznog postupka:

 

-          da su predmetne stepenice od inox limova po kojima je mlt. tužiteljica zajedno sa svojim ocem E. imala namjeru ući u more postavljene od G. R. u lipnju 2015. te su gazišta bila dvostruko povijana i imale čepove kao protukliznu zaštitu;

-          da su te stepenice postavljene po tvrtki S. d.o.o. na temelju i u skladu s izvedbenim projektom M. d.o.o. u vrijeme uređenja uređenja sunčališta u lipnju 2015;

-          da se mlt. tužiteljica kretala navedenim stepenicama ispred oca koji je bio odmah iza nje te se na zadnjoj stepenici koja se nalazila u moru poskliznula, a noga joj je propala između gazišta stepenica uslijed čega je pala u more te ju je povukla inercija kojom prilikom je došlo do ozljeđivanja lijevog stopala na način da je petom zakačila za gazište stepenice uslijed čega joj je otkinut komad pete te je zadobila veliku posjekotinu lijevog stopala u predjelu retromaleolarno;

-          da širina stepenica od 60 cm nije dopuštala ocu da sa mlt. tužiteljicom paralelno ulazi u more, a da je mlt. tužiteljica sa zadnje stepenice koja se nalazila u moru i sa koje se poskliznula trebala ući u more jer joj nožice nisu dosezale dno;

-          da je mlt. tužiteljicu iz mora izvukao otac te je odvezao u Dječju bolnicu K. gdje joj je u općoj inhalacijskoj anesteziji učinjena revizija rane i rotacijski režanj kojim je pokriven veliki defekt 5 x 4 cm te noga imobilizirana u potkoljeničnu gips longetu sa stopalom u maksimalnoj ekstenziji;

-          da se na predmetnoj plaži 15. kolovoza 2015. prilikom ulaska u more preko istih inox stepenica poskliznula i pala mlt. T. M. te tom prilikom zadobila ozljede u vidu višestruke otvorene rane nožnog zgloba i stopala te ozljedu Ahilove pete;

-          da predmetne stepenice od inoxa unatoč rukohvatima s obje strane sa gazištima od inox limova sa tipskim protukliznim čepovima na gazištima i dvostruko povijenim limovima na gazištima širine 60 cm koja onemogućava istovremeni i paralelni ulazak u more odrasloj osobi i djetetu od 4,5 godine s posljednjom stepenicom uronjenom u more i koja je unatoč poduzetim protukliznim mjerama bila skliska, a s koje se djeca da bi ušla u more moraju odgurnuti jer ne mogu dotaknuti dno smatraju se opasnom stvari u konkretnim okolnostima na što posebno ukazuje činjenica da su se na istima ozlijedile dvije djevojčice u kratkom vremenskom razdoblju na istovjetni način i zadobile gotovo istovjetne ozljede ali i činjenica da je nakon tih nezgoda osiguranik tuženika poduzeo dodatne mjere radi sprečavanja daljnjih nezgoda ugrađivanjem okruglih šipki tzv. "tondini" u sve rubove;

-          da u konkretnom slučaju nema odgovornosti oca mlt. tužiteljice E. B. obzirom da se isti kretao stepenicama iza mlt. tužiteljice budući da mu širina stepenica nije omogućavala paralelni ulaz u more te ju je u konačnici izvadio iz mora nakon što joj je nogica upala između dva gazišta.

 

Na temelju iznesenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je osiguranik tuženika odgovoran za cjelokupno nastalu štetu na temelju čl.1063. i čl.1064. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu: ZOO) budući da nije našao činjeničnu podlogu za oslobođenje makar i djelomično za oslobođenje od odgovornosti primjenom čl.1064. st.2. i 3. ZOO-a.

