Broj: Gž-713/2019-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Irene Lenić, kao predsjednice vijeća, te Krešimira Biljana kao suca izvjestitelja i Željka Marina, kao člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice M. R. iz Z. ,…, OIB: …i II-tužiteljice Lj. S. iz Z. , …, OIB: …, koje zastupa punomoćnik F. G. , odvjetnik iz Z. , protiv tuženika J. P. iz Z. ,  …, OIB: …, zastupanog po punomoćniku A. Š. , odvjetniku iz V. G. , radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljica, protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-2461/2016-52 od 29. srpnja 2019. na sjednici vijeća održanoj dana 20. siječnja 2020.,  

p r e s u d i o   j e

              Odbija se žalba tužiteljica kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-2461/2016-52 od 29. srpnja 2019.

              Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužiteljica radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog 20. siječnja 2011. i ovjerenog od strane Općinskog građanskog suda u Zagrebu istog dana pod poslovnim brojem: R2-6671/2010. između R. G. iz Zagreba kao primateljice uzdržavanja i tuženika J. P. iz Z. kao davatelja uzdržavanja kao i zahtjev za uspostavom ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na nekretninama koje su predmet ugovora a prije njegove provedbe.

Tužiteljicama je naloženo da tuženiku naknade parnični trošak u iznosu od 13.125,00 kuna u roku 15 dana (rješenje o ispravku presude od 17. rujna 2019.).

Pravodobno podnesenom žalbom tužiteljice pobijaju prvostupanjsku presudu iz svih razloga sadržanih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91., 91/92., 88/01., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 89/14. – dalje u tekstu ZPP) kao i odluku o troškovima parničnog postupka.

U žalbi navode kako je temeljem provedenog vještačenja utvrđeno da je pokojna R. G. bolovala od progresivne demencije Alzheimerova tipa kao i od određenih somatskih bolesti te je vještakinja utvrdila kako je vrlo vjerojatno da je već tada bila izražena demencija ali da za to nema dovoljno psihopatologijskih dokaza koji bi ukazivali da primateljica uzdržavanja u vrijeme sklapanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju ne bi bila sposobna za rasuđivanje.

Po tvrdnji tužiteljica takav stav je u potpunosti neprihvatljiv iz razloga što prilikom vještačenja nisu uzeti u obzir iskazi svjedoka već je vještakinja samo paušalno navela kako su njihovi iskazi kontradiktorni. Dakle vještakinja je u potpunosti zanemarila iskaze osoba koje su puno više vremena provodile sa pokojnom R. G. nego njezina doktorica opće prakse.

Obzirom da nad R. G. nije provedena nikakva psihološka evaluacija već su korišteni samo bazični podaci iz medicinskog kartona, vještakinja je bila dužna uzeti u obzir iskaze svjedoka.

U suprotnom proizlazi da ukoliko određena osoba iz nekih razloga nema svog doktora opće prakse ili ga nije posjećivala a koji bi takvoj osobi mogao dati valjanu dijagnozu dok s druge strane rodbina i bliski prijatelji takve osobe nedvosmisleno navode da osoba nije sposobna za rasuđivanje, ona je po stavu prvostupanjskog suda, potpuno poslovno sposobna samo zato što drugačije nije navedeno u njezinoj medicinskoj dokumentaciji.

Tužiteljice osporavaju i odluku o troškovima parničnog postupka jer je ista kontradiktorna obzirom da je u izreci naveden jedan iznos dok iz obrazloženja pobijane presude proizlazi potpuno drugačiji iznos.

Slijedom izloženog predlažu drugostupanjskom sudu prihvaćanje žalbe te preinaku pobijane presude na način da sud u cijelosti usvoji tužbenu zahtjev uz naknadu parničnih troškova a podredno istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženik je u odgovoru na žalbu u cijelosti osporio žalbene navode smatrajući kako su prigovori na nalaz i mišljenje neosnovani odnosno da je vještakinja kontradiktorne iskaze svjedoka akceptirala u mjeri u kojoj je to bilo relevantno za davanje nalaza i mišljenja.

Jedino se na temelju vjerodostojne medicinske dokumentacije može zaključivati o postojanju nekih bolesti ili stanja tempore acti što u konkretnom slučaju nije dokazano.

Stoga tuženik smatra kako je prvostupanjski sud na osnovu provedenih dokaza donio pravilan zaključak o tome da tužiteljice nisu dokazale da bi pokojna R. G. bila nesposobna za sklapanje Ugovora o doživotnom uzdržavanju.

Slijedom izloženog predlaže drugostupanjskom sudu odbijanje žalbe kao neosnovane uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Žalba nije osnovana

Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi članka 365. ZPP-a te utvrđuje da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredba parničnog postupka na koje ovaj sud kao drugostupanjski pazi po službenoj dužnosti a niti povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. navedenog zakona kako to proizlazi iz sadržaja žalbe jer prvostupanjski sud daje jasne razloge o odlučnim činjenicama zbog kojih tužbeni zahtjev smatra osnovanim a te činjenice nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima u postupku. 