 

Odlučne činjenice za utvrđenje visine zahtijevane neimovinske i imovinske štete prvostupanjski sud utvrdio je provedenim dokazom liječničkim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dr. Ž. C., specijalisti kirurške ortopedije, na čiji nalaz načelno tuženik nije imao primjedbi i to:

 

-          da je tužiteljica zadobila udarno gnječnu rane (razderotinu lijevog stopala sa velikim defektom kože i potkožja) zbog čega nije bila moguća samo kirurška obrada (šavi) nego je učinjen i rotacijski režanj u cilju pokrivanja defekta kože i potkožja veličine 5 x 4 cm;

-          da je na lijevom stopalu zaostao hipertrofični keloidni ožiljak sa posljedičnom dezmogenom kontrakturom koji ima za posljedicu smanjenje opće životne aktivnosti od 5%;

-          da je mlt. tužiteljica trpjela bolove jačeg intenziteta u trajanju od cirka 3 - 4 dana, bolove srednjeg intenziteta vezanih za kasniju fazu po ozljedi i operaciji, manju komplikaciju, prve prijevoje, početnu fazu opterećenja te aktivaciju gležnja lijeve noge u sklopu početne faze fizikalne terapije 12 – 15 dana te bolove istog karaktera vezanih za sanaciju rane učestale prijevoje, postupno progresivno opterećenje te aktivaciju kao neugodnosti tijekom liječenja (imobilizacija, RTG, injekcija, toaleta, higijena 30 – 35 dana dok bolovi povremenog karaktera nakon toga ulaze u trajno smanjenje opće životne aktivnosti;

-          da je mlt. tužiteljica pretrpjela primarni jaki i intenzivni strah oko jedan sat neposredno nakon ozljeđivanja kao reakciju na sam događaj, karakter ozljede, opsežnost rane, krvarenje i dr., sekundarni strah jačeg intenziteta 2 – 3 dana, sekundarni strah srednjeg intenziteta 10 – 12 dana kao neposredno produžena reakcija na stres te sekundarni strah slabijeg intenziteta cirka mjesec i pol dana;

-          da zaostali ožiljci predstavljaju naruženje srednjeg stupnja koje je samo ponekad dostupno pogledu trećih osoba ovisno o godišnjem dobu, obući i odjeći;

-          da je mlt. tužiteljici kroz prva 4 – 5 tjedana nakon prvog bolničkog liječenja bila potrebna nestručna pomoć od cirka 2 sata dnevno a kroz 3 – 4 tjedna potrebna tuđa pomoć reducirana je na jedan sat dnevno;

-          da je u vremenskom periodu od 4 – 5 tjedana bio objektivno nešto povećan energetski utrošak u odnosu na stanje zdrave osobe, te je bila potrebna nešto veća i češća konzumacija sokova, vitamina, roborancija i sl.

 

Obzirom na naprijed utvrđene odlučne kvalifikatorne okolnosti o kojima ovisi visina pravične novčane naknade za povredu prava osobnosti primjenom čl.1100. ZOO-a, prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljici pripada pravična novčana naknada u iznosu od 28.500,00 kn, pa u tom iznosu mlt. tužiteljici dosuđuje neimovinsku štetu, a na temelju čl.1095. st.1. ZOO-a i imovinsku štetu s osnove nestručne tuđe pomoći u iznosu od 2.156,00 kn utvrdivši po slobodnoj ocjeni visinu takve pomoći u iznosu od 22,00 kn i s osnove pojačane prehrane kroz 3 – 4 tjedna u iznosu od 500,00 kn, također utvrđenom slobodnom ocjenom primjenom čl.223. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP).

 

Odluku o zateznoj kamati na dosuđenu neimovinsku štetu prvostupanjski sud temelji na čl.1103. ZOO-a i to od 25. siječnja 2016., a u odnosu na imovinsku štetu od dana presuđenja pozivom na odredbu čl.1089. ZOO-a.

 

U žalbi tuženik osporava stajalište suda je dijete u dobi od 4,5 godina u dovoljnoj mjeri samostalno i motorički zrelo da bi se moglo kretati predmetnim penjalicama, pa s tim u vezi ističe da mlt. tužiteljica prema iskazu oca nije znala plivati te da ulaskom u more predmetnim penjalicama nije mogla dotaknuti dno već je izravno sa penjalice bilo potrebno da zapliva, što ukazuje da mlt. tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri motorički spretna zbog čega je bilo logično da je osoba kojoj je dijete bilo povjereno na skrb koristila pristup plaži putem šljunčanog dijela ili barem betonskih stepenica koje postoje na plaži G. Također ističe da je mlt. tužiteljica već dolazila na tu plažu te da istu koristi veliki broj ljudi kako odraslih tako i djece, a da se osim ozljeda dvoje djece koje smatra izoliranim slučajevima nisu dogodile druge ozljede te da to govori u prilog da osobe kojima su mlt. djeca bila povjerena na skrb i čuvanje nisu primijenile dužnu pažnju niti poduzele sve što je potrebno da osiguraju svoju djecu. Smatra da se odgovornost tuženika trebala procijeniti prema načelu krivnje jer se penjalice istih karakteristika kao i predmetne ugrađuju na brojne plaže, da su isti izgrađene sukladno projektnoj dokumentaciji od nerđajućeg materijala sa protukliznim zaštitnim čepovima te su rubovi stepenica dvostruko povijeni, odnosno iste su u cijelosti bile ispravne i izvedene pravilima struke pa ne postoji njegova odgovornost za predmetni štetni događaj. Ponavlja da se ne radi o opasnoj stvari zbog čega se odgovornost ocjenjuje po principu krivnje te da je na tužitelju kao oštećeniku teret dokaza svih pretpostavki odgovornosti – štetne radnje, štete, uzročne veze i subjektivnog elementa protupravnosti odnosno krivnje štetnika. Smatra da u svakom slučaju postoji barem suodgovornost mlt. tužiteljice odnosno osobe kojoj je ista bila povjerena na brigu i čuvanje za nastanak prometne nezgode i to barem u omjeru od 20% a na temelju čl.1092. i 1106. ZOO-a.

 

U odnosu na visinu neimovinske štete tuženik smatra je da ista dosuđena u previsokom iznosu obzirom na utvrđene kvalifikatorne okolnosti i neprimjerena karakteru i težini zadobivenih ozljeda i ostalim relevantnim okolnostima pa stoga protivna sadržaju i smislu te naknade utvrđene čl.1100. ZOO-a. Tvrdi i da visina dosuđene naknade po pojedinim kriterijima, a osobito zbog naruženosti obzirom na mjesto i dob djeteta, odstupa od Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Posebno još pobija odluku o zateznoj kamati dosuđenoj na neimovinsku štetu jer, osim datuma 25. siječnja 2015. istaknutog na samom odštetnom zahtjevu, nema dokaza da je isti poslan naznačenog dana, a niti dokaz o zaprimanju predmetnog zahtjeva od strane tuženika kao niti osiguranika tuženika. Konačno pobija i rješenje o parničnom trošku smatrajući da je sud u cijelosti zanemario njegov parnični trošak i njegov uspjeh u sporu od 12% prema kojem postotku mu je trebao priznati trošak i isti prebiti s troškom tužiteljice.   

 

              Kako tuženik ne pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, to je ovaj sud prije svega pobijanu presudu i stanje spisa predmeta koje je prethodilo donošenju iste ispitao u pravcu bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 2. 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a te je utvrdio da u prvostupanjskom postupku nije počinjena ni jedna od navedenih bitnih povreda odredaba parničkog postupka na koje ovaj sud na temelju čl.365. st.2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

 