Predmet spora je utvrđenje ništetnosti sklopljenog ugovora o doživotnom uzdržavanju pri čemu je tvrdnja tužiteljica da pokojna R. G. kao primateljica uzdržavanja u vrijeme sklapanja ugovora nije bila sposobna za rasuđivanje slijedom čega bi takav ugovor bio ništetan u smislu članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje u tekstu ZOO).

Radi utvrđenja ovih spornih činjenica prvostupanjski sud je proveo dokaz saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka te medicinskim vještačenjem.

Na osnovu provedenih dokaza utvrđuje kako tužiteljice nisu dokazale da je njihova majka pokojna R. G. bila nesposobna za rasuđivanje u vrijeme sklapanja ugovora odnosno da nije mogla shvatiti značaj i posljedice njegovog potpisivanja.

Svoju odluku prvostupanjski sud obrazlaže time kako relevantna medicinska dokumentacija te nalaz i mišljenje vještaka ne ukazuju na to da pokojna R. G. nije mogla shvatiti značaj i posljedice potpisanog ugovora  te nalaz i mišljenje vještaka nije doveden u pitanje iskazima stranaka i saslušanih svjedoka F. S. , R. I. i G. G. koji nemaju stručnih znanja a ujedno su i članovi obitelji tužiteljica te kao takvi neposredno zainteresirani za ishod spora.

Činjenična i pravna utvrđenja prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud kao drugostupanjski.

Prvostupanjski sud je s pravom prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka kao stručan i objektivan.

Naime vještakinja  nesporno u svom nalazu utvrđuje kako je R. G. bolovala od progresivne demencije Alzheimerovog tipa teškog stupnja kao i od određenih somatskih bolesti (stanje nakon neoplazme dojke i operacije discus hernije) no da nema verificirane dijagnoze Alzheimerove bolesti u vrijeme sklapanja spornog ugovora.

Vještakinja čini nespornim kako je u vrijeme sklapanja ugovora vrlo vjerojatno klinički bila izražena demencija no nema dovoljno elemenata za utvrđenje kako primateljica uzdržavanja ne bi bila sposobna za razumno i normalno rasuđivanje.

Stoga zaključuje na temelju poznavanja prirode razvoja kliničke slike demencije i psihičkog statusa kako demencija u vrijeme sklapanja ugovora nije bila takvog intenziteta da bi bitno ometala kognitivne funkcije.

Dakle za razliku od žalbenih tvrdnji vještakinja je jasno u svom nalazu navela da stanje demencije nije bilo takvog intenziteta da bi utjecalo na mogućnost pokojne R. G. shvaćanja značaja i posljedica potpisanog ugovora.

Pri tome ovaj sud napominje kako je prvostupanjski sud uz pravilnu primjenu odredbe članka 8. ZPP-a cijenio ne samo iskaze tužitelja i već navedenih svjedoka već i druge dokaze u postupku. Napose tu treba imati u vidu iskaze svjedoka dr. D. K. obiteljske liječnice pokojne R. G. kao i R. K. S. sutkinje Općinskog građanskog suda u Zagrebu koja je vršila ovjeru spornog Ugovora kao objektivno nepristranih svjedoka a koji iskazi su u skladu s povedenim medicinskim vještačenjem.

Iako svjedokinja R. K. S. u svom iskazu navodi kako se ne sjeća konkretnih stranaka opisala je samo postupanje prilikom ovjere ugovora o doživotnom uzdržavanju iz kojeg proizlazi kako sporni ugovor zasigurno ne bi bio ovjeren da je primateljica uzdržavanja bila zaista u takvom stanju nesposobnosti za rasuđivanje kako to navode tužiteljice.

U pogledu odluke o troškovima parničnog postupka nespornim proizlazi da je prvostupanjski sud pozivajući se na odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a a imajući u vidu vrijednost predmeta spora te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. - dalje u tekstu OT) kao i broj poduzetih procesnih radnji tuženika zastupanog po odvjetniku istome priznao ukupan trošak od 13.125,00 kuna dok mu je presudom dosuđen  trošak od 2.625,00 kuna.

No napominje se da je rješenjem o ispravku presude od 17. rujna 2019. (P-2461/2016-55) na koje se tužiteljice nisu žalile naveden iznos parničnog troška od 13.125,00 kuna koji iznos prvostupanjski sud i obrazlaže u presudi.

Slijedom izloženog ovaj sud je sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

              Sud je odbio zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu jer se ne radi o nužnom trošku iz članka 155. ZPP-a.

Vukovar, 20. siječnja 2020.