              Ovaj sud pravilnim prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda koja nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženice kojima na temelju pretpostavki o tome što je maloljetna tužiteljica trebala činiti na gradskoj plaži (ne ulaziti u more po penjalicama), odnosno na koji se način njezin otac trebao ponašati u konkretnoj situaciji radi izbjegavanja nastanka štetnog događaja, dakle prebacivanjem odgovornosti za nastanak štetnog događaja na samu tužiteljicu koja je u to vrijeme imala 4,5 godine, odnosno na njezinog oca jer je dopustio da se tužiteljica prilikom ulaska u vodu sa posljednjeg gazišta penjalice širine 60 cm uronjenog u more kao za nju jedino mogućeg načina ulaska u vodu, posklizne na klizavom gazištu. I po ocjeni ovog suda predmetne penjalice, a imajući u vidu da osiguranik tuženice načinom na koji su izvedene nije u cijelosti onemogućio nastanak štete prilikom ulaska u more, a na što dodatno ukazuje i činjenica da se na gotovo isti način ozlijedila i druga djevojčica. Stoga ovaj sud pravilnim ocjenjuje utvrđenje prvostupanjskog suda da predmetne penjalice predstavljaju stvar od koje potječe povećana opasnost štete za okolinu i za koju se u smislu čl.1045. st. 3. ZOO-a odgovara bez obzira na krivnju. Prema članku 1063. ZOO-a smatra se da šteta nastala u vezi s opasnom stvari potječe od te stvari osim ako se dokaže da one nisu bile uzrokom štete, dok je čl.1064. ZOO-a propisano da za štetu od opasnih stvari odgovara njezin vlasnik.

 

              Pravilnim ovaj sud ocjenjuje i utvrđenje prvostupanjskog suda da tuženica u smislu članka 1067. st.2., 3. i 4. ZOO-a nije dokazala da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe koju njezin osiguranik nije mogao izbjeći ni otkloniti, a isto tako ni da bi oštećena tužiteljica djelomično doprinijela nastanku štete kao ni da bi nastanku štete djelomično doprinio otac mlt. tužiteljice kao treća osoba.  Žalbeni navodi tuženice kojima u cijelosti osporava svoju odgovornost za naknadu štete tvrdeći da odgovara po principu krivnje, a da mlt. tužiteljica na kojoj je teret dokaza nije dokazala ispunjenje svih pretpostavki odgovornosti za naknadu štete, osim toga u protivnosti su s njezinim uvodnim djelom žalbe u kojoj navodi da prvostupanjsku presudu pobija djelomično za iznos od 6.656,00 kn kao i navodima da bi trebalo utvrditi suodgovornost tužiteljice u omjeru od 20%.

 

              Neosnovanim ovaj sud ocjenjuje žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, konkretno odredbe čl.1100. ZOO-a jer je dosuđeni iznos naknade neimovinske štete u vidu pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje odmjeren u skladu s naprijed citiranom odredbom budući je pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade prvostupanjski sud vodio računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, težini povrede i okolnostima slučaja (okolnosti u kojima je došlo do ozljeđivanja, dob tužiteljice, način liječenja – operativni zahvat, rehabilitacija, učestalost kontrola). Cijeneći te kvalifikatorne okolnosti pravičnu novčanu naknadu nije odredio u previsokom iznosu, već u iznosu adekvatnom da se postigne cilj koji je zakonodavac (čl.19. i čl.1100. ZOO-a) imao na umu, a isti je u skladu i sa naravi i društvenom svrhom te naknade. Dosuđena pravična naknada nije u protivnosti niti sa Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknadu nematerijalne štete prihvaćenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 29. studenog 2002. Naime, prema tim Orijentacijskim kriterijima po pojedinom, u to vrijeme važećim Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) u čl.200. pravnom priznatim oblicima nematerijalne štete, prihvaćeni novčani iznosi ne predstavljaju puku matematičku formulu kojom bi se naknada neimovinske štete izražavala samo kao zbroj utvrđenih kvalifikatornih okolnosti (fizičkih bolova, straha…) jer bi na taj način bile zanemarene ostale relevantne okolnosti slučaja. Osim toga ti Orijentacijski kriteriji prihvaćeni su na sjednici održanoj 29. studenog 2002., dakle 13 godina prije nego što je došlo do predmetnog štetnog događaja, pa već samo zbog inflacije kroz to razdoblje iznosi po pojedinom kriteriju više nisu prihvatljivi.

 

              U odnosu na tijek dosuđene zatezne kamate na neimovinsku štetu (od dana podnošenja odštetnog zahtjeva 25. siječnja 2016.) valja navesti da prvostupanjski sud nije utvrdio sve odlučne činjenice u svezi dostave odštetnog zahtjeva tužiteljice tuženici ili njezinom osiguraniku iako je tuženica već u odgovoru na tužbu osporavala zahtijevani tijek zatezne kamate od 25. siječnja 2016. navodima da tužiteljica nije dokazala da bi tog dana takav odštetni zahtjev dostavila tuženici. Sam odštetni zahtjev nosi datum 25. siječanj 2016., no uz tužbu tužiteljica je priložila Obavijest tuženice o zaprimljenoj prijavi štete od 29. veljače 2016. u kojoj se navodi da je datum prijave štete: 29. veljače 2016., a taj datum prijave štete naveden je i u Obavijesti tuženice o otklonu odštetnog zahtjeva od 18. srpnja 2016. Nakon što je tuženica osporavala zahtijevani tijek zatezne kamate od 25. siječnja 2016. tužiteljica se u svezi takvih navoda u odgovoru na tužbu nije očitovala, a niti je predlagala ili dostavila dokaz da je odštetni zahtjev predala tuženici upravo 25. siječnja 2016.

 

              Obzirom na naprijed navedeno ovaj sud utvrdio je na temelju naprijed navedenih dokaza kao i na temelju stanja spisa predmeta da je odštetni zahtjev dostavljen tuženici 29. veljače 2016., pa posljedično tome tužiteljici zatezna kamata na neimovinsku štetu pripada od tog datuma sukladno čl.1103. ZOO-a.

 

              Slijedom svega naprijed iznijetog valjalo je žalbu tuženice odbiti u dijelu kojim pobija visinu dosuđene imovinske štete za iznos od 6.656,00 kn i u tom dijelu na temelju čl.368. st.1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu te na temelju čl.373.a st.1. toč.2. ZPP-a usvojiti žalbu tuženice u dijelu u kojem pobija tijek dosuđene zatezne kamate na neimovinsku štetu i u tom dijelu preinačiti pobijanu presudu i odbiti zahtjev mlt. tužiteljice za isplatu zatezne kamate na neimovinsku štetu za razdoblje od 25. siječnja 2016. do 28. veljače 2016.

 

              Prvostupanjski sud je primjenom čl.154. st.2. ZPP-a utvrdio visinu troškova tužiteljice koje joj dosuđuje i to prema njezinom uspjehu u sporu od 88%, iako je po ocjeni ovog suda taj uspjeh veći od 90% obzirom je tuženica pobijala ne samo visinu tužbenog zahtjeva nego i svoju odgovornost za naknadu štete, pa su u tom smislu navodi tuženice da je njoj trebalo priznati trošak prema njezinom uspjehu u parnici neutemeljeni. Naime, pravilnom primjenom odredbe čl.154. st.3. ZPP-a valjalo obvezati tuženicu da tužiteljici naknadi sve troškove parničnog postupka, no odluku o trošku ovaj sud sukladno čl.374. ZPP-a nije u mogućnosti preinačiti na štetu tuženice budući da je samo ona podnijela žalbu. Posljedično navedenom valjalo je na temelju čl.380. toč.2. u vezi čl.129. st.3. ZPP-a žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu u odnosu na odluku o trošku, a ujedno je na temelju čl.154. st.3. ZPP-a valjalo odbiti i zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka jer se djelomični uspjeh žalbe odnosi na sporedno potraživanje (zateznu kamatu) što uspjeh tuženice u žalbenom postupku čini neznatnim, a zbog istog  nisu nastali posebni troškovi.

 

U nepobijanoj točki 2. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

 

U Varaždinu 16. siječnja 2020.